Brzi dokaz da je Isus Muhamedov Bog i Gospod, 3. deo

Nastavljamo odakle smo stali.

Postoji još jedan činilac koji se mora uzeti u obzir kada se traži ispravno razumevanje Isusovog poricanja da zna dan ili čas, kako je zabeleženo u Marku 13:32. Kao što smo videli u prethodnom delu, Markovo jevanđelje se svesrdno trudi da Isusu pripiše jedinstvene osobine i funkcije Boga.

Na primer, Isus ima sposobnost da zna misli ljudskih srca i takođe poseduje moć da oprašta grehe:

„A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:5-12

Prema jevrejskim Pismima, to su odlike koje pripadaju jedino Jahveu:

„Ti čuj s neba, iz stana svojega, i smiluj se i učini i podaj svakome po svijem putovima njegovijem koje znaš u srcu njegovu; jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih;“ 1. Carevima 8:39

„Ne bi li Bog iznašao to? Jer on zna tajne u srcu.“ Psalam 44:21

„Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj nijednoga dobra što ti je učinio. On ti prašta sve grijehe i iscjeljuje sve bolesti tvoje; Izbavlja od groba život tvoj, vjenčava te dobrotom i milošću;“ Psalam 103:2-4 – uporediti Isaija 43:25; Danilo 9:9; Mihej 7:18-19

To objašnjava zašto su književnici optužili Isusa za bogohuljenje, budući da su iz Svetog pisma znali da Hristos tvrdi da može da čini ono što je jedino Bog sposoban da čini:

„Iako se Isusov autoritet ne dovodi u vezu sa sadržajem ovog učenja, on je jasno povezan sa njegovim opraštanjem greha (2.10). Da bi objasnio značaj Isusovog čina opraštanja (2.5), Marko pruža uvid u misli književnika koji su bili prisutni. Oni su ‘pomišljali u srcima svojim: „Zašto ovaj čovek tako govori? To je bogohuljenje! Ko može opraštati grehe osim Boga jedinoga!“’ (2.6b-7). Oni smatraju Isusove reči bogohulnim jer on zadire u jedinstvenost Boga.12 Prema Starom zavetu i jevrejskoj tradiciji, samo je Bog mogao opraštati grehe (Izlazak 34.7, 9; Brojevi 14.20; 30.5; 1. Carevima 8.30; Psalam 103.3; Isaija 55.7; Jeremija 31.34; Mihej 7.18). U grčkom tekstu, reči književnika (‘osim Boga jedinoga’; grč.: ei me heis ho theos) predstavljaju aluziju na Šemu, jevrejsko veroispovedanje: ‘Gospod je Bog naš, Gospod jedini’ (Ponovljeni zakoni 6.4).13 Marko tako pokazuje da Isus preuzima ulogu Boga.“ (Grindhajm, Christology in the Synoptic Gospels, str. 45; podebljani naglasak naš)

13. Videti takođe Markus, Mark 1-8, 222. Mnogi naučnici upućuju na jedan od svitaka sa Mrtvog mora, Nabonidovu molitvu (4Q242), kao na primer jevrejskog teksta koji pokazuje da je ljudsko biće moglo da oprašta grehe. Taj svitak je fragmentaran, a njegovo tumačenje veoma neizvesno. Moguće je da se odnosi na egzorcistu koji je oprostio Nabonidove grehe, ali su razlike između tog teksta i Marka 2.1-12 znatne. Sačuvani tekst Nabonidove molitve usredsređen je isključivo na Nabonidovo isceljenje, a ne na njegovo oproštenje. Reč „greh“ stoga funkcioniše kao sinonim za „bolest“ (putem metonimije). Dok je „oproštenje“ u Nabonidovoj molitvi prosto druga reč za „isceljenje“, Marko 2.1-12 pravi odlučujuću razliku između ta dva čina. Videti dalje Grindhajm, God’s Equal, 71-3. (Isto, str. 77)

Čak se i Kuran slaže da su poznavanje srca i opraštanje greha božanske funkcije:

„Reci: „Skrivali vi ono što je u grudima vašim ili pokazivali, Allah to zna. On zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji. Allah nad svime ima moć!““ S. 3:29

„On zna šta postoji na nebesima i na Zemlji i zna šta krijete i šta pokazujete! Allah dobro zna šta grudi kriju.“ S. 64:4

„I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi učine nepravdu, sete se Allaha i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?! I za one koji u grehu svesno ne ustraju. To su oni čija je nagrada oprost njihovog Gospodara, i bašte kroz koje teku reke, gde će večno da ostanu. Divne li nagrade za one koji tako postupaju!“ S. 3:135-136

„Reci:“O sluge Moje koje ste se prema sebi ogrešili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grehe da oprosti. On, zaista, mnogo prašta i On je Milostivi.““ S. 39:53

Dakle, da bi Isus mogao da čini ono što jedino Bog može da čini i da zna ono što jedino Bog zna, on mora biti Bog u telu (iako nije Otac niti Sveti Duh).

Ovo nije jedini put kada Marko ukazuje na Isusovo sveznanje, kao i na njegovu sveprisutnost i svemoć:

„I ustavši odande, otide u krajeve tirske i sidonske, i ušavši u kuću, htjede da to niko ne dozna; no nije se mogao sakriti. Jer čuvši za njega žena u čijoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovim. A ta žena bijaše neznaboškinja rodom Sirofeničanka, i moljaše ga da istjera demona iz kćeri njezine. A Isus joj reče: Pusti da se najprije djeca nahrane; jer nije pravo uzeti hljeb od djece i baciti psima. A ona odgovori i reče mu: Da, Gospode, ali i psi ispod trpeze jedu od mrva djetinjih. I reče joj: Za ovu riječ, idi, izišao je demon iz kćeri tvoje. I došavši kući, nađe kćer da leži na postelji, a demon bješe izišao.“ Marko 7:24-30

„I zaboraviše učenici njegovi uzeti hljebove, i nemahu sa sobom u lađi do jedan hljeb. I opominjaše ih govoreći: Gledajte, čuvajte se kvasca farisejskoga i kvasca Irodova. I razmišljahu, jedan drugome govoreći: To je što hljeba nemamo. I razumjevši Isus reče im: Zašto mislite da je to što hljeba nemate? 3ar još ne shvatate niti razumijete? Zar je još okamenjeno srce vaše? Imajući oči zar ne vidite, i uši imajući zar ne čujete? I ne pamtite li, Kad onih pet hljebova razlomih na pet hiljada, koliko punih kotarica komada nakupiste? Rekoše mu: dvanaest. A kad onih sedam na četiri hiljade, koliko punih kotarica komada nakupiste? A oni rekoše: sedam. I reče im: Kako ne razumijete?“ Marko 8:14-21

„I dođe u Kapernaum, i kad bješe u kući, zapita ih: Šta se prepiraste putem među sobom? A oni ćutahu; jer se putem prepirahu među sobom ko je najveći. I pošto sjede, dozva Dvanaestoricu i reče im: Koji hoće da bude prvi neka bude posljednji od sviju i svima sluga.“ Marko 9:33-35

„I kada se približiše Jerusalimu, Vitfagi i Vitaniji, kod gore Maslinske, posla dvojicu od učenika svojih I reče im: Idite u selo što je prema vama, i odmah kako uđete u njega naći ćete magare privezano, na koje niko od ljudi nije usjedao; odriješite ga i dovedite. I ako vam ko reče: Šta to činite? kažite: Gospodu je potrebno; i odmah će ga poslati amo. A oni otidoše, nađoše magare privezano kod vrata napolju na raskršću, i odriješiše ga. A neki od onih što stajahu ondje rekoše im: Šta to činite i driješite magare? A oni im rekoše kao što im zapovjedi Isus; i ostaviše ih. I dovedoše magare Isusu, i metnuše na njega haljine svoje; i usjede na njega.“ Marko 11:1-7

„I otpojavši hvalu, iziđoše na goru Maslinsku. I reče im Isus: Svi ćete se vi sablazniti o mene ove noći; jer je pisano: Udariću pastira i ovce će se razbjeći. Ali po vaskrsenju mojemu ići ću pred vama u Galileju. A Petar mu reče: Ako se i svi sablazne, ja neću. I reče mu Isus: Zaista ti kažem: danas, ove noći, prije nego što pijetao dva puta zapjeva, ti ćeš me se tri puta odreći. A Petar još odlučnije govoraše: Ako bih morao i umrijeti s tobom, neću te se odreći. Isto tako i svi govorahu. I dođoše na mjesto koje se zove Getsimanija, i reče učenicima svojim: Sjedite ovdje dok ja odem da se pomolim Bogu. I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, i stade se vrlo žalostiti i tugovati. I reče im: Žalosna je duša moja do smrti; ostanite ovdje i bdite. I otišavši malo pade na zemlju, i moljaše se da bi ga mimoišao čas, ako je moguće. I govoraše: Ava, Oče, sve je moguće tebi; pronesi čašu ovu mimo mene; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti. I dođe i nađe ih gdje spavaju, i reče Petru: Simone, zar spavaš? Zar ne mogaste jedan čas probdjeti? Bdite i molite se da ne padnete u iskušenje; jer duh je srčan, ali je tijelo slabo. I opet otide i pomoli se Bogu govoreći one iste riječi. I vrativši se nađe ih opet gdje spavaju; jer im bijahu oči otežale; i ne znadijahu šta bi mu odgovorili. I dođe i treći put, i reče im: Spavate, dakle, i počivate. Dosta je. Dođe čas, evo se predaje Sin Čovječiji u ruke grješnika. Ustanite, hajdemo! Evo se izdajnik moj približio. I odmah, dok on još govoraše, dođe Juda, jedan od Dvanaestorice, i s njim ljudi mnogi s noževima i s koljem, poslani od prvosveštenika i književnika i starješina. A izdajnik njegov dade im znak govoreći: Koga cjelivam, onaj je; uhvatite ga i odvedite stražarno. I došavši, odmah mu pristupi i reče: Zdravo, Učitelju! I cjeliva ga. A oni staviše ruke svoje na njega i uhvatiše ga. A jedan od onih što stajahu ondje izvadi nož te udari slugu prvosvešteničkog i odsječe mu uho. I odgovarajući Isus reče im: Kao na razbojnika izišli ste s noževima i s koljem da me uhvatite. Svaki dan sam bio kod vas u hramu i učio, i ne uhvatiste me. Ali da se ispuni Pismo. I ostavivši ga, pobjegoše svi. A za njim iđaše neki mladić ogrnut platnom po golom tijelu; i uhvatiše onoga mladića. A on ostavivši platno, go pobježe od njih. I dovedoše Isusa prvosvešteniku, i sabraše se kod njega svi prvosveštenici i književnici i starješine. A Petar iđaše za njim izdaleka do u dvorište prvosveštenika, i sjeđaše sa slugama, i grijaše se kod ognja. A prvosveštenici i sav Sinedrion tražahu protiv Isusa svjedočanstva da ga ubiju; i ne nađoše. Jer mnogi svjedočahu lažno protiv njega i svjedočanstva ne bijahu jednaka. I neki ustavši svjedočahu protiv njega lažno, govoreći: Mi ga čusmo gdje govori: Ja ću razvaliti ovaj hram rukotvoreni, i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni. I ni ovo svjedočanstvo njihovo ne bijaše jednako. I stavši prvosveštenik na sredinu, zapita Isusa govoreći: Zar ništa ne odgovaraš što ovi protiv tebe svjedoče? A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim. A prvosveštenik razdrije haljine svoje, i reče: Šta nam više trebaju svjedoci? Čuste hulu na Boga. Šta vam se čini? A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt. I počeše neki pljuvati na njega i pokrivati mu lice, i udarati ga, i govoriti mu: Pogodi nam ko te udari! I sluge ga bijahu po obrazima. I kad bijaše Petar dolje u dvorištu, dođe jedna od sluškinja prvosveštenikovih, I vidjevši Petra gdje se grije, pogleda ga i reče: I ti si bio sa Isusom Nazarećaninom. A on se odreče govoreći: Ne znam, niti razumijem šta ti govoriš. I iziđe napolje u prednje dvorište, i pijetao zapjeva. I vidje ga sluškinja opet, pa poče govoriti onima što stajahu ondje: Ovaj je od njih. A on se opet odricaše. I malo potom oni što stajahu ondje rekoše Petru: Vaistinu si od njih; jer si Galilejac, i govor ti je sličan. A on se poče kleti i zaklinjati: Ne znam toga čovjeka o kojem govorite. I po drugi put zapjeva pijetao. I sjeti se Petar riječi što mu reče Isus: Prije no što pijetao dva puta zapjeva, tri puta ćeš me se odreći. I stade plakati.“ Marko 14:26-31, 50-54, 66-72

U gornjim primerima Isus je prikazan ne samo kao onaj koji je savršeno svestan onoga što su ljudi govorili ili mislili u sebi, već i kao onaj koji unapred zna šta će se dogoditi, kao u primerima sa magaretom i Petrovim trostrukim poricanjem svoga Gospoda. Hristos je čak imao (i ima) sposobnost da upravlja situacijama i pojedincima na dalekim mestima, kao što smo videli u slučaju devojčice opsednute demonom, čiji je zli duh Isus isterao a da nije morao fizički da bude prisutan na tom mestu!

S obzirom na sve prethodno, da li je Marko mogao jasnije da pokaže da je Isus ovaploćeni Bog koji poseduje sva Božja bitna, nesaopštiva svojstva, kao što je sveznanje? Zašto onda Isus poriče da poseduje znanje o danu ili času?

Odgovor se nalazi u činjenici da Isus nije samo Bog, već ovaploćeni Bog, što znači da je on Bog koji je takođe postao istinsko ljudsko biće od krvi i mesa. A kao ljudsko biće, Hristos je rastao i menjao se tokom vremena, baš kao i svi ljudi. Stoga Hristos nije znao sve stvari u odnosu na svoj ljudski um, već je znao samo ono obaveštenje ili znanje koje je Otac želeo da Sin priziva u svojoj budnoj ljudskoj svesti.

Ono što to suštinski znači jeste da ovo nije scenario „ili-ili“, tj. Isus ili zna sve stvari ili ne zna. Naprotiv, reč je o situaciji „i-i“, npr. Isus zna sve stvari s obzirom na svoje božanstvo, a ipak u odnosu na svoj ljudski um i svest nije znao niti pristupao svemu znanju i obaveštenjima koje je suštinski posedovao kao Bog.

Sada rado i ponizno priznajemo da je ovo jedna od onih tajni koje mi kao konačna stvorenja nikada nećemo moći potpuno da shvatimo. Ipak, to je tajna koju svim srcem prihvatamo kao činjenicu koju nam je Bog otkrio, budući da je to ono što njegova nadahnuta Reč, Sveta Biblija, objavljuje o Ličnosti i delu Isusa Hrista, Božjeg voljenog Sina i vaskrslog Gospoda slave.

Za podrobniji uvid u ono što Sveta Biblija kaže o Isusovom božanskom sveznanju, obavezno pročitajte dodatak ovoj seriji.

Toliko o Alijevom prigovoru iz Marka 13:32.

Svi navodi iz Svetog pisma preuzeti su iz ovlašćene verzije Kralja Džejmsa (AV) Svete Biblije.