Gospod Isus Hristos –

Preuzvišeni Sin Božji i Prvorođeni nad sunaslednicima

Muslimanski polemičar Sami Zaatari izašao je sa još jednim člankom protiv božanstva Gospoda Isusa Hrista (*). Ovoga puta pokušava da pokaže hrišćanima da to što se za Isusa kaže da je Božji Sin i Naslednik (Marko 12:1-8) ne čini ga božanskim, budući da postoje i drugi sinovi Božji koji su takođe naslednici sa Bogom i sa Hristom (up. Rimljanima 8:13-17).

Zaatari se ne trudi da se pozabavi činjenicom da Novi zavet uči kako Isusu nasledstvo pripada po božanskom pravu, time što je božanski Sin kroz koga je i za koga je sve stvoreno i kroz koga sve postoji. Nasledstvo koje primaju vernici, međutim, dolazi na osnovu milosti usinovljenja. Kada neko milošću Božjom poveruje u Gospoda Isusa, postaje dete Božje i deli nasledstvo koje pripada Bogu i Hristu.

„Jačajući svakom snagom, po sili slave njegove, za svaku postojanost i dugotrpeljivost s radošću, Zahvaljujući Bogu i Ocu koji nas osposobi za udio u nasljedstvu svetih u svjetlosti; Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:11-20

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti. A kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim? Nisu li svi oni duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslijediti spasenje?“ Jevrejima 1:1-3, 6, 10-14

U navedenim odlomcima naziv Prvorođeni označava da je Hristos Naslednik koji ima prvenstvo i vrhovnu vlast nad celokupnim stvorenjem, budući da je On Onaj radi koga sve postoji. I:

„Blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio u Hristu svakim blagoslovom duhovnim na nebesima, Kao što nas i izabra u Njemu prije postanja svijeta da budemo sveti i neporočni pred Njim, u ljubavi, Predodredivši nas sebi na usinovljenje kroz Isusa Hrista, po blagonaklonosti volje svoje, Na pohvalu slave blagodati svoje, kojom nas oblagodati u Ljubljenome, U kome imamo izbavljenje krvlju njegovom, oproštenje grijehova po bogatstvu blagodati njegove, Koju je preumnožio u nama u svakoj mudrosti i razboritosti, Obznanivši nam tajnu volje svoje, po blagovoljenju svojemu koje unaprijed odredi u Njemu, 3a ostvarenje punoće vremena, da se sve sastavi u Hristu, ono što je na nebu i što je na zemlji, u Njemu, U kome i postasmo nasljednici unaprijed određeni prema namjeri Onoga koji sve čini po savjetu volje svoje, Da budemo na pohvalu slave njegove, mi koji smo se unaprijed nadali u Hrista,“ Efescima 1:3-12

Zapazimo ponovljeno naglašavanje Hrista. Hrišćani primaju usinovljenje kao deca, dat im je svaki duhovni blagoslov na nebesima, doživljavaju iskupljenje i oproštenje svojih greha zbog Gospoda Isusa i u vezi sa njim. Drugim rečima, hrišćani uopšte i mogu primiti ovo večno nasledstvo od Boga jedino zbog onoga što je Hristos učinio za sve vernike i zbog njihovog sjedinjenja sa njim.

Prema tome, nasledstvo vernika jeste nešto što oni primaju zbog naklonosti, ljubavi i milosrđa Božjeg, jer ga ne zaslužuju. To nije pravo koje im Bog duguje; to je delo milosti koje im Bog daruje zbog onoga što je Gospod Isus učinio u njihovu korist.

Imajući sve navedeno u vidu, sada se okrećemo konkretnom odlomku koji je Zaatari citirao van konteksta kako bi dokazao svoju tvrdnju.

Zaatari je naveo Rimljanima 8:13-17, o tome kako vernici imaju udela u nasledstvu koje pripada Bogu i Hristu, da bi potkrepio svoj stav da Isus nije božanski. Zato ćemo navesti neposredni kontekst kako bismo pokazali da se to zapravo obija o glavu samom Zaatariju, jer pobija ceo njegov argument:

„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu, Da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Jer koji su po tijelu tjelesno misle, a koji su po Duhu duhovno. Jer je tjelesno mudrovanje smrt, a duhovno mudrovanje život i mir. Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božijem, niti pak može. A koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama. Tako, dakle, braćo, nismo dužni tijelu da po tijelu živimo; Jer ako živite po tijelu, pomrijećete; ako li Duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete. Jer koje vodi Duh Božiji, oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, da se opet bojite; nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo. Jer mislim da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti. Jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom Da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada. A ne samo ona, nego i mi koji prve darove Duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usinovljenje, izbavljenje tijela našega. Jer se nadom spasosmo. A nada koja se vidi nije nada. Jer kad ko vidi nešto, kako i da se nada? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem. A takođe nam i Duh pomaže u našim nemoćima; jer ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh se moli za nas uzdisajima neizrecivim. A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete. A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro, njima koji su pozvani po namjeri; Jer koje unaprijed pozna, unaprijed i odredi, da budu saobrazni liku Sina njegova, da on bude Prvorođeni među mnogom braćom. A koje unaprijed odredi, one i prizva; a koje prizva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi. Šta ćemo, dakle, reći na ovo? Ako je Bog s nama, ko će protiv nas? On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje? Ko će optužiti izabrane Božije? Bog je onaj koji opravdava. Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas.“ Rimljanima 8:3-4, 9-17, 29-34

Pre nego što prokomentarišemo ovaj odlomak, postoji još jedan navod blaženog i nadahnutog apostola koji bismo želeli da citiramo, budući da u suštini iznosi istu stvar:

„A kad dođe punoća vremena, posla Bog Sina svojega, koji se rodi od žene, koji bi pod zakonom, Da iskupi one koji su pod zakonom, da primimo usinovljenje. A pošto ste sinovi, posla Bog Duha Sina svojega u srca vaša, koji viče: Ava, Oče! Tako nisi više rob, nego sin; ako li si sin, i nasljednik si Božiji kroz Hrista.“ Galatima 4:4-7

Ovde treba zapaziti nekoliko izuzetno važnih stvari, a Zaatari sve njih zanemaruje.

Prvo, Bog je poslao sopstvenog Sina da se rodi od žene i tako uzme obličje grešnog tela kako bi platio kaznu za greh — jezik koji jasno pretpostavlja predljudsko postojanje Gospoda Isusa.

Uostalom, to što je Bog poslao svog sopstvenog Sina da postane telo rodivši se od žene jasno podrazumeva da je Isus postojao pre nego što je postao ljudsko biće. Ovo potkrepljuje i činjenica da se isti jezik koristi za slanje i Sina i Duha. Dakle, kao što je Duh lično postojao pre nego što je poslat, tako je i Sin morao postojati sa Ocem pre nego što je od njega poslat. Kako to objašnjavaju sledeći evangelikalni novozavetni naučnici:

„Najprirodniji način razumevanja ovih izjava jeste da je Božji Sin postojao pre nego što je postao ljudsko biće. To je posebno jasno u Galatima 4:4-6, gde se stiču četiri elementa koji izražavaju ovu misao: (1) tvrdnja da je ‘Bog poslao svoga Sina’; (2) opis tog Sina kao ‘rođenog od žene’; (3) suprotnost između Isusa kao Božjeg (očigledno prirodnog) ‘Sina’ i vernika kao onih koji su primili ‘usinovljenje’; (4) uporedna izjava da je ‘Bog poslao Duha svoga Sina’. [Liberalni novozavetni naučnik James G.] Dunn ovom odlomku pristupa tako što tvrdi da nijedan od prva dva elementa sam po sebi ne dokazuje preegzistenciju. Taj argument, međutim, ne uzima dovoljno u obzir kako ta dva elementa deluju zajedno: ‘Bog posla svoga Sina, rođenog od žene.’ Treći element – suprotnost između Isusa kao Božjeg Sina i vernika kao Božjih usinovljenih sinova – u sprezi sa ostalim elementima dodatno ukazuje na Isusovo nebesko poreklo.

„Ono što zaista učvršćuje zaključak da se o Sinu govori kao o preegzistentnoj ličnosti jeste četvrti element – uporedna izjava u 6. stihu da je ‘Bog poslao Duha svoga Sina’. Implikacija je jasna: Bog je najpre poslao svoga Sina sa neba da iskupi ljude, a zatim je poslao Duha svoga Sina sa neba da prebiva u njima. To je praktično teologija Jevanđelja po Jovanu u malom, i to se pojavljuje u jednoj od ranijih Pavlovih poslanica! …’“ (Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], 2. deo: Like Father, Like Son: Jesus Shares the Attributes of God, 7. poglavlje: Jesus Existed Before He Was Born!, str. 89; napomene u uglastim zagradama su naše)

„Isti obrazac javlja se u Rimljanima 8:3, gde imamo (1) izjavu da ‘Bog … šalje svoga sopstvenog Sina’, (2) određenje da je to ‘slanje’ bilo ‘u obličju grešnog tela’ i (3) suprotnost između Sina koji dolazi u našem obličju i mnoštva (pukih) ljudskih bića koja on time spasava (vidi 4. stih).

„Prvi element uključuje naizgled suvišno ‘sopstvenog’, što pokazuje da ovde nije reč o pripadniku šire klase ‘sinova Božjih’, već o nekome na koga se taj naziv odnosi na jedinstven način. Kako je primetio komentator John Murray: ‘Kod Pavla to odgovara nazivu „jedinorodni“, kako se javlja kod Jovana (Jovan 1:14, 18; 3:16, 18; 1. Jovanova 4:9)’ – a možemo dodati i opisu ‘voljeni’ koji nalazimo u sinoptičkim jevanđeljima.

„Drugi element, ‘u obličju grešnog tela’, predstavlja nezgrapnu formulaciju ako Isus nije bio ništa više od ljudskog bića…

„Treći element, suprotnost između Božjeg Sina i njegovih drugih ‘sinova’, neposredno proizlazi iz drugog elementa i opširno se razrađuje u ostatku 8. poglavlja Poslanice Rimljanima, uključujući i raspravu o statusu vernika kao usinovljenih sinova Božjih. Tačno je da Pavle ne izlaže niti brani učenje o preegzistenciji Sina. On je, pre, pretpostavlja dok izlaže svoju poruku o tome šta je taj božanski Sin učinio za nas postavši čovek i pretrpevši smrt umesto nas.“ (Isto, str. 89-90)

Jedan drugi teolog kaže u vezi sa Galatima 4:4-6:

„… Isti glagol upotrebljen je i za Sina i za Duha koje Otac šalje; ovaj uporedni jezik ukazuje na to da su i Sin i Duh preegzistirali sa Ocem, od koga su poslati na dve povezane misije.“ (Gerald O’ Collins, The Tripersonal God – Understanding and Interpreting the Trinity [Paulist Press, New York/Mahwah N.J. 1999], The Scriptural Roots, 3. The Trinity According to St. Paul, str. 67)

Drugo, Božji Sveti Duh je ujedno i Duh Sina. Apostol Pavle nije jedini nadahnuti pisac koji Svetog Duha poistovećuje sa Duhom Hristovim:

„O kojem spasenju ispitivaše i istraživaše proroci, koji proricaše o vama podarenoj blagodati; Ispitujući u koje ili kakvo vrijeme javljaše Duh Hristov koji bješe u njima, unaprijed svjedočeći za Hristova stradanja i za slave poslije toga. Njima se otkri da ne sebi, nego vama služahu u onom što vam se sad javi preko onih koji vam propovjediše Jevanđelje Duhom Svetim poslanim s neba, u što anđeli žele zaviriti.“ 1. Petrova 1:10-12

Ovo je zapanjujuća tvrdnja, budući da Stari zavet prikazuje Svetog Duha kao Duha Jahveovog.

„I doći će Izbavitelj u Sion i k onima od Jakova koji se obraćaju od grijeha, veli Gospod. A ovo će biti zavjet moj s njima, veli Gospod: Duh moj koji je u tebi, i riječi moje koje metnuh u usta tvoja, neće otići od usta tvojih ni od usta sjemena tvojega, ni od usta sjemena sjemena tvojega, veli Gospod, otsele i dovijeka.“ Isaija 59:20-21

„Ali se odmetaše i žalostiše sveti duh njegov; zato im posta neprijatelj, i ratova na njih. Ali se opomenu starijeh vremena, Mojsija, naroda svojega: Gdje je onaj koji ih izvede iz mora s pastirem stada svojega? Gdje je onaj što metnu usred njih sveti duh svoj? Koji ih vodi slavnom mišicom svojom za desnicu Mojsijevu? Koji razdvoji vodu pred njima da steče sebi vječno ime? Koji ih vodi preko bezdana kao konja preko pustinje, da se ne spotakoše? Duh Gospodnji vodi ih tiho, kao kad stoka slazi u dolinu“ Isaija 63:10-14

„I pokropiću vas vodom čistom, i bićete čisti; ja ću vas očistiti od svijeh nečistota vaših i od svijeh gadnijeh bogova vaših. I daću vam novo srce, i nov ću duh metnuti u vas, i izvadiću kameno srce iz tijela vašega, i daću vam srce mesno. I duh svoj metnuću u vas, i učiniću da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete.“ Jezekilj 36:25-27

„I poslije ću izliti Duh svoj na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, starci će vaši sanjati sne, mladići će vaši viđati utvare. I na sluge ću i na sluškinje u one dane izliti Duh svoj;“ Joil 2:28-29

Dakle, da bi Jahveov Duh bio Isusov Duh, Isus mora biti Jahve Bog (a ipak nije Otac).

Treće, Hristos živi u svim istinskim vernicima, odnosno prebiva u njima, što Novi zavet više puta naglašava:

„Sami sebe ispitujte, jeste li u vjeri, sami sebe isprobajte. Ili ne poznajete sebe da je Isus Hristos u vama? Sem ako u nečemu niste valjani.“ 2. Korinćanima 13:5

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ Efescima 4:7-10; up. 3:17

„Njima Bog htjede pokazati koliko je bogatstvo slave tajne ove među neznabošcima, koja je Hristos u vama, nada slave;“ Kološanima 1:27

„Još malo i svijet me više neće vidjeti, a vi ćete me vidjeti, jer ja živim, i vi ćete živjeti. U onaj dan znaćete vi da sam ja u Ocu svome, i vi u meni, i ja u vama. Ko ima zapovijesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javiću mu se sam.“ Jovan 14:19-21

„Ostanite u meni, i ja ću u vama. Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete. Ja sam čokot, a vi loze. Ko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene ne možete činiti ništa.“ Jovan 15:4-5

„Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu da svijet vjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja sam dao njima, da budu jedno kao što smo mi jedno. Ja u njima i ti u meni, da budu usavršeni u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što mene ljubiš. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta. Oče pravedni, svijet tebe ne pozna, a ja te poznah, i ovi poznaše da si me ti poslao. I ja im objavih ime tvoje i objaviću: da ljubav kojom me ljubiš u njima bude, i ja u njima.“ Jovan 17:21-23, 26

„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni.“ 1. Jovanova 5:20

Jedini način na koji Hristos može da prebiva u svim istinskim vernicima i da istovremeno ima zajedništvo sa svima njima jeste da bude sveprisutan i sveznajući. A da bi imao bilo koje od ova dva svojstva, Isus po suštini mora biti potpuno Bog, budući da su to odlike koje pripadaju jedino Bogu.

Četvrto, vernici bivaju usinovljeni u Božju porodicu time što Duh Sina prebiva u njima. Iz toga sledi da Isus, budući da je po suštini Božji Sin, a ne Sin po usinovljenju, može da učini vernike decom Božjom.

Sledeći liberalni katolički teolog pokazuje kako upravo Isusov jedinstveni i suštinski odnos sa Ocem čini sam temelj našeg usinovljenja u Božju porodicu:

„U prethodnom poglavlju videli smo da je Isus, pozivajući druge da se otvore Božjem carstvu, očigledno bio svestan kvalitativne razlike između svog sinovstva i njihovog sinovstva, koje je izvedeno iz njegovog i od njega zavisi. Njegov način da bude Sin razlikovao se od njihovog. Na svoj način, Pavle (a kasnije i Jovan) održao je tu razliku. Apostol je naš novi odnos sa Bogom izrazio kao nešto što se ostvaruje kroz ‘usinovljenje’ (Rimljanima 8:15; Galatima 4:5), koje nas čini ‘decom (tekna) Božjom’ (Rimljanima 8:16-17) ili, drugačije rečeno, ‘sinovima Božjim’ (Rimljanima 8:14; Galatima 4:6-7). Jovan će praviti razliku između jedinorodnog Sina Božjeg (Jovan 1:14, 18; 3:16, 18) i svih onih koji verom mogu postati ‘deca (tekna) Božja’ (Jovan 1:12; 11:52; 1. Jovanova 3:1-2. 10; 5:2). Pavle je (a potom i Jovan) isto tako održao i razvio ono što je sa svim tim povezano – Isusovo naglašavanje Božjeg očinstva…

„Pavle piše o Bogu koji ‘šalje svoga sopstvenog Sina u obličju grešne prirode i radi greha’ (Rimljanima 8:3). U sličnom (mada ne istovetnom) odlomku apostol kaže: ‘kada je došla punina vremena, Bog posla svoga Sina, rođenog od žene, rođenog pod zakonom’ (Galatima 4:4). Ovaj jezik slanja očigledno otvara ključna pitanja o odnosu između Onoga koji šalje (Oca) i Poslatoga (Sina). Da li Pavle ovde misli na večno preegzistentnog Sina koji dolazi u svet od svog Oca da nas oslobodi od greha i smrti (Rimljanima 8:3, 32) i da nas učini Božjom usinovljenom decom (Galatima 4:4-7)? Naš odgovor će, na prvom mestu, delimično zavisiti od načina na koji tumačimo druge Pavlove odlomke koji ne koriste naziv Sin Božji (2. Korinćanima 8:9; Filipljanima 2:6-11). Ti potonji odlomci prikazuju preegzistentnog Isusa koji preuzima inicijativu svojom ‘darežljivošću’ time što je ‘postao siromašan’ radi nas i ‘uzeo obličje sluge’. …

„Treće, treba primetiti da jezik ‘slanja’ (pa čak, kad smo već kod toga, i ‘dolaženja’, sa prizvukom lične namere i inicijative) sam po sebi ne podrazumeva nužno ličnu preegzistenciju. Inače bismo takvu preegzistenciju morali pripisati i Jovanu Krstitelju, ‘čoveku poslatom od Boga’, velikom proroku koji je ‘došao da svedoči o svetlosti’ (Jovan 1:6-8; vidi Matej 11:10, 18; paralele u Luka 7:27, 33). U Starom zavetu Bog je ‘slao’ anđeoske i ljudske glasnike, naročito proroke, ali odmah treba podsetiti na ono što smo zapazili u prethodnom poglavlju: nijedan prorok poslat od Boga (a možemo ovde dodati – čak ni Jovan Krstitelj) nikada nije nazvan Božjim sinom. Ovde to što je neko ‘poslat’ od Boga znači više od pukog primanja božanskog naloga i, čini se, uključuje dolazak iz nebeske preegzistencije i božansko poreklo.

„Četvrto, u svojim kontekstima, tri odlomka o Sinu Božjem koja razmatramo (Rimljanima 8:3, 32; Galatima 4:4) svakako se ne usredsređuju na Sinovljevu preegzistenciju, već na to da je poslat, odnosno predat, kako bi nas oslobodio od greha i smrti, učinio nas Božjom usinovljenom decom i omogućio nam da živimo (i molimo se) silom Duha koji prebiva u nama. Ipak, apostolova soteriologija (ili učenje o spasenju) ovde pretpostavlja hristologiju koja uključuje božansku preegzistenciju. Upravo zato što je Hristos preegzistentni Sin koji dolazi od Oca, on može da nas učini Božjim usinovljenim sinovima i kćerima.“ (O’ Collins, The Tripersonal God, str. 60-62; podvlačenje je naše)(1)

Peto, vernici bivaju saobraženi liku Božjeg Sina kako bi se istakli njegov položaj i vrhovnost kao Prvorođenog. Govoreći to, Pavle pokazuje da je Isus prvi u Božjoj porodici i da ima prvenstvo nad svom ostalom Božjom decom.

Šesto, Isus Hristos je pogubljen za naše grehe i ponovo vraćen u život, a islam sve to poriče.

Sedmo, Isus je s desne strane Bogu, što je neposredna aluzija na Psalam 110:1-2,

„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima. Skiptar sile daje ti Gospod sa Siona: vladaj sred neprijatelja svojih.“

Dakle, kao onaj koji je s desne strane Bogu, on je suvereni Gospod celokupnog stvorenja,

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13

„Jer ako živimo, Gospodu živimo; ako li umiremo, Gospodu umiremo. Dakle, i kad živimo i kad umiremo, Gospodnji smo. Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi da ovlada i mrtvima i živima.“ Rimljanima 14:8-9

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

U svetlu svih ovih činilaca očigledno je da je Zaatari još jednom pogrešno razumeo i pogrešno predstavio ono što Sveto pismo uči o nasledstvu koje pripada Hristu i o nasledstvu koje primaju vernici. Hristos je Naslednik na osnovu toga što je božanski, preegzistentni Sin Božji kroz koga je i za koga je sve stvoreno. Vernici su, međutim, naslednici na osnovu božanske milosti i usinovljenja. Nasledstvo koje hrišćani primaju posledica je onoga što je Gospod Isus učinio u njihovu korist, tj. toga što je došao da ih spase od njihovih greha i da odvrati Božji gnev kako bi im pribavio sve duhovne blagoslove koje im Bog milostivo i besplatno daruje kroz svog voljenog Sina i zbog njega.

Ovim završavamo naše pobijanje. Ako Gospod Isus da, uslediće još odgovora na Zaatarijeve tvrdnje, koji bi trebalo da se uskoro pojave.

**
Srodni članci**

http://answering-islam.org/Shamoun/christ_heir.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/sonship.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/q_jesus_sonship.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/allah_as_heir.htm
http://answering-islam.org/Responses/Osama/zawadi_allah_inherits.htm
http://answering-islam.org/Responses/Osama/zaatari_heir.htm

Fusnote

(1) O’ Collins dalje piše o prorocima koji su bili poslati:

„Ne insistirajući na autentičnosti svakog logiona o ‘slanju’ i ‘dolaženju’, možemo reći da su oni dovoljno brojni i raznovrsni da potkrepe zaključak kako je zemaljski Isus shvatao svoju misiju i kao onaj koji dolazi i kao onaj koga je Otac poslao. Ovde je dobro podsetiti se da su starozavetni proroci imali izrazitu svest o tome da su poslati od Boga, ali nikada nisu tvrdili da dolaze u svoje ime. Štaviše, nikada se nisu predstavljali kao ‘sinovi Božji’, niti su ikada tako nazivani.“ (Isto, 2. The History of Jesus and Its Trinitarian Face, str. 48; podvlačenje je naše)

Tvrdnja O’ Collinsa da nijedan prorok nikada nije nazvan Božjim sinom značajna je jer pokazuje da to što je Isus poslat od Boga ne znači da je on tek prorok poput ostalih, nasuprot Zaatarijevim tvrdnjama.

A evo i nekih starozavetnih tekstova koji potkrepljuju napomene O’ Collinsa, kako Zaatari ne bi tvrdio da je pogrešio:

„I slah k vama sve sluge svoje proroke zarana jednako govoreći: Vratite se svaki sa svoga puta zloga, i popravite djela svoja i ne idite za drugim bogovima služeći im, pak ćete ostati u zemlji koju sam dao vama i ocima vašim, ali ne prignuste uha svojega niti me poslušaste.“ Jeremija 35:15 – up. 7:25; 26:5; 29:19; 44:4

„A po smrti Mojsija, sluge Gospodnjega, reče Gospod Isusu sinu Navinu, sluzi Mojsijevu, govoreći: Mojsije, sluga moj, umrije; zato sada ustani, prijeđi preko toga Jordana ti i sav taj narod u zemlju koju ja dajem sinovima Izrailjevijem.“ Isus Navin 1:1-2

„I poslah Mojsija i Arona, i mučih Misir, kako učinih usred njega, potom vas izvedoh.“ Isus Navin 24:5 – up. 1. Samuilova 12:6, 8; Mihej 6:4

A sada uporedite ovo sa onim što Novi zavet uči o Isusovom dolasku, odnosno o tome da je poslat:

„Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega.“ Jovan 3:17

„Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: Ja sam Sin Božiji?“ Jovan 10:36

„Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:27

„U tome se pokaza ljubav Božija prema nama što je Bog Sina svojega Jedinorodnoga poslao u svijet da živimo Njime. U tome je ljubav, ne što mi zavoljesmo Boga, nego što On zavolje nas, i posla Sina svojega, kao žrtvu pomirenja za grijehe naše. Ljubljeni, kad ovako Bog zavoli nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga niko nikada nije vidio: ako ljubimo jedni druge, Bog u nama prebiva, i ljubav je njegova savršena u nama. Po ovome znamo da u Njemu prebivamo, i On u nama, što nam je dao od Duha svojega. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina – Spasitelja svijeta.“ 1. Jovanova 4:9-10, 14

Za razliku od proroka, koji su bili sluge koje je Bog slao, Isus je Božji voljeni Sin i Gospodar Božjeg doma. Rečima nadahnutog pisca Poslanice Jevrejima:

„Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vjere naše koju ispovjedamo, Isusa Hrista, Koji je vjeran Onome koji ga je postavio, kao i Mojsej u svemu domu njegovu, Jer se ovaj udostoji veće slave nego Mojsej, kao što veću čast od doma ima onaj koji ga je sagradio. Jer je svaki dom sazidan od nekoga, a onaj koji je sve sazdao jeste Bog. Mojsej pak bješe vjeran u svemu domu njegovu kao sluga, za svjedočanstvo onoga što je imalo da se kaže, Dok je Hristos kao Sin nad domom njegovim; a njegov dom smo mi ako smjelo pouzdanje i nadu kojom se hvalimo do kraja nepokolebivo održimo.“ Jevrejima 3:1-6

Isus je Božji Sin, dok je Mojsije Božji sluga, i dostojan je veće časti od Mojsija budući da je on (zajedno sa svojim Ocem) Graditelj doma:

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom“ Jevrejima 1:1-3, Amplified Bible

„Reče im Isus: A vi šta velite ko sam ja? A Simon Petar odgovori i reče: Ti si Hristos, Sin Boga živoga. A Isus odgovarajući reče mu: Blažen si, Simone, sine Jonin! Jer tijelo i krv ne otkriše ti to, nego Otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati.“ Matej 16:15-18

„Ovo ti pišem nadajući se da ću uskoro doći k tebi; Ako li se zadržim, da znaš kako se treba vladati u domu Božijemu, koji je Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine.“ 1. Timoteju 3:14-15

Toliko o Zaatarijevim argumentima.