Da li nam je, prema Isusu, potreban posrednik?

Muslimanski polemičar Paul Bilal Williams ponovo je u akciji, izvrćući od Boga nadahnuto Sveto pismo kako bi ga na silu uklopio u svoja islamska verovanja i pretpostavke. U jednom od svojih blog članaka postavlja hrišćanima niz pitanja o jevanđelju koje je Gospod propovedao kroz kanonska jevanđelja. Zatim pristupa odgovaranju na sopstvena pitanja, izvrćući određene tekstove iz njihovog neposrednog i celokupnog konteksta kako bi stvorio pogrešan utisak da Isus nije objavljivao istu poruku koju hrišćani propovedaju, već da je zapravo učio nešto slično islamu.

Već smo se bavili biblijskim citatima koje Williams navodi i pružili temeljno pobijanje njegovog izvrtanja svih tih odlomaka, koje se može naći u našem odeljku sa odgovorima posvećenom njemu.

U ovom odgovoru želimo da se osvrnemo na odgovor koji je dao na jedno određeno pitanje, kako bismo pokazali kako će se to na kraju obiti o njegovu glavu, dokazujući da je Isus zaista ovaploćeni Bog.

Williams pita:

iv) da li nam je potreban posrednik između nas i Boga?

A zatim odgovara:

Prema Isusu u Luki, ne.

Williams potom navodi Isusovu priču o izgubljenom sinu iz Luke 15:11-32 da bi dokazao svoju tvrdnju:

„I reče: Čovjek neki imađaše dva sina, I reče mlađi od njih ocu: Oče, daj mi dio imanja što pripada meni. I on im podijeli imanje. I poslije nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u zemlju daleku, i onamo prosu imanje svoje živeći razvratno. A kad potroši sve, nastade velika glad u zemlji onoj, i on poče oskudijevati. I otišavši pribi se kod jednoga žitelja one zemlje, i on ga posla u polje svoje da čuva svinje. I željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ne davaše. A kad dođe sebi, reče: Koliko najamnika u oca moga imaju hljeba isuviše, a ja umirem od gladi! Ustavši otići ću ocu svojemu, pa ću mu reći: Oče, sagriješih nebu i tebi. I više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim: primi me kao jednoga od najamnika svojih. I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i poljubi. A sin mu reče: Oče, sagriješih nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim. A otac reče slugama svojim: Iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge. I dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo. Jer ovaj sin moj bješe mrtav, i oživje; i izgubljen bješe, i nađe se. I stadoše se veseliti. A sin njegov stariji bijaše u polju i dolazeći, kada se približi kući, ču pjevanje i igranje. I dozvavši jednoga od slugu pitaše: Šta je to? A on mu reče: Brat je tvoj došao; i otac tvoj zakla tele ugojeno što ga je zdrava dočekao. A on se rasrdi i ne htjede da uđe. Tada iziđe otac njegov i moljaše ga. A on odgovarajući reče ocu: Eto služim te toliko godina i nikad ne prestupih zapovijest tvoju, pa meni nikad nisi dao ni jareta da bih se proveselio sa prijateljima svojim. A kada dođe taj tvoj sin, koji je rasuo imanje tvoje sa bludnicama, zaklao si mu tele ugojeno. A on mu reče: Čedo, ti si svagda sa mnom, i sve moje jeste tvoje. Trebalo je razveseliti se i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav bješe, i oživje; i izgubljen bješe, i nađe se.“

ODGOVOR:

Prilično je nesrećno što Williams ne uviđa kako njegov argument na kraju dokazuje da je Isus Bog. Uostalom, otac u priči ne predstavlja Boga Oca, već Isusa Hrista, Sina!

Ovo postaje očigledno kada ispitamo neposredni kontekst:

„A približavahu mu se svi carinici i grješnici da ga čuju. A fariseji i književnici gunđahu govoreći: Ovaj prima grješnike i jede s njima. A on im kaza priču ovu govoreći: Koji čovjek od vas, imajući sto ovaca i izgubivši jednu od njih, ne ostavi devedeset i devet u pustinji i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? I kad je nađe, metne je na ramena svoja radujući se, I došavši doma, sazove prijatelje i susjede govoreći im: Radujte se sa mnom, jer nađoh ovcu svoju izgubljenu. Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednoga grješnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika koji nemaju potrebe za pokajanjem. Ili koja žena, imajući deset drahmi, ako izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku i ne pomete kuću i ne traži pažljivo dok ne nađe? I našavši sazove prijateljice i susjetke, govoreći: Radujte se sa mnom jer nađoh drahmu koju izgubih. Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijim zbog jednoga grješnika koji se kaje.“ Luka 15:1-10

Kao što kontekst pokazuje, svrha ovih priča jeste da objasni zašto Isus bira da se druži i objeduje sa odbačenima i marginalizovanima, sa onima koje je verska elita smatrala nepodobnima i nedostojnima druženja.

Stoga pastir koji je našao svoju izgubljenu ovcu, žena koja je našla svoj izgubljeni novčić i otac koji je potrčao da zagrli svog izgubljenog sina — svi oni treba da predstavljaju Hrista, budući da je on Onaj koji je došao da traži i spase izgubljene, kao što pokazuju sledeći odlomci:

„I reče im anđeo: Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu.“ Luka 2:10-11

„I ušavši u Jerihon, prolažaše kroz njega. I gle, čovjek zvani imenom Zakhej, i on bješe starješina carinika, i bješe bogat. I tražaše da vidi Isusa ko je on; i ne mogaše od naroda, jer bješe maloga rasta. I on potrčavši naprijed, pope se na divlju smokvu da ga vidi; jer je pored nje trebalo da prođe. A kad Isus dođe na ono mjesto, pogledavši gore, vidje ga i reče mu: Zakheju, siđi brzo; jer mi danas valja biti u domu tvome. I siđe brzo; i primi ga radujući se. I svi koji vidješe negodovahu, govoreći kako uđe da gostuje kod grješnoga čovjeka. A Zakhej stade i reče Gospodu: Gospode, evo pola imanja svoga daću siromasima, i ako koga nečim oštetih, vratiću četvorostruko. A Isus mu reče: Danas dođe spasenje domu ovome; jer i ovo je sin Avraamov. Jer Sin Čovječiji dođe da potraži i spase izgubljeno.“ Luka 19:1-10

U ovom odlomku Isus tvrdi da čini ono što Stari zavet kaže da čini Jahve, naime, da traga za izgubljenim ovcama kako bi ih vratio u svoje stado:

„Jer ovako veli Gospod Gospod: Evo me, ja ću tražiti ovce svoje i gledati ih. Kao što pastir traži stado svoje kad je kod ovaca svojih raspršanijeh, tako ću tražiti ovce svoje i oteću ih iz svijeh mjesta kuda se raspršaše kad bijaše oblačno i mračno. I izvešću ih iz naroda, i pokupiću ih iz zemalja, i dovešću ih u zemlju njihovu, i pašću ih na gorama Izrailjevijem pokraj potoka i po svijem mjestima naseljenijem u zemlji. Na dobroj paši pašću ih, i tor će im biti na visokim gorama Izrailjevijem; ondje će ležati u dobrom toru i po obilatoj će paši pasti na gorama Izrailjevijem. Ja ću pasti stado svoje, i ja ću ih odmarati, govori Gospod Gospod. Tražiću izgubljenu, i dovešću natrag odagnanu, i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti; a tovnu ću i jaku potrti, pašću ih pravo.“ Jezekilj 34:11-16

Ovo me dovodi do moje druge tačke. Luka poistovećuje Jovana Krstitelja sa glasnikom za koga je prorok Isaija u Isaiji 40:3-5 rekao da će biti poslat da pripremi narod za dolazak Jahvea Boga:

„A u petnaestoj godini vladavine ćesara Tiverija, kad upravljaše Pontije Pilat Judejom, i Irod, četvorovlasnik, Galilejom, a Filip, brat njegov, četvorovlasnik, Iturejom i zemljom Trahonitidom, i Lisanije, četvorovlasnik, Avilinom, Za vrijeme prvosveštenika Ane i Kajafe, dođe riječ od Boga Jovanu, sinu Zaharijinu, u pustinji, I on pođe po svoj okolini Jordana propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijehova. Kao što je napisano u knjizi riječi proroka Isaije koji govori: Glas vapijućeg u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnite staze njegove; Svaka dolina neka se ispuni i svaka gora i svaki brijeg neka se slegnu; i što je krivo neka bude pravo i neravnine na putevima neka budu glatke; I svako će tijelo vidjeti spasenje Božije. Jovan pak govoraše narodu koji izlažaše da ih krsti: Porodi aspidini, ko vam kaza da bježite od gnjeva koji ide? Rodite, dakle, plodove dostojne pokajanja, i ne počinjite govoriti u sebi: Imamo oca Avraama; jer vam kažem da Bog može i od kamenja ovog podignuti decu Avraamu. A već i sjekira stoji drveću kod korijena; i svako drvo koje dobra roda ne rađa siječe se i u oganj baca.“ Luka 3:1-9

Jovanov otac je izneo istu objavu prilikom Krstiteljevog rođenja:

„A Zaharija, otac njegov, ispuni se Duha Svetoga i prorokova govoreći:“… „I ti, dijete, zvaćeš se prorok Višnjega; jer ćeš ići naprijed pred licem Gospodnjim da mu pripraviš put; Da dadeš poznanje spasenja narodu njegovu za oproštenje grijeha njihovih, Radi srdačne milosti Boga našega, kojom nas je pohodio Istok s visine; Da obasja one koji sjede u tami i sjeni smrti; da upravi noge naše na put mira.“ Luka 1:67, 76-79

Isus je i sam tvrdio da je Krstitelj onaj glasnik za koga je prorok Malahija najavio da će ići pred Gospodom, koji će se potom pojaviti u svom sopstvenom hramu:

„A kad otidoše učenici Jovanovi, poče narodu govoriti za Jovana: Šta ste izišli u pustinju da vidite? Trsku koju ljulja vjetar? Nego šta ste izišli da vidite? Čovjeka u meke haljine obučena? Eto, koji gospodske haljine nose i u slastima žive, po carskim su dvorovima. No šta ste izišli da vidite? Proroka? Da, ja vam kažem i više od proroka. Ovo je onaj za koga je pisano: Evo, ja šaljem anđela svojega pred licem tvojim koji će pripraviti put tvoj pred tobom. Jer vam kažem: Nijedan između rođenih od žena nije veći prorok od Jovana Krstitelja; a najmanji u Carstvu Božijem veći je od njega.“ Luka 7:24-28

Evo tog konkretnog proroštva o kome je reč:

„Evo, ja ću poslati anđela svojega, koji će pripraviti put preda mnom, i iznenada će doći u crkvu svoju Gospod, kojega vi tražite, i anđeo zavjetni, kojega vi želite, evo doći će, veli Gospod nad vojskama.“ Malahija 3:1

Reći da je ovo prilično značajno bilo bi krajnje potcenjivanje, budući da Luka jasno potvrđuje da je Jovan poslat pred Hristom kako bi pripremio njegov dolazak!

„A Pavle reče: Jovan je krstio krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju u Onoga koji dolazi za njim, to jest u Hrista Isusa.“ Dela apostolska 19:4

Jovanovo jevanđelje se slaže:

„A sutradan vidje Jovan Isusa gdje dolazi k njemu, i reče: Gle, Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta! Ovo je Onaj za koga ja rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji preda mnom bi, jer prije mene bješe. I ja ga ne znadoh, ali da se javi Izrailju, zato dođoh ja da krštavam vodom. I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim. I ja sam vidio i zasvjedočio da je on Sin Božiji. Sutradan opet stajaše Jovan i dvojica od učenika njegovih. I ugledavši Isusa gdje ide, reče: Gle, Jagnje Božije!“ Jovan 1:29-36 – upor. 1:6-10, 14-15, 19-28; Marko 1:1-8; Matej 3:1-15

Dakle, pošto je Isus Onaj kome je Krstitelj došao da pripremi put, to znači da je on Jahve Bog čije će spasenje videti svako telo prema Isaiji 40:3-5, i sam onaj Gospod za koga je prorok Malahija rekao da dolazi u svoj hram.

Ima tu još toga. Isus, prema Luki, poseduje moć da oprašta grehe, isceljuje sve bolesti i zna šta ljudi misle u sebi:

„I dogodi se jednoga dana kad on učaše, sjeđahu ondje fariseji i zakonici koji bijahu došli iz sviju sela galilejskih i judejskih i iz Jerusalima; i bi sila Gospodnja da ih iscjeljuje; I gle, ljudi donesoše na odru čovjeka koji bješe oduzet, i tražahu kako da ga unesu i polože pred njega. I ne našavši kuda bi ga unijeli od naroda, popeše se na kuću i kroz krov spustiše ga sa odrom na sredinu pred Isusa. I vidjevši vjeru njihovu, reče mu: Čovječe, opraštaju ti se grijesi tvoji. I počeše pomišljati u sebi književnici i fariseji govoreći: Ko je ovaj što govori hule? Ko može opraštati grijehe osim jedini Bog? A razumjevši Isus pomisli njihove, odgovarajući reče im: Šta pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše, reći: Opraštaju ti se grijesi tvoji, ili reći: Ustani i hodi? Ali da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe, – reče oduzetome: Tebi govorim, ustani i uzmi odar svoj i idi domu svome. I odmah ustade pred njima, i uze na čemu ležaše, i otide domu svome slaveći Boga. I svi se zadiviše, i slavljahu Boga, i ispunivši se straha govorahu: Čuda se nagledasmo danas!“ Luka 5:17-26

I:

„I gle, žena u gradu koja bješe grješnica, doznavši da je Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese miris u sudu od alavastra. I stavši pozadi kod nogu njegovih plakaše, i stade kvasiti noge njegove suzama, i kosom glave svoje otiraše, i cjelivaše noge njegove, i mazaše mirisom.“… „I okrenuvši se ženi, reče Simonu: Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, ni vode mi na noge nisi dao, a ona mi suzama obli noge, i kosom glave svoje obrisa. Cjeliva mi nisi dao; a ona, otkako uđe, ne presta cjelivati mi noge. Uljem nisi pomazao glavu moju, a ona mirisom pomaza mi noge. Zato ti kažem: Opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta malu ljubav ima. A njoj reče: Opraštaju ti se grijesi. I stadoše u sebi govoriti oni što sjeđahu s njim za trpezom: Ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: Vjera tvoja spasla te je; idi u miru.“ Luka 7:37-38, 44-50

Primetite kako u ovom konkretnom tekstu Isus oprašta ženi koja nije prestajala da ljubi njegove noge — čin koji bi svakako bio idolopoklonički da Hristos nije ovaploćeni Bog. U najmanju ruku, da Isus nije Bog, očekivali bismo da je ukori zbog takvog obožavanja koje mu je iskazivala i da joj kaže da sve takve činove ljubavi i predanosti upućuje jedino Bogu.

Hristos je dalje uputio svoje učenike da idu po svetu i objavljuju svim narodima da spasenje i oproštenje greha dolaze kroz njegovo ime:

„A njima reče: Ovo su riječi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da se mora sve ispuniti što je o meni napisano u Zakonu Mojsejevu i u Prorocima i u Psalmima. Tada im otvori um da razumiju Pisma. I reče im: Tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih trećega dana, I da se u njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima. A vi ste svjedoci ovome. I evo, ja ću poslati obećanje Oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u silu s visine. I izvede ih napolje do Vitanije, i podigavši ruke svoje blagoslovi ih. I dok ih on blagosiljaše, odstupi od njih i uznošaše se na nebo. A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom. I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga.“ Luka 24:44-53

Prema Lukinom drugom nadahnutom spisu, upravo su to učenici i činili nakon Hristovog vaznesenja, naime, išli su unaokolo objavljujući da je Isus vaskrsli Gospod i Spasitelj koji daruje oproštenje i spasenje svima koji mu se u veri obrate:

„A kada čuše, ražali im se u srcu i rekoše Petru i ostalim apostolima: Šta da učinimo, ljudi braćo? A Petar im reče: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijehova; i primićete dar Svetoga Duha. Jer obećanje je za vas i za djecu vašu i za sve daljne koje će dozvati Gospod Bog naš.“ Dela apostolska 2:37-39

„A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Bogu se treba pokoravati više nego ljudima. Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.“ Dela apostolska 5:29-32, Holman Christian Standard Version (HCSB)

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“ Dela apostolska 10:36-43

„I uklonivši njega podiže im Davida za cara, kome i reče posvjedočivši: Nađoh Davida, sina Jesejeva, čovjeka po srcu mojemu, koji će ispuniti svaku volju moju. Od njegovog sjemena, po obećanju, podiže Bog Izrailju Spasitelja Isusa, Pošto pred njegov dolazak Jovan propovijedaše krštenje pokajanja svemu narodu Izrailjevu. I kada Jovan završavaše podvig svoj, govoraše: 3a koga me vi smatrate, ja nisam taj, nego evo ide za mnom Onaj kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj.“… „I mi vam blagovijestimo da je obećanje, dato ocima, Bog ispunio nama, djeci njihovoj, vaskrsnuvši Isusa, Kao što je i napisano u drugom psalmu: Sin moj jesi ti, ja te danas rodih. A da vaskrse iz mrtvijeh Njega koji se više neće vratiti u truležnost ovako je rekao: Daću vam Svetinje Davidove vjerne. Zato i na drugome mjestu govori: Nećeš dati da Svetac tvoj vidi truljenje. Jer David, posluživši rodu svojemu, po volji Božijoj umrije, i položiše ga kod otaca njegovih, i vidje truljenje. A Onaj kojega Bog podiže ne vidje truležnosti. Neka vam je, dakle, na znanje, ljudi braćo, da se kroz Njega vama objavljuje oproštenje grijehova. I od svega, od čega se ne mogoste opravdati u Zakonu Mojsejevu, u Njemu se opravdava svaki koji vjeruje.“ Dela apostolska 13:22-25, 32-39

„A on zaiskavši svjetiljku uletje i drhteći pade pred Pavla i Silu; I izvevši ih napolje, reče: Gospodo, šta mi treba činiti da se spasem? A oni rekoše: Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.“ Dela apostolska 16:29-31

S obzirom na sve ovo, da li Williams zaista očekuje od nas da poverujemo kako je sve to nekako u skladu sa učenjima njegovog lažnog proroka Muhameda?

Zaključak

Imajući prethodno u vidu, čitaocima bi trebalo da bude jasno da priča o izgubljenom sinu apsolutno ničim ne podupire Williamsovu tvrdnju. Naprotiv, ta priča se zapravo obija o njegovu glavu, jer kada bi Williams dosledno primenio svoje tumačenje, ne bi imao drugog izbora nego da prihvati činjenicu da je Isus Bog (što on i jeste, iako nije ni Otac ni Sveti Duh). Sledeći silogizam pomaže da se objasni zašto:

A) Isusova priča o izgubljenom sinu pokazuje da čoveku nije potreban posrednik između njega i Boga, budući da se Bogu može pristupiti neposredno.

B) U priči, otac koji je potrčao da zagrli svog izgubljenog sina treba da predstavlja Isusa. Ovo dodatno potvrđuje činjenica da je, prema tom istom jevanđelju, Isus Spasitelj koji je došao sa izričitom svrhom da traži i spase izgubljeno.

C) Dakle, Isus je Bog kome čovek može da pritrči i da mu pristupi neposredno, bez potrebe da između njih stoji ikakav posrednik.

Stoga želimo lično da zahvalimo Williamsu što nam je pomogao da još jednom dokažemo da je Isus Hristos zaista Bog u telu, večni Sin Božji koji je postao čovek kako bi tražio i spasao izgubljene grešnike.

Ako Gospod Isus da, u ne tako dalekoj budućnosti objavljivaćemo još odgovora na Williamsova očigledna izvrtanja nadahnute Božje Reči, Svetog pisma.

Osim ako nije drugačije naznačeno, svi biblijski citati preuzeti su iz New American Standard Bible (NASB).