Da li je Isus tvrdio da je Bog? 4a deo

Dawagandista posredno i prećutno odgovara: da! 4a deo

Stigli smo do prvog dela našeg poslednjeg odeljka.

Nije iznenađujuće što se Ali poziva na Jovan 17:3 kako bi pokazao da pisac četvrtog jevanđelja navodno nije verovao da je Hristos Bog u telu, a sve u cilju pružanja dodatnog dokaza da Isus nije tvrdio da je Jahve u telu u Jovanu 8:58:

Još jedna stvar vredna pažnje jeste sledeća: pisac četvrtog jevanđelja nikada nije verovao da je Isus Bog. To dokazuje da Isus nikada nije rekao da je Bog. U suprotnom, kako bi bilo moguće da autor četvrtog jevanđelja to nikada nije znao? On je verovao da je Otac jedini istiniti Bog, a da je Isus Hristos i Božji poslanik (vidi Jovan 17:3). (Isto, str. 59)

Pogledajmo šta se dešava kada Isusove reči čitamo u neposrednom i celokupnom kontekstu Jovanovog jevanđelja:

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima. I više nisam u svijetu, a oni su u svijetu, i ja dolazim tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. Dok bijah s njima u svijetu, ja ih čuvah u ime tvoje; one koje si mi dao sačuvah; i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se ispuni pismo. A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi. Ja sam im dao riječ tvoju; i svijet ih omrznu, jer nisu od svijeta, kao ni ja što nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zloga. Od svijeta nisu, kao ni ja što nisam od svijeta. Posveti ih istinom tvojom: riječ tvoja jeste istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji zbog riječi njihove povjeruju u mene: Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu da svijet vjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja sam dao njima, da budu jedno kao što smo mi jedno. Ja u njima i ti u meni, da budu usavršeni u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što mene ljubiš. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:1-5, 10-12, 24 NIRV

U ovom konkretnom navodu Isus identifikuje Oca kao jedinog istinitog Boga, a sebe kao Očevog Sina, kome je data sva vlast nad celim čovečanstvom budući da sve njemu pripada,

„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15 NIRV – upor. 3:35; 13:3

Hristos čak tvrdi da ga Otac proslavlja na isti način na koji on proslavlja Oca!

Ovo samo po sebi stvara ozbiljne probleme za Alija, budući da Kuran poriče da je Muhamedovo božanstvo ikome otac, a kamoli Isusu Hristu:

„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Šakir

„Oni govore: „Svemilosni je uzeo dete!“ Vi, zaista, govorite nešto strašno i gnusno! Gotovo da se od toga nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe, jer Svemilosnom pripisuju dete! Nezamislivo je da Svemilosni ima dete! Pa, svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, da dođu Svemilosnom kao sluge.“ S. 19:88-93 Šakir – upor. K. 2:116-117; 5:18; 6:101; 21:26; 39:4; 72:3

On dalje prigovara tome da Alah ima sina kome dopušta da učestvuje u njegovoj vrhovnoj vlasti i gospodarstvu:

„I reci: „Sva hvala Allahu Koji Sebi nije uzeo deteta i Koji u vlasti nema sličnog, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći“ – i istinski Ga veličaj!“ S. 17:111 Šakir

„Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ S. 25:2 Šakir

Dakle, upravo tekst na koji se Ali pozvao na kraju dokazuje da je Muhamed bio lažni prorok, što Kuran čini knjigom zablude, budući da je Muhamed protivrečio poruci istorijskog Isusa, koji je Hristos otkriven na nadahnutim stranicama Novog zaveta. Ali takođe mora prihvatiti činjenicu da Isusove reči u Jovanu 17 utvrđuju da i Muhamed i 1,6 milijardi muslimana pripadaju vaskrslom Gospodu, jer je sve njemu predato!

Hristos dalje tvrdi da ga je Otac voleo i da je lično postojao uz njega u istoj božanskoj slavi još pre stvaranja sveta. I, kao što NIRV ispravno ističe, Isusova izjava da su on i Otac postojali u istoj slavi podrazumeva da je sedeo tamo uz Oca na istom nebeskom prestolu.

To objašnjava zašto se Isus uzneo na nebo da bi sedeo ustoličen s desne strane Oca nakon svog fizičkog, telesnog vaskrsenja,

„Isus odgovori: Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde. Tada mu reče Pilat: Dakle, ti si car? Isus odgovori: Ti kažeš da sam ja car. Ja sam za to rođen i za to sam došao na svijet da svjedočim istinu. I svaki koji je od istine sluša glas moj.“ Jovan 18:36-37

„Gledajući na Isusa, Načelnika i Savršitelja vjere, koji umjesto predstojeće mu radosti pretrpi krst, ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane Prijestola Božijega.“ Jevrejima 12:2 – upor. 8:1; 10:12-13; Matej 25:31-46; Marko 12:35-37; 16:19; Dela apostolska 2:33-36; 7:55-56; 10:36; 17:7; Efescima 1:20-23; 2:6; 5:5; Kološanima 1:13; 2:9-10; 3:1; 1. Petrova 3:21-22; Otkrivenje 1:5; 12:1-2, 5, 10; 22:1-3

Jer se on jednostavno vraćao na ono isto mesto sa koga je i došao:

„A šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio?“ Jovan 6:62 NIRV

„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide,“ Jovan 13:3 NIRV

„Ovo sam vam govorio u pričama; ali dolazi čas kad vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam otvoreno javiti o Ocu. U onaj dan ćete u ime moje zaiskati, i ne kažem vam da ću ja umoliti Oca za vas; Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu. Rekoše mu učenici njegovi: Eto sad otvoreno govoriš, i priču nikakvu ne govoriš. Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe. Isus im odgovori: Sada li vjerujete?“ Jovan 16:25-31 NIRV

Reći da su Hristove reči izuzetne, zapravo zapanjujuće, bilo bi zaista krajnje ublažavanje, naročito kada uzmemo u obzir šta Stari zavet kaže o Jahveovoj slavi i časti:

„Ja sam Gospod, to je ime moje, i slave svoje neću dati drugome, ni hvale svoje likovima rezanijem.“ Isaija 42:8 NIRV

„Sebe radi, sebe radi učiniću, jer kako bi se hulilo na ime moje? I slave svoje neću dati drugome.“ Isaija 48:11

Budući da Jahve neće podeliti svoju božansku slavu i hvalu ni sa jednim drugim takozvanim bogom, jedini način na koji je Hristos mogao da učestvuje u potpuno istoj slavi koju njegov Otac poseduje od pre samog stvaranja, i da je poseduje, jeste ako je i sam Bog po suštini.

Ovo nas dovodi do naše sledeće tačke, koju ćemo razmotriti u narednom odeljku našeg odgovora.