Biblijski monoteizam i Božiji nebeski presto

Odgovor na prigovore jednog muslimanskog davagandiste protiv Trojstva, 1. deo

Muslimanski apologeta Bassam Zawadi izašao je iz hibernacije kako bi „odgovorio“ na neke od članaka koje sam napisao da bih dokazao da islam nije monoteistička religija, već paganska/politeistička vera za koju su muslimani prevareni da veruju kako je ona najstroži oblik monoteizma koji postoji. Čitaoci mogu pronaći taj materijal tako što će pogledati Zawadijeva „pobijanja“, budući da on u svakom od svojih „odgovora“ postavlja link ka određenom članku.

Kako mi vreme bude dopuštalo, osvrtaću se na neke od tačaka koje je Zawadi izneo, dok ću zaobići delove koji su već pobijeni, pošto mi to pruža dodatne prilike da dokumentujem da Zawadi nema šta da traži u apologetici.

Ovde bih želeo da odgovorim na tvrdnje koje je Zawadi izneo protiv Trojstva i u odbranu Muhamedovog ustoličenja.

**
Razotkrivanje Zawadijevih nedoslednosti i njegovog grubog nerazumevanja i zloupotrebe izvora**

U svom „odgovoru“ Zawadi nastoji da potkopa biblijske dokaze za Trojstvo i božanstvo Hrista, pa čak u tu svrhu navodi i dvojicu uglednih novozavetnih naučnika!

Richard Bauckham je rekao:

U judaizmu Drugog hrama presto Boga na najvišem nebu postao je, dakle, ključni simbol monoteizma. (Richard Bauckham, The Throne of God and the Worship of Jesus****, str. 53)

Marinus de Jong je rekao:

Bog na svom nebeskom prestolu ostaje središte svakog obožavanja (Otkrivenje 7:11-17), a klanjanje Jagnjetu nikako ne ugrožava niti umanjuje obožavanje koje njemu pripada. (Marinus de Jong, God's Final Envoy, str. 138)

Iako to Zawadi nije pomenuo, gornji navodi, kao i njegovi argumenti protiv Trojstva, preuzeti su iz sledećeg unitarijanskog članka.

Ovo nije jedini put da je Zawadi prekopavao unitarijanske spise tražeći citate kojima bi „pobio“ biblijske dokaze za Trojstvo. Većina njegovih napada na blagosloveno i slavno Trojstvo, ako ne i svi, ili je preuzeta direktno iz argumenata i eisegeze unitarijanaca, ili od njih zavisi, o čemu svedoče sledeći linkovi:

http://www.call-to-monotheism.com/general_articles_refuting_trinity
http://www.call-to-monotheism.com/refuting_trinity_in_the_new_testament
http://www.call-to-monotheism.com/refuting_trinity_in_the_old_testament
http://www.call-to-monotheism.com/inc/searchresults?s=unitarian&ss=unitarian&n=79871

Ono što ovo čini prilično ironičnim jeste to što me je Zawadi u jednom od svojih „pobijanja“ prekoreo zato što citiram muslimane koji odbacuju hadise:

Moj odgovor:

Naravno da jeste. Već od samog početka postoji nešto pogrešno u čitavom odeljku Sama Shamouna. To je pretpostavka da je Kuran jedini izvor verskog autoriteta u islamu. On se služi budalastim argumentima koje iznose muslimani što odbacuju hadise (a koji su pobijeni ovde) i potpuno zanemaruje islamski ortodoksni stav. (Odgovor na članak Sama Shamouna „Šta je dan okupljanja?“)

Na drugom mestu Zawadi takve muslimane naziva zastranelima (čime očigledno unapred pretpostavlja ono što tek treba dokazati):

Zaista je veoma tužno i nelogično da neko odbaci sve hadise slavnog Poslanika (mir neka je na njega). Pokret zastranele sekte koja je počela da promoviše tu ideju nastao je tek pre otprilike 100 do 200 godina. Ti ljudi istupaju i pogrešno navode stihove iz Kurana dajući im sasvim novo značenje. Kao da je svaki pojedini musliman od vremena Poslanika pa sve do njihove pojave pogrešno razumeo islam. To je samo po sebi uvreda, jer bi značilo da je Poslanik doživeo ogroman neuspeh u ispunjavanju svog zadatka. Poslanik nas je upozorio na ovakve ljude koji će se pojaviti u budućnosti... (Oni koji odbacuju hadise)

Činilo bi se da bi Zawadi trebalo da bude dosledan i da sledi sopstveni savet time što neće naprosto citirati unitarijance zanemarujući pritom ortodoksne hrišćanske odgovore na iskrivljavanje Svetog pisma od strane takvih zastranelih sekti (da upotrebimo Zawadijeve sopstvene reči).(1) Međutim, kao što smo u mnogo navrata rekli, doslednost nije jedna od Zawadijevih jačih strana.(2)

Da se vratimo na temu: budući da je Zawadijev izvor citirao samo deo izjava i Bauckhama i de Jongea, mi ćemo navesti pun kontekst kako bi čitaoci mogli da vide šta su ti autori zapravo govorili. Počećemo citatom iz Bauckhamove najnovije knjige, pošto ona sadrži prošireno izdanje ovog konkretnog članka:

3.4. Zaključak

U judaizmu Drugog hrama presto Boga na najvišem nebu postao je, dakle, ključni simbol monoteizma, predstavnik jedne od suštinskih odlika koje određuju božanski identitet. Iako se mogu naći poneki tragovi drugih ustoličenih likova povezanih sa Božijom vladavinom, podređenost takvih likova Božijoj vladavini gotovo se uvek naglašava, dok je preovlađujući trend te literature usmeren ka pražnjenju neba od svih prestola osim Božijeg. Nema naznaka da je to bilo sporno pitanje, kao što je kasnije postalo u rabinskim raspravama o Danilu 7:9 i o Metatronu. Jedinstvenost nebeskog prestola Božijeg pripada logici monoteizma koji je dominirao opštim judaizmom u periodu Drugog hrama. (Bauckham, J__esus and the God of Israel – God Crucified and Other Studies on the New Testament’s Christology of Divine Identity [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI/ Cambridge, U.K. 2008], 5. The Throne of God and the Worship of Jesus, 3. The Heavenly Throne of God, str. 164; podvučeni naglasak je naš)

Bauckhamova poenta jeste da je Božiji presto bio jedna od onih ključnih razlikovnih odlika koje su odvajale Boga od čitave stvorene stvarnosti. Božiji nebeski presto simbolizovao je monoteizam i Božiji jedinstveni božanski identitet kao Vladara svih stvorenih stvari. Prema tome, sedeti na Božijem prestolu značilo je da je lik o kome je reč potpuno božanski i da učestvuje u samom Božijem identitetu. Da citiramo Bauckhamove reči:

Simbolička funkcija jedinstvenog božanskog prestola takva je da, ako nađemo lik koji se razlikuje od Boga kako sedi na samom Božijem prestolu, to treba da vidimo kao jedno od najmoćnijih teoloških sredstava judaizma za uključivanje takvog lika u jedinstveni božanski identitet…

35. Tako, s pravom, Gieschen, Angelomorphic Christology, 93-4: ‘Tekstovi u kojima neki lik deli božanski presto sa Bogom, ili je njegov jedini stanovnik, iznose dubok teološki iskaz u jevrejskom kontekstu: ustoličenom liku moglo se pripisati božanstvo.’ Ja bih rekao: ‘ustoličenom liku mora se pripisati božanstvo.’ (Isto, str. 165; podvučeni naglasak je naš)

Evo šta o ovom pitanju u svojoj knjizi kaže Charles A. Gieschen, koga Bauckham citira:

„Prvo, kriterijum božanskog položaja: da li je angelomorfni posrednik smešten sa Bogom ili u blizini Boga ili njegovog prestola? Istraživanje [Alana F.] Segala o kontroverzi oko ‘dve sile na nebu’ pomoglo je da se naglasi zanimanje koje su egzegete pokazivale za drugi lik koji deli božanski presto u judaizmu, hrišćanstvu i rabinizmu. Božanski presto pripadao je JEDINO Bogu. Stoga se božanski status obično pripisuje jedinom stanovniku koji sedi na božanskom prestolu, onome koji sedi na božanskom prestolu sa Bogom, ili onome koji sedi na sličnom prestolu pored božanskog prestola.“ (Gieschen, Angelomorphic Christology: Antecedents and Early Evidence [Brill Publishers, 1998], Part 1. Introduction, Chapter Two. Nomenclature and Methodology, C. Divinity Nomenclature, str. 31; naglasak velikim slovima i kurzivom je naš)

U svetlu ovog ključnog razumevanja Bauckham dalje pokazuje da Isus učestvuje u samom Božijem jedinstvenom božanstvu, budući da ga Novi zavet prikazuje kao onoga koji deli Božiju suverenu vladavinu nad celokupnim stvorenjem:

5. Isus na nebeskom prestolu Božijem

Kada se novozavetna hristologija čita u kontekstu razumevanja monoteizma judaizma Drugog hrama koje smo skicirali, lako se može uvideti da su RANI hrišćani na Isusa primenjivali sve dobro utvrđene i dobro prepoznate odlike jedinstvenog božanskog identiteta kako bi, sasvim jasno i precizno, UKLJUČILI ISUSA U JEDINSTVENI IDENTITET JEDNOGA BOGA IZRAILJEVOG. Prva među tim odlikama bila je jedinstvena suverenost nad svim stvarima. Od NAJRANIJE poslevaskršnje hristologije koju možemo da pratimo, Isusovo uzvišenje shvatano je kao njegovo učešće u božanskoj vladavini nad kosmosom. Druge jedinstveno božanske odlike usledile su logično i BRZO, naročito Isusovo učešće u delu stvaranja. Obožavanje Isusa, kao njegovo uključivanje u monoteističko obožavanje KOJE PRIPADA ISKLJUČIVO JEDNOME BOGU, usledilo je kao NUŽNO priznanje njegovog uključenja u božanski identitet, opet prvenstveno kao priznanje njegovog vršenja jedinstvene božanske suverenosti sa nebeskog prestola Božijeg. U sadašnjem kontekstu moramo ograničiti svoje zanimanje na glavne crte novozavetnog razumevanja Isusovog uzvišenja na božanski presto. (Isto, str. 172; naglasak velikim slovima i podvlačenjem je naš)

A sada i kontekst citata Marinusa de Jongea:

„U Otkrivenju su mnogi naučnici skrenuli pažnju na uvodnu viziju u 1:12-16. Tamo se pojavljuje „kao da dolazaše Sin Čovječji“ (Danilo 7:13) sa glavom i kosom „odijelo bijelo kao snijeg, i vlasi glave Njegove kao čista vuna“ (up. opis Starca danima u Danilu 7:9). Kao što je često slučaj u Apokalipsi, na tu slikovitost utiču i brojni drugi starozavetni odlomci. Najintrigantnija je pojava kombinovanja elemenata uzetih iz Danila 7:9 i 13 radi opisa jednog jedinog lika. U Otkrivenju 1:17-18 taj lik otkriva sebe kao Isusa („bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova“); ponovo se za njegov opis koriste božanski epiteti („Ja sam Prvi i ja sam Pošljednji“ – Isaija 44:6; 48:12; Otkrivenje 1:8; 2:8; 21:6; 22:13 – „Živi“). Paralele ovim prikazima Isusa nalaze se u opisima slavnih anđeoskih likova koji deluju kao glavni zastupnici u Božije ime – pojam koji naposletku seže do starozavetnog lika ‘anđela Gospodnjeg’, koji predstavlja samog Boga i koji je (u praksi) bio poistovećivan s njim u dodirima s ljudskim bićima (vidi npr. Izlazak 3; Sudije 13).“

„Mnogo je rasprave posvećeno pitanju da li u Otkrivenju, a već i u jevrejskim tekstovima, treba da govorimo o procesu ‘bifurkacije’ Boga (tako Christopher Rowland) ili pre o začetnom ‘binitarijanizmu’ (tako Larry Hurtado i James Dunn). Možda bi trebalo da dopustimo veliku meru fleksibilnosti u apokaliptičkoj slikovitosti i terminologiji i da nijedan od tih termina ne smatramo sasvim prikladnim. Bog i uzvišeni Isus kao njegov jedan jedini eshatološki zastupnik POSTALI SU NERAZDVOJIVI. Nakon nebeskog obožavanja Boga na njegovom prestolu u Otkrivenju 4 (nesumnjivo uzornog za obožavanje na zemlji) sledi obožavanje Boga i Jagnjeta u 5. poglavlju. Oni se slave zajedno: „Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova!“ (5:13; up. 7:10). Bog na svom nebeskom prestolu ostaje središte svakog obožavanja (7:11-17), a klanjanje Jagnjetu nikako ne ugrožava niti umanjuje obožavanje koje njemu pripada. Jagnje je prikazano u neposrednom prisustvu Boga (5:6-7; 7:9), čak i u središtu prestola (7:17). U viziji nebeskog Jerusalima postoji samo jedan presto Boga i Jagnjeta (22:1, 3; up. 3:21). Opasnost na koju se čitaoci upozoravaju jeste obožavanje Zmaja i Zveri (13. poglavlje; 14:9-12; 19:20-21); oni treba da se boje Boga i da mu daju slavu (14:7). Istovremeno, vidiocu se kaže da se ne klanja anđelu koji posreduje u njegovim vizijama (19:10; 22:8-9). Uzvišeni Isus Hristos obožava se zajedno sa Bogom i nadmoćniji je od svakog anđela.“ (De Jonge, God’s Final Envoy: Early Christology and Jesus’ Own View of His Mission [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI 1998], Chapter 10. The One God and Jesus, str. 137-138; naglasak velikim slovima i podvlačenjem je naš)

Kao što čitaoci mogu videti, de Jongeova poenta jeste da klanjanje Isusu ne umanjuje obožavanje koje pripada Bogu zato što ih knjiga Otkrivenja prikazuje kao nerazdvojive! Da se Zawadi potrudio da odvoji vreme i zaista pročita ove citate u kontekstu, umesto što se oslonio na izvor iz druge ruke, otkrio bi da ovi konkretni navodi nikako ne podupiru njegovu antitrinitarnu agendu.

Međutim, činjenica je da Zawadija ne zanimaju istina ili tačnost, već je jedino zaokupljen upotrebom bilo kakvog argumenta ili citata za koji pogrešno misli da će mu pomoći da odbrani svog lažnog proroka i lažnog boga ili da napadne istinu biblijskog hrišćanstva.

Na Zawadijevu nesreću, takav pristup samo izaziva dodatnu sramotu kako za njega samog tako i za verodostojnost njegove religije, budući da nam njegovi „odgovori“ pružaju priliku da razotkrijemo njegove grube laži i iskrivljavanja. Čovek bi pomislio da je Zawadi do sada već izvukao pouku, ali on je, nažalost, pokazao nespremnost da uči iz bezbroj puta kada je bio uhvaćen i razotkriven.

**
Uzvišenje Sina Božijeg**

Zawadi misli da bolujem od teške groznice koju je izazvalo moje verovanje u blagosloveno i sveto Trojstvo.

Moj odgovor:

Shamoun boluje od teškog slučaja groznice Trojstva. Koji god odlomak da pogleda, on odmah izjavljuje: „Ovi odlomci pokazuju da je Isus Bog!“

Činjenica je da upravo Zawadi boluje od nekih ozbiljnih bolesti, naročito od islamifilisa, česte bolesti među muslimanskim apologetama koja ih navodi da lažu i iskrivljuju naučne izvore, kao i reči svojih protivnika. On takođe pati od napada muhamedanitisa, još jedne česte boljke koja naročito pogađa muslimanske davagandiste. Poznato je da ta bolest teško onesposobljava sposobnost muslimanskih propagandista da ispravno razumeju ono što čitaju, usled čega pišu odgovore koji grubo promašuju poentu. To objašnjava zašto Zawadi nije u stanju da proizvede koherentno pobijanje u kojem bi zaista razumeo i tačno predstavio argumente svojih protivnika ili svojih sopstvenih izvora.

Zawadi takođe ne razume implikacije sopstvenih izjava! Evo primera:

Isusovo sedenje s desne strane Boga nikako ne implicira da je on Bog.

Naprotiv, to služi da pokaže da on nije Bog. „Sedeti s desne strane“ jevrejski je idiom koji označava običaj da dostojanstvenik nekoga počastvuje. Ako uzmemo slučaj kralja, to bi bilo mesto najveće časti za bilo kog od njegovih podanika. Stoga Isusovo sedenje [sic] naprosto označava njegovo uzvišenje na mesto NAJVEĆE ČASTI NA NEBU, ali ne i to da je on Bog. To što Otac poziva Isusa da dođe i sedne s njegove desne strane pokazuje njegovu nadmoć nad Isusom i Isusovu zavisnost od njega. (Naglasak je naš)

Da li Zawadi uopšte razume šta je ovde napisao? Ili samo papagajski ponavlja argumente jednog unitarijanca ne shvatajući valjano šta takve izjave impliciraju? (Jasno je da su ove reči preuzete od „Servetusa Evanđeliste“, budući da nije verovatno da bi Zawadi, musliman, govorio o Ocu koji poziva Isusa da dođe i sedne s njegove desne strane, s obzirom na to da islam odbacuje pojam božanskog očinstva [up. Kuran 5:18; 9:30; 6:101; 19:88-95; 21:26]).

Na kraju krajeva, ako je Isus uzvišen na mesto najveće časti, onda to znači da je Isus uzvišen na sam Božiji status i da će stoga primati upravo onu čast koja pripada jedino Bogu! Upravo je to ono što je i sam Isus izjavio:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Isus kaže da je razlog zbog kojeg će on suditi taj da bi svi (uključujući i Muhameda) njemu, Sinu, ukazivali čast na potpuno isti način na koji je ukazuju Ocu.

U svetlu toga, šta Zawadijev argument uopšte pobija? Zar Zawadi ne vidi da njegove reči zapravo dokazuju da je Isus uzvišen na najviše mesto na nebu kako bi primio najveću čast koja se može zamisliti, čast koja pripada jedino Bogu? Očigledno ne, budući da je Zawadi tokom godina dosledno pokazivao da zaista ne razume ono što čita (usled onog muhamedanitisa koji smo ranije pomenuli, a koji može izlečiti jedino krv Gospoda Isusa).

Štaviše, sedenje s desne strane Boga nije naprosto jevrejski idiom koji označava čast što je kralj nekome ukazuje. Prema Novom zavetu, to uzvišeno mesto označava da Isus vlada celokupnim stvorenjem sa samog Božijeg nebeskog prestola, a to je položaj vlasti koji s pravom pripada jedino Bogu. O tome uskoro više.

**
Očevo uzvišenje Sina – dokaz da Isus nije Bog?**

Zawadi ponavlja mlitav argument da to što Otac uzvisuje Sina dokazuje da je Otac nadmoćniji od njega i da Isus od njega zavisi.

On ne samo da ne objašnjava šta podrazumeva pod nadmoćnošću (npr. da li je Otac nadmoćniji po suštini, statusu i veličanstvu, ili samo po statusu?), nego Zawadi zgodno previđa razlog koji sam Novi zavet navodi za to što Otac uzvisuje Sina.

Prema nadahnutom Svetom pismu, Isus je preuzeo status i položaj sluge kako bi savršeno ispunio Očevu volju, čiji je bitan deo podrazumevao da umre u korist Božijeg naroda:

„Jer ko je veći, koji sjedi za trpezom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za trpezom? A ja sam među vama kao sluga. A vi ste oni koji ste se održali sa mnom u iskušenjima mojim. I ja vama zavještavam Carstvo kao što Otac moj meni zavješta, Da jedete i pijete za mojom trpezom u Carstvu mome, i da sjedite na prijestolima i sudite nad dvanaest plemena Izrailjevih.“ Luka 22:27-30

„Zato me Otac ljubi, jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem. Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovijest primih od Oca svoga.“ Jovan 10:17-18

„Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge.“ Marko 10:45

Isusovo pominjanje dolaska Sina čovečijeg nagoveštava njegovo preegzistiranje, tj. Isus je došao sa nekog prethodnog mesta kako bi služio, što je jasnije izraženo u sledećem odlomku.(3)

„Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao? A Isus im odgovori i reče: Ne gunđajte među sobom. Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: I biće svi naučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca. Zaista, zaista vam kažem: Koji vjeruje u mene ima život vječni. Ja sam hljeb života. Oci vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta. Judejci se pak prepirahu među sobom govoreći: Kako može ovaj dati nama tijelo svoje da jedemo? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće. Koji jede moje tijelo i pije moju krv u meni prebiva i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, i onaj koji jede mene i on će živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji siđe s neba: ne kao što oci vaši jedoše manu, i pomriješe; koji jede hljeb ovaj živjeće vavijek.“ Jovan 6:38-42, 51, 53-58

U svetlu Isusovog dobrovoljnog čina poniženja kojim je postao sluga, Otac je odgovorio tako što ga je uzvisio na najviše mesto, na status koji je imao pre nego što je postao telo. Rečima blagoslovenog i nadahnutog apostola Pavla:

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu, Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena.“ Filipljanima 2:5-9

To dodatno potvrđuje i Isusova molitva:

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima. I više nisam u svijetu, a oni su u svijetu, i ja dolazim tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. Dok bijah s njima u svijetu, ja ih čuvah u ime tvoje; one koje si mi dao sačuvah; i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se ispuni pismo. A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi. Ja sam im dao riječ tvoju; i svijet ih omrznu, jer nisu od svijeta, kao ni ja što nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zloga. Od svijeta nisu, kao ni ja što nisam od svijeta. Posveti ih istinom tvojom: riječ tvoja jeste istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji zbog riječi njihove povjeruju u mene: Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu da svijet vjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja sam dao njima, da budu jedno kao što smo mi jedno. Ja u njima i ti u meni, da budu usavršeni u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što mene ljubiš. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:1-5, 24

Isus moli Oca da ga proslavi – zapravo da mu dâ upravo onu božansku slavu koju je nekada delio sa Ocem pre postanka sveta – zauzvrat za to što je proslavio Oca na zemlji izvršivši njegovu volju.(4)

Dakle, umesto da uzvisi samog sebe, Sin je čekao da ga Otac proslavi zato što se ponizio u savršenoj poslušnosti svom voljenom Ocu.

Gospod je naprosto praktikovao ono što je drugima propovedao:

„Jer koji se uzdiže poniziće se, a koji se ponizi uzvisiće se.“ Matej 23:12 – up. Luka 14:11; 18:14

I ono što su njegovi učenici učili crkve:

„Ponizite se pred Gospodom, i uzdignuće vas.“ Jakovljeva 4:10

„Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božiju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme. Sve svoje brige položite na Njega, jer se On stara za vas.“ 1. Petrova 5:6-7

**
Isus sedi na samom Božijem nebeskom prestolu**

Sada kada smo se osvrnuli na Zawadijevo grubo nerazumevanje i/ili iskrivljavanje implikacija toga što Otac uzvisuje Isusa, važno je imati na umu da Novi zavet tvrdi kako se Isus uzneo da bi seo na sam Božiji presto, koji se nalazi u najsvetijem mestu nebeske skinije:

„Nju imamo kao kotvu duše, čvrstu i pouzdanu, koja ulazi unutar iza zavjese, Gdje kao preteča za nas uđe Isus, postavši Prvosveštenik vavijek po činu Melhisedekovu.“ Jevrejima 6:19-20

„A od ovoga što govorismo glavno je: Mi imamo takvoga Prvosveštenika, koji sjede s desne strane prijestola Veličanstva na nebesima, Sveštenoslužitelj Svetinje i istinske Skinije, koju postavi Gospod, a ne čovjek.“ Jevrejima 8:1-2

„Gledajući na Isusa, Načelnika i Savršitelja vjere, koji umjesto predstojeće mu radosti pretrpi krst, ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane Prijestola Božijega.“ Jevrejima 12:2

Biblija dalje uči da će Gospod Isus sedeti na velikom belom prestolu kako bi sudio i odredio večnu sudbinu svih naroda:

„I vidjeh veliki, bijeli prijesto, i Onoga što sjedi na njemu, od čijega lica pobježe zemlja i nebo, i mjesta im se ne nađe. I vidjeh mrtve, velike i male, gdje stoje pred prijestolom, i knjige se otvoriše, i druga se knjiga otvori, koja je Knjiga života; i biše suđeni mrtvi po djelima svojim kao što je zapisano u knjigama. I more dade mrtve koji su u njemu, i smrt i pakao dadoše mrtvace koji bijahu u njima, i biše suđeni svaki po djelima svojim. I smrt i pakao biše bačeni u jezero ognjeno. Ova smrt je druga smrt. I ko se ne nađe zapisan u Knjizi života, bačen bi u jezero ognjeno.“ Otkrivenje 20:11-15

Da je Isus taj koga Jovan vidi kako sedi na velikom belom prestolu, očigledno je ne samo iz doslednog novozavetnog učenja da je Hristos postavljeni eshatološki Vršilac suda (up. Matej 25:31-46; Jovan 5:22-23, 27; Dela apostolska 10:42, 17:30-31; 1. Korinćanima 1:7-8, 4:4-5; 2. Korinćanima 5:10; 1. Solunjanima 4:13-18; 5:1-3, 9-10; 2. Solunjanima 1:5-10), nego i iz onoga što sam Jovan piše:

„I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: Tako govori Sin Božiji, čije su oči kao plamen ognjeni, a noge kao sjajni bakar: Znam djela tvoja, i ljubav, i vjeru, i služenje, i trpljenje tvoje, i sadašnja djela tvoja su brojnija od ranijih. Ali malo mi je krivo na tebe što dopuštaš ženi Jezavelji, koja veli za sebe da je proročica, da uči i zavodi sluge moje da bludniče i da jedu žrtve idolske. I dadoh joj vrijeme da se pokaje, ali ona neće da se pokaje od bluda svoga. Evo, bacam je u postelju bolesničku, a one koji čine preljubu s njom u nevolju veliku, ako se ne pokaju od djela njenih, I djecu njezinu pogubiću smrću; i poznaće sve Crkve da sam ja koji ispituje bubrege i srca, i daću svakome od vas po djelima vašim.“ Otkrivenje 2:18-23

„Evo, dolazim uskoro, i plata moja sa mnom, da svakome dam po djelima njegovim. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. Blaženi su koji tvore zapovijesti njegove, da imaju pravo na Drvo života, i da uđu na kapije u Grad. Napolju su psi i vračari i bludnici i krvnici i idolopoklonici i svaki koji voli i čini laž. Ja, Isus, poslah anđela svojega da vam posvjedoči ovo u Crkvama. Ja sam Izdanak i Rod Davidov, sjajna Zvijezda Danica. I Duh i Nevjesta govore: Dođi! I koji čuje neka kaže: Dođi! I ko je žedan neka dođe, i ko hoće neka uzme vodu života na dar. Ja svjedočim svakome koji sluša riječi proroštva knjige ove: Ako ko dometne ovome, Bog će na njega nametnuti muke napisane u knjizi ovoj; I ako ko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od Drveta života, i od Grada svetoga, što je napisano u knjizi ovoj. Govori Onaj koji svjedoči ovo: Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse!“ Otkrivenje 22:12-13, 20

Međutim, jedini način na koji bi Isus mogao da nagradi svakog pojedinca za ono što je učinio jeste da je svemoguć i sveznajući. Sveznajući mora biti zato što mora znati sve što je neka osoba rekla ili učinila, inače neće moći pravedno da uzvrati pojedincima za ono što su zaslužili i što im stoga pripada. Svemoguć mora biti jer mora imati na raspolaganju neiscrpna bogatstva kojima može nagraditi svakog pojedinca za sva dobra dela koja je učinio. Takođe mora imati moć da svaku osobu izvede na sud i podvrgne je svojim pravilima i odlukama.

Dakle, Gospod Isus ne samo da sedi ustoličen kao Sudija čitavog stvorenja, vršeći time sama Božija dela, nego i učestvuje u isključivim Božijim svojstvima kao što su sveznanje, svemoć i sveprisutnost!

Zapravo, jezik kojim Otkrivenje opisuje Isusovu ulogu Sudije potpuno je isti jezik koji Stari zavet primenjuje na Jahvea!

„Evo, Gospod Bog ide na jakoga, i mišica će njegova obladati njim; evo, plata je njegova kod njega i djelo njegovo pred njim. Kao pastir pašće stado svoje; u naručje svoje sabraće jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.“ Isaija 40:10-11

„Ja Gospod ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema putovima njegovijem i po plodu djela njegovijeh.“ Jeremija 17:10

Svi ovi tekstovi prilično jasno pokazuju da Isus učestvuje u Božijem jedinstvenom božanskom identitetu koji ga odvaja od čitavog stvorenja. Kao što Bauckham objašnjava:

5.3. Božanska suverenost nad svim stvarima

Da Isus sedi pored Boga upravo na samom Božijem nebeskom prestolu, prestolu slave, izričito se kaže u nekim tekstovima (Jevrejima 8:1; 12:2; Otkrivenje 3:21; 5:6; 7:17; 22:3), a verovatno bi trebalo pretpostaviti za sve njih. Delimično uz egzegetsku pomoć Psalma 8:6, ovo učešće u Božijoj kosmičkoj vladavini često se izražava formulama ‘sve stvari’ ili ‘nebo i zemlja’ (ili punijim kosmičkim formulama) ili, radi naglaska, obema. Taj jezik, koji se u tekstovima judaizma Drugog hrama neprestano koristi za Božiji odnos prema njegovom stvorenju, značajan je zato što JE TO NAČIN NA KOJI JEVREJSKI MONOTEIZAM RAZLIKUJE BOGA OD SVAKE DRUGE STVARNOSTI (‘sve stvari’), KAO STVORITELJA I VLADARA SVEGA. Uključujući Isusa u puni kosmički obim Božije suverenosti, novozavetna terminologija smešta Isusa JASNO NA BOŽANSKU STRANU RAZLIKE IZMEĐU BOGA I ‘SVIH STVARI’. Iako su Danilo 7:14 i Psalam 2:8 pružili osnovu za razmišljanje o univerzalnoj vladavini Mesije na zemlji (Sib. Or. 5:416; 1 En. 62:6), upravo kosmički obim Hristove suverenosti smešta je u onu jedinstvenu kategoriju koju simbolizuje njegovo ustoličenje na božanski presto na najvišem nebu. NI ZA JEDNOG GLAVNOG ANĐELA NITI UZVIŠENOG ČOVEKA U TEKSTOVIMA JUDAIZMA DRUGOG HRAMA NE KAŽE SE DA IMA VLAST NAD SVIM STVARIMA ILI NAD NEBOM I ZEMLJOM.

Još jedan način na koji se naglašava potpuno kosmička vladavina uzvišenog Hrista jeste ukazivanje na potčinjenost svih nebeskih sila njemu. Tekstovi prikazuju potčinjavanje kako pobunjenih anđeoskih sila (1. Korinćanima 15:24-28; Ascen. Isa. 11:23), tako i poslušnih (Efescima 1:20-21; 1. Petrova 3:22; Ascen. Isa. 11:24-32; up. Otkrivenje 5:11-14; Ep. Apos. 3). Vredno je pažnje da su upravo određeni redovi anđela oni koji imaju visoku vlast na nebesima: ‘poglavarstva’ (archai: 1. Korinćanima 15:24; Efescima 1:21), ‘vlasti’ (exousiai: 1. Korinćanima 15:24; Efescima 1:21; 1. Petrova 3:22), ‘sile’ (dunameis: Efescima 1:21; 1. Petrova 3:22) i ‘gospodstva’ (kuriotetes: Efescima 1:21). (Isto, str. 176-177; naglašavanje velikim slovima i podvlačenjem naše)

**
Isus je uzvišen iznad svega stvorenog**

Novi zavet dalje uči da se Isus uzneo daleko iznad samih nebesa, a taj položaj čini Isusa višim i većim od svakog stvorenja u pogledu časti, moći, vlasti, slave i veličanstva:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ Efescima 4:7-10

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno, I vi ste ispunjeni u Njemu, koji je glava svakoga načalstva i vlasti;“… „Ako ste, dakle, vaskrsli sa Hristom, tražite ono što je gore gdje Hristos sjedi s desne strane Boga.“ Kološanima 2:9-10, 3:1

„Imajući, dakle, Prvosveštenika Velikoga, koji je prošao nebesa, Isusa Sina Božijega, treba da se držimo čvrsto vjere koju ispovijedamo. Jer nemamo prvosveštenika koji ne bi mogao sastradati nemoćima našim, nego Prvosveštenika koji je u svemu kušan kao i mi, ali bez grijeha. Stoga pristupajmo smjelo prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za blagovremenu pomoć.“ Jevrejima 4:14-16

„A Ovaj, pošto ostaje vavijek, ima neprolazno sveštenstvo. Zato i može potpuno i za uvijek spasti one koji kroz njega dolaze Bogu, pošto svagda živi pa može posredovati za njih. Jer takav nam Prvosveštenik trebaše: svet, nezlobiv, čist, odvojen od grješnika i viši od nebesa; Koji nema potrebe, kao oni prvosveštenici, da svaki dan prinosi žrtve, najprije za svoje grijehe, a potom i za narodne, jer On ovo učini jednom zauvijek prinijevši samoga sebe. Jer Zakon postavlja za prvosveštenike ljude koji imaju slabosti, a riječ zakletve, poslije Zakona, postavlja Sina vavijek savršenoga.“ Jevrejima 7:24-28

„Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza, ne kao pranje tjelesne nečistoće, nego obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista, Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:21-22

Ričard Bokam tvrdi da takav jezik ukazuje na to da Isus učestvuje u Božjoj vrhovnoj vlasti nad celom tvorevinom:

5.4. U visinama neba

Slikovitost visine, za koju smo videli da je važna u prikazima božanskog prestola, takođe potkrepljuje novozavetnu sliku Isusovog učešća u jedinstvenoj božanskoj suverenosti. Uzneo se „više sviju nebesa“ (Efescima 4:10), „Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem;“ (Efescima 1:21). On „sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni“ (Jevrejima 1:3-4). Bog „Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena.“ (Filipljanima 2:9). Ova tri odlomka povezana su motivom visine koji se primenjuje i na božanski presto, koji je viši od svih nebesa, i na ime, koje je više od svih drugih imena. Verovatno u sva tri slučaja treba razumeti da Isus, ustoličen na božanskom prestolu iznad svake anđeoske vlasti, prima i božansko ime, koje je daleko uzvišenije od svih imena kojima jedino Bog imenuje svu nebesku vojsku. Ove razne načine iskazivanja Isusove apsolutne nadmoći nad svim anđelima nije nužno razumeti kao na bilo koji način polemičke. Oni jednostavno primenjuju na Isusa dobro poznate načine na koje se sam Bog na svom nebeskom prestolu shvatao kao apsolutno vrhovni nad svim svojim anđeoskim stvorenjima. (Isto, str. 177-178; naglašavanje podvlačenjem naše)

Dakle, da bi učestvovao u Božjoj sopstvenoj jedinstvenoj vladavini, čime postaje neuporedivo uzvišeniji i apsolutno vrhovni nad svakom stvorenom stvari, Isus mora po suštini biti Bog. U protivnom, bilo bi idolopoklonstvo da se Isusu dâ takav status ako bi on bio puko stvorenje poput lažnog proroka Muhameda.

Ovim se završava prvi deo. U drugom delu govorićemo o obožavanju koje se pruža Isusu i o prestolu Božjeg slavnog i večnog Duha.

**
Fusnote**

(1) Nismo jedini koji su primetili koliko je Zavadi grubo nedosledan i nepošten. Naš dragi brat i sabrat apologeta Nakdimon takođe je to primetio i u imejlu koji mi je poslat naveo koliko su zaista ironične Zavadijeve izjave o muslimanima koji priznaju samo Kuran:

Zdravo, brate,

Čitam tvoj članak "Božanstvo Hrista u svetlu njegovog ustoličenja" i naišao sam na nešto vrlo zanimljivo. Naravno, dobro je poznato da muslimani tvrde kako oni vole Ješuu više nego mi njega, jer mu mi pripisujemo poniženje, a oni pokušavaju da mu vrate čast. Ali evo šta je Basam napisao o kuranskim muslimanima, a ti si citirao iz njegovog članka:

"Kao da je svaki pojedini musliman od vremena Poslanika pa do njihove pojave pogrešno razumeo islam. To je samo po sebi uvreda, jer bi ukazivalo na to da je Poslanik doživeo ogroman neuspeh u ispunjavanju svog zadatka."

Zar to nije žestoka ironija? Dakle, pripisati sledbenicima Muhameda pogrešno razumevanje Muhamedove poruke znači pripisati neuspeh samom Muhamedu i uvrediti muslimane. Ipak, upravo to pripisuju Ješui (Isusu), za koga tvrde da ga vole više nego mi. Ješua je, navodno, bio tako užasan govornik da nije uspeo da navede svoje sledbenike da stanu u odbranu njegovog Indžila, pa ga je zato potpuno iskrivio taj grozni lik po imenu Pavle, kome je pak pošlo za rukom da uspešno raširi "svoju verziju" Indžila. Tako oni u stvarnosti vole Pavla (za koga tvrde da ga mrze) više nego što vole Ješuu (za koga tvrde da ga vole). A pritom nikako da shvate zašto smo mi uvređeni njihovim glupim načinom rezonovanja.

Ne bismo to mogli bolje reći!

(2) Niti je to logička argumentacija, budući da Zavadi dosledno pogrešno razume i/ili iskrivljuje argumente svog protivnika, a uz to daje odgovore koji su i pogrešni i nebitni za raspravu.

Samo da čitaocima dočaramo kakav je kvalitet i nivo argumentacije koju Zavadi proizvodi, obratite pažnju na ovaj konkretan odgovor na moju tvrdnju da Kuran nigde ne precizira tačan dan kada bi muslimani trebalo da se okupljaju radi zajedničkog obožavanja:

Moj odgovor:

Očigledno, Šamun ne poznaje arapski jezik.

'Al Jum'uah' na arapskom doslovno znači petak.

Na primer, ovaj onlajn rečnik prevodi petak kao 'yawm al jum'uah', dan petka.

Sledi transliteracija naziva dana.

Subota (Al Sabt)
Nedelja (Ahad)
Ponedeljak (Ethnayn), može značiti i 'dva'
Utorak (Talaata), može značiti i 'tri'
Sreda (Arbi'aa), može značiti i 'četiri'
Četvrtak (Khamees)
Petak (Jum'uah), može značiti i 'skup'

Zaista, arapske reči koje se koriste za dane mogu lingvistički imati i više značenja, kao što sam gore pokazao. (Izvor)

Zavadi ovde unapred pretpostavlja ono što tek treba da dokaže, jer polazi od toga da je kasnije značenje reči jum’uah, koje joj je pridodato kao posledica islamske prakse okupljanja petkom, bilo sastavni deo izvornog značenja i pre i tokom Muhamedovog vremena. Međutim, on nije pokazao da je tako, jer nije pružio nikakve predislamske podatke niti izvore napisane u Muhamedovo vreme koji dokazuju da se petak na arapskom zvao jum’uah.

Koren iz kojeg potiče jum’uah jednostavno znači sakupiti, skupiti, sabrati itd., kao što pokazuje sledeći leksički izvor:

Jiim-Miim-Ayn = Sakupiti ili skupiti, sabrati, sažeti, okupiti ili sabrati u zbor, ujediniti ili povezati ili uspostaviti vezu, dovesti u stanje sjedinjenosti, izmiriti ili pomiriti, obući nešto [poput odevnog predmeta], sastaviti/urediti/rešiti, moliti se u zajednici, odrediti/rešiti/odlučiti se za nešto, složiti se ili ujediniti u mišljenju, pripremiti ili spremiti nešto, osušiti nešto, urotiti se ili udružiti se s drugim, koegzistirati s nekim, biti zbijen/sabijen/stegnut, uložiti svu svoju snagu, obuhvatiti ili sadržati, ući ili uneti se, sresti se ili biti u društvu s drugim. (Izvor)

Kao takva, u samoj reči nema ničega što bi konačno ukazivalo na petak kao dan kada bi muslimani trebalo da se okupljaju.

Štaviše, Zavadijev spisak arapskih naziva za pojedine dane u sedmici zapravo dokazuje da jum’uah ne bi bio izvorni naziv za petak. Zavadi je pokazao da se dani navode po svom redosledu unutar sedmice, tj. nedelja se zove Ahad, što je reč za jedan ili prvi, budući da je to prvi dan. To znači da bi se petak prvobitno zvao sitta, arapska reč za šest, jer je to šesti dan u sedmici. Međutim, kako su muslimani kasnijeg perioda počeli da se okupljaju tog dana, odlučili su da ga nazovu i jum’uah. Ipak, to nam i dalje ne govori koji je dan okupljanja iz Kurana 62:9 kada je reč o samom Kuranu, jer nam islamsko pismo to nigde ne kaže.

Zavadi, dakle, nije odgovorio na moj izazov, a on je bio da iz Kurana dokaže da se dan okupljanja koji se pominje u Kuranu 62:9 odnosi na petak, a ne na subotu ili neki drugi dan. Njegovo pozivanje na predanja koja su zapisana vekovima nakon Muhamedove smrti ne može poslužiti kao dokaz za događaje koji su se odigrali za Muhamedovog života.

Na to mislimo kada govorimo o kvalitetu Zavadijevih argumenata. Prilično je nesrećno što Zavadi nije u stanju da uvidi da su njegovi odgovori puni logičkih grešaka i da zapravo pokazuju kako on jednostavno ne shvata tvrdnje i argumente svojih protivnika.

(3) Unitarijanci poput „Serveta“ poriču da odlomci kao što je Jovan 17:5 uče o Isusovom stvarnom preegzistiranju s Ocem na nebu pre nego što je postao čovek. Oni takve tekstove tumače u smislu predodređenja ili unapred određene namere, npr. da je Isus govorio o slavi koju mu je Otac odredio još pre postanka sveta. Međutim, problem s takvim tumačenjem jeste to što Isus nije tražio da mu Otac dâ slavu koja mu je bila unapred određena da je jednom poseduje. Zapravo, reči unapred određeno, unapred poznato, predodređeno itd. uopšte se i ne pojavljuju u tekstu! Jezik nedvosmisleno pokazuje da je Isus zaista verovao da je lično postojao i delio istu božansku slavu s Ocem još pre nego što je svet stvoren.

Štaviše, unitarijanci žele i ovce i novce, jer neki od odlomaka koji govore o Hristovom silasku od Oca ili s neba govore i o njegovom povratku onamo:

„I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovječiji“ Jovan 3:13

„šta ako vidite Sina Čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio?“ Jovan 6:62

„Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu.“ Jovan 16:27-28

Unitarijanci se slažu da se Isus zaista uzneo na nebo, a ipak žele da poriču da je zaista sišao odande. Međutim, ovi konkretni tekstovi ne dopuštaju takvo tumačenje, budući da je Isusov uspon paralelan s njegovim silaskom. Dakle, ako je uspon k Ocu ili na nebo doslovan, stvaran događaj, onda je to i njegov silazak! Drugim rečima, kao što se Isus lično i stvarno uzneo na nebo, tako je morao i lično i stvarno sići odande.

(4) Apostol Jovan nam daje predstavu o tome kakvu je slavu Isus imao s Ocem:

„Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide. Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih. Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri? Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu. Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju. A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao. Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.“ Jovan 12:35-46

Prema Jevanđelisti, prorok Isaija je video slavu Gospoda Isusa i pisao o njoj i u Isaiji 6:10 i u 53:1. Međutim, bliži pogled na kontekst Isaije 6:9-10 pokazuje da je prorok zapravo video Jahveovu slavu kada ga je video kako sedi na svom prestolu:

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima. A jedan od serafima doletje k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima, I dotače se usta mojih i reče: Evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj očisti se. Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: Koga ću poslati? I ko će nam ići? A ja rekoh: Evo mene, pošlji mene. A on reče: Idi, i reci tome narodu: Slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati. Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojim da ne čuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.“ Isaija 6:1-10

To znači da je Jovan zaista verovao da je Isaija video Isusa kada je video Jahvea kako sedi na prestolu! Drugim rečima, kada bi neko pitao Isaiju koga je video u Isaiji 6, prorok bi odgovorio: Jahvea Boga. Međutim, kada bi neko postavio isto pitanje Jovanu, on bi rekao da je prorok video Gospoda Isusa u njegovoj božanskoj slavi!

Dakle, primenjujući Isaiju 6 na preovaploćenog Hrista, Jovan u suštini kaže da je Isus posedovao božansku slavu Jahvea zato što on jeste Jahve Bog (ali ne i Otac ili Sveti Duh)!

Ovo dodatno objašnjava Isusove sopstvene reči kasnije u istom poglavlju, da videti njega znači videti Boga, budući da je on savršena slika Boga i tačan otisak same Božje suštine (up. 2. Korinćanima 4:4-6; Kološanima 1:15, 19; 2:9; Jevrejima 1:3). Upravo se to i dogodilo kada je prorok Isaija video Gospoda Isusa u njegovoj preovaploćenoj slavi.