Binitarna priroda Šeme [5. deo]

The Binitarian Nature of the Shema [Part 5]

Trojstvo Božanstvo Hrista Stari zavet Novi zavet Monoteizam Iz starije arhive

Binitarna priroda vrhovnog dokaznog teksta Svetog pisma o jedinstvu Boga, 5. deo

Nastavljamo našu raspravu o binitarnom obliku monoteističkog ispovedanja vere Starog zaveta, ovog puta usredsređujući se na novozavetno svedočanstvo o binitarnoj prirodi Boga.

Isus Hristos – božanski Sin čovečji i suvereni Gospod s desne strane Boga

U prethodnim delovima naše rasprave videli smo kako novozavetni spisi poistovećuju Isusa Hrista s uzvišenim Davidovim Gospodom koji, prema Psalmu 110:1, sedi ustoličen s desne strane Boga. Novi zavet takođe prikazuje Hrista kao božanskog Sina čovečjeg koga je Danilo video kako dolazi na oblacima nebeskim da vlada nad svim narodima:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe“ (yipelachun); „vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“… „Vidjeh, a to rog onaj vođaše rat sa svetima i nadvlada ih, Sve dok ne dođe Starac dana i sud dade Svetima Višnjega, i dođe vrijeme i carstvo zauzeše Sveti.“… „Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ (yipelachun) „i slušati Ga“ Danilo 7:13-14, 21-22, 27

Sada uporedite sledeće:

„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta.“ Matej 25:31-34

„I prvosveštenik odgovarajući reče mu: Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Hristos, Sin Božiji? Reče mu Isus: Ti kaza. Ali ja vam kažem: od sada ćete vidjeti Sina Čovječijega gdje sjedi s desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Matej 26:63-64

Naš Gospod ovde spaja Danila 7:13-14 i Psalam 110:1, potvrđujući da oba ova starozavetna teksta imaju u vidu jednu te istu Osobu. I:

„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.“ Dela apostolska 7:55-56

„I vidjeh, i gle oblak bijeli, i na oblaku sjeđaše Neko sličan Sinu čovječijemu, koji je imao na glavi svojoj vijenac zlatan, a u ruci svojoj srp oštar. I drugi anđeo iziđe iz hrama vičući snažnim glasom Onome što sjedi na oblaku: Zamahni srpom svojim i žanji, jer dođe vrijeme da se žanje, jer se žetva na zemlji osuši. I Onaj što sjeđaše na oblaku baci srp svoj na zemlju, i požnjevena bi zemlja.“ Otkrivenje 14:14-16

Budući da je Isus poistovećen s nebeskim Sinom čovečjim, ne iznenađuje što se za njegovu vladavinu kaže da je večna, da nikada neće prestati:

„On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja.“ Luka 1:32-33

„Zato, braćo, postarajte se još većma da svoje prizvanje i izbor utvrdite, jer čineći ovo nećete pogriješiti nikad; Jer će vam se tako izobilno dati ulazak u vječno Carstvo Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista.“ 2. Petrova 1:10-11

Takođe ne iznenađuje što Novi zavet opisuje Hrista kao Boga koji vlada doveka, kada su prema jevrejskim Pismima i Sin čovečji i Davidov Gospod potpuno božanski po prirodi. Niti treba da bude iznenađenje to što se od svakog stvorenja očekuje da obožava Isusa na isti način na koji obožava Boga Oca, kada se setimo da je prorok Danilo video sve narode kako obožavaju i služe božanskom Sinu čovečjem na isti način na koji obožavaju i služe Prastarom danima / Svevišnjem:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ ... „I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ … „Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje.“ Jevrejima 1:1-3, 8-9

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

Štaviše, kao uzvišeni Sin čovečji i Gospod koji sedi ustoličen s desne strane Boga, Isus je neizmerno superiorniji od svakog stvorenja i suveren nad njim, budući da mu je sve podložno:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„Međutim, naše življenje je na nebesima, otkuda očekujemo i Spasitelja Gospoda Isusa Hrista, Koji će preobraziti naše poniženo tijelo, tako da bude saobrazno tijelu slave njegove, po sili kojom On može sve učiniti i sebi pokoriti.“ Filipljanima 3:20-21

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno, I vi ste ispunjeni u Njemu, koji je glava svakoga načalstva i vlasti“… „Ako ste, dakle, vaskrsli sa Hristom, tražite ono što je gore gdje Hristos sjedi s desne strane Boga.“ Kološanima 2:9-10, 3:1

„Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza, ne kao pranje tjelesne nečistoće, nego obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista, Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:21-22

Da sažmemo ono što smo dosad naučili iz novozavetne primene i tumačenja određenih starozavetnih tekstova koji se neposredno tiču binitarne prirode Boga:

Kao što smo videli u prethodnim raspravama, i Danilov Sin čovečji i Davidov Gospod lično su različiti od Jahvea prema nadahnutoj jevrejskoj Bibliji.
Istovremeno, obe ove uzvišene ličnosti opisane su jezikom koji je obično rezervisan za Božanstvo, za Jahvea Boga.
To pokazuje da su Sin čovečji i Davidov Gospod potpuno božanski i da u nekom smislu moraju biti Bog.
To takođe znači da su starozavetni proroci znali i svedočili da je Jahve više od jedne božanske Osobe.
Novozavetni pisci poistovećuju Isusa Hrista s nebeskim Sinom čovečjim i Davidovim uzvišenim Gospodom.
To znači da su Sin čovečji i Davidov Gospod zapravo jedna te ista Osoba.
To takođe pokazuje da su novozavetni autori verovali da je Isus potpuno božanski i stoga Bog u apsolutnom smislu.
Novozavetni spisi jednako su jasni u tome da je Isus lično različit od Boga Oca, prikazujući ih kao dve različite Osobe.
Stoga su nadahnuta hrišćanska Pisma u savršenom saglasju s jevrejskom Biblijom u pogledu binitarne prirode Boga.

Ovo nas dovodi do sledećeg velikog odeljka našeg izlaganja.

**
Hristološki monoteizam – Šema postaje hrišćansko ispovedanje vere**

Unutar Novog zaveta postoji jedno neposredno pozivanje na Šemu, uz nekoliko aluzija na nju, i u svakom od tih slučajeva nadahnuti autori je tumače binitarno. Novozavetni spisi uzimaju ovo jevrejsko monoteističko ispovedanje vere i proširuju ga tako da obuhvati i Oca i Sina, i time zapravo poistovećuju Isusa s jednim Gospodom, to jest Jahveom, koga Šema ispoveda.

**
Isus i Šema u Markovom jevanđelju**

Nalazimo našeg Gospoda kako potvrđuje binitarnu prirodu Šeme u Markovom jevanđelju. Evo šta je Gospod rekao kada je bio upitan o najvećoj zapovesti:

„I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako raspravljaju, pa vidjevši kako im dobro odgovori, zapita ga: Koja je zapovijest prva od sviju? A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini“ (Akoue, Israel, kyrios ho theos hemon kyrios heis estin). „I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veće od ovih nema. I reče mu književnik: Dobro, učitelju, pravo si kazao da je Bog jedan, i nema drugoga osim njega; I ljubiti njega svim srcem svojim i svim razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju paljenica i žrtava. A Isus vidjevši kako pametno odgovori, reče mu: Nisi daleko od Carstva Božijega. I niko se više ne usudi da ga zapita.“ Marko 12:28-34

Ono što ovaj tekst čini relevantnim za našu raspravu jeste to što je Gospod odmah zatim citirao Psalam 110:1, koji pominje Davidovog Gospoda kako sedi s desne strane Boga:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu“ (eipen kyrios to kyrio mou)„sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom“ (kyrion), „pa otkuda mu je sin?“ Marko 12:35-37

Nije slučajno što naš Gospod pokreće pitanje Mesije kao Davidovog Gospoda odmah nakon što je pomenuo važnost i središnji značaj Šeme. Očigledno je da je Isusova svrha u citiranju Psalma 110:1 bila da iz jevrejskih Pisama utvrdi da je jedan Gospod Izrailja višeličan i da je Mesija Bog isto koliko i čovek. Poznati novozavetni izučavalac Craig S. Keener kaže:

12:36-37. Onaj koji je trebalo da vlada u Božjem carstvu bio je Davidov „gospod“, a ne tek njegov potomak; on bi, dakle, bio veći od vaskrslog Davida. Pišući na grčkom, Marko možda želi da njegovi čitaoci povežu ovaj stih (Psalam 110:1) sa stihom koji je naveo u prethodnom odeljku, jer su jevrejski tumači često povezivali stihove pomoću ključne reči – postojao je samo jedan Gospod: Bog (Marko 12:29). Ako je tako, Marko ovde iznosi tvrdnju o Isusovom božanstvu (upor. 1:3). (Keener, The IVP Bible Background Commentary: New Testament [InterVarsity Press, Downers Grove, Il.; February 1994], str. 169; podvlačenje je naše)

Hristova poenta ovde je prilično jednostavna: kada bi Mesija bio samo ljudski potomak Davidov, onda ne bi mogao biti njegov Gospod. Međutim, budući da je Mesija Davidov Gospod, to znači da je on više od pukog ljudskog bića. Kao što objašnjavaju prevodioci NET Biblije:

69 sn U judaizmu je bilo rasprostranjeno verovanje da će Mesija biti Davidov sin u smislu da će poticati iz Davidove loze. U toj tački fariseji su bili saglasni i bili su u pravu. Ali njihovo razumevanje ipak je bilo nepotpuno, jer je Mesija takođe i Davidov Gospod. Ovom izjavom Isus je potvrdio da je on, kao Mesija, i Bog i čovek. (NET Bible Text Notes; podvlačenje je naše)

Ili, kako to kaže sledeći komentar:

… Pitanje koje je Isus postavio moralo je farisejima izgledati vrlo lako. Bilo je opštepoznato da obećani Mesija (ho Christos, „Hristos“, tj. „Pomazanik“) treba da bude iz Davidove loze (Jovan 7:42; za starozavetnu pozadinu vidi 2. Samuilova 7:12-13; Psalam 89:4; Jeremija 23:5; upor. Ps. Sol. 17:21). Nasuprot tome, kroz čitavo jevanđelje pominjanja Isusa kao Sina Davidovog (npr. 1:1, 20; 9:27; 12:23; 15:22; 20:30-31; 21:9) predstavljaju tvrdnje o njegovom mesijanskom identitetu… Kako je moguće da David svoga sina naziva kyrios, „gospod“? Ovo pitanje, na koje ne odgovaraju ni fariseji ni Isus, ne sme se shvatiti kao prećutno poricanje da je Mesija zaista Sin Davidov (pace Chilton), budući da jevanđelist to pripisivanje više puta koristi govoreći o Isusu i da ga sam Isus rado prihvata (vidi Komentare na st. 41-42). Svrha pitanja upućenog farisejima očigledno je da uzdigne pojam Mesije s nivoa posebnog ljudskog bića na onoga koji na jedinstven način objavljuje prisustvo Boga – i stoga na onoga koga i sam David mora oslovljavati kao svoga gospoda. Ova perikopa tako u jednom smislu služi kao svojevrsno opravdanje za izuzetne tvrdnje koje je Isus izneo, ili koje su iznete o njemu, ranije u jevanđelju (10:32-33, 40; 11:27; 14:33; 16:16). Kao u Petrovom ispovedanju, tako i ovde, Hristos, Sin Davidov, treba da bude prepoznat kao jedinstveni „Sin Boga živoga“ (upor. Gibbs, 460-64). On je živi Gospod Crkve (Burger, 88-89) koji sedi s desne strane Boga. Fariseji stoga odbacuju Isusa na svoju veliku pogibao. Odbacili su ne samo ljudskog mesijanskog pretendenta, nego jedinstvenog Božjeg izaslanika, koga je i sam David nazvao „mojim gospodom“. Kyrios, „gospod“, u odnosu na Isusa ovde, kako Fitzmyer ističe, sugerisalo je jevanđelistu i njegovoj zajednici da je Isus „na neki način bio ravan Jahveu iz Starog zaveta“ (125) … (Donald Hagner, Word Biblical Commentary, glavni urednik Bruce M. Metzger, Ralph P. Martin & Lynn Allan Losie [Word Books Publisher, Dallas, TX 1995], tom 33b, Matthew 14-28, str. 650-651; masna slova su naša)

Da su ovi komentatori u pravu, lako se može pokazati iz Isusovog odgovora prvosvešteniku, u kome on spaja Psalam 110:1 s Danilom 7:13-14 odgovarajući na prvosveštenikovo pitanje o njegovom mesijanskom identitetu:

„I stavši prvosveštenik na sredinu, zapita Isusa govoreći: Zar ništa ne odgovaraš što ovi protiv tebe svjedoče? A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim. A prvosveštenik razdrije haljine svoje, i reče: Šta nam više trebaju svjedoci? Čuste hulu na Boga. Šta vam se čini?“ Marko 14:60-64

Sledeća tabela trebalo bi da pomogne čitaocima da uvide kako Isus izričito i nedvosmisleno poistovećuje sebe s Danilovim Sinom čovečjim i Davidovim uzvišenim Gospodom.

„A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Marko 14:62

„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima.“ Psalam 110:1

U prethodnom odeljku već smo videli koliko je Isusovo priznanje zaista značajno za utvrđivanje njegovog apsolutnog božanstva. Ovde ćemo jednostavno navesti citat koji potvrđuje egzegezu koju smo ranije izložili:

„Još jedna snažna potvrda Isusovog sopstvenog verovanja u svoje božanstvo dogodila se na njegovom suđenju pred jevrejskim većem uoči pogubljenja (Marko 14:53-64). Tražeći optužbu protiv Isusa koja bi se održala sve dok Isus ne bude izveden pred Pilata, prvosveštenik Kajafa je upitao: ‘Jesi li ti Hristos [Mesija], Sin Blagoslovenoga?’ (Marko 14:61b). Isusov odgovor potresao je prvosveštenika i njegove saradnike ...

„Na prvi pogled, reakcija Kajafe i veća deluje preterano. Uostalom, u tvrdnji da je neko Mesija nije bilo ničeg suštinski bogohulnog. Ali, kao što ćemo videti, Isus je tvrdio mnogo više od toga.

„Isus je tvrdio da je više od Cara Jevreja kada je sebe označio kao ‘Sina čovečjeg’ (Marko 14:62). Često se pogrešno pretpostavlja da se naziv ‘Sin čovečji’ odnosi jednostavno na Isusovu ljudskost. Međutim, Isusovi ispitivači, koji su bili prožeti jevrejskim Pismima, ne bi imali na umu Isusova zemaljska svojstva. Mislili bi na nebesko viđenje iz Danila 7:13-14…

„Očigledno je ljudska krhkost bila daleko od Danilovog uma, jer je on Sina čovečjeg prikazao kao uzvišenu, čoveku sličnu figuru koja poseduje svu sudsku vlast i vlada večnim carstvom. Danilovo viđenje takođe je otkrilo da je Sin čovečji više nego čovek. U drugim starozavetnim spisima slika jahanja na oblacima korišćena je isključivo za božanske figure (Izlazak 14:20; 34:5; Brojevi 10:34; Psalam 104:3; Isaija 19:1). Danilo je upotrebio ovu sliku, a Isus ju je prigrlio kao svoju.

„Isus je izneo još zapanjujuću tvrdnju kada je rekao da će on – božansko-ljudska figura sa svom sudskom vlašću – biti viđen kako „sedi s desne strane Sile“ (14:62). Ova slika nije bila nepoznata jevrejskom veću, koje je izuzetno dobro poznavalo Psalme…

„To što je Isus primenio ovaj tekst na sebe bilo je zapanjujuće. Samo je nekoliko značajnih ličnosti u judaizmu ikada ušlo u Božje prisustvo. Još manje njih je u njemu sedelo. Ali do tog trenutka niko u jevrejskoj literaturi nikada nije imao privilegiju da sedi s Božje desne strane. A Isus je lično insistirao na svom pravu da to čini ...

„Sveštenici jevrejskog veća, pred kojima je Isus izneo ovu radikalnu tvrdnju, po pravilu nisu smeli ni da uđu u unutrašnje svetilište hrama. U Svetinju nad svetinjama – Božje zemaljsko prebivalište – moglo se ući samo određenog dana, na određen način i od strane određene osobe. Na godišnji Dan pomirenja prvosvešteniku je bilo dozvoljeno da uđe u Svetinju nad svetinjama kako bi prineo krv junca za lično očišćenje i krv jarca za pomirenje naroda. Tome je prethodila promena odeždi i obredna pranja (Levitska 16). Drugim rečima, u Božje prisustvo u hramu ulazilo se oprezno. Propust da se postupi s oprezom imao je za posledicu smrt.

„Uz takva ograničenja za ulazak u zemaljsku Svetinju nad svetinjama, možemo zamisliti šta je prolazilo kroz umove sveštenika kada je Isus prisvojio pravo da uđe u Božje nebesko prisustvo. A možemo tek početi da zamišljamo šta su pomislili kada je Isus rekao da će ući u nebesku Svetinju nad svetinjama i sesti. Mogao je isto tako reći i da je vlasnik toga mesta!

„Isusov odgovor bio je previše za verske vođe da ga progutaju. Tvrdio je da vrši Božju vlast, podrazumevajući da on sudi jevrejskom veću – a ne obrnuto. Takođe je počinio bogohuljenje ugrozivši jedinstvenost Božjeg prisustva. Isus je smelo govorio o tome da odlazi pravo u nebesku Svetinju nad svetinjama i da tamo ostaje, zauzimajući tako mesto daleko iznad čak i anđela, jer je ‘mesto na Božjem prestolu s desne strane Oca najviše mesto na nebu’. Isusove reči potresle su jevrejsko veće; njihova reakcija snažno ukazuje na to da su ga razumeli tako da tvrdi da je božanski. Nema sumnje da tako Marko razume Isusa. A tako je i sam Isus razumeo sebe. Stoga sa sigurnošću možemo zaključiti, zajedno s Richardom Bauckhamom, da je najranija hristologija već bila i najviša hristologija.’“ (J. Ed Komoszewski, M. James Sawyer & Daniel B. Wallace, Reinventing Jesus: What the Da Vinci Code and other Novel Speculations Don’t Tell You [Kregel Publications, 2006], 4. deo: The Divinity of Jesus: Early Tradition Or Late Superstition?, poglavlje 12. Divine Portraits: Jesus in the Gospels, str. 176-179; masna slova su naša)

Da sažmemo Isusovo objašnjenje Ponovljenih zakona 6:4.

Isus citira Šemu da bi potvrdio da postoji jedan Gospod.
Isus takođe citira Psalam 110:1 da bi dokazao da je Mesija više od pukog ljudskog sina Davidovog, budući da je i Davidov Gospod koji sedi s desne strane Gospoda.
Isusovo pitanje pretpostavlja da je sam David nadahnućem Svetoga Duha znao da je Mesija takođe potpuno božanski, zbog čega i može biti Davidov Gospod.
Isus stoga potvrđuje da postoje dve različite božanske Osobe koje su jedan Gospod Izrailja.

**
Isus i Šema u Jovanovom jevanđelju**

U Jovanovom jevanđelju Isus ponovo potvrđuje da se Božanstvo sastoji od najmanje dve božanske Osobe, budući da govori o tome da je jedno s Ocem, i to u kontekstu u kome jasno tvrdi da je božanski:

„Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo.“ (hen esmen). „A Judejci opet podigoše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga dobra djela pokazah vam od Oca svojega, za koje od tih djela me kamenujete? Odgovoriše mu Judejci govoreći: Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog.“ Jovan 10:27-33

Razlog zbog koga su Jevreji s pravom zaključili da Isus tvrdi da je Bog jeste to što je izneo određene tvrdnje za koje starozavetni pisci kažu da ih može izneti samo Jahve.

Na primer, Isus kaže da su vernici njegove ovce koje slušaju njegov glas i koje štiti njegova moćna ruka. Međutim, prema jevrejskoj Bibliji, zajednica saveza treba da sluša Jahveov glas, jer su oni ovce njegove ruke:

„Hodite, poklonimo se, pripadnimo, kleknimo pred Gospodom tvorcem svojim. Jer je on Bog naš, i mi narod paše njegove i ovce ruke njegove. Sad kad biste poslušali glas njegov: „Nemojte da vam odrveni srce vaše kao u Merivi, kao u dan kušanja u pustinji,“ Psalam 95:6-8

Isus dalje kaže da će on lično dati večni život svome stadu i da ga niko nikada ne može oteti iz njegove ruke ljubavi, zaštite i blagoslova. Ipak, da bi Isus mogao da izvrši taj zadatak, mora biti sveznajući, svudaprisutan i svemoćan, jer Hristos mora znati ko mu pripada i mora biti u stanju da ih sačuva za svu večnost, ma gde se oni nalazili.

Opet, Stari zavet izričito uči da su to funkcije koje samo Jahve može da vrši:

„Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.“ Ponovljeni zakoni 32:39

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko će smesti?“ Isaija 43:10-13

S obzirom na sve rečeno, više je nego jasno da Isus nije govorio tek to da je jedno s Ocem u nameri. Njegove izjave pokazuju da je zaista verovao da je jedno s Ocem i u sili i u sposobnosti. Inače, kako bi Isus mogao da kaže da on zaista daje večni život, kao i da jemči večnu sigurnost i očuvanje svih istinskih vernika, ma gde se oni nalazili, kada ne bi verovao da poseduje istu božansku silu koju poseduje i Otac?

Rečeno to, sada je vreme da pređemo na sledeći deo.