Avgustin, ipostasno sjedinjenje i Hristos manji od samoga sebe
Navodi svetog Avgustina uzeti su iz O Trojstvu, Knjiga 1. Avgustin navodi tekstove poput 1. Jovanove 5:20, gde se Isus naziva istinitim Bogom i večnim životom, da bi dokazao da je Hristos jedna božanska Ličnost koja dela u dve prirode, dvema prirodama i kroz dve prirode, budući da je Bogočovek. Objasniće da je Isus, time što je postao Čovek, postao manji ne samo od Oca i Duha, nego i od samoga sebe. Sveti Avgustin se služi Filipljanima 2:5-8 da pokaže da postoje stvari koje se na Isusa odnose s obzirom na to što je u obličju Boga, a druge koje se odnose na obličje sluge koje je uzeo na sebe. Sva isticanja su moja.
Glava 7. — Na koji je način Sin manji od Oca i od samoga sebe.
14. U ovim i sličnim svedočanstvima božanskog Svetog pisma, čijom su slobodnom upotrebom, kao što rekoh, naši prethodnici razobličili takve sofizme, to jest zablude jeretika, te se našoj veri nagoveštavaju jedinstvo i jednakost Trojstva. Ali pošto se, zbog ovaploćenja Reči Božje radi ostvarenja našeg spasenja, da bi čovek Hristos Isus bio Posrednik između Boga i ljudi, mnogo šta je u svetim knjigama rečeno tako da nagoveštava, ili čak sasvim izričito objavljuje, da je Otac veći od Sina; ljudi su pogrešili zbog nedostatka pažljivog ispitivanja i razmatranja celokupnog toka Svetog pisma, te su nastojali da ono što se o Isusu Hristu govori po telu prenesu na onu Njegovu suštinu koja je bila večna pre ovaploćenja i koja jeste večna. Kažu, na primer, da je Sin manji od Oca, zato što je zapisano da je sam Gospod rekao: „Otac moj veći je od mene“. Ali istina pokazuje da je u istom smislu Sin manji i od samoga sebe**; jer kako ne bi bio učinjen manjim i od samoga sebe onaj koji je** „Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge“****? Jer nije tako uzeo obličje sluge da bi izgubio obličje Boga, u kojem je bio jednak Ocu. Ako je, dakle, obličje sluge tako uzeto da obličje Boga nije izgubljeno**, budući da je i u obličju sluge i u obličju Boga On sam isti jedinorodni** Sin Boga Oca, u obličju Boga jednak Ocu, a u obličju sluge Posrednik između Boga i ljudi, čovek Hristos Isus — ima li ikoga ko ne može da uvidi da je On sam u obličju Boga i veći od samoga sebe, ali isto tako u obličju sluge manji od samoga sebe****? I ne bez razloga, dakle, Sveto pismo govori i jedno i drugo: i da je Sin jednak Ocu, i da je Otac veći od Sina. Jer nema nikakve zabune kada se prvo razume s obzirom na obličje Boga, a drugo s obzirom na obličje sluge. I, zaista, ovo pravilo za razrešenje tog pitanja kroz celo Sveto pismo izloženo je u jednoj glavi poslanice apostola Pavla, gde nam se ta razlika dovoljno jasno preporučuje. Jer on kaže: „Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek“. Sin Božji je, dakle, po prirodi jednak Bogu Ocu, ali manji po izgledu. Jer u obličju sluge koje je uzeo manji je od Oca; ali u obličju Boga, u kojem je bio i pre nego što je uzeo obličje sluge, jednak je Ocu. U obličju Boga On je Reč, „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“; a u obličju sluge bio je „koji se rodi od žene, koji bi pod zakonom, Da iskupi one koji su pod zakonom“ Isto tako, u obličju Boga On je stvorio čoveka; u obličju sluge On je postao čovek. Jer da je Otac sam stvorio čoveka bez Sina, ne bi bilo zapisano: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“****. Dakle, pošto je obličje Boga uzelo obličje sluge, oboje je Bog i oboje je čovek; ali oboje Bog, zbog Boga koji uzima; i oboje čovek, zbog čoveka koji je uzet. Jer se tim uzimanjem nijedno od njih dvoje ne obrće i ne menja u ono drugo: Božanstvo se ne menja u tvar, tako da prestane biti Božanstvo, niti tvar u Božanstvo, tako da prestane biti tvar...
Glava 11. — Po kom se pravilu u Svetom pismu razume da je Sin čas jednak, a čas manji.
22. Stoga, pošto smo usvojili ovo pravilo za tumačenje Svetog pisma o Sinu Božjem, da u njemu razlikujemo ono što se odnosi na obličje Boga, u kojem je jednak Ocu, i ono što se odnosi na obličje sluge koje je uzeo, u kojem je manji od Oca; neće nas uznemiravati naizgled protivrečne i međusobno nespojive izreke svetih knjiga. Jer su i Sin i Sveti Duh, po obličju Boga, jednaki Ocu, jer nijedan od njih nije tvar, kao što smo već pokazali: ali po obličju sluge On je manji od Oca, jer je sam rekao: „Otac moj veći je od mene“; i manji je od samoga sebe, jer je o Njemu rečeno: „Nego je sebe ponizio“****; i manji je od Svetoga Duha, jer sam kaže****: „I ako reče ko riječ protiv Sina Čovječijega, oprostiće mu se; a koji reče protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“. A i u Duhu je činio čudesa, govoreći: „A ako li ja Duhom Božijim izgonim demone, onda je došlo k vama Carstvo Božije.“. A kod Isaije kaže — u čitanju koje je sam pročitao u sinagogi i bez trunke sumnje pokazao da se ispunjava na Njemu samome — „Duh je Gospoda Boga na meni“, kaže On, „na meni, jer me Gospod pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu“ itd.: radi činjenja kojih stvari On i objavljuje da je poslan, jer je Duh Božji na Njemu. Po obličju Boga, sve je kroz Njega postalo; po obličju sluge, On sam je rođen od žene, rođen pod zakonom. Po obličju Boga, On i Otac jedno su; po obličju sluge, „ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla“. Po obličju Boga, „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi“; po obličju sluge, duša Mu je žalosna do smrti; i: „Oče moj“, kaže On, „ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova“. Po obličju Boga, „On je istiniti Bog i život vječni“; po obličju sluge, „bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu“. — 23. Po obličju Boga, sve što Otac ima Njegovo je, i: „sve moje“, kaže On, „tvoje je, i tvoje moje“; po obličju sluge, nauka nije Njegova, nego Onoga koji Ga je poslao.
Glava 12. — Na koji se način kaže da Sin ne zna dan i čas koji Otac zna. Neke se stvari o Hristu govore po obličju Boga, a druge po obličju sluge. Na koji je način Hristovo da daje carstvo, a na koji nije Hristovo. Hristos će i suditi i neće suditi.
Opet: „A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, do jedino Otac.“. Jer On to ne zna tako što druge ostavlja u neznanju; to jest, utoliko što nije znao tako da to u onom trenutku pokaže svojim učenicima: kao što je rečeno Avraamu: „sada poznah da se bojiš Boga“, to jest, sada sam učinio da ti to saznaš; jer je on sam, iskušan u tom iskušenju, postao poznat samome sebi. Jer je zacelo nameravao da to isto kaže svojim učenicima u pogodno vreme; a govoreći o tome, što je još budućnost, kao o prošlosti, kaže: „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna šta radi gospodar njegov; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sve što čuh od Oca svojega, objavih vam.“; što još nije bio učinio, ali je govorio kao da je već učinio, jer će to zacelo učiniti. Jer samim učenicima kaže: „Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi.“. Među čime treba razumeti i ono: O danu i času****. Jer i apostol kaže: „Jer rasudih da ne znam među vama išta sem Isusa Hrista, i to raspetoga.“****; jer je govorio onima koji nisu mogli da prime uzvišenije stvari o Božanstvu Hristovom. Njima i malo kasnije kaže: „ne mogoh vam govoriti kao duhovnima nego kao tjelesnima“. On je, dakle, među njima bio u neznanju o onome što oni nisu bili u stanju da saznaju od njega. A rekao je da zna samo ono što je priličilo da oni saznaju od njega**. Ukratko, među savršenima je** znao ono što među nejakima nije znao; jer tamo kaže: „mudrost govorimo među savršenima“. Jer se za čoveka kaže da ne zna ono što krije, po onom načinu govora po kome se jarak koji je skriven naziva slepim. Jer Sveto pismo ne upotrebljava nikakav drugi način govora osim onog koji se može naći u upotrebi među ljudima, jer govori ljudima.
24. Po obličju Boga rečeno je: „Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila“, to jest, pre svih uzvišenosti stvorenih stvari, i: „Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja“, to jest, pre svih vremena i vremenitih stvari: a po obličju sluge rečeno je: „Gospod me je imao u početku puta svojega“. Jer, po obličju Boga, rekao je: „Istina“; a po obličju sluge: „Put“. Jer, budući da je On sam, kao prvorođeni iz mrtvih, načinio prolaz ka carstvu Božjem, ka večnom životu za svoju Crkvu, kojoj je toliko Glava da i telo čini besmrtnim, zato je i „imao u početku puta svojega“ Božjih u Njegovom delu. Jer, po obličju Boga, On je početak, koji nam i govori, u kojem je početku Bog stvorio nebo i zemlju; a po obličju sluge, „ono izlazi kao ženik iz ložnice svoje“ Po obličju Boga, „Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji“; po obličju sluge, „On je Glava Tijela, Crkve“. Po obličju Boga, „Gospoda slave“. Odatle je očigledno da On sam proslavlja svoje svete: jer: „A koje unaprijed odredi, one i prizva; a koje prizva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi“. O Njemu se, dosledno tome, kaže da „opravdava grješnika“; o Njemu se kaže da „On pravedan i da opravdava“. Ako je, dakle, proslavio i one koje je opravdao, onaj koji opravdava i sam proslavlja; a to je, kao što rekoh, Gospod slave. Ipak, po obličju sluge, odgovorio je svojim učenicima, kada su pitali o sopstvenom proslavljenju: „sjesti meni s desne i s lijeve strane, nije moje da dam, nego“ [biće dato onima] „kojima je pripremio Otac moj“.
25. Ali ono što je pripremljeno od Njegovog Oca pripremljeno je i od samoga Sina, jer On i Otac jedno su. Jer smo već pokazali, mnogim načinima govora u božanskom Svetom pismu, da se u ovom Trojstvu ono što se kaže za svakoga kaže i za sve, zbog nedeljivog delovanja jedne te iste suštine. Kao što i za Svetoga Duha kaže: „ako li odem, poslaću ga k vama“. Nije rekao: Mi ćemo poslati; nego tako kao da Ga samo Sin šalje, a ne i Otac; dok ipak na drugom mestu kaže: „Ovo sam vam govorio dok sam boravio s vama. A Utješitelj Duh Sveti, koga će Otac poslati u ime moje, On će vas naučiti svemu i podsjetiće vas na sve što vam rekoh.“. Ovde je opet tako rečeno kao da Ga ni Sin ne bi poslao, nego samo Otac. Kao, dakle, u ovim tekstovima, tako i tamo gde kaže: „nego kojima je pripremio Otac moj“, hteo je da se razume da On sam, sa Ocem, priprema prestole slave onima kojima hoće. Ali neko će možda reći: tamo, kada je govorio o Svetome Duhu, tako kaže da će Ga sam poslati, da time ne poriče da će Ga Otac poslati; a na drugom mestu tako kaže da će Ga Otac poslati, da time ne poriče da će to i sam učiniti; ali ovde izričito kaže: „nije moje da dam“ i onda nastavlja govoreći da su te stvari pripremljene od Oca. Ali upravo je to ono za šta smo već utvrdili da je rečeno po obličju sluge: naime****, da ono „nije moje da dam“ treba razumeti kao da je rečeno: Nije u čovekovoj moći da to da****; kako bi se razumelo da On to daje kroz ono u čemu je Bog jednak Ocu. „nije moje“, kaže On, „da dam“; to jest: ja te stvari ne dajem po ljudskoj moći, nego onima kojima je pripremljeno od Oca mojega; ali onda pazi da razumeš i to: ako je „Sve što ima Otac moje je“, onda je zacelo i ovo moje, i ja sam s Ocem pripremio te stvari.
26. Jer pitam opet, na koji je način rečeno ovo: „ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim“? Jer je možda ovde rekao „ja mu ne sudim“ u istom smislu u kojem je tamo rekao „nije moje da dam“. Ali šta ovde sledi? „ne dođoh“, kaže On, „da sudim svijetu, nego da spasem svijet“ a zatim dodaje: „Ko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudiju“. Ovde bismo sada razumeli Oca, da nije dodao: „riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan“. Dakle, neće li onda suditi ni Sin, jer kaže: „ja mu ne sudim“, ni Otac, nego reč koju je Sin govorio? Ne, nego čuj šta još sledi: „Jer ja“, kaže On, „Jer ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, on mi dade zapovijest šta da kažem i šta da govorim. I znam da je zapovijest njegova život vječni. Što god, dakle, ja govorim, onako govorim kako mi je rekao Otac.“. Ako, dakle, ne sudi Sin, nego reč koju je Sin govorio; a reč koju je Sin govorio zato sudi što Sin nije govorio sam od sebe, nego Mu je Otac koji Ga je poslao dao zapovest šta da kaže i šta da govori: onda zacelo sudi Otac, čija je reč ona koju je Sin govorio; a taj isti Sin i jeste sama Reč Očeva. Jer nije jedno zapovest Očeva, a drugo reč Očeva; jer ju je nazvao i rečju i zapovešću. Pogledajmo, dakle, da nije možda, kada kaže: „ja ne govorih sam od sebe“, hteo da se razume ovako — nisam rođen sam od sebe. Jer ako govori reč Očevu, onda govori samoga sebe, jer je On sam Reč Očeva. Jer obično kaže: Otac mi je dao; čime hoće da se razume da Ga je Otac rodio: ne da Mu je nešto dao, kad je već postojao a to nije imao; nego da samo značenje onoga dati da bi imao jeste roditi da bi bio. Jer nije kod Sina Božjeg, pre ovaploćenja i pre nego što je uzeo na sebe naše telo, Jedinorodnog kroz koga je sve postalo, kao kod tvari — da On jeste jedno, a ima drugo; nego On jeste tako da bude ono što ima. A to je jasnije rečeno, ako je ko sposoban da to primi, na onom mestu gde kaže: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi“. Jer Mu nije dao, kad je već postojao a nije imao život, da ima život u sebi; utoliko što, u tome što jeste****, On jeste život. Dakle, „dade i Sinu da ima život u sebi“ znači: rodio je Sina da bude nepromenljivi život, a to je večni život. Pošto je, dakle, Reč Božja Sin Božji, a Sin Božji jeste „istiniti Bog i život vječni“****, kao što Jovan kaže u svojoj Poslanici; šta drugo, dakle, treba da priznamo ovde kada Gospod kaže: „riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan“ i tu istu reč naziva rečju Očevom i zapovešću Očevom, a tu istu zapovest večnim životom? „I znam“ kaže On, „da je zapovijest njegova život vječni“
27. Pitam, dakle, kako treba da razumemo: „ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet. Ko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi“: što se iz onoga što sledi čini rečenim tako kao da bi rekao: neću suditi, nego će suditi Reč Očeva. Ali Reč Očeva jeste sam Sin Božji. Treba li to tako razumeti: neću suditi, ali ću suditi? Kako to može biti istinito, osim na ovaj način: naime****, neću suditi ljudskom moći, jer sam Sin čovečji; ali ću suditi moći Reči, jer sam Sin Božji? Ili ako se još uvek čini protivrečnim i nedoslednim reći: neću suditi, ali ću suditi; šta ćemo reći za ono mesto gde kaže: „Moja nauka nije moja“? Kako moja, kad nije moja? Jer nije rekao: ova nauka nije moja, nego: moja nauka nije moja: ono što je nazvao svojim, to isto je nazvao ne svojim. Kako to može biti istinito, osim ako ju je u jednom odnosu nazvao svojom, a u drugom ne svojom? Po obličju Boga, svojom; po obličju sluge, ne svojom. Jer kada kaže: „nije moja, nego Onoga koji me je poslao“, On nas upućuje natrag na samu Reč. Jer nauka Očeva jeste Reč Očeva, koja je Jedinorodni Sin. A šta, takođe, znači ono: „Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene“? Kako verovati u Njega, a ipak ne verovati u Njega? Kako se može razumeti tako suprotna i nedosledna stvar — „Ko vjeruje u mene“ kaže On, „ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao“ — osim ako to ovako razumeš: ko veruje u mene, ne veruje u ono što vidi, da nam nada ne bi bila u tvari; nego u Onoga koji je uzeo tvar, da bi se pokazao ljudskim očima, i tako verom očistio naša srca, da Njega sagledavaju kao jednakog Ocu? Tako da, upravljajući pažnju vernih ka Ocu i govoreći: „ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao“, On zacelo nije hteo da bude odvojen od Oca, to jest od Onoga koji Ga je poslao; nego da ljudi tako veruju u Njega samoga, kao što veruju u Oca, kome je jednak. A to izričito kaže na drugom mestu: „vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“: to jest, na isti način na koji verujete u Boga, tako verujte i u mene; jer smo ja i Otac jedan Bog. Kao što je, dakle, ovde takoreći odvratio veru ljudi od samoga sebe i preneo je na Oca, govoreći: „ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao“, od koga se ipak zacelo nije odvojio; tako i kada kaže: „nije moje da dam, nego“ [biće dato onima] „kojima je pripremio Otac moj“, mislim da je jasno u kom odnosu treba uzeti i jedno i drugo. Jer je i ono drugo iste vrste: „ja mu ne sudim“; a ipak će On sam suditi živima i mrtvima. Ali pošto to neće činiti ljudskom moći, zato, vraćajući se Božanstvu, podiže srca ljudi uvis; a da bi ih podigao, On sam je sišao.
Dodatna literatura