Atanasije potvrđuje Ignjatijevu hristologiju
Sveti Atanasije, veliki branilac Trojstva i svetitelj Crkve, pobijajući arijanske jeretike pominje drugog velikog svetitelja koji je postao sveti mučenik Hristov, svetog Ignjatija. Atanasije potvrđuje da je Ignjatije zaista napisao bar jednu poslanicu, onu Efescima, u kojoj ovaj očevidac svetih apostola veliča Hrista kao nestvorenog Boga koji je postao telo od svete Djeve.
Evo šta je ovaj intelektualni div iz 4. veka po Hristu napisao u svom delu De Synodis. Sav naglasak je moj:
Deo 3. O izrazima „Iz suštine“ i „Jednosuštan“.
Moramo gledati na smisao, a ne na reči. Sablazan koja se pobuđuje tiče se smisla; značenje izraza; pitanje o tome što ih nema u Svetom pismu. One koji oklevaju samo pred rečju „jednosuštan“ ne treba smatrati arijancima. Razlozi zbog kojih je „jednosuštan“ bolje od „sličan po suštini“, premda se i ovo drugo može tumačiti u dobrom smislu. Objašnjenje odbacivanja reči „jednosuštan“ od strane Sabora koji je osudio Samosaćanina; upotreba te reči kod Dionisija Aleksandrijskog; uporedna promena u upotrebi reči „Nenastali“; navod iz Ignjatija i još jedan; razlozi za upotrebu reči „jednosuštan“; prigovori protiv nje; ispitivanje same reči; dalji dokumenti Sabora u Ariminu…
47**.** Ignjatije, na primer, koji je posle apostola postavljen za episkopa u Antiohiji i postao mučenik Hristov, ovako piše o Gospodu: „Jedan je lekar, telesan i duhovan, nastao i nenastao ,“ Bog u čoveku****, istinski život u smrti, i od Marije i od Boga;“ dok neki učitelji koji su došli posle Ignjatija sa svoje strane pišu: „Jedan je Nenastali, Otac, i jedan je istinski Sin od Njega, pravo čedo, Reč i Premudrost Očeva.“ Ako, dakle, gajimo neprijateljstvo prema ovim piscima, onda imamo prava da se sporimo i sa Saborima; ali ako se, znajući njihovu veru u Hrista, uverimo da je blaženi Ignjatije bio u pravu kada je pisao da je Hristos nastao radi tela (jer je postao telo), a ipak nenastao, jer nije među stvarima koje su načinjene i nastale, nego je Sin od Oca; i ako smo svesni i toga da oni koji su rekli da je Nenastali jedan, misleći na Oca, nisu time hteli da ustvrde da je Reč nastala i načinjena, nego da Otac nema lični uzrok, nego je pre On sam Otac Premudrosti, i da je u Premudrosti načinio sve što je nastalo; zašto onda ne sjedinimo sve naše Oce u pobožnoj veri, i one koji su svrgli Samosaćanina i one koji su osudili arijansku jeres, umesto da pravimo razlike među njima i odbijamo da o njima mislimo ispravno? Ponavljam: oni su, s obzirom na sofističko objašnjenje Samosaćanina, napisali: „On nije jednosuštan“; a ovi drugi su, u prikladnom smislu, rekli da jeste. Što se mene tiče, ove kratke napomene napisao sam iz poštovanja prema ljudima koji su bili pobožni prema Hristu; ali kada bi bilo moguće doći do Poslanice za koju nam kažu da su je oni prvi napisali, smatram da bismo našli još razloga za pomenuti postupak tih blaženih ljudi. Jer je pravo i dolično tako misliti i čuvati čistu savest prema Ocima, ako nismo nezakonita deca, nego smo od njih primili predanja i pouke pobožnosti iz njihovih ruku.
48. Budući, dakle, da je takav — kako ispovedamo i verujemo — smisao Otaca, hajde da i u njihovom društvu još jednom ispitamo stvar, mirno i s dobronamernim saosećanjem, s obzirom na ono što je pre rečeno, naime, da li se ne pokazuje da su episkopi sabrani u Nikeji zaista ispravno mislili. Jer ako je Reč delo i tuđa Očevoj suštini, tako da je od Oca odvojena razlikom prirode, onda ne može biti jedno po suštini sa Njim, nego je pre po prirodi istorodna sa delima, iako ih prevazilazi u milosti. S druge strane, ako ispovedamo da On nije delo, nego istinsko čedo Očeve suštine, sledilo bi da je nerazdvojiv od Oca, budući iste prirode, jer je od Njega rođen. A pošto je takav, s pravom treba da se naziva Jednosuštnim. Zatim, ako Sin nije takav po učešću, nego je u svojoj suštini Očeva Reč i Premudrost, i ta suština jeste čedo Očeve suštine , i njena sličnost, kao što je sjaj od svetlosti, i Sin kaže: „Ja i Otac jedno smo.“ i: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ Jovan 10:30; 14:9, kako moramo razumeti te reči? Ili kako ćemo ih objasniti tako da sačuvamo jedinstvo Oca i Sina? Što se tiče toga da bi se ono sastojalo u saglasnosti učenja i u tome što se Sin ne razilazi sa Ocem, kako kažu arijanci, takvo je tumačenje jadno; jer i svetitelji, a još više anđeli i arhanđeli, imaju takvu saglasnost sa Bogom, i među njima nema nesaglasja. Jer onaj koji se razišao, đavo, viđen je kako pada s nebesa, kao što je Gospod rekao. Dakle, ako su Otac i Sin jedno po razlogu saglasnosti, onda bi postojale nastale stvari koje bi imale takvu saglasnost sa Bogom, i svaka od njih bi mogla reći: „Ja i Otac jedno smo.“ Ali ako je to besmisleno, a ono to zaista jeste**,** onda nužno sledi da jedinstvo Sina i Oca moramo shvatiti po suštini. Jer nastale stvari, iako imaju saglasnost sa svojim Tvorcem, poseduju je samo po uticaju, po učešću i kroz um; a prestup toga oduzima nebo. Ali Sin, budući čedo iz suštine, jedno je po suštini — On sam i Otac koji Ga je rodio.
49. Zato On ima jednakost sa Ocem po nazivima koji izražavaju jedinstvo, i ono što se govori o Ocu, govori se u Svetom pismu i o Sinu, osim toga da se naziva Ocem. Jer je sam Sin rekao: „Sve što ima Otac moje je“ Jovan 16:15; a Ocu kaže: „sve moje tvoje je, i tvoje moje“ Jovan 17:10 — kao, na primer, ime Bog; jer „Logos bješe Bog“ — Svemogući: „govori Gospod Bog, Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi, Svedržitelj“ Jovan 1:1; Otkrivenje 1:8:— to što je Svetlost: „Ja sam“ kaže On, „svjetlost“ Jovan 8:12:— Delatni Uzrok: „Sve kroz njega postade“ i: „što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin“ Jovan 1:3; 5:19:— to što je večan: „njegova vječna sila i božanstvo“ i: „U početku bješe Logos (Riječ)“, i: „Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.“ — to što je Gospod, jer: „pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja“, a Otac kaže: „Ja sam Gospod“ i: „ovako veli Gospod Bog nad vojskama, Gospod“ a o Sinu Pavle ovako govori: „jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ Rimljanima 1:20; Jovan 1:1-9; Postanje 19:24; Isaija 45:5; Amos 5:16; 1. Korinćanima 8:6. I Ocu služe anđeli, a i Sina oni obožavaju: „I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ i za Njega se kaže da je Gospod anđela, jer: „anđeli pristupiše i služahu mu“ i: „poslaće anđele svoje“ To što se poštuje kao Otac, jer „Da svi poštuju Sina“ kaže On, „kao što poštuju Oca“— to što je jednak Bogu: „nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom“ Jevrejima 1:6; Matej 4:11; 24:31; Jovan 5:23; Filipljanima 2:6:— to što je Istina od Istinitoga i Život od Živoga, budući zaista od Izvora, to jest od Oca;— to što oživljava i podiže mrtve kao Otac, jer tako je zapisano u jevanđelju. A o Ocu je pisano: „Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ i: „Bog nad bogovima, Gospod, govori i doziva zemlju“ a o Sinu: „Gospod je Bog krjepak, i on nas obasja“ i: „Idu zbor za zborom, javljaju se pred Bogom na Sionu.“ I opet, o Bogu, Isaija kaže: „Ko je Bog kao ti? Koji prašta bezakonje i prolazi prijestupe“ Ponovljeni zakoni 6:4; Psalam 50:1; 118:27; 84:7 (Septuaginta); Mihej 7:18). Ali Sin je rekao kome je hteo: „Opraštaju ti se grijesi“ na primer, kada je, dok su Jevreji gunđali, delom pokazao oproštaj, rekavši uzetome: „Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome.“ A o Bogu Pavle kaže: „Caru vijekova“ a opet o Sinu, David u Psalmu: „Vrata, uzvisite vrhove svoje, uzvisite se vrata vječna! Ide Car slave.“ A Danilo je čuo kako se govori: „I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Matej 9:5; Marko 2:11; 1. Timoteju 1:17; Psalam 24:7; Danilo 4:3; 7:14. I jednom rečju, sve što nađeš da je rečeno o Ocu, toliko ćeš naći da je rečeno i o Sinu, osim toga da je On Otac, kao što je rečeno.
Dodatna literatura