Ambrozijaster: Trojstvo, Isus kao Veliki Anđeo i ipostasno sjedinjenje
Svi ovde navedeni odlomci preuzeti su iz knjige Ambrosiaster's Commentary on the Pauline Epistles: Romans, Translated with Notes, autora Theodorea S. de Bruyna, sa uvodom koji potpisuju Theodore S. de Bruyn, Stephen A. Cooper i David G. Hunter. Objavljena je 2017. godine u izdanju SBL Press. Sva naglašavanja su moja.
5.1. Kontekst
Komentar se predstavlja kao prenošenje onoga što je Pavle, „učitelj neznabožaca“ (1. Timoteju 2:7),1 učio o Bogu, Hristu, jevanđelju, veri, spasenju i hrišćanskom načinu života. Ipak, Ambrozijaster tumači teme apostolove rasprave i u svetlu doktrinarnih i crkvenih zbivanja tokom tri veka koja su delila Pavla od našeg anonimnog komentatora. Od naročitog značaja bile su trinitarne rasprave o statusu Hrista u periodu između Nikejskog sabora (325) i Carigradskog sabora 381. godine, koji je Nikejski simvol vere ponovo potvrdio u blago izmenjenom obliku.2 U međuvremenu je izbio spor o hristologiji zbog predloga koji je izneo Apolinarije Laodikijski (pristalica Nikejskog simvola vere) da bi objasnio bogočovečansko sjedinjenje u ovaploćenju.3 Njegova „krajnja verzija hristologije Reč–telo” pretpostavljala je da je Logos zauzeo mesto ljudskog uma u Isusu, gledište koje je postalo sporno nakon Aleksandrijskog sabora 362. godine i koje je zvanično osuđeno u Carigradu.4 Dodatna tačka spora bio je status Svetog Duha. Ovo pitanje došlo je u prvi plan krajem 350-ih godina, kada je Atanasije u svoja četiri pisma Serapionu osudio svakoga ko je Duha smatrao stvorenjem.5 Protivljenje takvim „pnevmatomasima” (kasnije nazvanim „makedonijancima”6) postalo je „nova norma pravoverja” nakon Aleksandrijskog sinoda 362. godine.7 Rimska crkva bila je izrazito svesna raznih rasprava krajem 370-ih (ili početkom 380-ih) godina, što je vidljivo iz poslanice Damasa istočnim episkopima.8
Kao rimski prezviter, Ambrozijaster je verovatno bio upoznat sa ovim zbivanjima preko dokumenata povezanih sa Rimskom crkvom u godinama koje su prethodile njenom učešću na Antiohijskom saboru 379. godine. Te rasprave pripremile su teren za Carigradski sabor. O tome nas obaveštavaju sinodalna pisma iz Rima koja potiču iz sredine 370-ih godina, a koja čine zbirku nazvanu Exemplum synodi. Dokumenti ove zbirke — poznati kao Confidimus, Ea gratia, Illut sane i _Non nobis_9 — svi se bore protiv doktrinarnih odstupanja povezanih sa trinitarnim sporom, posebno protiv pogrešnih shvatanja Svetog Duha. Drugo od ovih rimskih pisama, Ea gratia, kaže: „ispovedamo čak i to da je Sveti Duh, budući nestvoren, jednog veličanstva, jedne ousia****, jedne sile sa Bogom Ocem i Gospodom našim Isusom Hristom.” Još jasnije predviđanje Carigrada nalazi se u uvodnom naletu Ea gratia: „Svi jednim glasom kažemo da je Trojstvo jedne sile [unius virtutis], jednog veličanstva, jednog božanstva, jedne ousia, tako da je ono nedeljiva vlast [inseparabilem potestatem****] — ali ipak tvrdimo da postoje tri lica.”10 Nešto kasniji tekst Rimske crkve, Tomos Damasov (Tomus Damasi),11 dokumentuje rimski sabor iz 382. godine, koji je nastojao da sprovede odluke Carigradskog sabora.12 I carigradski simvol vere i njegova potvrda na rimskom saboru predstavljali su sebe kao ponovno potvrđivanje Nikejskog simvola vere (otuda Tomos Damasov započinje latinskim prevodom Nikejskog simvola vere). Tomos osuđuje kako starije jeresi tako i noviju zabludu, naime one koji se „svetogrdnim ustima usuđuju da kažu da je Sveti Duh načinjen kroz Sina”.13 Dalje anateme oštro osuđuju druge propuste u priznavanju ili ispravnom izražavanju punog božanstva Duha. Jezikom sličnim onome iz Ea gratia, Tomos naglašava nužnost održavanja razlike između jednog i tri: „ko god ne kaže da postoji jedno božanstvo, veličanstvo, sila i vlast Oca, Sina i Duha … jeretik je.… Ako neko kaže da ne postoje tri istinska lica Oca, Sina i Svetoga Duha … on je jeretik.”14 (Str. lxxvii-lxxix)
5.2. Tajna jednog Boga i tajna Trojstva
Koristeći metaforu preuzetu iz carskog Rima, Ambrozijaster je širenje monoteizma video kao deo Hristove misije:22 „Kao što car preko svojih vojnika utvrđuje vlast nad svojim carstvom, tako i Spasitelj preko nas, svojih slugu, brani ispovedanje i praktikovanje jednog Boga” (In 2 Cor. 10:4). Za razliku od filozofskog razjašnjenja prirode Boga u uvodnoj raspravi Ambrozijasterovih Quaestiones (delo pod naslovom „Šta je Bog?”; Quaest. 1 [CSEL 50:13–17]),23 njegova egzegeza poslanica samo povremeno koristi opšta mesta filozofske teologije, koju su i Jevreji i hrišćani odavno stopili sa Bogom Biblije. Komentar odaje autora koji nije sklon apstraktnoj raspravi o božanskoj stvarnosti, ali je spreman da pokaže kako je Bog saznatljiv u ljudskom iskustvu čak i mimo Svetog pisma ili otkrivenja. „Tegobe telesnog postojanja” u svetu prolaznih stvari, koje su sve same po sebi „isprazne”, mogu voditi ka razumevanju „tajne Tvorca”, u čijoj se svetlosti dobrota stvorenih stvari može ispravno koristiti (In Rom. 8:20 [§1a]). Ambrozijaster izričito zasniva autoritet Svetog pisma na njegovom svojstvu svedoka otkrivenja tajne: „Sveto pismo je sveto zato što osuđuje prestupe i zato što je u njemu sadržana tajna jednog Boga i ovaploćenje Sina Božjeg radi spasenja čovečanstva, potvrđeno čudesnim znacima” (In Rom. 1:2 [§3]). Pavlova uloga u prenošenju otkrivene tajne čini ga „jedinstvenim” (singularis) među apostolima i zato je „božanskom odlukom nazvan izabranom posudom (Dela apostolska 9:15)” (In 1 Cor. 2:10 [§1]).
Postojanje Boga oduvek je bilo predmet mogućeg ljudskog saznanja preko svedočanstva stvaranja, prirodnog zakona, a potom i Mojsijevih knjiga.24 Kako je porast greha doveo čovečanstvo pod zajedničku osudu, nedovoljnost tih sredstava postala je očigledna. Od svih vekova Bog je imao na umu delotvorniju intervenciju. Izjava u Poslanici Titu da „Jer se javi blagodat Božija spasonosna svima ljudima,“ izaziva rečit komentar: „Istina jednog Boga otkrivena je u Hristu, da bismo u pobožnom ispovedanju objavljivali Tvorca u jedinstvu Trojstva” (In Titus 2:11 [§1]). Isto tako Ambrozijaster govori o „tajni jednog Boga … u Hristu” (In Eph. 3:10 [§1]). Pavle je poslat da neznabošce poučava ovoj tajni „sa dvostrukim težištem”: da uči da Hristos „uvek jeste u Bogu” i da je preko njega Bog učinio spasenje dostupnim neznabošcima „bez obrezanja i drugih zapovesti zakona”.25
Ambrozijaster opštije govori o „tajni Trojstva” ukazujući na to kako Pavlov doksološki pozdrav u Poslanici Rimljanima uključuje sva tri božanska lica, čak i kada to tekst ne čini izričito. „Govoreći Sin Božji****, mislio je Boga Oca****, a dodavanjem Duha posvećenja pokazao je tajnu Trojstva” (In Rom. 1:4 [§1]). Jevanđelje je, dakle, otkrivanje „tajne Božje”, koja je Hristos (In Rom. 1:1 [§5a]). Odgovarajući odgovor na ovo otkrivenje, kako Ambrozijaster primećuje, jeste vera, koja „uklanja oblak zablude i daruje savršeno poznanje Boga u tajni Trojstva, koja vekovima nije bila poznata” (In Rom. 2:28 [§2]). Kada zabluda „pretpostavke o mnogim bogovima” bude uklonjena otkrivenjem božanstva Hrista, čovečanstvo će moći da „obožava jednog Boga u Trojstvu” (In 2 Cor. 5:17). Ovo otkrivenje Hrista, kako Ambrozijaster pažljivo precizira, dovodi do obnovljenog objavljivanja „Tvorca u jedinstvu Trojstva” (In Titus 2:11 [§1]).
Izričitiji tragovi doktrinarnih sporova četvrtog veka jesu neobeležene fraze iz Nikejskog simvola vere koje se nalaze širom Komentara. Ambrozijaster objašnjava kako je Hristos „rođen, a ne stvoren” (non factus sed natus est) (In Rom. 8:29 [§3]); tvrdi da je Hristos „Bog od Boga” (In Rom. 14:11).26 Ova poslednja simvolska fraza ponovo se javlja u revidiranim komentarima (In Eph. 1:17 [§2]).27 Ambrozijaster takođe koristi niz formulacija da izrazi ὁμοούσιον, koje je na latinski prevođeno na razne načine. Marije Viktorin je predložio consubstantialis ili eiusdem substantiae;28 a Tomos Damasov taj termin prenosi kao unius substantiae.29 Objašnjavajući kako je sve „od njega“ (tj. od Boga) „kroz njega i radi njega“ (Rimljanima 11:36), Ambrozijaster priziva spornu frazu: „Zato što su od njega, počeli su da postoje kroz njegovog Sina, koji je zaista iste suštine [qui eiusdem utique substantiae est] i čije je delo delo Očevo” (In Rom. 11:36 [§1]). On koristi substantia kao funkcionalni ekvivalent za οὐσία da označi zajedničku prirodu lica, kako i kaže: „Otac i Sin su jedna sila i jedno božanstvo i suština” (In 2 Thess. 2:16–17).
Pavlova upućivanja na Oca i Sina najčešći su povod za Ambrozijasterova trinitarna razjašnjenja. U uvodnoj zahvalnici u 2. Korinćanima 1:3 („Blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista“), on primećuje apostolov način pisanja: „U svakoj poslanici on uvek prenosi poredak tajne kada dolazi do govora o Bogu Ocu, o njegovom daru i o njegovom sinu, Gospodu Isusu Hristu.… Kao što se pominju dve stvari, tako bi se razumelo i da dve postoje, tako da bi se svaka smatrala samopostojećom stvarnošću [subsistens], premda postoje kao jedna suština.” Uporedo sa naporima grčkih teologa, Ambrozijaster je tražio koherentan jezik da pomoću termina subsistens (= ὑπόστασις, u kasnijem tehničkom smislu)30 razlikuje pojedinačnu stvarnost lica od onoga što je jedno (božanska substantia ili οὐσία). Raspravljajući o „jedan je Bog“ i „jedan i posrednik“ iz 1. Timoteju 2, on razlikuje lice, dok na božansku suštinu ukazuje kao na jednu prirodu: „Otac i Sin su jedno ne po svom licu, nego po svojoj nerazlučivoj prirodi [sed indifferenti natura]” (In 1 Tim. 2:5 [§1]). Isto tako njegovi komentari na 2. Korinćanima 5:18b–21 („Boga, koji pomiri nas sa sobom kroz Isusa Hrista“ itd.) koriste za Trojstvo i jezik suštine i jezik odnosa:
Pošto je njihova suština jedna [una substantia], razume se da je Otac u Sinu. Jer gde nema činioca razlikovanja [nulla est differentia], tu postoji jedinstvo. I zato su oni uzajamno povezani [ac per hoc invicem sunt], jer je jedan njihov lik i jedna njihova sličnost, tako da bi se za onoga ko vidi Sina reklo da je video Oca, kao što i sam Gospod kaže: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ (Jovan 14:9). (In 2 Cor. 5:18–21 [§2])
Slična rasprava o odnosu Oca i Sina ponovo se javlja u Ambrozijasterovim komentarima na Kološanima 1, koji takođe uključuju jezik gledanja iz Četvrtog jevanđelja. Povodom izjave da je Hristos „ikona Boga nevidljivoga“, on pojašnjava da „gledanje” kojim se Otac vidi kroz Sina nije „telesnim očima”, nego „razumevanjem [intellectu] njegovih božanskih dela” (In Col. 1:15 [§3]). Usklađivanje Pavlovih i Jovanovih iskaza u nizu takvih doktrinarno usmerenih odlomaka značajan je element Ambrozijasterovog pokušaja da stvori čvrst temelj u Svetom pismu za pronikejsku teologiju. Komentar, međutim, ne ponavlja temeljnost Ambrozijasterovih Quaestiones u obradi ovih pitanja.31
Ambrozijaster na brojnim mestima naglašava Svetog Duha kao potpuno božanskog člana Trojstva, premda najkasnija recenzija Komentara (recensio γ) sadrži mnogo više takvih upućivanja nego ranija verzija (ili verzije). Kao što je gore napomenuto, Ambrozijasterovi komentari na 1. Solunjanima 3:9–10 (§2) u recensio α ne pominju Svetog Duha, ali kasnija recenzija pokazuje proširenje tih zapažanja dodatnim komentarom o Trojstvu čiji je cilj da razjasni jednak rang Duha.32 U ovom komentaru Ambrozijaster je najizričitiji o potrebi za odgovarajućim trinitarnim razlikovanjima:
Jedan je način da se raspravlja o prirodi Oca i Sina, a drugi je način da se raspravlja o licima. Otac je Nerođeni, a Sin je Rođeni. Što se tiče lica, postoji razlika, premda je jedinstvo prirode nepodeljeno. Jer jedinstvo ne postoji u licu, nego u suštini. Ali Sveti Duh se ne smatra nižim zato što je po redu treći.
Iako je Ambrozijasteru postalo jasno da se jezik o prirodi Boga razlikuje od onoga koji je potreban za rasprave o licima, on se muči da apstraktno izrazi šta je u licima — to jest, u posebnoj persona svakoga od njih — osnov njihovog razlikovanja. Kod Efescima 2:3 on donekle razmatra taj problem onako kako se javlja u njegovim razmišljanjima o „Bogu” kao imenu ili terminu (nomen): „Ipak, postoji ova razlika između Oca i Sina: da Otac ovo ime ne prima ni od koga; Sin, međutim, prima sve od Oca kroz svoje rođenje [per generationem], tako da se Sin ni u čemu ne razlikuje od Oca u pogledu sile, suštine i imena.” Sledeći put koji je u latinskoj teologiji utro Tertulijan,33 Ambrozijaster razliku između Oca i Sina smešta u božansko rađanje, koje je ono što obezbeđuje Sinovo potpuno nasleđe svega što Bog jeste i čini. Ambrozijaster nije dostigao jasnoću kapadokijskog rešenja — gde termini koji označavaju ono što je osobeno (ἰδίωμα) za lica ne označavaju suštinu, nego prirodu odnosa (σχέσις) među licima34 — do te mere da bi osobeni način Duhovog odnosa prema drugim licima izrazio kao „ishođenje”. Umesto toga, njegov prikaz Svetog Duha jednostavno insistira na potpuno božanskoj prirodi Duha, kao u njegovom komentaru na 2. Korinćanima 5:4, gde kaže da je Sveti Duh „po suštini Hristos”.35
U skladu sa svojim argumentima zasnovanim na Četvrtom jevanđelju, koji zajedničko delovanje Oca i Sina predstavljaju kao dokaz njihovog jedinstva, Ambrozijaster isto tvrdi i za Svetog Duha. Delovanje Duha dokaz je da je Otac „u Svetom Duhu” (In Rom. 11:36 [§2]). Štaviše, Sveti Duh je Duh i Oca i Sina36 — ideja filioque strana mu je, kako je Langen primetio37 — i to je takođe argument za njihovu istovetnost suštine i prirode. Njegovi komentari na Efescima 3:17 („Da se Hristos vjerom useli u srca vaša,“) delotvorno sintetišu Pavlove i Jovanove odlomke kako bi objavili temelj u Svetom pismu za novije pronikejske stavove koji izražavaju razliku između personae Trojstva i božanske natura (πρόσωπον i φύσις, u savremenoj grčkoj teologiji):
Ne treba da sumnjamo da Hristos prebiva u nama, i to očigledno kroz Duha. Jer Duh je „Utješitelj Duh Sveti“ (Jovan 14:26), a između njega i Hrista postoji razlika lica, a ne prirode, zato što Duh prima ono što je Hristovo (vidi Jovan 16:14) i poslat je od Boga.38 One stvarnosti čije jedinstvo pripada njihovoj prirodi uzajamno su povezane jedna s drugom.39 To je smisao Gospodnjih reči: „Sve što ima Otac moje je“ (Jovan 16:15). (In Eph. 3:17 [§§2–3])
Iako Ambrozijaster u Komentaru ne navodi nijedan Jovanov odlomak koji pominje Paraklita, taj naziv se javlja u njegovom tumačenju završne doksologije u Poslanici Rimljanima. Iako je tek u Hristovo vreme „tajna … skrivena u Bogu bila objavljena”, vernici moraju razumeti da su „i Reč i Paraklit sa njim od večnosti” (In Rom. 16:25–27 [§1]). (Str. lxxxi-lxxxvi)
30. O svesnom pomaku koji su grčki teolozi načinili od upotrebe termina hypostasis kao sinonima za ousia, vidi Khaled Anatolios, „Discourse on the Trinity”, u Constantine to c. 600, ur. Augustine Casiday i Frederick W. Norris, tom 2 dela The Cambridge History of Christianity (Cambridge: Cambridge University Press, 2007), 439–41. (Str. lxxxiii)
31. Vidi posebno raspravu Quaest. 122, „De principio”, gde se bavi simvolskom frazom deus de deo u svetlu prva dva stiha Jovanovog prologa i niza Pavlovih odlomaka (1. Korinćanima 1:24 i Kološanima 1:15–16). „Jevanđelja apostola Jovana i Pavla se slažu”, kaže on, „jer govore isto: da je Sin Bog rođen pre svakog stvaranja da bi stvorio duhovne sile i svet i ono što je u njemu vidljivo” (CSEL 50:369). (Str. lxxxiv)
5.3. Tajna Hrista
Mnogi odlomci Komentara sadrže formulacije koje se odnose na rasprave o ličnosti Hrista u periodu koji je prethodio Carigradskom saboru 381. godine.40 Martini je tvrdio da Ambrozijaster (kod In Rom. 1:3 i In Phil. 2:10) nagoveštava središte halkidonskog simvola vere (451) — učenje o ipostasnom sjedinjenju — čak i ako Ambrozijaster nije sasvim formulisao njegovu odredbu o „dve prirode”.41 Zabrinutost zbog toga što Hristos mora imati punu ljudsku prirodu već je bila deo fronta protiv Apolinarijevog osakaćivanja Isusovog čovečanstva. Ipak, Ambrozijaster je zadržao izvesnu egzegetsku nezavisnost od ovog konteksta. Kako je primetio Desmond Foley, autor najpotpunije studije na engleskom o Ambrozijasterovoj hristologiji, anonimni komentator „veruje u jedinstvo Hrista i u njegovo božanstvo i čovečanstvo, ali izgleda da ne oseća potrebu da se upusti u terminologiju koju su njegovi savremenici razrađivali da bi rešili taj problem”.42
Ambrozijasterova odbrana Hrista kao potpuno čoveka i potpuno Boga javlja se najpre u komentaru na Poslanicu Rimljanima, u njegovim zapažanjima o Pavlovoj uvodnoj izjavi o sebi kao „sluga Isusa Hrista“ (Rimljanima 1:1). Pitanje se tiče toga šta označavaju imena „Isus” i „Hristos” i zašto se javljaju čas zajedno, čas odvojeno. U Pavlovom poslaničkom pozdravu apostol je „naveo oba imena Isusa Hrista da bi ukazao na ličnost i Boga i čoveka, budući da je Gospod prisutan u oba”. Prema Ambrozijasteru, ovaj pozdrav u dvostrukom imenu „Isus Hristos” s jedne strane isključuje Markionovu hristologiju (koja je poricala stvarnost Hristovog tela), a s druge zbunjuje „Jevreje” i Fotina,43 koji poriču njegovu božansku prirodu. Ali šta ako u pomenu Hrista nedostaje dvostruko ime? Ambrozijaster formuliše pravilo koje kontekstu prepušta da odredi svaki slučaj: „Kad god Sveto pismo kaže bilo Isus bilo Hristos, ponekad misli na ličnost Boga, a ponekad na ličnost čoveka” (In Rom. 1:1 [§§2–3]).
Druga Pavlova upućivanja na dvostruko ime „Isus Hristos” nalaze slično objašnjenje. Ambrozijaster komentariše izjavu u Rimljanima 1:3 da je Hristos bio „po tijelu rođen od sjemena Davidova“ kako bi razradio objašnjenje ponuđeno kod Rimljanima 1:1 i takođe povezao tekst poslanice sa ovaploćenjskim elementima Jovanovog prologa:
On kaže da je onaj koji je bio Sin Božji po Svetom Duhu — to jest, po Bogu, jer je Bog duh (vidi Jovan 4:24) i nesumnjivo je svet — postao Sin Božji po telu od Marije, kao u stihu: „I Logos postade tijelo“ (Jovan 1:14). Stoga sada postoji jedan Sin i Boga i čoveka, Hristos Isus, tako da je, kao što je istiniti Bog, tako bio i istiniti čovek. On, međutim, neće biti istiniti čovek osim ako nije sačinjen od tela i duše, da bi bio potpun. (In Rom. 1:3 [§2])44
Ovde je jasno odbacivanje svega što liči na Apolinarijevu hristologiju „Reč–telo”. Hristos je posedovao potpunu ljudsku prirodu, premda Ambrozijaster na drugom mestu pažljivo insistira na tome da to što je on „istiniti Bog” i „istiniti čovek” ne umanjuje jedinstvo ličnosti Isusa. Tako on kaže da se, „budući da je Sin Božji isti onaj [idem] koji je i Sin Čovečji i budući da se za njega kaže da je i Isus i Hristos, on naziva dvama imenima da bi bilo označeno da je i čovek i Bog” (In 2 Tim. 4: 22). Drugi odlomci na sličan način naglašavaju jedinstvo ličnosti Isusa.45
Pitanje Hristovog rođenja od Marije, međutim, samo je jedan aspekt „tajne o Hristu” — tajne zbog činjenice da je „ono što se ovaplotilo bilo skriveno od vekova u Bogu” (In 1 Cor. 2:1–2 [§§1–2]). Na drugom mestu u Komentaru Ambrozijaster ovaploćenje takođe naziva „tajnom” (In 2 Cor. 11:26 [§1]).46 Himna Hristu iz Filipljanima 2:5–11, odlomak od najvećeg interesa među patrističkim egzegetama,47 izaziva kod Ambrozijastera opsežnu raspravu o mnogim pitanjima koja okružuju ovu tajnu. Njegova zapažanja o ovoj perikopi sadrže veće odstupanje nego obično od stroge analize teksta, bilo radi pronikejskih zalaganja za puno božanstvo Hrista, bilo radi obrade pitanja koja se konkretnije tiču odnosa između ljudske i božanske prirode u Hristu.48 Ovde se ukratko osvrćemo na neka od ovih potonjih.
Ambrozijasterova briga za ispravno hristološko učenje očigledna je u njegovoj strepnji da bi neki delovi odlomka mogli biti pogrešno protumačeni, posebno Filipljanima 2:7, sa svojom dvosmislenom formulacijom: „Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek;“. Izrazi „sličnost” i „poput čoveka” mogli bi sugerisati da ovaploćeni Hristos nije posedovao punu ljudsku prirodu. Razjašnjavanje ovog potencijalno problematičnog jezika zahteva ispravno razumevanje početka odlomka. Šta znači to da je Isus „Koji budući u obličju Božijem“ (Filipljanima 2:6)?
Sin Božji rođen kao čovek bio je „u obličju Božijem“ na ovaj način: iako se pojavio kao čovek, činio je dela boga. Za onoga za koga se mislilo da je samo čovek činilo se da je bog u onome što je činio. Njegova dela ukazivala su na njegovo obličje.…Šta je obličje Boga, ako ne konkretan primer Božjeg pojavljivanja u podizanju mrtvih, davanju sluha gluvima, čišćenju gubavaca i ostalom? Zašto se onda kaže da je postao poput čoveka, ako je oduvek bio samo čovek? I koji je razlog što je nađen „i izgledom se nađe kao čovjek“, ako nije bio i Bog? (In Phil. 2:7–8 [§§4–5])
Samo za onoga ko je po sili tako jasno bio poput boga ima smisla govoriti da je „učinjen sličnim” čoveku. Ovde je Ambrozijaster, što je značajno, odbacio dominantnu patrističku egzegezu po kojoj je „uzevši obličje sluge“ značilo uzimanje ljudske prirode od strane preegzistentnog Logosa. Ambrozijaster i Pelagije bili su izuzetak time što su tvrdili da je upravo ovaploćeni Hristos bio „u obličju Božijem“ (Ambrozijaster, In Phil. 2:7–8 [§2]; Pelagije, In Phil. 2:5–8).49
Ambrozijasterov način odbijanja potencijalnih hristoloških zabluda koje vrebaju ispod reči „u sličnosti” takođe je osoben:
Pavle o njemu govori kao o nekome ko je poput čoveka da bi izneo ovu tvrdnju: da je on bio i Bog. On kaže da je Hristos bio bog koji je učinjen sličnim ljudima u pogledu slabosti. To izražava u onome što sledi, govoreći: „Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu,“. Odatle se može izvesti smisao toga što je nađen „i izgledom se nađe kao čovjek“. Zadržavajući svoju silu tako da se u njemu ne bi pokazala, onaj koji ne zna za smrt bio je ubijen i činio se poput čoveka. (In Phil. 2:6–7 [§6])
Kao što „u obličju Božijem“ označava onoga ko se u svojim delima pokazao božanskim, tako i to što je nađen „i izgledom se nađe kao čovjek“ označava Isusovu prividnu podložnost smrtnosti. Iako je Hristos bio istinski čovek, njegova smrt je za Ambrozijastera bila nešto što je dobrovoljno prihvatio, a ne sudbina koju je bio prinuđen da deli sa celim čovečanstvom. Kako je Foley primetio, istovetnost preegzistentnog Hrista sa ovaploćenim središnja je odlika Ambrozijasterovog tumačenja himne Hristu, jer to znači da Hristos „može delovati u oba svojstva, uzastopno, kao čovek i kao Bog”.50 Upravo u tom dvostrukom svojstvu Hristos može da spasava, to jest da udeli besmrtnost koju je njegova sopstvena ljudska priroda primila na osnovu njegovog božanstva. U tom pogledu, prema Ambrozijasteru, „čitava tajna … Božjeg otkrivenja [omne mysterium sacramenti dei] leži u Hristu. Jer on je onaj u odnosu na koga će sva stvorenja propasti ako se nisu u njega ponadala” (In Col. 2:1–3 [§2]). (Str. lxxxvii-xc)
49. Henry, „Kenose”, 124. Pelagije smatra da je dominantno tumačenje nedovoljno antiarijansko; samoispražnjenje se ne odnosi na njegovu božansku prirodu nego na usluge koje je pružao, kao što je pranje nogu. Martini navodi Ilarija, Trin. 10.22, kao egzegetu koga je Ambrozijaster možda imao na umu (Ambrosiaster: De auctore, 115 n. 3). Vidi takođe Marija Viktorina o ovom stihu, koji je predložio niz tumačiteljskih mogućnosti (CSEL 83.2:188–89). (Str. xc)
1:1 „Pavle, sluga Isusa Hrista“. (1) Sebe naziva Pavlom — to jest „promenjenim” — nakon što se zvao Savle.1 Pošto Savle znači „metež” ili „nevolja”, on sebe naziva Pavlom — to jest „spokojnim” — nakon što je došao do vere u Hrista, budući da je naša vera sada mir.2 Iako je isprva iz revnosti za zakon nanosio nevolje slugama Božjim,3 potom je i sam trpeo nevolje zbog nade koju je ranije poricao iz ljubavi prema judaizmu. (2) Štaviše, izjavljujući da je sluga Isusa Hrista, on pokazuje da je oslobođen od zakona. Naveo je oba imena Isusa Hrista da bi ukazao na ličnost i Boga i čoveka,4 budući da je Gospod prisutan u oba, kao što i apostol Petar svedoči kada kaže: „On je Gospod sviju.“ (Dela apostolska 10:36). Pošto je, dakle, on Gospod, on je i Bog, kao što David kaže, „Gospod da je Bog.“ (Psalam 99:3 LXX = Psalam 100:3 ET). Jeresi to poriču. (3) Tako Markionu, iz odbojnosti prema zakonu, izgleda ispravno da poriče Hrista i njegovo telo, a da ispoveda Isusa.5 Ali Jevrejima i Fotinu, iz revnosti za zakon,6 izgleda ispravno da poriču da je Isus Bog.7 Jer kad god Sveto pismo kaže bilo Isus bilo Hristos, ponekad misli na ličnost Boga, a ponekad na ličnost čoveka,8 kao u jevanđelju, među ostalim odlomcima:9 „jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve“ (1. Korinćanima 8:6),10 što se svakako odnosi na Sina Božjeg, utoliko što je on Bog. Takođe u jevanđelju:11 „Isus napredovaše u premudrosti i u rastu“ (Luka 2:52), što svakako priliči čoveku.
„pozvani apostol“. (4) Pošto je priznao Gospoda i ispoveda ga, postavši sposoban sluga, on ukazuje na to da je unapređen kada kaže pozvan za apostola, to jest poslat od Gospoda da vrši njegovo delo. Time pokazuje da onaj koji služi Hristu, a ne zakonu, ima zaslugu pred Bogom.12 „Jer je Sin Čovječiji gospodar i subote.“ (Matej 12:8). (Str. 7-8)
„koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova“. (2) On kaže da je onaj koji je bio Sin Božji po Svetom Duhu — to jest, po Bogu, jer je Bog duh (vidi Jovan 4:24) i nesumnjivo je svet21 — postao Sin Božji po telu od Marije,22 kao u stihu: „I Logos postade tijelo“ (Jovan 1:14). **Stoga sada postoji jedan Sin i Boga i čoveka, Hristos Isus,**23 tako da je, kao što je istiniti Bog, tako bio i istiniti čovek. On, međutim, neće biti istiniti čovek osim ako nije sačinjen od tela i duše, da bi bio potpun.24 Kada je Bog hteo da onaj koji je bio Sin Božji od večnosti, ali koga stvorenje nije poznavalo, bude otkriven radi spasenja čovečanstva, učinio ga je vidljivim i telesnim,25 jer je takođe hteo da bude prepoznat u sili, da bi svojim stradanjem oprao ljude od greha,26 pošto je smrt pobeđena u telu. (3) On je „rođen od sjemena Davidova“ da bi, kao što je od Boga rođen kao car pre vekova, tako i svoje poreklo „po tijelu“ izveo od cara. Načinjen je delovanjem Svetog Duha od device — drugim rečima, rođen27 — tako da, na osnovu poštovanja koje mu zbog toga pripada, bude priznat kao više od čoveka. Jer je odstupio od ljudskog zakona rođenja, kao što je prorekao prorok Isaija: „eto, djevojka će zatrudnjeti“ i tako dalje (Isaija 7:14), tako da se, kada se ovaj nov i izuzetan događaj opazio, moglo razabrati da se odvija izvesno Božje proviđenje u pogledu pohođenja ljudskog roda.
1:4 „Isusu Hristu Gospodu našem, koji je objavljen u sili po Duhu Svetome za Sina Božijega vaskrsenjem iz mrtvih,“.28 (1) Govoreći Sin Božji, mislio je na Sina Boga Oca, a dodavanjem Duha posvećenja prikazao je tajnu Trojstva. Tako je onaj koji je bio ovaploćen, koji je sakrio ono što jeste, bio predodređen po Duhu posvećenja da bude otkriven u sili kao Sin Božji kada je vaskrsao iz mrtvih, kao što je zapisano u Psalmu 84: „Gospode nad silama, blago čovjeku, koji se u te uzda!“ (Psalam 84:12 LXX). (2) Svaka nesigurnost i sumnja u pogledu njegovog vaskrsenja bile su slomljene i potisnute, budući da ga i kapetan, videvši silna dela, ispoveda kao Sina Božjeg dok je još bio na krstu (Matej 27:21–54). Jer su i učenici sumnjali pred njegovom smrću; Kleopa i Amaus,29 među ostalima, rekoše: „A mi se nadasmo da je on taj koji će izbaviti Izrailja.“ (Luka 24:21). Zapravo, sam Gospod kaže: „Kad podignete Sina Čovječijega, onda ćete doznati da Ja jesam“ (Jovan 8:28). Opet: „I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi.“ (Jovan 12:32), to jest, tada ću biti prepoznat kao Gospod svega. (3) Štaviše, apostol nije jednostavno rekao vaskrsenjem Isusa Hrista, nego je dodao mrtvih, jer Hristovo vaskrsenje daje povod opštem vaskrsenju.30 Zaista, u Hristu se vidi ta velika sila i pobeda: da je, kada je bio mrtav, delovao istom silom kojom je delovao dok je bio živ.31 Iz tog dela jasno je da je izvrgao smrt ruglu da bi nas iskupio.32 Zbog toga ga apostol naziva našim Gospodom. (Str. 10-12)
24. Ova rečenica nalazi se samo u recensio γ. Usmerena je protiv Apolinarija, koji je smatrao da je u Isusu božanski Logos, odnosno Reč, istisnuo ljudsku dušu ili um. Vidi de Bruyn, “Ambrosiaster’s Revisions,” 60–61. (Str. 11)
1:25 „Koji zamijeniše istinu Božiju lažju, i više poštovaše i poslužiše tvari nego Tvorcu, koji je blagosloven u vijekove. Amin.“. (1) „Koji zamijeniše istinu Božiju lažju“ kada su ime Boga, koji je istiniti Bog, dali onima koji su lažni bogovi.135 Jer, lišavajući kamenje, drvo i razne metale onoga što jesu, pripisuju im nešto što nisu. Stoga, kada se kamen naziva Bogom, istina Božja je laž.136 Kada se to dogodi, to kleveće Boga koji je istinit, tako da se, budući da se lažno i istinito sagledavaju pod zajedničkim imenom, i za istinitog Boga veruje da je lažan. To znači promeniti ono što je istinito u ono što je lažno. (2) Jer se stvar više ne naziva kamenom ili drvetom, nego Bogom. To znači „poslužiše tvari nego Tvorcu“.137 Oni, zapravo, ne poriču Boga; radije služe stvorenju.138 Preneli su čast Božju na te stvari tako da im se čini ispravnim da ih obožavaju. Stoga je obožavanje tih stvari nepravda prema Bogu. Uvećavaju svoju kaznu jer, iako poznaju Boga, obeščašćuju ga, „koji je blagosloven u vijekove. Amin.“, to jest, zaista. (3) Bogu zaista, kaže, neka je blagoslov doveka, jer Bog ostaje, dok bezbožnost odaje čast idolima139 za neko vreme. Iz tog razloga to nije istinska čast; u Bogu, međutim, istina prebiva. Na drugom mestu ovaj blagoslov primenjuje na Sina Božjeg, govoreći, između ostalog: „od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ **(Rimljanima 9:5). Ili se svaki od tih odlomaka odnosi na Hrista,**140 ili je o Sinu rekao isto što i o Ocu.141 (Str. 29-30)
141. Tj., Rimljanima 1:25 odnosi se na Boga Oca, a Rimljanima 9:5 odnosi se na Boga Sina. U recensio γ ovu rečenicu potvrđuju samo rukopisi Amiens 87 i St. Gall 101, drugom rukom. (Str. 30)
8:3 „Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu,“. (1) Apostol ovo kaže da bi uverio krštene da su12 oslobođeni od greha. Jer „što zakonu bješe nemoguće“, kaže, „zakonu“. Za koga je bilo nemoguće? Očigledno, nama je bilo nemoguće da ispunimo zapovest zakona jer smo bili podvrgnuti grehu. Iz tog razloga „Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga“. Sličnost tela sastoji se u ovome: iako je njegovo telo isto kao naše, ono ipak nije bilo oblikovano u utrobi niti rođeno na isti način kao naše telo. Bilo je posvećeno u utrobi i rođeno bez greha, a uz to, on u njemu nije sagrešio.13 (2)14 Za Gospodnje rođenje izabrana je devičanska utroba, tako da se telo Gospodnje razlikuje od našeg u pogledu svetosti. Slično je po stanju, ali ne i po svojstvu grešne supstance. Apostol je stoga govorio o sličnosti, jer iz iste supstance tela Gospod nije imao isto rođenje, budući da telo Gospodnje nije bilo podvrgnuto grehu. (3)15 Jer je telo Gospodnje bilo očišćeno Svetim Duhom tako da je rođeno u onakvom telu kakvo je Adam imao pre greha, osim što je ostala samo presuda izrečena Adamu. Stoga, kada je Hristos bio poslat, Bog je „zbog grijeha, osudi grijeh“, to jest, osudio je greh kroz njegov sopstveni greh. Jer kada je Hristos bio raspet od strane greha, a to je Satana, greh je sagrešio u telu Spasiteljevog tela.16 Kada se to dogodilo, Bog je osudio greh u telu, gde je greh nesumnjivo sagrešio, kao što apostol takođe kaže u drugoj poslanici: „pobjedivši na njemu“ (Kološanima 2:15), to jest, u Hristu. (3a)17 Uobičajeno je, takođe, navesti razlog zbog kojeg je neko osuđen; odgovara se, na primer, “zbog ubistva.” Shodno tome, i greh je bio osuđen u telu, to jest, u grehu koji je počinio u telu. (4) Dakle, pošto je kroz taj greh proglašen krivim, Satana je izgubio pravo da zadržava duše, tako da se ne usuđuje da u drugoj smrti drži one koji su sada obeleženi znakom krsta, kojim****18 je bio pobeđen. Apostol o tome, dakle, raspravlja da bi nas uverio.
15. U odeljku 3 recensio α ima: “Ali telo Spasiteljevo bilo je očišćeno od greha kroz Svetog Duha. Stoga, kada je Hristos bio poslat, „zbog grijeha, osudi grijeh“. Apostol ovo kaže jer je greh bio osuđen kroz svoj sopstveni greh. Kako? Kada je Hristos bio raspet od strane greha, greh je sagrešio u telu Spasiteljevog tela. Kroz taj greh osudio je greh u telu. Bio je osuđen na mestu gde je sagrešio. Kao što apostol takođe kaže na drugom mestu: „pobjedivši na njemu“.” (Str. 145-146)
8:27 „A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete.“. (1) Očigledno je da je Bogu, kome ništa nije neizrečeno niti neviđeno, poznata molitva svakog duha,115 a još više molitva Svetog Duha, (1a) koji je bez sumnje iste supstance, i koji ne govori kretanjem vazduha niti kao anđeli niti kao bilo koje drugo stvorenje, nego kako priliči njegovom božanstvu.116 (2) Duh, dakle, govori s Bogom, iako nam se čini da ćuti, jer vidi iako nije viđen117 i traži ono za šta zna da je ugodno Bogu i dobro za nas. Taj isti Duh se s pravom zauzima za nas118 kada zna da tražimo pogrešne stvari iz neznanja, a ne iz oholosti. (Str. 161-162)
„da budu saobrazni liku Sina njegova“. (2) Apostol ovo kaže jer su predodređeni za budući vek upravo zato da bi postali slični Sinu Božjem, kao što je gore primetio (vidi Rimljanima 8:14–17).
„da on bude Prvorođeni među mnogom braćom“. (3) Prvorođeni je prava reč, jer je****124 rođen, a ne stvoren, pre svega stvorenja. Bog se udostojio da usvoji ljudska bića za svoju decu po uzoru na Sina. **On je prvorođeni u preporodu Duha;**125 on je prvorođeni iz mrtvih, s čim po prirodi nije upoznat; i on je prvorođeni koji je uzašao na nebo pošto je smrt pobeđena.126 Dakle, za našeg brata se kaže da je prvorođeni u svemu jer se udostojio da se rodi kao ljudsko biće. Ipak, on je Gospod, jer je naš Bog, kao što prorok Jeremija kaže: „On je Bog naš“ (Varuh 3:36).127
127. Recensio α nema “Jeremija.” Ambrosiaster takođe navodi Varuha 3:36 kao svedočanstvo da je Hristos Bog u komentaru na 2. Korinćanima 6:16–18 (§1) i u raspravi protiv arijanaca, Quaest. 97.7 (CSEL 50.176–77). Stih je naveden pod naslovom “Hristos je Bog” kod Kiprijana, Test. 2.6 (CCSL 3:35), koji, takođe, pripisuje knjigu Jeremiji. To pripisivanje bilo je tradicionalno. (Str. 163)
8:34 „Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas.“ (1) Apostol pobija tvrdnju da Bog podiže optužbu protiv nas, budući da nas Bog opravdava.136 Dodaje, štaviše, da nas Hristos ne može osuditi, jer nas voli takvim osećanjem da je umro za nas i, vaskrsnuvši iz mrtvih, uvek dela u našu korist pred Ocem. Njegove molbe ne mogu biti odbačene jer je s desne strane Boga, to jest, na mestu časti, jer je Bog. Tako se, pouzdani u Boga Oca i u Hrista, njegovog Sina, koji će doći da sudi, radujemo njihovom jemstvu. (2) Zbog toga je apostolu Petru rečeno: „evo vas zaiska satana da vas vije kao pšenicu. A ja se molih za tebe da vjera tvoja ne prestane“ (Luka 22:31–32). Na taj način, dakle, Spasitelj posreduje za nas. Jer, poznajući moć137 i duboku pakost našeg neprijatelja kada se jednom digne protiv nas, Spasitelj posreduje za nas — pod uslovom da ne pristanemo uz neprijatelja — tako da se on ne usudi da nam učini bilo kakvo nasilje i da njegova oholost bude držana na uzdi. Iako sam Sin sve izvršava i jednak je Bogu Ocu, ipak se za Sina kaže da posreduje kako se, s obzirom na to da se kaže da je Bog jedan, ne bi mislilo da su Otac ili Sin pojedinačni ili sjedinjenje:138 Pisma govore na ovaj način da bi razlikovala lica,139 da bi Sina predstavila kao nekoga ko se ne razlikuje od Oca140 i istovremeno dala prvenstvo Ocu, jer je Otac i jer su sve stvari od njega (vidi 1. Korinćanima 8:6).141
138. Problem koji Ambrosiaster ovde rešava jeste podređenost koja je implicitna u činu posredovanja. Tokom četvrtog veka postalo je neprihvatljivo među pronikejskim teolozima govoriti o Ocu i Sinu bilo kao o pojedinačnim entitetima (singularis) bilo kao o jednom entitetu (unio). U antiarijanskom delu Ilarija iz Poatjea O Trojstvu — koje je Ambrosiaster poznavao; vidi Alexander Souter, The Earliest Latin Commentaries on the Epistles of St. Paul (Oxford: Clarendon, 1927), 66 — izraz unio odnosi se na pojam ličnog identiteta Oca i Sina, koji se pripisuje Sabeliju (Ilarije iz Poatjea, Trin. 6.11, 7.5 [CCSL 62:207–8]), a izraz singularis odnosi se na pojam jednog, usamljenog Boga, izražen na različite načine i kod Sabelija i kod Arija (Ilarije iz Poatjea, Trin. 7.5, 7.8 [CCSL 62:264–65, 267–68], i nastavlja se protiv Arija kroz celu sedmu knjigu); vidi R. P. C. Hanson, The Search for the Christian Doctrine of God: The Arian Controversy 318–381 (Edinburgh: T&T Clark, 1988), 479–80. U sopstvenom protivljenju Sabeliju, arijanci na Zapadu insistirali su da su Otac i Sin svaki pojedinačan (singularis) i neuporediv (incomparabilis) na nivou prirode; vidi Manlio Simonetti, “Arianesimo latino_,” StMed_ 8 (1967): 704–5. Iako bi čin posredovanja isključio pomisao o Ocu i Sinu kao o jednom entitetu, on podrazumeva da je Sin podređen Ocu, kao što su arijanci na Zapadu primetili, navodeći Rimljanima 8:34; vidi Simonetti, “Arianesimo latino,” 722 n. 206. Ambrosiaster tvrdi da Pisma govore na ovaj način da bi razlikovala Oca od Sina, istovremeno održavajući njihovu zajedničku supstancu; vidi n. 140 dole. Tako, iako je Sin jednak Ocu i sposoban da sve izvrši, ipak se za njega kaže da posreduje za vernika. Vidi In Rom. 8:39 (§3) i 16:25–27 (§1).
139. O upotrebi izraza “lice” (persona) za razlikovanje Oca, Sina i Svetog Duha, vidi uvod §5.2.
140. Reč koju Ambrosiaster ovde koristi, dispar, javlja se i u raspravi koju je napisao protiv arijanaca. Da bi potkrepio svoju tvrdnju da rođenje Sina od Oca podrazumeva da imaju jednu supstancu, Ambrosiaster dvaput primećuje “da ono što je rođeno nije različito [dispar] od onoga što rađa” (Quaest. 97.5 i 8 [CSEL 50:175, 178]). Budući da Hristos kao Sin nije različit po prirodi od Oca, on je ravan i jednak Ocu (Quaest. 97.11 [CSEL 50:179]). (Str. 165-166)
„ni život, ni anđeli, ni poglavarstva“ 8:39 „Ni visina, ni dubina“147 „niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem.“. (1) Sve su to stvari koje nanosi đavo da bi nas zarobio. Apostol ih pominje da bi nas zaštitio, tako da im se, ako naiđu, možemo suprotstaviti, naoružani verom i uzdajući se u nadu i pomoć Hristovu. Šta onda? Ako bi bila naneta smrt, zar nije najveći dobitak naći priliku da budemo brže uzeti u obećano carstvo? Čak i kada bi nam bio obećan sadašnji život ispunjen čašću, on nas ne bi smeo odvratiti od nade i dobrobiti Hristovih, za koga znamo da će nam koristiti ne samo u budućnosti nego i u sadašnjosti. Zaista, čak i ako nam se anđeo otkrije da bi nas zaveo, opremljen lukavstvima svoga oca đavola, ne treba da preovlada nad nama**, budući da znamo da ništa ne sme imati prvenstvo nad Hristom,** **„Savjetnik“** (vidi Isaija 9:5 LXX i Isaija 9:6 VL).148 (2) Ako bi neko izveo čudo, kao što se kaže da ga je izveo Simon mag, za koga se kaže da je odleteo u vazduh,149 tako da je postao sablazan za narod Hristov, to ne treba da umanji našu veru, budući da znamo da je Spasitelj, kada je uzet u oblaku koji ga je pratio, uzašao iznad svih nebesa (vidi Dela apostolska 1:9). Ako nam se đavo otkrije u visinama — o čemu isti apostol kaže:150 „ne poznaju dubine satanine“ (vidi Otkrivenje 2:24) — to ne treba da nas odvuče od naše odanosti Gospodu Isusu, za koga znamo da je sišao s neba da bi sjedinio zemaljsko s duhovnim. (3) Ako nam đavo, posredstvom viđenja kojim namerava da nas zavede, pokaže dubine — čudo na koje se gleda sa strahom — tako da se mi, prestrašeni, možda predamo njemu, ni tada ne bi vredelo da prekršimo svoje poverenje u Hrista, za koga znamo da je radi nas sišao u dubine zemlje i, pošto je pobedio smrt, oslobodio ljudski rod. Ako nam đavo obeća buduće stvari, kao što je obećao Evi (vidi Postanje 3:4–5), nećemo mu dati svoje odobravanje, budući da se odvojio od Hrista, za koga verujemo i znamo da je Bog po sili i prirodi.151 Ako đavo veštinom i domišljatošću svoje lukavosti za trenutak stvori drugo stvorenje, kao što su učinili Janije i Jamvrije pred faraonom (vidi 2. Timoteju 3:8; Izlazak 7:11–12), nema smisla da nas time odvuče od Boga, istinskog tvorca,152 za koga znamo da je oblikovao stvorenje kroz Hrista, svog Sina, koji postoji oduvek. (4) Nekim tumačima izgleda da se drugo stvorenje odnosilo na idole.153 Ali to nije ispravno, budući da bi to trebalo da znači nešto što Satana naizgled oblikuje u vidu zadivljujuće ali obmanjujuće varke. A ko je među vernima zaveden ka onome što je napustio kada je njegova zabluda bila razotkrivena? Ali đavo smišlja i oblikuje te stvari da bi zaveo čak i izabrane (vidi Matej 24:24). Nema, dakle, ničega što nas može odvojiti od ljubavi Božje koja je u Hristu Isusu. Bog je pokazao svoju ljubav prema nama u Hristu kada ga je predao za nas. (Str. 167-169)
148. Recensio α nema “anđeo velikog saveta.” Izraz potiče iz VL Isaije 9:6 koja se koristila u Rimu i drugde u Italiji i Evropi. Vidi Roger Gryson, ur., Esaias, VLB 12 (Freiburg: Herder, 1987–1993), 293. (Str. 168)
„slava i zavjeti i zakon i bogosluženje i obećanja“ 9:5 „Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“.4 (1) Apostol nabraja toliko stvari koje ističu izvrsnost i veličinu jevrejskog naroda, kao i obećanja, da bi u svima izazvao tugu zbog njih. Ne prihvativši Spasitelja, izgubili su povlasticu otaca i vrednost obećanja; postali su gori od neznabožaca, od kojih su se ranije gnušali jer su bili bez Boga. Zaista, teža je nesreća izgubiti položaj nego ga nikada ni imati.5 (2) Raspravljajući o tome, apostol kaže o Spasitelju: „koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“. Kada se ime Oca ne pominje, a rasprava je o Hristu, ne može se tvrditi da Bog nije predmet rasprave. Ako Pismo govori o Bogu Ocu i dodaje pomen Sina, često Oca naziva Bogom a Sina Gospodom zbog ispovedanja jednoga Boga. Ako, dakle, neko ne misli da se izjava „koji je nad svima Bog“ odnosi na Hrista, neka predloži lice na koje veruje da se odnosi; u ovom odlomku nema pomena Boga Oca.6 (3) Štaviše, šta je toliko iznenađujuće u činjenici da je apostol u ovom odlomku Hrista jasnim rečima opisao kao Boga nad svima? U drugim poslanicama potvrdio je ovo razumevanje Hrista izričitim rečima, kada je rekao: „Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom“ (Filipljanima 2:10). To je sve ono nad čim je Hristos Bog. Ništa nije izostavljeno iz ovog spiska što bi ukazivalo da Hristos nije Bog nad svime. Štaviše, koleno svega stvorenja može se pokloniti samo pred Bogom. Konačno, budući da je apostol Jovan nesvesno hteo da obožava anđela,7 čuo je anđela kako kaže: „Pazi, nemoj! Ja sam sluga kao i ti i kao braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo; Bogu se pokloni“ (Otkrivenje 19:10). (4) Gospod8 zasigurno ne bi dopustio da bude obožavan da nije Bog. Ako nije tako, moralo bi se reći da je Hristos nezakonito preuzeo položaj Boga i sagrešio, što ne može biti slučaj, budući da, kada kori đavola, sam pokazuje da treba obožavati Gospoda, Boga svega,9 i njemu jedinome služiti (vidi Matej 4:10). Stoga to ne šteti Bogu Ocu kada se Hristos obožava kao Bog, jer, iako se kaže da treba služiti jedino Bogu, Bogu se služi i u Hristu. Jer apostol na drugom mestu kaže: „koji ovim služi Hristu, ugodan je Bogu“ (Rimljanima 14:18). Šta, dakle, preostaje da se kaže, osim da se veruje da je Otac Bog i da se veruje da je Sin Bog, a da se ipak veruje da su obojica jedan Bog?10 Jer bilo da neko obožava Oca ili Sina, kaže se da obožava jednoga Boga, a služiti Ocu ili Sinu znači iskazivati službu jednome Bogu. Stoga između njih nema razlike,11 jer onaj ko obožava Sina obožava i Oca,12 a onaj ko služi Ocu služi i Sinu. (4a)13 Da bi ukazao na to da ispovedanje Hristovog božanstva nije stvar laskanja, završio je sa Amin, to jest, zaista, kako bi pokazao da je Hristos uistinu Bog nad svima, blagosloven doveka. (Str. 172-173)
6. U svojoj raspravi protiv Fotina, koji je poricao Hristovo preegzistiranje, Ambrosiaster odgovara zamišljenom sagovorniku koji predlaže da se Rimljanima 9:5 “možda odnosi na lice Oca” (Quaest. 91.8 [CSEL 50:157]: sed forte ad patris personam pertinere dicatur). Tamo, kao i ovde, izgleda da Ambrosiaster odgovara na tumačenje izneto u njegovo vreme. Njegov sopstveni stav je tradicionalan; Rimljanima 9:5 navodi nekoliko pisaca poznatih Ambrosiasteru kao dokaz da je Hristos Bog. Vidi Kiprijan, Test. 2.6 (CCSL 3.1:37); Novatijan, Trin. 13.6, 30.18 (CCSL 4:33, 74); Marije Viktorin, Ar. 1.18 (CSEL 83.1:80). (Str. 172)
10:13 „Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ (Joil 2:32). Ovo je izrečeno u Miheju.25 Sam Bog, koga je Mojsije gledao, kaže: „imenom svojim Gospod“ (vidi Izlazak 6:2–3). On je Sin Božji, za koga se kaže da je i anđeo i Bog, tako da se ne uzme da je onaj od koga je sve, nego onaj kroz koga je sve (vidi 1. Korinćanima 8:6). Tako se za njega kaže da je Bog jer su Otac i Sin jedno, dok se za njega kaže da je anđeo **jer ga je Otac poslao kao glasnika obećanog spasenja.**26 Štaviše, za njega se kaže da je poslat kako se ne bi verovalo da je on sam Otac, nego onaj koji je rođen od Oca. Tako je da „Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“. I Mojsije je govorio s ovim razumevanjem: „A ko god ne bi poslušao riječi mojih, koje će govoriti u moje ime, od toga ću ja tražiti.“ (vidi Ponovljeni zakoni 18:19). Ako je on Gospod svih (vidi Rimljanima 10:12), on je onaj koga prizivaju njegove sluge, i budući da je tako, apostol je dodao:
10:14 _„Kako će, dakle, prizvati Onoga u koga ne povjerovaše?“_27 (1) Očigledno Jevreji ne veruju da je onaj koga je apostol nazvao Gospodom Hristos. Iz toga, dakle, sledi, kao što je apostol gore rekao, da je najpre potrebno verovati, kako bi neko imao poverenje da uputi molbu. (Str. 197-198)
25. Recensio α nema ovu napomenu. Pavle zapravo navodi Joila 2:32. Predloženo je da je Ambrosiaster možda mislio na Miheja 6:9. Alessandra Pollastri, Commento all Lettera ai Romani, CTePa 43 (Rome: Città Nuova Editrice, 1984), 237 n. 13, primećuje da se Kiprijanova verzija Miheja 6:9 u Test. 3.20 (CSEL 3.1:137) približava smislu Rimljanima 10:13: “Glas Gospodnji biće prizivan u gradu, i on će spasti one koji se boje njegovog imena” (vox domini in civitate invocabitur, et timentes nomen eius salvabit).
26. Ambrosiaster poistovećuje anđela Gospodnjeg u teofanijama u Starom zavetu, uključujući Božje javljanje Mojsiju, sa drugim licem Trojstva; vidi Ambrosiasterov komentar na 1. Solunjanima 4:18 (§§2–3). To poistovećivanje bilo je tradicionalno; vidi, npr., Kiprijan, Test. 2.5 (CSEL 3.1:33–34). Njegov značaj za pronikejsko razumevanje Trojstva izložio je u četvrtom veku, između ostalih, Ilarije iz Poatjea, Trin. 4.23–24 (CCSL 62:125–27). Za potpuniju raspravu vidi Joseph Barbel, Christos Angelos: Die Anschauung von Christus als Bote und Engel in der gelehrten und volkstümlichen Literatur des christlichen Altertums, zugleich ein Beitrag zur Geschichte des Ursprungs und der Fortdauer des Arianismus, Theophaneia 3 (Bonn: Hanstein, 1941), 145–62. (Str. 197)
14:9 „Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi“,26 „da ovlada i mrtvima i živima“. (1) Stvorenje je načinio Hristos Gospod, ali kada je grehom otuđeno od svog tvorca, bilo je zarobljeno. Da ne bi izgubio delo svojih ruku, Bog Otac je pokazao stvorenju šta da čini da izmakne rukama gusara poslavši svoga Sina s neba na zemlju. Iz tog razloga je Sin dopustio da ga čak i neprijatelji ubiju, tako da bi, sišavši u podzemni svet, učinio greh krivim, budući da je bio ubijen iako je bio nevin. To je učinio da bi oslobodio one koji su bili držani u podzemnom svetu.27 (2) Stoga, jer je živima pokazao put spasenja i predao sebe za njih, a takođe i mrtve oslobodio iz podzemnog sveta, on je **„da ovlada i mrtvima i živima“**. Ponovo ih je preobrazio od izgubljenih ljudi u sluge sebi.
14:10 _„A ti, zašto osuđuješ brata svoga?“_28 „Ili ti, zašto nipodaštavaš brata svoga? Jer ćemo svi predstati sudu Hristovom.“.29 Apostol uči da nema potrebe suditi o ovoj stvari,30 budući da se o njoj ne raspravlja u zakonu, naročito dok očekujemo Boga sudiju.
14:11 „Živ sam ja, govori Gospod, pokloniće mi se svako koljeno, i svaki jezik ispovijediće Boga.“ (Isaija 45:23). Ovo je zapisano u Isaiji, da će svaki jezik ispovedati Boga u veri Hristovoj. Sada, budući da je ubijen, vaskrsao i da će biti sudija, s pravom kaže: „Živ sam ja, govori Gospod“. Ne samo Živim ja, nego i doći ću da sudim, i neprijatelji će me priznati i pokloniti kolena, priznajući me kao Boga od Boga.31 (Str. 245-246)
31. U recensio γ ovu rečenicu potvrđuje samo rukopis Paris lat. 1759. Završna fraza odjekuje drugi član Nikejskog simvola vere, koji objavljuje da je Sin Bog od Boga. (Str. 246)
14:18 „Jer koji ovim služi Hristu, ugodan je Bogu i ljudima vrijedan.“. Budući da nas je Hristos iskupio, apostol kaže: onaj ko u ovome služi Hristu — to jest, tako da nikoga ne uvredi — pokorava se kako priliči iskupitelju i ugađa Bogu. Zašto? Jer je Bog poslao Hrista da iskupi ljudski rod,44 kao što sam Gospod kaže: „Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ (Jovan 5:23). Stoga, onaj ko „ugodan je Bogu i ljudima vrijedan“. Na koji način? Jer je primio dar kojim se može pokazati dostojnim pred Bogom. (Str. 248)
15:33 „A Bog mira neka je sa svima vama. Amin.“.70 Bog mira je Hristos, koji kaže: „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam“ (Jovan 14:27). Apostol želi da Hristos bude s njima, znajući da je Gospod rekao: „i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.“ (Matej 28:20). Stoga želi da se ponašaju tako da Gospod Isus Hristos bude s njima. Presekavši svaku ljudsku svađu koja proističe iz zablude, Hristos je pokazao i pružio ono što je istinito, kako bi mogli ostati u miru u toj istini. (Str. 263-264)
16:25****43 „A onome koji je kadar da vas utvrdi po mome jevanđelju i propovedanju Isusa Hrista, po otkrivenju tajne koja je bila sakrivena od večnih vremena,“ 16:26 „a sada je otkrivena kroz proročka pisma, po zapovesti večnog Boga, radi poslušnosti vere među svim neznabošcima,“ 16:27 „jedinome premudrom Bogu, kroz Isusa Hrista, kome neka je slava doveka.“44 Amin. (1) Apostol slavi Boga Oca „od kojega je sve“ (1. Korinćanima 8:6) kako bi se on udostojio da dovrši ono što je započeto sa Rimljanima — budući da to može — utvrđujući njihove duše u veri za napredak jevanđelja i otkrivenje tajne skrivane vekovima (vidi Efescima 3:9), ali otkrivene kroz Hrista ili u Hristu. **Tajna koja je oduvek bila skrivena u Bogu objavljena je u vreme Hrista, budući da Bog nije usamljen,**45 nego su i Reč i Utešitelj s njim od večnosti. (2) Bog je odredio da u ovoj istini sve stvorenje bude spaseno putem poznanja. Istinu ove tajne, poznatu jedinome mudrom Bogu, proroci su zapravo naznačili izvesnim načinom govora; hteo je da neznabošci učestvuju u ovoj milosti, nešto čega ljudski rod nije bio svestan. On je jedini mudar jer sva mudrost dolazi od njega, kao što Solomon kaže: **„Svaka premudrost je od Gospoda; ona sa Njim prebiva vavijek.“** (Sirah 1:1). (3) Ova mudrost je Hristos, jer je Hristos od njega i uvek je bio s njim; „kroz Hrista neka mu je slava u vekove vekova. Amin.“ Ništa, dakle, nije potpuno bez Hrista, jer je kroz njega sve (1. Korinćanima 8:6); jer kada je on priznat, hvala se daje Bogu Ocu kroz njega; jer se Bog Otac poznaje kroz Hrista, u kome je učinio da vernici budu spaseni, kao kroz svoju mudrost. Stoga, slava Ocu kroz Sina — to jest, slava obojici u Svetom Duhu, jer svaki prebiva u jednoj jedinoj slavi.
16:28 _„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa svima vama. Amin.“_46 Apostol stavlja Hrista na kraj, kroz koga smo načinjeni i čijom milošću smo iznova preporođeni, kako bi bio čvrsto utisnut u naše umove. Jer ako se sećamo njegovih dobročinstava, on će uvek bdeti nad nama, kao što je rekao: „i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ (Matej 28:20). (Str. 273-274)
Dalje čitanje