Značenje reči monogenes

Da li je Isus Božji „jedinorodni“ Sin?

Sledeći podugačak odlomak preuzet je iz knjige Vejna Grudema Systematic Theoolgy (Second Edition): An Introduction to Biblical Doctrine, koju je objavio Zondervan Academic, Grand Rapids, MI 2020, Deo 2: Učenje o Bogu, Poglavlje 14. Bog u tri Lica: Trojstvo, str. 293–298.

“U Jovanu 3:16 za Isusa se u tri prevoda kaže da je Božji ‘jedinorodni Sin’: „Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni.“ (Jovan 3:16 NASB; KJV i NKJV takođe imaju ‘jedinorodni’.).

“Ali većina savremenih prevoda ne kaže ‘jedinorodni Sin’. Svi ostali široko korišćeni engleski prevodi jednostavno kažu ‘jedini Sin’ ili ‘jedan jedini Sin’, bez ikakve ideje o rađanju: „Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni.“ (Jovan 3:16 ESV; slično i RSV i NRSV, dok CSB, NET, NIV i NLT imaju ‘jedan jedini Sin’). Razlika u prevodu potiče od različitih shvatanja grčke reči koja stoji u osnovi, a koja se javlja ovde i u još četiri stiha. Istorijski, ta reč je shvatana u značenju ‘jedinorodni’, pri čemu mono znači ‘jedini’, a genes jeste pridev povezan s glagolom gennao, ‘roditi, rađati’, glagolom koji se obično koristi za očevu (ili, ređe, majčinu) ulogu u rođenju deteta.

“Međutim, počev od 1886. godine, razni novozavetni naučnici osporili su značenje ‘jedinorodni’, tvrdeći da ta reč ne nosi nikakav prizvuk ‘rađanja’ i da je treba razumeti u značenju ‘jedini, jedinstven, jedini svoje vrste’. Tvrdili su da drugi deo reči nije usko povezan s glagolom gennao (‘roditi’, ‘rađati’; piše se sa dva n), nego s izrazom genos (‘vrsta’, ‘rod’; piše se s jednim n). Tako se stih ne odnosi na ‘jedinorodnog’ Sina, nego na Sina koji je ‘jedini svoje vrste’ ili ‘jedinstven’. Ti argumenti su izgledali ubedljivo većini odbora za prevođenje Biblije. I ja sam prihvatio prevod ‘jedini’, zato što su ga zastupali Bauer-Danker-Arndt-Gingrich Greek-English Lexicon, više prevoda i velika većina komentara. Prvom izdanju ove knjige dodao sam i dodatak u kojem branim prevod ‘jedini’. Preporučio sam da bi bilo bolje ne govoriti o ‘večnom rađanju (ili generisanju) Sina’.

“Ali onda su 2017. godine na videlo izašli značajni novi dokazi. Čarls Li Ajrons objavio je važan esej, ‘A Lexical Defense of the Johannine “Only Begotten.”’ Ajrons je izvestio da je pronašao mnogo stotina primera reči monogenes kod ranih crkvenih otaca koji su pisali na grčkom. Zatim je ukazao na komentar poslanica Jovanovih B. F. Vestkota iz 1886. kao na najraniju potvrdu značenja ‘jedinstven’ umesto ‘jedinorodni’. Za Vestkotom su usledile druge publikacije, i na kraju se značenje ‘jedini’ pojavilo u ovih pet stihova u RSV-u 1946. godine, a za njim su pošli i drugi prevodi Biblije.

“Odgovarajući na gledište ‘jedini, jedinstven’, Ajrons tvrdi da razlika između jednog i dva n u rečima genos i gennao nema nikakav značaj, budući da obe reči na kraju dele isti koren, a udvajanje slova n predstavlja uobičajenu pravopisnu varijaciju u grčkom.

“Značajno je da je Ajrons pronašao „najmanje 145“ reči u starogrčkom koje su građene na osnovi –genes. Daleko najveći broj njih nosi ideju rađanja ili nastajanja. Među njima su thalassogenes („rođen iz mora“), neogenes („novorođen“), patrogenes („rođen od oca“), proteregenes („ranije rođen, stariji“) i purigenes („rođen u vatri ili iz vatre“). On kaže: ‘Manje od 12 od 145 reči sa –genes ima značenja povezana sa „vrstom“.’

“Ajrons ne tvrdi da monogenes uvek znači ‘jedinorodni’, jer postoje brojni jasni primeri u kojima ta reč znači prosto ‘jedini, jedinstven, jedini svoje vrste’. Ali Ajrons tvrdi da mnogo stotina primera dokazuje da ona svakako može značiti ‘jedinorodni’ i da se ‘monogenes osnovnije i češće koristi za jedino dete koje je rodio roditelj, s implikacijom da ono nema braće i sestara’.

“On dodaje još jedan argument:

Kada bi ta reč značila ‘jedini’, očekivali bismo da je nalazimo uz mnoge druge imenice koje ne uključuju pojam rođenja ili potomstva, na primer ‘jedina žena’, ‘jedini brat’, ‘jedini prijatelj’, ‘jedini rob’… ‘jedina odeća’, ‘jedina kuća’, ‘jedini mač’, i tako dalje. Ali takve kolokacije potpuno su odsutne u vanbiblijskom grčkom. To upućuje na to da je doslovno značenje… jednostavno biološko značenje: ‘jedinorodni’, to jest ‘bez braće i sestara’.

“Ajrons zatim objašnjava da se ‘to osnovno značenje postepeno proširuje u sve nove nedoslovne, metaforičke pravce’, uključujući značenje ‘jedino zakonito dete ili naslednik’ (primenjeno na Isaka u Jevrejima 11:17), a na kraju i značenje ‘jedini svoje vrste’.

“Na kraju, Ajrons razmatra značenje reči monogenes u Novom zavetu. Jovan 1:14 je posebno značajan: „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ (Jovan 1:14). Problem je u tome što reč sin (grč. huios) ne stoji u grčkom tekstu, koji samo kaže doxan hos monogenes para patros. Ako monogenes prevedemo kao ‘jedini’, dobijamo besmislenu frazu: ‘slavu kao jedinoga od Oca’. Kada prevodi Biblije poput ESV-a i NIV-a moraju da umetnu reč ‘Sin’, kaže Ajrons, oni pokazuju da monogenes u ovom slučaju ne može značiti prosto ‘jedini’, nego da je pojam deteta ili rođenja bio deo značenja koje označava sama reč monogenes. Nasuprot tome, prevod ‘slavu jedinorodnoga od Oca’ jeste koherentna misao.

“Pored toga, gledište da je Otac večno rodio Hrista izričito se potvrđuje u Nikejskom simvolu vere, koji hrišćani naširoko koriste otkako je prvi put napisan 325. godine (a revidiran 381). On počinje ovako:

Verujem u jednoga Boga Oca svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.

I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, jedinorodnog [grč. monogenes] Sina Božjeg, rođenog od Oca pre svih vekova, Boga od Boga, Svetlost od svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu; kroz koga je sve postalo.

“Očigledno je da su autori Nikejskog simvola vere razumeli monogenes u značenju ‘jedinorodni’, a ne samo ‘jedini, jedinstven’, jer dvaput koriste glagol gennao (‘roditi’) da bi objasnili šta monogenes znači: (1) reč je o večnom rađanju koje nikada nije imalo početak, jer je Hristos ‘rođen (gennethenta) od Oca pre svih vekova’, i (2) to ne znači da je Sin stvoren, jer je Sin ‘rođen, a ne stvoren (gennethenta, ou poiethenta).

“Dokazi i argumenti koje je izneo Ajrons uverili su me da monogenes, kada se u Novom zavetu koristi za Boga Sina, znači ‘jedinorodni’. Zbog toga sam iz ovog izdanja Systematic Theology uklonio dodatak 6 (u kojem sam argumentovao protiv ‘jedinorodnog’). Osim toga, sada sam spreman da potvrdim učenje o večnom rađanju Sina (koje se naziva i večno rođenje Sina).

3. Značenje večnog rađanja Sina

“Kao što je naznačeno u prethodnom odeljku, sada mislim da sledeće stihove (i Jovan 3:18; 1. Jovanova 4:9) treba prevoditi tako da odražavaju značenje ‘jedinorodni’ za grčku reč monogenes:

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ (Jovan 1:14)

„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ (Jovan 1:18)

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni.“ (Jovan 3:16)

“Ali šta može značiti to da je Hristos Božji ‘jedinorodni Sin’? Budući da toliko drugih odlomaka potvrđuje puno božanstvo Hrista (vidi odeljak B.2 iznad i poglavlje 26), i budući da Bog postoji večno, moramo se kloniti svake ideje da je Otac Sina nekako stvorio u dalekoj prošlosti. U tom pogledu analogija s ljudskim rađanjem se ruši i ne primenjuje se.

“S druge strane, primeri iz prethodnog odeljka pokazuju da složenice sa –genes obično nose implikaciju nekakvog porekla. A postoje i drugi stihovi koji govore o Sinu kao o onome koji u nekom smislu postoji ‘od’ Oca: Hristos je „On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga“ (Jevrejima 1:3). Reč sjaj (grč. apaugasma) daje smisao jarke svetlosti koja isijava iz izvora svetlosti, a tačan otisak (grč. charakter) jeste reč koja se drugde koristi za tačan duplikat izvornog obrasca (kao što je novčić iskovan u kovnici). Obe reči ukazuju na to da je Sin, iako nije stvoren, u nekom smislu ‘od’ Oca. Slično tome, za Sina se kaže da je ‘Reč’ Božja (Jovan 1:1-2), a reč je nešto što se izgovara spolja iz osobe. A Jovan navodi Isusa kako kaže: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;“ (Jovan 5:26).

“Brus Ver, mislim s pravom, dodaje sledeći argument u prilog večnom rađanju: ‘Budući da je Otac zaista Otac, a ne Otac samo nominalno (tj. samo po imenu), i budući da je Otac večni Otac, sledi da On mora zaista imati Sina, koji je istinski od Njega (inače On nije zaista Otac), i da taj Sin od Njega mora isto tako biti večno od Njega (inače On nije večno Otac).’

“Šta, dakle, znači večno rađanje Sina? Znači da je Sin u nekom smislu ‘od’ Oca. Ali izvan toga, lakše je odrediti šta ono ne znači nego jasno objasniti šta znači. Večno rađanje nije nešto što je ikada počelo, nego je večno. Ono ne znači da je Otac stvorio Sina. I ne znači da Otac poseduje bilo koje Božje svojstvo u većoj meri od Sina.

“Pozitivno govoreći, možemo reći da večno rađanje Sina implicira da je (1) Sin iste suštine kao i Otac (jer otac rađa sina sličnog sebi), (2) da je Sin posebna Ličnost u odnosu na Oca (jer je Sin rođen, a Otac nerođen) i (3) da u odnosu između Oca i Sina postoji određeni poredak (biblijski obrazac je uvek od Oca kroz Sina, kao u 1. Korinćanima 8:6). Ali sve tri ove tačke mogu se utvrditi iz jasnog svedočanstva mnogih odlomaka Svetog pisma, bez ikakve potrebe za učenjem o večnom rađanju (što je očigledno, na primer, iz činjenice da sam sve tri ove tačke potvrdio u prvom izdanju ove knjige, dok sam poricao večno rađanje). Ipak, ideja o večnom rađanju Sina implicira sve tri tačke odjednom, dok bi se one inače morale utvrđivati kombinacijom učenja iz nekoliko različitih stihova.

“Možemo li objasniti još nešto o tome šta se događa u tom večnom rađanju? Kakvo je to rađanje? Postoje bar dva uobičajena objašnjenja koja jasno ne protivreče nijednom tekstu Svetog pisma niti bilo kom bitnom elementu učenja o Trojstvu:

A. Večno rađanje znači da Otac večno saopštava Sinu božansku suštinu, tako da Sin potpuno deli svako Očevo svojstvo. Jovan 5:26 može se razumeti kao potpora ovoj ideji: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;“ To ne znači da je Otac veći od Sina u bilo kom svojstvu, jer je Očevo saopštavanje božanske suštine toliko potpuno da je Sin „obličje bića Njegovoga“ (ili tačan duplikat) Oca (Jevrejima 1:3). A budući da je to rađanje večno, Sin nije stvoren, nego je večno postojao kao ‘jedinorodni Sin’. To je bilo najuobičajenije gledište kroz istoriju crkve.

B. Večno rađanje znači da je Otac izvor ličnosnih razlika između Oca i Sina (a, po implikaciji, i Svetog Duha), ali da nije izvor njihove božanske suštine (ili bića). To je bilo gledište Žana Kalvina, koji je strepeo da prva mogućnost (tvrdnja da Otac saopštava božansku suštinu Sinu) izgleda kao da implicira da su Sin i Duh manja božanstva, da oni nekako ne poseduju u punini sva Očeva svojstva.

“Teško mi je da se odlučim između ove dve mogućnosti, ali mogućnost (a) izgleda kao prirodniji zaključak iz značenja ‘jedinorodni’ (Jovan 1:14, 18; Jovan 3:16), iz samih imena Otac i Sin, kao i iz stihova koji govore o Sinu kao Reči Božjoj (Jovan 1:1-2), „On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga“ (Jevrejima 1:3), i kao o onome kome je Otac dao da „ima život u sebi“ (Jovan 5:26).

“Međutim, nisam uveren da je Bog u Svetom pismu otkrio dovoljno podataka da bismo sa sigurnošću mogli potvrditi ili poreći mogućnost (a) ili (b). Stvarno značenje večnog rađanja Sina moglo bi zapravo biti mogućnost (c), objašnjenje koje sada ne razumemo ili za koje čak i ne znamo. Ono što imamo jesu pet stihova koji kažu da je Hristos ‘jedinorodni’ Sin Očev, i imamo druge stihove koji uče da je Bog večan. Zato možemo sa sigurnošću potvrditi večno rađanje Sina. Ali ovde imamo posla s temom velike tajne, i čini se mudrim priznati da veliki deo ove teme ostaje među „Što je tajno“ koje „ono je Gospoda Boga našega“ (Ponovljeni zakoni 29:29).”