Muslimanska zloupotreba i pogrešna upotreba savremene biblijske nauke, 3. deo

Vreme je za treći nastavak naše serije odgovora antihrišćaninu i hristofobu Polu Bilalu Vilijamsu, u kojem citiramo reči upravo onih naučnika na koje se on zaklinje i koje preporučuje, kako bismo pokazali da stav tih istih autoriteta na kraju dokazuje da je Muhamed lažni prorok. Ponovo ćemo navoditi rad poznatog novozavetnog naučnika Džejmsa D. G. Dana.

Evo šta je Dan imao da kaže o verovanju prvih hrišćana da Isus zaista deli samu slavu samoga Boga:

„‘Slava’ se redovno povezuje sa Isusovim uzvišenjem i (ponovnim) dolaskom. Jovanovo jevanđelje snažno razrađuje temu Isusove slave kao slave jedinorodnoga Sina od Oca, već vidljive u njegovoj službi, kao slave koja je bila Isusova slava pre njegovog ulaska u svet, i Isusovog proslavljenja koje se već zbiva u njegovom raspeću kao i u onome što je usledilo. Značajan je naglasak da se Bog proslavlja u Sinu Čovečijem (Jovan 12.31-32 [sic]; 14.13; 17.1, 4), ali i da se Isus proslavlja u svojim učenicima (17.10, 22). U Delima apostolskim 7.55 Stefan vidi slavu Božju i Isusa kako stoji sa desne strane Boga. Pavle govori o raspeću ‘Gospoda slave’ (1. Kor. 2.8) i slično žali zbog slepila koje toliko mnogih sprečava da vide ‘slavu Hrista, koji je slika Božja’ i ‘slavu Božju u licu Isusa Hrista’ (2. Kor. 4.4, 6). On očekuje ‘slavu Hristovu’ kao i ‘slavu Božju’ (8.19, 23). U velikoj himničkoj pesmi kojom počinje Poslanica Efescima, hvala se iznova prinosi za slavu Božje milosti ‘darovane nam slobodno u Ljubljenome’, za ‘njegovu [Hristovu] slavu’ i za ‘njegovu [Božju] slavu’ (Ef. 1.6, 12, 14), kao za jednu istu stvarnost. A prva polovina poslanice završava se pripisivanjem ‘njemu [Bogu] neka je slava u crkvi i u Hristu Isusu kroz sve naraštaje, u vekove vekova’ [3.21]. Čuvenija himna iz Filipljanima 2.6-11 dostiže vrhunac u nadi da će svaki jezik ispovediti ‘Isus Hristos je Gospod, na slavu Boga Oca’ (2.11). A poslanica se završava uverenjem da će ‘Bog ispuniti svaku vašu potrebu po svome bogatstvu u slavi u Hristu Isusu’ (4.19). U 2. Solunjanima 2.14 nada je da se ‘zadobije slava Gospoda našeg Isusa Hrista’. Titu 2.13 govori o ‘javljanju slave velikoga Boga i Spasitelja našeg Isusa Hrista’. Doksologije upućene jedino Hristu (‘Njemu neka je slava u vekove vekova’) retke su, ali se ipak pojavljuju u Novom zavetu, dok se u Judinoj 25 slava daje ‘jedinome Bogu, Spasitelju našem, kroz Isusa Hrista Gospoda našega’.

„Ono što je upadljivo u svemu ovome jeste dosledna misao da Isus učestvuje u Božjoj slavi, ispoljavajući tu slavu u svojoj misiji na zemlji, kao onaj koji otelovljuje Božju slavu, i kao glavno sredstvo i posrednik Božje namere da svoje stvorenje vrati u slavu, slavu Hristovog sopstvenog vaskrsenja i uzvišenja. Liturgijsko pripisivanje (‘Slava Hristu’) kao takvo možda se pojavljuje samo u spisima koji se obično datiraju među kasnije dokumente Novog zaveta, ali povezivanje Hrista sa Božjom slavom izgleda dosledno kroz čitav Novi zavet, a uverenje da uzvišeni Hristos učestvuje u Božjoj slavi i da treba da bude proslavljen zajedno sa Bogom ili na slavu Božju, DEO JE OSOBENOG TEMELJA HRIŠĆANSTVA. RAZUMLJIVO, Bokam potvrđuje da je ‘pripisivanje doksologija Hristu naročito jasan dokaz nedvosmisleno božanskog obožavanja, tj. obožavanja koje priliči jedino jednome Bogu’; i zaključuje da ‘ne bi moglo postojati izričitiji način izražavanja božanskog obožavanja Isusa nego u obliku doksologije upućene njemu.’” (Did the First Christians Worship Jesus? The New Testament Evidence [Westminster John Knox Press 2010], 1. The language of worship, 1.4 Doxologies, str. 23-25; podebljanja i velika slova naši)

Letimičan pregled novozavetnih spisa pokazuje da je Dan sasvim u pravu (kao što to obilni citati koje je i sam naveo u potpunosti potvrđuju).

Na primer, prema nadahnutim piscima, Hristos je jedinstveni Sin koji je postao Božji Sluga, koga je sada proslavio sam Otac, i koji je takođe postojao uz Oca u istoj božanskoj slavi još pre stvaranja sveta:

„A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš,“ Jovan 8:54

„Kad on iziđe, Isus reče: Sada se proslavi Sin Čovječiji, i Bog se proslavi u njemu. Ako se Bog proslavi u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti.“ Jovan 13:31-32

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:1, 5

„Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti.“ Dela apostolska 3:13

„A privremeno manjim od anđela vidimo Isusa, zbog stradanja sve do smrti, ovjenčanoga slavom i čašću, da bi po blagodati Božijoj okusio smrt za sve.“ Jevrejima 2:9

„Ispitujući u koje ili kakvo vrijeme javljaše Duh Hristov koji bješe u njima, unaprijed svjedočeći za Hristova stradanja i za slave poslije toga. Njima se otkri da ne sebi, nego vama služahu u onom što vam se sad javi preko onih koji vam propovjediše Jevanđelje Duhom Svetim poslanim s neba, u što anđeli žele zaviriti. Zato opasavši bedra razuma svojega, budite trezveni, sasvim se nadajte blagodati koja će vam se donijeti otkrivenjem Isusa Hrista. Kao čeda poslušnosti ne povodite se za pređašnjim željama iz vremena vašega neznanja, Nego po Svetome koji vas je pozvao, budite i sami sveti u svemu življenju. Jer je napisano: Budite sveti, jer sam ja svet. I ako zovete Ocem onoga koji, ne gledajući ko je ko, sudi svakome po djelu, provodite u strahu vrijeme vašega stranstvovanja, Znajući da se propadljivim srebrom ili zlatom ne iskupiste iz svojega sujetnoga življenja, od otaca vam predanoga, Nego časnom krvlju Hrista, kao Jagnjeta neporočnog i bezazlenog, Predviđenog još prije postanja svijeta, a javljenog u posljednja vremena radi vas, Koji kroz njega vjerujete u Boga koji ga podiže iz mrtvih, i dade mu slavu, tako da vaša vjera i nadanje budu u Boga.“ 1. Petrova 1:11, 21

On je čak proslavljen i od Svetoga Duha:

„A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi. On će mene proslaviti, jer od mojega će uzeti, i javiće vam. Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:13-15

On je vaskrsli Gospod koji ulazi u nebo, koje je upravo njegovo mesto slave:

„A on im reče: O bezumni i sporoga srca za vjerovanje u sve što govoriše proroci! Nije li trebalo da Hristos to pretrpi i da uđe u slavu svoju?“ Luka 24:25-26

On je Kralj koji vlada u slavi i ima vlast nad anđelima:

„I dođoše pred njega Jakov i Jovan, sinovi Zevedejevi, govoreći: Učitelju, hoćemo da nam učiniš što ćemo te moliti. A on im reče: Šta hoćete da vam učinim? A oni mu rekoše: Daj nam da sjednemo jedan s desne strane tebi, a drugi sa lijeve, u slavi tvojoj.“ Marko 10:35-37

„I tada će ugledati Sina Čovječijega gdje dolazi na oblacima sa silom i slavom velikom. I tada će poslati anđele svoje i sabraće izabrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.“ Marko 13:26-27

On je Sudija koji dolazi u slavi da odredi večnu sudbinu svakog pojedinca:

„Jer ko se postidi mene i mojih riječi u rodu ovome preljubotvornom i grješnom, i Sin će se Čovječiji postidjeti njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima.“ Marko 8:38

„Jer će doći Sin Čovječiji u slavi Oca svojega sa anđelima svojim, i tada će uzvratiti svakome po djelima njegovim.“ Matej 16:27

„A Isus im reče: Zaista vam kažem da ćete vi koji pođoste za mnom, u novom životu, kada sjedne Sin Čovječiji na prijesto slave svoje, sjesti i sami na dvanaest prijestola i suditi nad dvanaest plemena Izrailjevih.“ Matej 19:28

„A kada dođe Sin Čovječiji u slavi svojoj i svi sveti anđeli sa njim, tada će sjesti na prijesto slave svoje. I sabraće se pred njim svi narodi, i razlučiće ih jedne od drugih kao pastir što razlučuje ovce od jaradi. I postaviće ovce sa desne strane sebi, a jarad sa lijeve. Tada će reći Car onima što mu stoje sa desne strane: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi. Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna, i nahranismo? Ili žedna, i napojismo? Kad li te vidjesmo stranca, i primismo? Ili naga, i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dođosmo ti? I odgovarajući Car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem; ožednjeh, i ne napojiste me; Stranac bijah, i ne primiste me; nag bijah, i ne odjenuste me; bolestan i u tamnici bijah, i ne posjetiste me. Tad će mu odgovoriti i oni govoreći: Gospode, kada te vidjesmo gladna ili žedna, ili stranca ili naga, ili bolesna ili u tamnici, i ne poslužismo ti? Tada će im odgovoriti govoreći: Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste. I ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ Matej 25:31-46

Zanimljivo je da Kuran tvrdi da je Alah Gospodar i vlasnik prestola slave:

„I neka je Uzvišen Allah, Istiniti Vladar, nema drugog istinskog boga osim Njega, Gospodara Prestola divnog!“ S. 23:116 N. J. Dawood

„Gospodar Prestola, Veličanstveni“ S. 85:15 Y. Ali

Alah je takođe prikazan kako jaše na oblacima i pretpostavlja se da će doći sa svojim anđelima da sudi čovečanstvu:

„Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i anđeli, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!“ S. 2:210 Dawood

„Uistinu, kada Zemlja bude zdrobljena u komadiće, i kada dođe tvoj Gospodar, a anđeli budu sve red do reda, i kada taj dan Pakao bude primaknut, tada će čovek da se seti - a na šta mu je sećanje?! I reći će: „Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!“ A tog Dana niko neće kao On kažnjavati, i niko neće kao On u okove okivati. A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan pa uđi i budi među Mojim slugama i uđi u Moj Raj!“ S. 89:21-30 Dawood

Vraćajući se na Hrista, on je opisan kao Gospod slave, i kao Gospod koji je sama Slava:

„Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.“ 1. Korinćanima 2:8

„Braćo moja, ne gledajući ko je ko, imajte vjeru u našega Gospoda slave Isusa Hrista.“ Jakovljeva 2:1

Za njega se čak kaže i da je ljudsko otelovljenje božanske slave, odnosno Onaj čije ljudsko lice ispoljava slavu Božju:

„U njima bog ovoga svijeta oslijepi razum nevjernika, da im ne zasvijetli svjetlost Jevanđelja slave Hrista, koji je ikona Boga nevidljivoga. Jer ne propovijedamo sebe, nego Hrista Isusa, Gospoda, a sebe kao sluge vaše Isusa radi. Jer Bog koji reče da iz tame zasija svjetlost, On zasija u srcima našim radi prosvjetljenja znanja slave Božije u licu Isusa Hrista.“ 2. Korinćanima 4:4-6

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ Jevrejima 1:1-3

Njega treba da obožava celokupno stvorenje na slavu Boga Oca, to jest, Bog se proslavlja u obožavanju svoga Sina, budući da je to nešto što mu je milo:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Zapravo, svako stvorenje mora da proslavlja Sina zato što je on božanski Sin Čovečiji koga je Bog postavio da večno vlada kao Kralj celokupnog stvorenja:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

U svetlu svega prethodnog, treba li da nas iznenadi to što jedan novozavetni spis ide čak dotle da slavu Hristovu poistoveti sa slavom koja pripada onome ko zaista jeste naš veliki Bog i Spasitelj?

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

Ili je takvo pripisivanje trebalo i da očekujemo, s obzirom na to da Novi zavet poistovećuje Hrista sa ljudskim ovaploćenjem božanske slave, sa samom Šekinom Božjom koja je postala čovek?

Dovoljno je reći da su takva gledišta potpuno nespojiva sa učenjima islama i da dokazuju da prvi hrišćani, među kojima su i sami Isusovi učenici, svakako nisu bili muslimani.

Dakle, prema istraživanju jednog od Vilijamsovih omiljenih novozavetnih naučnika, Muhamed se pokazuje kao lažni prorok jer je tvrdio da su Hristos i njegovi sledbenici svi bili muslimani koji su držali ista verovanja koja je i on imao o Bogu, Hristu, spasenju itd.

A u slučaju da Vilijams poželi da tvrdi kako takva verovanja narušavaju čisti monoteizam, pustićemo Dana da ga ispravi:

„Druga stvar koju treba primetiti dotiče komplementarno pitanje: da li obožavanje Isusa predstavlja poricanje pretenzije hrišćanstva da bude monoteistička religija. Kao što je zapaženo na početku Uvoda, takvu kritiku hrišćanskog obožavanja iznose druge velike monoteističke vere, judaizam i islam. Ali iz ovog istraživanja postaje sve jasnije da se razumevanje Boga kao jednoga, jedinstva Božjeg, ne definiše tako lako kao što takve kritike obično pretpostavljaju. Jedinstvo ili jednost Boga nije jednostavno matematičko jedinstvo. I malo poznavanje matematike, od drevnih vremena do danas, biće dovoljno da nas podseti kako je pojam broja složeniji nego što se isprva čini, čim pređemo sa pukog brojanja jabuka i pomorandži ili novčića i centi. Trebalo bi da se setimo, na primer, da Pavle, kada govori o telu Hristovom, insistira na tome da je telo jedno, da je telo jedinstvo — ali jednako insistira i na tome da je to jedno telo sastavljeno od mnogih različitih udova. Jednost nije nužno entitet koji je jedinstven u svim elementima koji ga čine jednim, koji obrazuju njegovu jednost. Sa druge strane, jedinstven entitet može biti prevelik ili previše složen (kosmos) da bi bio u potpunosti obuhvaćen u svojoj jedinstvenosti. Sve što se može opaziti jesu različiti aspekti, aspekti koji se ne uklapaju lako u jedno (u fundamentalnoj fizici niko još nije uspeo da izradi jedinstvenu teoriju polja); ali nedostaci ljudske konceptualizacije ne predstavljaju poricanje jedinstvenosti tog entiteta. Isto tako, ne bi trebalo pretpostavljati da je jednost Boga usko određeno matematičko jedinstvo. Od najranijih dana u izrailjskom poimanju jednosti Boga priznavana je i raznolikost u načinu na koji je Bog opažan ili na koji je sebe objavljivao. Jedan Bog objavljivao je sebe u anđeoskom obliku ili kroz njega, kao Duh, kao Mudrost, kao Reč, a da to nije umanjivalo njegovu drugost, njegovu transcendentnost, njegovo biće kao jednoga i jedinoga Boga. Stoga definicije monoteizma, Božje jednosti, ne bi trebalo da budu tako usko postavljene da isključe takva promišljanja jevrejske Biblije/Starog zaveta i ranog judaizma o toj temi. A hrišćanstvo može da izloži argument da njegovo vrednovanje Isusa počinje tim promišljanjem i razvija se iz njega, ali to čini ne dovodeći u pitanje onaj monoteizam čiju je složenu stvarnost to promišljanje pokušavalo da izrazi, ma koliko nedovoljno i ma koliko podložno pogrešnom tumačenju zastupanog monoteizma.” (Isto, Zaključak, str. 148-149; podebljanja naša)

Ne bismo to mogli bolje reći!

Isus Hristos je Jahve na slavu Boga Oca!