Pobijanje božanstva Hrista?

Razumevanje kako upotreba isključivog jezika funkcioniše u Svetom pismu [1. deo]

Anti-trinitarne grupe rado citiraju Jovan 17:3 kako bi dokazale da su i božanstvo Gospoda Isusa Hrista i učenje o Svetom Trojstvu nebiblijska, ljudska učenja. Razlog je taj što u tom određenom odlomku Isus potvrđuje da je jedini istiniti Bog Otac:

„A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“

Isus ne samo da ispoveda Oca kao jedinog istinitog Boga, već i lično razlikuje sebe od tog istinitog Boga, npr. umesto da kaže da su i Otac i Sin jedini istiniti Bog, Isus zapravo tvrdi da je Sina poslao onaj koji je jedini istiniti Bog.

Anti-trinitarci pretpostavljaju da Isusove reči otvoreno potvrđuju unitarijanizam i stoga isključuju svaku mogućnost da je Trojstvo biblijsko.

Budući da smo se ovim stihom već bavili i ispitali njegovo značenje u svetlu konteksta Jovanovog jevanđelja i učenja Svetog pisma u celini, ovde o njemu nećemo raspravljati. Svakome ko je zainteresovan da pročita našu raspravu o ovom odlomku predlažemo da pogleda članke koji će biti navedeni na kraju našeg izlaganja u drugom delu.

Ono što želimo da učinimo u ovom članku jeste da analiziramo kako Sveto pismo često koristi isključiv jezik poput „jedan“, „samo“, „niko“ itd., da bi opisalo osobine i/ili funkcije određene Osobe Božanstva, a da to ne podrazumeva da se isti ti opisi ne odnose i na ostale Božanske Osobe blaženog Trojstva.

Pokazaćemo da, kada se takav jezik primeni na određenu Božansku Osobu u pogledu njenih Božanskih titula, osobina itd., to nikako nema za cilj da potkopa božanstvo ostalih Osoba Božanstva, budući da nadahnuto Sveto pismo uči da Otac, Sin i Sveti Duh poseduju sve suštinske atribute Boga. Sveto pismo takođe potvrđuje da sva trojica poseduju te Božanske osobine u istoj meri i u istom obimu kao i ostali, tj. Otac nije više Božanski i ne poseduje više suštinskih odlika božanstva nego Sin i Sveti Duh.

Uz to što je upravo rečeno, od životne je važnosti primetiti da različite Osobe Svetog Trojstva imaju određena svojstva koja ih međusobno razlikuju. Na primer, svojstvo slanja Sina i Svetog Duha pripada Ocu, dok je biti poslan svojstvo koje pripada Sinu i Svetom Duhu. Štaviše, biti Sin Božji jeste svojstvo koje pripada jedino Sinu. Prema tome, iako sve tri Božanske Osobe podjednako poseduju sve atribute božanstva, one ne dele sva ista svojstva.

Jedan i jedini Gospod i Posrednik stvaranja

Prema apostolu Pavlu, postoji jedan Bog Otac i jedan Gospod Isus Hristos:

„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:4-6

Ono što ovo čini ironičnim jeste to što je ovo jedan od tekstova koje anti-trinitarci često koriste da dokažu da Isus ne može biti Bog! Međutim, ti isti pojedinci previđaju činjenicu da ovaj odlomak izričito kaže da je Isus jedan Gospod i Posrednik stvaranja i iskupljenja, npr. sve je stvoreno kroz Hrista i iskupljeni žive zbog njega. Prema tome, ako to što je Otac jedan Bog dokazuje da Isus ne može takođe biti Bog, onda to što je Isus jedan Gospod i Posrednik stvaranja i spasenja dokazuje da Otac nije ni Gospod ni Posrednik stvaranja i iskupljenja!

Blaženi apostol je dalje napisao da je sve stvoreno od strane Hrista, kroz Hrista i ZA Hrista!

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:15-20

Time što kaže da je Isus jedan Gospod kroz koga je sve stvoreno i iskupljeno, Pavle je uzeo starozavetni jezik koji se odnosi na Jahvea i pripisao ga Hristu, i time je apostol u suštini poistovetio Isusa sa Jahveom (upor. Jov 9:8; 38:4-7; Psalam 102:25-27; Isaija 42:5; 43:6-7, 20-27; 44:24; 45:12, 18-25; 48:11-13). To znači da reč „Gospod“ kod Pavla funkcioniše kao zamena (ili sinonim, da tako kažemo) za Božansko Ime!

„Ali šta Pavle misli u stihovima 5 i 6 kada koristi izraz ‘gospod’? Kao što je razmotreno u prvom poglavlju, ovaj često korišćeni izraz ima širok raspon značenja, ali to nije sprečilo Pavla da namerno upotrebi starozavetne tekstove o Jahveu u vezi sa Hristom. Ali pitanje je ovde da li Pavle, u 1. Korinćanima 8:4-6, namerava da kyrios upotrebi na taj način. Kontekst je ovde veoma poučan. Budući da se situacija bavi pitanjem Boga i Hrista nasuprot idolima, jasno je da Pavlova upotreba izraza ‘gospod’ ovde daleko prevazilazi analogiju gospodar/sluga. Pitanje je religijsko i tiče se statusa duhovnih bića kao ‘bogova.’ Pavle uzdiže jednoga kao istinitog Boga – Jahvea i Hrista zajedno – nasuprot lažnim bogovima ovoga sveta, koji nisu ništa. Jezik jednosti je ovde utoliko upečatljiviji jer Pavle suprotstavlja Isusa i Boga ‘mnogim’ bogovima iz stiha 5. Nekako Jevrejin Pavle razume Boga Oca i ‘Gospoda’ Isusa Hrista kao jedno.“ (Suzanne Nicholson, Dynamic Oneness: The Significance and Flexibility of Paul's One-God Language [Pickwick Publications, Eugene, Oregon: januar 2010], 2. The Function and Coherence of Paul’s Monotheistic Concepts – 1 Corinthians 8:4-6, str. 52; podebljanje naše)

Zapravo, postoji svojevrsna naučna saglasnost da je Pavle u 1. Korinćanima 8:6 zaista uzeo Šemu iz Ponovljenih zakona 6:4 („Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“) i proširio je tako da uključi Isusa u identitet jednog Gospoda Boga Izrailjevog. Drugim rečima, Pavle je pohristovio Šemu da bi pokazao da je Isus onaj jedan Gospod koji se ispoveda u ovom starozavetnom ispovedanju vere!

Evo nekoliko citata koji to dokazuju:

„… Ispovedni i formulaični karakter 6. stiha ukazuje na prisustvo veroispovednog iskaza u kojem vidimo rađanje hristologije. Jevrejska Šema… je ovde razdvojena na iskaz o Bogu, stvoritelju sveta i cilju spasenja, i na odgovarajući iskaz o Gospodu, koji se sada shvata kao Isus Hristos, posrednik stvaranja i iskupljenja. Njih dvojica su jasno razlikovani (3:23; 11:3; 15:27-8), ali način na koji ih Pavle obojicu iščitava iz jevrejske deklaracije monoteizma nagoveštava načine na koje će se hrišćanska teologija boriti da odredi Hristov uzvišeni status, a da ne padne u diteizam (vidi dalje Hurtado 1988 i Dunn 1991).“ (The Oxford Bible Commentary, priredili John Barton i John Muddiman [Oxford University Press, Great Clarendon Street, Oxford 2001], str. 1121)

„Paganski panteon se ne može jednostavno odbaciti kao metaforički nepostojeći i stoga moralno nebitan. On označava stvarnu pojavu unutar okolne kulture sa kojom se moralo suočiti i izaći na kraj, a ne je jednostavno zaobići. Iz tog razloga – kojim će se Pavle detaljnije baviti u 10. poglavlju – privrženost lokalnog paganizma ovom ili onom ‘bogu’ i ‘gospodu’ mora se dočekati ničim manjim od hrišćanske verzije monoteizma jevrejskog tipa, tipa Šeme. Upravo to Pavle sada iznosi. Kakve god da su njegove veze sa helenističko-jevrejskim svetom Filona i drugih, 6. stih temeljno odzvanja odjecima daleko starije i raširenije formule iz Ponovljenih zakona 6.4 …

„Čini se da je Pavle učinio sledeće. Proširio je formulu, na način potpuno bez presedana u bilo kojim drugim tekstovima koji su nam poznati, tako da uključi glosu na theos i još jednu na kyrios …

„Pavle je, drugim rečima, glosirao ‘Boga’ sa ‘Otac’, a ‘Gospoda’ sa ‘Isus Hristos’, dodajući u svakom slučaju objašnjavajuću frazu: ‘Bog’ je Otac, ‘od koga je sve i mi smo za njega’, a ‘Gospod’ je Isus Mesija, ‘kroz koga je sve i mi kroz njega.’ Ne može biti zabune: baš kao u Filipljanima 2 i Kološanima 1, Pavle je smestio Isusa unutar izričitog iskaza, izvučenog iz starozavetnog kamenoloma naglašeno monoteističkih tekstova, o učenju da je Bog Izrailja jedan i jedini Bog, stvoritelj sveta. Šema je već, u ovoj fazi judaizma, bila u širokoj upotrebi kao ta jevrejska molitva. Pavle ju je hristološki redefinisao, proizvevši ono što možemo nazvati samo svojevrsnim hristološkim monoteizmom.

„Ta činjenica se sve šire priznaje u novijoj nauci, mada njeno izostavljanje iz dela starije literature ostaje upadljivo … Isus, u ovoj novoskovanoj formuli (novoskovanoj, to jest, bilo od strane Pavla, bilo od nekoga ne mnogo pre njega), zauzima mesto kyriosa unutar Šeme, a takođe preuzima i sophiu unutar hipotetičkog helenističkog judaizma.“ (NT Wright, The Climax of the Covenant Christ and the Law in Pauline Theology [T & T Clark International, 2004 reprinted], Part One: Studies in Paul’s Christology, 6. Monotheism, Christology and Ethics: 1 Corinthians 8, Publishing, str. 128-130; podebljanje naše)

„Ova hristologija stoga stoji čvrsto uz onu koju smo našli u Filipljanima 2 i Kološanima 1. Ovde, kao i tamo, nalazimo iskaz najviše moguće hristologije — to jest, Isusa smeštenog unutar samog monoteističkog ispovedanja — postavljen unutar argumenta koji je i sam upravo i duboko monoteistički …“ (Isto, str. 132)

„U 1. Korinćanima 8.6 Pavle odgovara onima koji tvrde da imaju gnosis kao način opravdavanja svog jedenja mesa prinesenog idolima, tradicionalnom formulacijom koja sadrži prepavlovske i predhrišćanske elemente, formulaičnim iskazom koji suprotstavlja ‘jednog’ Boga i ‘mnoge’ bogove. Suočavajući se sa ovim pitanjem hrišćanskog ponašanja unutar verujuće zajednice i paganskog društva u celini, Pavle svoj argument protiv stava svojih protivnika zasniva na jevrejskom monoteističkom ispovedanju, šemi (upor. Ponovljeni zakoni 6.4), koje razlikuje i obeležava jevrejski način života. Kao što je Paul A. Rainbow naznačio, dok su ‘pagani primenjivali heis– i monos–formule na više bogova i boginja u pukom elativnom smislu, Jevreji nikada nisu primenjivali ovaj tip formule na svoje posrednike, već su ih vrlo strogo rezervisali jedino za Boga.’ Ono što je ovde najzapanjujuće jeste to da je Pavle, farisej koji nikada neće napustiti svoj nasleđeni monoteizam, razdvojio šemu na način bez presedana: glosirajući Boga sa Ocem i Gospoda sa Isusom Hristom, Pavle poravnava Isusa sa kyriosom Starog zaveta (LXX) i smešta Isusa unutar izričitog jevrejskog monoteističkog okvira. On je stoga izmenio jevrejsku religiju u njenoj najsuštinskijoj tački i hristološki redefinisao šemu, ukazujući na dvostruki referent u theos i kyrios, kao i priznajući Hristovo udeoništvo u Očevom statusu i funkcijama. Osim što pokazuje prećutno poistovećenje Isusa sa Gospodom o kome se govori u Starom zavetu, time što preuzima upotrebu kyriosa, moramo takođe primetiti da se ‘Iesous Christos razume ne samo kao heis kyrios koji je posrednik stvaranja i iskupljenja, već i kao Sin Božji, kao što je implicirano označavanjem theos kao ho pater. Činjenica da Pavle heis kyrios ne smatra dodatkom ispovedanju, već sastavnim delom „pohrišćanjene“ šeme, ukazuje na ‘svojevrstan hristološki monoteizam.’“ (Andrew Y. Lau, Manifest in Flesh: The Epiphany christology of the Pastoral Epistles [Coronet Books Inc., December 1996 (Paperback)], Chapter Four: The Use of Christological Traditions in the Pastoral Epistles, str. 73-74; podebljanje naše)

„[u 1. Korinćanima 8.6] Pavle preoblikuje, u svetlu Hrista, tradicionalni portret jednog, suverenog Boga saveza. Šema je prekonfigurisana prema hrišćanskim uverenjima o središnjem mestu Hrista. Tako se ‘Isus Hristos’ pojavljuje u srcu aksiomatske jevrejske tvrdnje o Bogu … Pre svog obraćenja, Pavle bi se svakoga dana molio Šemom i razumeo bi ‘Boga’ i ‘Gospoda’ kao dva izraza koji se odnose na suverenog Boga saveza Izrailjevog. U nekom trenutku nakon svog obraćenja, međutim, Pavle je počeo sve to da razume drugačije, uzimajući ‘Boga’ kao da se odnosi na ‘Oca’, a ‘Gospoda’ kao da se odnosi na ‘Isusa Hrista’ (upor. naročito Filipljanima 2:9-11; tako i kroz čitav pavlovski korpus).

„Da je Pavlova vaskrsenjska vera podrazumevala trinitarno, ili bar binitarno verovanje, takođe je jasno izašlo na videlo kada je razdvojio ispovedanje monoteizma izraženo u toj središnjoj jevrejskoj molitvi, Šemi (Ponovljeni zakoni 6:4-5). Apostol je glosirao Boga sa Ocem i Gospoda sa Isusom Hristom da bi Isusa kao vaskrslog i uzvišenog Gospoda postavio uz Boga Oca … (1. Korinćanima 8:6). Ovde je titula jedan Gospod proširila Šemu tako da obuhvati Isusa. Koristeći klasičan monoteistički tekst judaizma, Pavle je preoblikovao svoje shvatanje Boga uvodeći Isusa kao Gospoda i redefinišući jevrejski monoteizam tako da prizna lično razlikovanje unutar Božanstva i proizvede hristološki monoteizam. Zanimljivo je da apostol nije morao da argumentuje ovu redefiniciju monoteizma. Pretpostavljao je da će se njegovi korintski čitaoci i slušaoci složiti sa njim. Uglavnom je Pavle Boga rezervisao za Oca, dok je Gospoda (ili Sina Božjeg) koristio za Isusa. U svom najvišem religijskom smislu ‘Gospod’ se u Pavlovim poslanicama češće odnosio na Isusa nego na Oca.

„Pavlovo redefinisanje jevrejskog monoteizma takođe je uključivalo priznavanje Hrista kao posrednika stvaranja (‘kroz koga je sve i kroz koga mi postojimo’). Govoriti o Hristu takvim izrazima značilo je pripisati mu božanski prerogativ, onaj stvaranja ljudskih bića i njihovog univerzuma. Biti posrednik eshatološkog spasenja (to jest, Božjeg konačnog carstva) bilo je jednako tome da se bude posrednik novog stvaranja (2. Korinćanima 5:17; Galatima 6:15). Dakle, ono što je važilo na kraju moralo je biti istinito i na početku; eshatološke tvrdnje o Hristu brzo su vodile ka protološkim tvrdnjama, ili tvrdnjama o ‘prvim stvarima’, naime da je bio uključen u božanski čin stvaranja … Naš najraniji hrišćanski pisac (Pavle), primenjujući na Hrista Sophiu ili Mudrost, zapravo je izražavao njegov božanski identitet, baš kao što je to učinio i jedan od poslednjih novozavetnih pisaca (Jovan) kada je Isusu iz Nazareta dao titulu Logos. Jovan je sasvim izričito povezao Logos sa božanskim stvaranjem (Jovan 1:3,10). Pavle, iako je Hristu pripisao božanski prerogativ stvaranja (1. Korinćanima 8:6) i nazvao ga Mudrošću Božjom (1. Korinćanima 1:17-2:13), nije sasvim zaokružio stvar time što bi napisao o ‘jednoj Mudrosti Božjoj, Isusu, kroz koga sve postoji.’ Značajno je, međutim, da je Pavle, nakon što je Isusa nazvao ‘Silom Božjom i Mudrošću Božjom’ (1. Korinćanima 1:24), u istoj poslanici nastavio da Isusu pripisuje funkcije Gospe Mudrosti – u stvaranju (1. Korinćanima 8:6) i u preegzistentnom, spasonosnom delovanju za izabrani narod (1. Korinćanima 10:4).“ (Gerald O’Collins, The Tripersonal God: Understanding and Interpreting the Trinity [Paulist Press, Mahweh, New Jersey 1999], str. 55-57; podebljanje naše)

„Pavle se, da bi se tome suprotstavio, vraća na prve principe, oslanjajući se na jevrejsku Šemu i stavljajući Isusa tačno u središte najtemeljnije tvrdnje ranog judaizma o njegovoj monoteističkoj veri. Predložio bih da, kao što je bio slučaj sa njegovom upotrebom Isaije o kojoj je bilo reči u prethodnom odeljku ove studije, tako i ovde on čita Šemu kroz kasnija sapijencijalna promišljanja o monoteizmu, Mudrosti i idolopoklonstvu. Citat iz Filona (Quod Det. 54, 84) ovde je naročito relevantan. Pavle uzima ono što se ranije govorilo o Bogu Ocu i Sophiji, i sada isto to govori o Ocu i Isusu Hristu. Ali ima tu i više od toga, jer je Pavle takođe spreman da izraz Gospod upotrebi za Hrista, a taj se izraz u Šemi odnosi na Jahvea … Ova formula se ne tiče samo iskupljenja, već još i više stvaranja, kao što bi se i očekivalo u svetlu neposrednog konteksta koji raspravlja o pitanjima stvaranja (jesu li idoli išta?) i takođe u svetlu sapijencijalne pozadine i uloga koje se u tekstovima poput Premudrosti Solomonove 9 pripisuju Mudrosti … Hristos je onaj kroz koga je Bog stvorio univerzum, baš kao što je isto rečeno u Premudrostima Solomonovim. Kada se jednom u to poveruje, onda iskaz poput 1. Korinćanima 10:4 teško da dolazi kao iznenađenje …

„Stoga je Wright u pravu da je ova nova hrišćanska Šema upravo ono što je Pavlu bilo potrebno u ovom trenutku njegovog argumenta da bi ponovo potvrdio ispravan hrišćanski monoteizam, a takođe i prvenstvo ljubavi, i možda se suprotstavio svakom potcenjivanju Isusa Hrista koje je u to vreme moglo postojati u Korintu.

„Kada raspeti Hristos koji je uzeo obličje roba radi iskupljenja sveta postane deo definicije božanstva, nema mesta za samougodničke prakse poput jedenja u paganskim hramovima na religijskim gozbama koje povređuju savest vernika. Nikakav gnosis osim jednog gnosisa o jednom Bogu Ocu i jednom Gospodu Isusu Hristu neće poslužiti kao srce hrišćanske vere.“ (Ben Witherington III, Jesus the Sage: The Pilgrimage of Wisdom [Fortress Press, First paperback edition, 2000], 7. Paul the Apostle: Sage or Sophist?, The Christian Shema and the Christ of the Exodus: 1 Cor. 8:10 and 2 Corinthians 3-4, str. 316-317; podebljanje naše)

„Trebalo bi takođe da zapazimo 1. Korinćanima 8:5-6, gde postoji još jedan pokazatelj liturgijske aklamacije Isusa kao Kyriosa, i njegovog bliskog povezivanja sa Bogom u pobožnosnoj praksi. Ovde, u izričitoj suprotnosti sa obožavateljskim praksama politeističkog okruženja, Pavle potvrđuje dvodelno isključivo ispovedanje ‘jednog Boga [heis Theos] Oca’ i ‘jednog Gospoda [heis Kyrios] Isusa Hrista’ (pri čemu ova druga fraza podseća na dužu, zvučniju formulaciju aklamacije iz Filipljanima 2:11). U ovom zapanjujuće smelom povezivanju Isusa sa Bogom [1. Korinćanima 8.5-6], Pavle prilagođava formulaciju iz tradicionalnog jevrejskog ispovedanja Božje jedinstvenosti, poznatog kao Šema, iz Ponovljenih zakona 6.4 … (Kyrios heis estin [LXX], što prevodi jevr. Yahweh ‘echad). Ovo prilagođavanje Šeme može ovde biti Pavlova sopstvena stvaralačka formulacija, ali, kao što smo videli, aklamacija Isusa kao ‘Gospoda’ očigledno je već dugo bila tradicionalna odlika hrišćanske pobožnosne prakse u pavlovskom hrišćanstvu i u drugim hrišćanskim krugovima takođe, kako na grčkom tako i na aramejskom.“ (Larry Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity [William B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids MI 2003], 2. Early Pauline Christianity, Christological Language and Themes: Jesus as Lord, str. 114)

24.2. 1. Korinćanima 8.6. Široko se smatra da je ovaj stih Pavlov citat i stoga vrlo verovatno najraniji iskaz vere u preegzistenciju Hrista … Očigledno je da u 6. stihu zaista postoje prepavlovski i predhrišćanski elementi. Ispovedanje da je Bog jedan jasno je jevrejsko (upor. naročito Ponovljeni zakoni 6:4; Jakovljeva 2:19); ispovedanje da je ‘Isus Gospod’ naročito je drago Pavlu, ali je svakako bilo karakteristično i za helenističko hrišćanstvo nezavisno od Pavla (Rimljanima 10.9; 1. Korinćanima 12.3; Efescima 4.5; Filipljanima 2.11); a upotreba predloga ‘od’, ‘kroz’ i ‘ka’ kada se govori o Bogu i kosmosu (‘sve stvari’) bila je raširena u antičkom svetu i tipično stoička. Ali ne postoji stvarna paralela Pavlovoj formulaciji (čak ni 1. Timoteju 2.5), i meni se čini verovatnijim da je sam Pavle sastavio ove ranije i raširene elemente kao odgovor na situaciju sa kojom se suočio u Korintu …

Stoga on polazi od zajedničkog tla osnovne monoteističke vere (‘Postoji jedan Bog, Otac’); prvo dodaje ‘od koga (dolaze) sve stvari’, tvrdnju koja bi Korinćanima bila poznata i sa kojom bi se bez sumnje složili; ali onda dodaje i ‘i mi ka njemu’ ili ‘od koga mi postojimo’ (RSV). Zatim tome pridodaje osnovno ispovedanje helenističkog ili neznabožačkog hrišćanstva, ‘Isus Hristos je Gospod’. Ali time čini tri upečatljive stvari. Prvo, tvrdi da je i Hristos Gospod jedan; time razdvaja Šemu (Ponovljeni zakoni 6.4), jevrejsko ispovedanje monoteizma, između Boga Oca i Hrista Gospoda na način koji nema ranije paralele. Drugo, dodaje ‘kroz koga (dođoše) sve stvari’; time razdvaja i pravilniju stoičku formulaciju između jednog Boga (‘od njega’, ‘ka njemu’) i jednog Gospoda (‘kroz njega’; suprotstavi Rimljanima 11.36), na način koji najbolje ima paralelu u jevrejskoj tradiciji Mudrosti (kao što smo videli). Treće, ponovo dodaje osvrt na sebe i svoje čitaoce – ‘mi (postojimo) kroz njega’ – koristeći isti predlog kao i u prethodnoj frazi. (James D. G. Dunn, Christology in the Making: A New Testament Inquiry into the Origins of the Doctrine of the Incarnation [Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids MI: Second edition, 1996], VI. The Wisdom of God, 24. Christ as Wisdom in Paul, str. 179-180; podebljanje naše)

Dunn brzo ističe da Pavlovo razdvajanje Šeme između Oca i Sina ne potkopava apostolovu privrženost monoteizmu:

(d) Možda bi 1. Korinćanima 8.6 trebalo da vidimo kao produžetak misli iz 1. Korinćanima 1-2. Kao što tamo tvrdi da je raspeti Hristos onaj koji ispunjava Božji plan spasenja, koji otelovljuje Božju mudrost, tako ovde tu misao proširuje da bi u stvari ustvrdio da je Božji plan spasenja u kontinuitetu sa njegovom silom u stvaranju. Ovde bi ‘ludost’ za neznabošce bila to što je on stvaranje i spasenje tako tesno sjedinio (rušeći helenistički dualizam između duha i materije; upor. 6:12-20). A ‘kamen spoticanja’ za Jevreje bio bi to što jedno Gospodstvo Boga (Ponovljeni zakoni 6.4) mora biti podeljeno sa raspetim Hristom. Pavle time ne napušta svoj monoteizam (i izgleda da ne prepoznaje nikakvu takvu napetost u svom potvrđivanju Isusovog Gospodstva na drugim mestima – Rimljanima 15.6; 1. Korinćanima 15.24-8; 2. Korinćanima 1.2; 11.31; Efescima 1.3, 17; Kološanima 1.3; čak i Filipljanima 2.11, ‘Isus Hristos je Gospod na slavu Boga Oca’), pa onda pretpostavljam da mora nameravati nešto (nedostaje reč??) isto u 1. Korinćanima 1 – Hristos koji, zato što je sada Gospod, sada učestvuje u Božjoj vladavini nad stvaranjem i vernicima, i stoga je njegovo Gospodstvo nastavak i najpuniji izraz Božje sopstvene stvaralačke sile … (Isto, str. 182; podebljanje naše)

Na drugom mestu piše:

„U zapanjujućem prilagođavanju Šeme (Ponovljeni zakoni 6.4), Pavle gospodstvo jednoga Boga pripisuje Isusu Hristu. A ipak je njegovo ispovedanje da je Bog jedan potvrđeno. Očigledno se Hristovo gospodstvo nije shvatalo kao bilo kakvo prisvajanje ili zamena Božjeg autoriteta, već kao njegov izraz. Jedan Gospod svedoči o jednom Bogu. Ovo se takođe povezuje sa Filipljanima 2.10-11. Kao što je gore napomenuto, univerzalno ispovedanje Isusovog gospodstva razume se kao proslavljanje Boga Oca …

„Jedino očigledno razrešenje napetosti koju stvara Pavlov govor o Isusu kao Gospodu jeste, dakle, slediti logiku koju nagoveštava njegovo primenjivanje tekstova o Jahveu na Isusa kao Gospoda … To jest, Isusovo gospodstvo je status koji je Bog dodelio, udeoništvo u njegovom autoritetu. Nije da se Bog sklonio u stranu a Isus preuzeo. Radije je Bog svoje gospodstvo podelio sa Hristom, a da ono nije prestalo da bude jedino Božje.

„U tom svetlu postaje stvar malog iznenađenja to što Pavle može govoriti i o ‘sudijskoj stolici Božjoj’ (Rimljanima 14.10) i, jednako tome, o ‘sudijskoj stolici [toga] Hrista’ (2. Korinćanima 5.10). Hristos se zamišlja kako deluje kao Božji predstavnik. U poslednji dan Bog će suditi tajne čovečanstva ‘kroz Isusa Hrista’ (Rimljanima 2.16). Drugačije izraženo, Gospod će pri svom dolasku ‘izneti na svetlost ono što je skriveno u tami i otkriće namere srca’; ali će pohvala koja iz toga proizlazi biti od Boga (1. Korinćanima 4.5). Slično tome, Pavlov govor o ‘danu Gospodnjem’ očigledno je oblikovan po tradicionalnom eshatološkom očekivanju. Ali očigledno je Pavle to smatrao usredsređenim na Hrista. Otuda varijacije ‘dan Gospoda našeg Isusa Hrista,’ ‘dan Gospodnji,’ ‘dan Isusa Hrista,’ ‘dan Hristov.’ U Hristu Božja namera dostiže svoj vrhunac. Slično tome, u Rimljanima 11.26, nada u konačnog izbavitelja (Isaija 59.20) prenosi se sa Jahvea na Hrista, mada je fokus u preostalim stihovima isključivo na Bogu (Rimljanima 11.28-36). Ovo hristologizovanje tradicionalne teističke eshatologije najbolji je primer difuznije pojave u kojoj ‘Bog-jezik’ implicitno postaje hristološki, a da hristologija ne prestaje da bude teocentrična.

„U svemu ovome jasno je da su Pavlovo razumevanje Božje namere i Božjeg otkrivenja radikalno izmenjeni, ali ne i njegovo razumevanje Boga kao jednoga i konačno suverenoga. Isus kao Gospod učestvuje u toj suverenosti i vrši je bar delimično. Ako je bar uzvišeni Hristos zamišljen kao Božji namesnik, nije jasno na šta se svodi implicirano ‘više od (namesnika)’.“ (Dunn, The Theology of Paul The Apostle [William B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, MI: Paperback edition, 2006], Chapter 4. The Gospel of Jesus Christ, 10. The Risen Lord, 10.5 Jesus as God?, str. 253, 254-255; podebljanje naše)

Da je to verovanje da je Isus Jahve i Posrednik stvaranja bilo rasprostranjeno i rano, može se videti iz činjenice da Pavle ne brani niti objašnjava svoju primenu starozavetnih tekstova o Jahveu na Isusa, niti pripisivanje uloga i funkcija Jahvea Hristu. To pokazuje da su ovo bila učenja koja je Pavle delio sa svim prvim hrišćanima:

„Upečatljivo je da jezik formule nije osnov neslaganja. I Pavle i Korinćani se slažu da za hrišćane postoji jedan Bog, Otac, od koga je sve i mi u njemu, i jedan Gospod, Isus Hristos, kroz koga je sve i mi kroz njega. Ovaj isključivi jezik jednosti postavljen je nasuprot nehrišćanskim pluralističkim ‘bogovima’ i ‘gospodima.’ Hristos je uključen u ‘jednoga’ koji stoji nasuprot mnogima. Ova struktura, paralelni jezik, upotreba izraza ‘gospod’ u religijskom kontekstu, paralele sa stoičkom mišlju o jednom Bogu/jednom Gospodu kao izvoru i cilju svega što postoji, i Pavlovo pripisivanje starozavetnih tekstova o Jahveu Isusu na drugim mestima, sve to ukazuje da ova teologija nije nova za Korinćane. Sinergija Pavlovog sopstvenog iskustva vaskrslog Hrista i njegovog reinterpretiranja jevrejskog Svetog pisma dovela ga je do ovog zaključka.“ (Isto, str. 69-70; podebljanje naše)

Novi zavet dalje uči da je Isus, a ne Otac, naš jedini suvereni Gospodar i Gospod:

„Jer se uvukoše neki ljudi odavno unaprijed zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista.“ Judina 1:4

Ima još. Prema Novom zavetu, Isus je jedini suvereni Car nad carevima i Gospod nad gospodarima, koji jedini ima besmrtnost:

„Zapovijedam ti pred Bogom koji svemu život daje i pred Hristom Isusom koji posvjedoči pred Pontijem Pilatom dobro ispovijedanje: Da održiš zapovijest čistu i besprekornu do javljanja Gospoda našega Isusa Hrista, Koje će u svoje vrijeme pokazati blaženi i jedini Vladar, Car careva i Gospodar gospodara, On koji jedini ima besmrtnost i živi u svjetlosti nepristupnoj, Koga niko od ljudi ne vidje niti može vidjeti; Njemu čast i sila vječna. Amin.“ 1. Timoteju 6:13-16

Iz konteksta je jasno da je najbliži antecedent zamenica Isus Hrist, što znači da Pavle ovde govori o Hristu. Pavle pruža dodatnu potvrdu da je Isus subjekat gore navedenih stihova, budući da apostol na drugom mestu kaže da je Hrist izneo na videlo život i besmrtnost uništivši smrt. Pavle dalje piše da je Isus Onaj koji će se pojaviti, i takođe mu upućuje slavoslovlje, veoma slično onome što čini u 1. Timoteju 6:16:

„Ne postidi se, dakle, stradanja Gospoda našega, ni mene sužnja njegova, nego budi mi sastradalnik u Jevanđelju po sili Boga, Koji nas spase i prizva prizvanjem svetim, ne po djelima našim, nego po svojoj volji i blagodati datoj nam u Hristu Isusu prije vječnih vremena, A sada pokazanoj javljanjem Spasitelja našega Isusa Hrista, koji razruši smrt i obasja život i neraspadljivost Jevanđeljem, Za koje sam ja postavljen propovjednik i apostol i učitelj neznabožaca.“ 2. Timoteju 1:8-11

„Ja te, dakle, zaklinjem pred Bogom i Gospodom našim Isusom Hristom, koji će suditi živima i mrtvima javljanjem svojim i Carstvom svojim:“ … „Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospod, pravedni Sudija; ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov.“ … „Aleksandar kovač mnoga mi zla učini. Neka mu Gospod plati po djelima njegovim. Njega se i ti čuvaj; jer se veoma protivio našim riječima. Pri mojoj prvoj odbrani niko ne osta sa mnom, nego me svi ostaviše. Neka im se ne uračuna! Ali Gospod bi sa mnom i osnaži me, da se kroz mene raširi propovijed i da čuju svi neznabošci; i bih izbavljen iz usta lavovih. I izbaviće me Gospod od svakoga zla djela i spasti za Carstvo svoje nebesko; Njemu slava u vijekove vijekova. Amin.“ 2. Timoteju 4:1, 8, 14-18

Štaviše, za Isusa se izričito kaže da je Vladar svih zemaljskih careva, budući da je on Car nad carevima i Gospod nad gospodarima:

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom“ Otkrivenje 1:5

„Ovi će s Jagnjetom zaratiti i Jagnje će ih pobijediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima; i oni koji su s Njim, pozvani i izabrani i vjerni.“ Otkrivenje 17:14

„I vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijeli, i Onaj koji sjedi na njemu zove se Vjerni i Istiniti, i po pravdi sudi i ratuje; A oči su mu kao plamen ognjeni, i na glavi njegovoj krune mnoge, i ima Ime napisano, koje niko ne zna do On sam; I obučen je u haljinu crvenu od krvi, i Ime se njegovo zove: Logos (Riječ) Božiji. I vojske nebeske iđahu za Njim na konjima bijelim, obučene u svilu bijelu i čistu. I iz usta njegovih izlazi mač oštar s obje strane, da njime porazi neznabošce; i On će ih napasati palicom gvozdenom, i On gazi kacu vina ljutoga gnjeva Boga Svedržitelja. I ima na haljini i na bedru svome Ime napisano: Car careva i Gospodar gospodara.“ Otkrivenje 19:11-16

Svi ovi činioci snažno potkrepljuju da je Isus subjekat 1. Timoteju 6:15-16, te da je stoga on Onaj za koga Pavle kaže da je jedini Vladar koji jedini poseduje besmrtnost!

Zapanjujuće je da čak i jedna antitrinitarna grupa priznaje da je Pavle u 1. Timoteju 6:15-16 govorio o Hristu!

Jehova je „srećnog Boga“ a njegov Sin Isus Hrist naziva se „srećni i moćni Vladar“ (1. Tim. 1:11; 6:15)… (Aid to Bible Understanding [Watch Tower Bible and Tract Society of New York, Inc., 1971], str. 711; podebljanje naše)

Kako Isus može biti „jedini koji ima besmrtnost“?

Prvi za koga se opisuje da je nagrađen besmrtnošću jeste Isus Hrist. To da nije posedovao besmrtnost pre nego što ga je Bog vaskrsao [sic] vidi se iz reči nadahnutog apostola u Rimljanima 6:9: „Jer znamo da Hrist, nakon što je uskrsnuo iz mrtvih, više ne umire. Smrt više nema vlast nad njim.“ (Uporediti Otk 1:17, 18). Iz tog razloga, opisujući ga kao „On je Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima“, 1. Timoteju 6:15, 16 pokazuje da se Isus razlikuje od svih drugih careva i gospodara po tome što je on „jedini koji ima besmrtnost“. Ostali carevi i gospodari, budući da su smrtni, umiru, kao što su umirali i prvosveštenici Izrailja. Proslavljeni Isus, Božji postavljeni Prvosveštenik po redu Melhisedekovom, međutim, ima „neuništiv život“. – Jev 7:15-17, 23-25. (Insight on the Scriptures [Watch Tower Bible and Tract Society of New York, Inc., Brooklyn, NY 1988], tom 1. Aaron-Jehoshua, str. 1189 – videti i str. 1032)

Reći da je objašnjenje koje se ovde nudi očajničko bilo bi krajnje ublažavanje. Novi zavet ne uči da Isus poseduje besmrtnost zbog neuništivog života koji je primio na osnovu svog vaskrsenja. Naprotiv, Isus ima to svojstvo zato što je on sam Život koji svima daje život!

„U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“ Jovan 1:4

„Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:25-27

„Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:6

„A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ Dela apostolska 3:15

„Štobješe od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše opipaše, o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; Što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom.“ 1. Jovanova 1:1-3

Stoga, budući da je Isus Život, Večni Život i Začetnik života, bilo je nemoguće da Isus ostane mrtav:

„Ljudi Izrailjci, čujte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate, Ovoga, po određenom savjetu i promislu Božijem predanog uzeste i rukama bezakonika prikovaste i ubiste. Njega Bog vaskrse, razdriješivši muke smrti, jer ne bješe moguće da ga ona drži.“ Dela apostolska 2:22-24

Zapravo, sam Isus je rekao da niko ne može da mu oduzme život i da će on lično vaskrsnuti samoga sebe iz mrtvih:

„Isus odgovori i reče im: Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići. A Judejci rekoše: Četrdeset i šest godina zidan je ovaj hram, a ti ćeš za tri dana da ga podigneš? A on govoraše o hramu tijela svojega. Kada pak ustade iz mrtvih, sjetiše se učenici njegovi da ovo govoraše, i vjerovaše Pismu i riječi koju reče Isus.“ Jovan 2:19-22

„Zato me Otac ljubi, jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem. Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovijest primih od Oca svoga.“ Jovan 10:17-18

Ipak, uprkos njihovom pogrešnom tumačenju, ostaje činjenica da antitrinitarni kult kakav je Watch Tower Bible and Tract Society Jehovinih svedoka jasno uviđa i spremno priznaje da je Pavle na Hrista ukazivao kao na jedinog Vladara koji jedini poseduje besmrtnost!

Uz to rečeno, kada bi antitrinitarno hermeneutičko načelo i logika bili valjani, bili bismo prinuđeni da zaključimo da Otac ne može biti Jahve niti naš suvereni Gospodar, niti može biti Posrednik stvaranja i spasenja, tj. da Otac nije onaj jedan Gospod koji je sve stvorio svojim posredovanjem ili za sebe, budući da se ti naslovi i uloge pripisuju Isusu i njemu pripadaju. To bi takođe dokazivalo da ni Otac ni Sveti Duh nemaju besmrtnost, jer samo Hrist poseduje to svojstvo!

Međutim, znamo da to nije slučaj, pošto Novi zavet svedoči da su i Otac i Sveti Duh život i da daju život, te stoga moraju biti besmrtni:

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava.“ … „Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi“ Jovan 5:21, 25-26

„Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja govorim duh su i život su.“ Jovan 6:63

„Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, koji je Gospod neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima, Niti prima ugađanja od ruku čovječijih, kao da nešto treba Njemu, koji sam daje svima život i dihanje i sve. I stvorio je od jedne krvi svaki narod čovječanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihova boravljenja; Da traže Gospoda, ne bi li ga dodirnuli i našli, mada On nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo; kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: Jer Njegov i rod jesmo. Kad smo, dakle, rod Božiji, ne treba da mislimo da je Božanstvo podobno zlatu ili srebru ili kamenu, rezanom po vještini i zamisli čovječijoj. Ali ne gledajući Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju; Jer je ustanovio dan u koji će suditi vaseljeni po pravdi preko Čovjeka kojega odredi i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvih.“ Dela apostolska 17:24-31

„Koji nas i učini sposobnim da budemo služitelji Novoga Zavjeta, ne slova nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ 2. Korinćanima 3:6

„Zapovijedam ti pred Bogom koji svemu život daje i pred Hristom Isusom koji posvjedoči pred Pontijem Pilatom dobro ispovijedanje:“ 1. Timoteju 6:13

„Koliko li će više krv Hrista, koji Duhom vječnim prinese sebe neporočna Bogu, očistiti savjest vašu od mrtvih djela, da biste služili Bogu živome i istinitome.“ Jevrejima 9:14

Takođe znamo da sve postoji kroz Boga Oca i za njega:

„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi! Jer ko poznade um Gospodnji? Ili ko mu bi savjetnik? Ili ko njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno?“ „Jer je od njega“ (ex autou) „i kroz njega“ (di’ autou) „i radi njega sve“ (eis auton ta panta). „Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:33-36

Nicholson objašnjava:

„Druga polovina izjave, iako je gotovo u svakom pogledu paralelna s prvom polovinom, koristi samo jedan predlog za odnos između Hrista, svih stvari i hrišćana. Izraz dia ovde se odnosi na posredovanje. Pavle koristi kategoriju posredovanja da bi ukazao na ljudske posrednike i na Hrista; retko je koristi za Boga kao posrednika. U najmanje dva slučaja, međutim (Gal 4:7 i Rim 11:36), Pavle na Boga neposredno ukazuje kao na posrednika, na način sličan onome kako ukazuje na Hrista kao posrednika. U 1. Korinćanima 8:6 Pavle koristi izraz dia da bi ukazao na Hrista kao posrednika kroz koga sve postoji; Pavle zatim izvodi dalju, konkretniju primenu — da hrišćani (tačnije, Pavle i Korinćani) postoje kroz Hristovo posredovanje.

„Ova zapažanja ukazuju na to da Pavle radije koristi ek za Boga i dia za Isusa, ali ih ponekad prepliće. To može ukazivati na to da Pavle briše granice između Hrista i Boga. Iako se može činiti da je to prejak zaključak izveden iz uobičajenih predloga, kontekst u kome se ti predlozi javljaju prenosi značajne teološke ideje koje Pavle ne bi olako shvatio. Naprotiv, ovaj bivši farisej bi s velikom pažnjom formulisao argumente koji su temeljni za ostatak njegovog jevanđelja. Tako ovo stapanje izraza – a time i mešanje teoloških uloga Hrista i Boga – pokazuje da Pavle već iznosi značajne tvrdnje u vezi sa jedinstvenim božanskim identitetom. To što su ova dva dela ove izjave toliko slična sugeriše da Pavle namerno iznosi istu tvrdnju o Bogu i o Isusu – oni su osnova, temelj, izvor, razlog, uzrok, sredstvo itd. za sve što postoji; bez njih bi stvorenje bilo, doslovno, ništa.

„Vredno je pažnje da Pavle u ovom stihu čak i ne koristi izričit glagol; eimi se svuda podrazumeva. Još je značajnija činjenica da Pavle ne menja glagole kada govori o Isusu. On ne tvrdi izričito da sve stvari postoje u Bogu ali da imaju odnos kroz Hrista, niti da mi postojimo u Bogu ali se približavamo kroz Hrista; on koristi isti izraz koji koristi i za Boga – mi postojimo/živimo/imamo svoje biće kroz Hrista. Svakako, da je Pavle želeo da napravi razliku između Boga i Isusa, lako je mogao biti izričitiji i nedvosmisleniji. Umesto toga, Pavle je izabrao da koristi paralelan jezik za Boga i za Isusa.“ (Dynamic Oneness: The Significance and Flexibility of Paul's One-God Language, str. 54-56; podebljanje naše)

„Pavlova doksologija u Rimljanima 11:36 može ovde biti poučna. U tom kontekstu Pavle koristi ista tri predloga (ek, eis, dia) kao u 1. Korinćanima 8:6, ali je u Rimljanima Bog jedini na koga se oni odnose. To je možda i za očekivati, budući da doksologija zaključuje raspravu u poglavljima 9-11, u kojima se Pavle bavi prirodom i delotvornošću Božjeg plana spasenja za Izrailj. I ovde komentatori vide da tekst ukazuje na Boga kao izvor i cilj svemira. Brendan Byrne, na primer, tvrdi da ’tri predloške fraze objedinjuju smisao Božjeg delovanja u stvaranju (‘od njega’), iskupljenju (‘kroz njega’) i konačnom spasenju (‘njemu’). ‘Sve stvari’ … to jest, i celokupno stvorenje u statičkom smislu i dinamični tok događaja, sabrani su u jednu vrhovnu svrhu – ‘slavu Božju’ (st. 36b)’. Pavle tako u Rimljanima iznosi tvrdnju o prirodi stvarnosti i o njenom krajnjem odnosu prema jednom Bogu i zavisnosti od njega.

„Blaga varijacija javlja se u Pavlovoj formuli u Rimljanima utoliko što su predlozi navedeni drugačijim redosledom. U Rimljanima, sve stvari su ek Boga, dia Boga, eis Boga, dok su u 1. Korinćanima sve stvari ek Boga, eis Boga i dia Isusa. To može jednostavno ukazivati na to da ne postoji utvrđena formula za opisivanje Boga kao krajnjeg izvora sve stvarnosti. Činjenica da su sva tri elementa prisutna u oba teksta, međutim, jeste značajna. Pavle o Isusu koristi isti jezik koji koristi o Bogu, a formulacija iz Rimljanima ukazuje na to da njegov jezik o Isusu u Korinćanima nije prosto dodatak formuli ek/eis. Naprotiv, dia jezik je nešto za šta Pavle, u roku od nekoliko godina od pisanja 1. Korinćanima, smatra da pruža važan opis Boga.

„Činjenica da su tako upadljivo slični pojmovi prisutni u 1. Korinćanima 8:6 i da uključuju Isusa kao onoga o kome, zajedno s Bogom, sve zavisi iznosi značajnu tvrdnju o Hristovom identitetu …“ (Isto, 56-57; podebljanje naše)

Štaviše, Novi zavet izričito uči da je Otac i kyrios i despotes:

„I gle, bijaše u Jerusalimu čovjek po imenu Simeon, i taj čovjek bješe pravedan i pobožan, koji čekaše utjehu Izrailjevu, i Duh Sveti bijaše na njemu. I njemu bješe Duh Sveti otkrio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega.“ (ton Christon kyriou). „I Duhom vođen dođe u hram; i kad unesoše roditelji dijete Isusa da izvrše na njemu ono što je uobičajeno po Zakonu, On ga uze u naručje svoje i blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode“ (despota), „Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj“ Luka 2:25-29

„U taj čas obradova se duhom Isus i reče: Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje“ (pater, kyrie tou ourano kai tes ges), „što si ovo sakrio od mudrih i razboritih, a otkrio to bezazlenima. Da, Oče, jer je tako bila volja tvoja.“ Luka 10:21 – upor. Dela apostolska 17:24

„A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode“ (Despota),’ „Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima; Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao: Zašto se bune neznabošci, i narodi pomišljaju zaludne stvari? Ustadoše carevi zemaljski i knezovi sabraše se zajedno na Gospoda“ (tou kyriou) „i na Pomazanika njegovog. Jer se zaista sabraše u ovome gradu na Svetoga Sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat sa neznabošcima i s plemenima Izrailjevim, Da učine ono što ruka tvoja i savjet tvoj unaprijed odredi da bude. I sad, Gospode,“ (kyrie), „pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom smjelošću govore riječ tvoju,“ Dela apostolska 4:24-29

Novi zavet čak i Svetog Duha naziva Gospodom, odnosno kyrios!

„A Duh (Sveti) je Gospod; a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. Svi mi pak koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u taj isti lik, iz slave u slavu, kao od Duha Gospoda.“ 2. Korinćanima 3:17-18

Ono što gore navedeno pokazuje jeste da to što Novi zavet kaže da Isus jedini poseduje besmrtnost i da je on jedini suvereni Gospodar i Gospod ne znači da Novi zavet poriče da su Otac i Sveti Duh besmrtni, suvereni, Gospod itd., jer oni to svakako jesu. Isto tako, to što Novi zavet kaže da je Otac jedini istiniti Bog ne znači da su Sin i Sveti Duh isključeni iz toga da su i oni istiniti Bog.

Biblijski odlomci koji potvrđuju jedino, jedinstveno božanstvo Oca imaju za cilj da ga suprotstave svim lažnim bogovima i idolima koje ljudi zabludelo i pogrešno obožavaju i kojima služe:

„Ali tada ne znajući Boga, robovaste bogovima koji to po prirodi nisu.“ Galatima 4:8

„Jer oni sami pričaju o nama kako nas vi dočekaste, i kako se od idola obratiste Bogu, da služite Bogu živom i istinitom, I da očekujete Sina njegova s nebesa, kojega podiže iz mrtvih, Isusa, koji nas izbavlja od gnjeva koji dolazi.“ 1. Solunjanima 1:9-10

„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni. Dječice, sačuvajte sebe od idola! Amin.“ 1. Jovanova 5:20-21

Kao što gornji odlomci jasno pokazuju, takve nadahnute izjave nemaju za cilj da Oca kao jedinog istinitog Boga suprotstave Sinu i Duhu, budući da je izričito svedočanstvo Svetog pisma da su ova trojica jedno po suštini, sili, slavi i veličanstvu.

Uz to rečeno, sada prelazimo na drugi deo naše rasprave.