Sveznajući Hristos iz „Q“
Postoji izreka koja se nalazi i kod Mateja i kod Luke, a koju su naučnici nazvali „sinoptičkim jovanovskim gromom“. Razlog je taj što ona zvuči kao tvrdnja koju bi čovek najpre očekivao da nađe u Jovanovom jevanđelju. Pojedini naučnici čak smatraju da su ove Isusove reči zapravo izvedene iz zajedničkog izvora kojim su se služili Matej i Luka, a koji se obično naziva „Q“ (quelle), nemačka reč za „izreku“. Veruje se da je taj hipotetički izvor bio zbirka Isusovih izreka sastavljena veoma rano, unutar prve generacije očevidaca. Kao takva, ovo je bez svake sumnje autentična Isusova izjava koja se prenosila među njegovim sopstvenim sledbenicima.
Navodim Lukin izveštaj o Isusovim rečima:
„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Luka 10:22 – Up. Matej 11:27
Nazvati ovu izreku zapanjujućom bilo bi blago rečeno.
Isus kao Sin tvrdi da je jedina Ličnost koja savršeno i potpuno poznaje nedokučivog i sveznajućeg Oca, a Sveto pismo svedoči da je to izvan mogućnosti bilo kog stvorenja:
„On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.“ Jov 9:10
„Možeš li ti tajne Božije dokučiti, ili dokučiti savršenstvo Svemogućega? To su visine nebeske, šta ćeš učiniti? Dublje je od pakla, kako ćeš poznati? Duže od zemlje, šire od mora.“ Jov 11:7-9
„Gle, Bog je velik i ne možemo ga poznati, broj godina njegovijeh ne može se dokučiti.“ Jov 36:26
„Gospode, ti me kušaš i znaš. Ti znaš kad sjednem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka; Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš. Još nema riječi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, već sve znaš. Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju. Čudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokučim.“ Psalam 139:1-6
„Velik je Gospod, i valja ga slaviti, i veličanstvo njegovo ne može se dosegnuti.“ Psalam 145:3
„Jer misli moje nijesu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospod; Nego koliko su nebesa više od zemlje, toliko su putovi moji viši od vaših putova, i misli moje od vaših misli.“ Isaija 55:8-9
„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi! Jer ko poznade um Gospodnji? Ili ko mu bi savjetnik? Ili ko njemu prethodno dade, da mu bude vraćeno? Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve. Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:33-36
To bi već samo po sebi bilo izuzetno, ali ono što Isus kaže u pogledu sebe samog čini njegovu tvrdnju još potresnijom.
Hristos izjavljuje da je jedino Otac u stanju da ga zna istinski i potpuno, i da je to poznanje uzajamno. To jest, Sin poznaje Oca na isti način na koji Otac poznaje njega, i jedino oni mogu da poznaju i shvate jedan drugoga!
Drugim rečima, ova Isusova izreka podrazumeva da je Sin, kao i Otac, nedokučiv, neistraživ i sveznajući, i upravo zato ga jedino neko ko je sveznajući može istinski shvatiti!
Šta kažu komentari i teolozi?
Navodim tumačenje koje mnoštvo tumača, teologa i/ili apologeta iz različitih hrišćanskih tradicija daje u pogledu ove zapanjujuće izreke istorijskog Isusa.
Matejev izveštaj
11:25–30. Nasuprot svojoj osudi tri galilejska grada (st. 20–24), Isus upućuje veliki poziv onima koji bi mu se u veri obratili. Isus je prethodno osudio taj naraštaj zbog njegovih detinjastih reakcija (st. 16–19). Ovde objavljuje da istinsko učeništvo mogu uživati samo oni koji mu dolaze detinjom verom. Bog je po svojoj dobroj volji (up. Efescima 1:5) sakrio velike tajne svojih mudrih postupanja od mudrih i učenih (vođa toga doba), ali ih je otkrio maloj deci. To je bilo moguće zato što se Bog Sin i Bog Otac savršeno poznaju u prisnosti Trojstva (Matej 11:27). („Otac“ se javlja pet puta u st. 25–27.) Otuda jedini koji mogu poznavati Oca i ono što je on otkrio jesu oni koje Sin izabere (up. Jovan 6:37). (Louis A. Barbieri Jr., „Matthew“, u The Bible Knowledge Commentary: An Exposition of the Scriptures, prir. J. F. Walvoord i R. B. Zuck [Wheaton, IL: Victor Books, 1985), tom 2, str. 44–45; naglasak moj)
A evo šta ovaj komentar kaže u pogledu Sinovog neznanja o danu i času:
24:36–41 (Marko 13:32–33; Luka 17:26–37**)**. Tačan trenutak Gospodnjeg povratka niko ne može izračunati. Kada je Gospod izgovorio ove reči, za tu obaveštenost je rečeno da je zna samo Otac. Hristos je očigledno govorio sa stanovišta svog ljudskog znanja (up. Luka 2:52), a ne sa stanovišta svoje božanske sveznalosti. Ali razdoblje pre njegovog dolaska biće poput vremena u dane Nojeve. Ljudi su tada uživali u uobičajenim životnim poslovima, bez ikakve svesti o skorom sudu. Život je za ljude Nojevog doba tekao uobičajeno, jer su jeli, pili, ženili se i udavali se. Ali dođe potop i odnese ih sve. Bilo je iznenadno, a oni nisu bili spremni. (Isto, str. 78–79; naglasak moj)
13:32. Iako će nekima biti moguće da razaznaju blizinu nadolazeće krize (st. 28–29), ipak niko ne zna tačan trenutak kada će taj dan ili čas doći (up. st. 33), osim Oca. Čak ni anđeli (up. 1. Petrova 1:12) ni Sin ne znaju. Ovo otvoreno izrečeno ograničenje Isusovog znanja potvrđuje njegovu ljudskost. U svom ovaploćenju Isus je dobrovoljno prihvatio ljudska ograničenja, uključujući i ovo (up. Dela apostolska 1:7), u pokornosti Očevoj volji (up. Jovan 4:34). S druge strane, Isusova upotreba naslova „Sin“ (samo ovde kod Marka) umesto uobičajenog „Sin Čovečji“ otkrila je njegovu sopstvenu svest o svom božanstvu i sinovstvu (up. Marko 8:38). Ipak, svoja božanska svojstva vršio je samo po Očevom nalogu (up. 5:30; Jovan 8:28–29). (Isto, str. 172; naglasak moj)
Zalazim dublje među tumače:
27. Sadržaj ovog stiha usko je povezan sa aluzijom na književničku pobožnost u 25. „Predanje starih“ (15:2 i dalje), čiji su tehnički izrazi Masora (predaja, tj. od jednog rabina drugome) i Kabala (primanje), umesto da ih vodi neposrednom poznanju Boga, zaslepljuje njihovo duhovno opažanje. Tome naš Gospod suprotstavlja neposredno „predanje“ istine od Oca Sinu. Isus je istinski i savršeni Posrednik Božjeg otkrivenja ljudima (up. Jovan 17). „Predanje“ koje on predstavlja dolazi od Boga. U njemu je istinska Masora. Ono što je rečeno o Mojsiju (Ponovljeni zakoni 34:10–12) u mnogo višem stepenu važi za njega. Otac, u delu obznanjivanja sebe ljudima, nema drugog organa osim Sina, a oni poseduju savršeno i isključivo poznanje, Jedan o Drugome. Štaviše, kao i volja Božja, tako i volja Isusova otkriva istinu samo onima koji su prijemčivi („ako Sin hoće kome otkriti“). Ali sam Sin nije samo Posrednik otkrivenja koji prijemčivima saopštava poznanje Boga, nego je i sam tajna otvorena jedino Bogu. „Nema ničega u Novom zavetu što nas vodi dalje od ovoga, i ništa više nije potrebno da bi se potpuno opravdao stav hrišćanske vere prema Isusu“ (Denney, Jesus and the Gospel, 272). Klodu Montefjoreu (The Synoptic Gospels) stih 27 predstavlja veliki kamen spoticanja: „Isključivost izreke da „niti Oca ko zna do Sin“ je mučna; može se samo nadati da je Isus nikada nije izgovorio.“ Kada o Isusu ne bismo znali ništa osim ovog iskaza, on bi lako mogao izgledati zapanjujuće. Ali u svojoj mesijanskoj svesti on govori kao oličena Božanska Mudrost (up. Priče Solomonove 8); a apsolutni značaj ispoljenja Božje spasavajuće sile u njemu prožima čitavo njegovo učenje. Ovaj odlomak nas snažno podseća na 4. jevanđelje. Ali naš Gospod za sebe upotrebljava naslov „Sin“ u jednako isključivom smislu i u našem najranijem izvoru (Marko 13:32 itd.); a ovaj odlomak se gotovo sigurno nalazio u Q. (P. P. Levertoff, „Special Introduction“, u A New Commentary on Holy Scripture: Including the Apocrypha, prir. Charles Gore, Henry Leighton Goudge i Alfred Guillaume [New York: The Macmillan Company, 1942], tom 3, str. 156; naglasak moj)
11:27 Ako st. 25–26 tvrde da je poniznost preduslov za primanje Božjeg otkrivenja, st. 27 dodaje da niko ne može doći Bogu ako ne prihvati Hrista (up. 1. Jovanova 2:23). „Sve“ ostaje neodređeno, ali verovatno nosi smisao sve vlasti (up. 28:18). Očigledno je da Isus i Bog imaju jedinstven odnos. On je Božji Sin u drugačijem smislu nego što su vernici Božja deca (Jovan 1:12). Epiginōskō znači više od znati****, jer podrazumeva najprisnije i najpotpunije poznanstvo. Teologija ovde još nije trojstvena, ali priprema put za pominjanje Oca i Sina u krsnoj formuli iz 28:19. (Craig Blomberg, Matthew, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 1992], tom 22, str. 193; naglasak moj)
To je dodatno istaknuto tvrdnjom da je jedino Otac onaj koji poznaje Sina. Bilo je mnogih u prvom veku koji su smatrali da je suštinsko biće Božje sasvim nepoznato; on prebiva u nepristupačnoj tajni. Sasvim je drugačija misao da suštinsko biće Sina nije poznato. Isus ovde ne govori o odnosu sinovstva na koji mogu polagati pravo svi Božji ljudi: ne govori o „nekom“ sinu, nego o Sinu. Jevreji, narod Božji, dosledno su ga odbacivali, pa je bilo dovoljno jasno da nisu poznavali Sina; ali je isto tako slučaj da ni učenici koji su se odazvali njegovom pozivu još uvek nisu imali išta nalik na primereno razumevanje njegove ličnosti. I za njih je bilo istinito da ga nisu zaista poznavali, tako da je jedino Otac imao stvarno poznanje o njemu. Zanimljivo je da je, kada je Petar došao do saznanja ko je Isus zaista, kao Hristos, Isus rekao da mu to nisu otkrili telo i krv, „nego Otac moj“ (16:17). U Lukinoj paraleli imamo „ko je Sin“ (Luka 10:22), i to je smisao: nisu znali ko je on zaista bio. Ali Otac jeste, i to je bilo ono što je Isusu bilo važno, a ne neprijateljstvo jevrejskih vođa. Suštinsko biće Sina nije bilo očigledno ljudskom posmatranju. Ko je mogao u drvodelji iz Nazareta videti jedinorodnog Sina Božjeg?
Tome se dodaje i dalja misao da „niti Oca ko zna do Sin“. Jevreji su, naravno, iz svog proučavanja otkrivenja u Starom zavetu imali izvesno poznanje Boga, ali je njihovo poznanje bilo nesavršeno. Isus kaže da njegovo poznanje Oca prevazilazi ono u bilo kom dotadašnjem otkrivenju: on poznaje Oca onakvim kakav zaista jeste. On ima poznanje Oca koje ne deli nijedan njegov savremenik. Tome dodaje: „„i ako Sin hoće kome otkriti““ To ne znači da oni koji prime otkrivenje poznaju Oca na isti prisan način na koji ga poznaje Sin. Poznanje koje izvire iz zajedništva prirode nije isto što i ono koje dolazi iz otkrivenja. Pre znači da u njemu oni dolaze do poznanja Boga. Oni koji su voljni da prime otkrivenje u Isusu imaće poznanje Boga koje nikome drugom nije dostupno. Primetimo da je otkrivenje povezano sa voljom Sina. Otkrivenje Oca ne dolazi slučajno; ono dolazi samo onima kojima Sin izabere da ga učini. Ova izreka pripisuje Isusu presudno mesto u otkrivenju Oca.
„Sin nije samo organ otkrivenja nego je i sam tajna koja treba da bude otkrivena; poznanje Oca i poznanje Sina dve su strane iste tajne, koja je sada otkrivena, i tako su Otac i Sin u zajedništvu jedan sa drugim istovremeno i subjekt i objekt otkrivenja“ (N. B. Stonehouse, Witness, str. 212). Up. 16:17. (Leon Morris, The Gospel according to Matthew, The Pillar New Testament Commentary [Grand Rapids, MI; Leicester, England: W.B. Eerdmans; Inter-Varsity Press, 1992], str. 293–295; naglasak moj)
27. Ovaj stih se izdvaja kao izričitija izjava o Isusovom odnosu prema Ocu nego bilo koja druga u sinoptičkim jevanđeljima. Zbog toga je često nazivan „jovanovskim“, uz podrazumevanje da ga sam Isus nije mogao izgovoriti. Ali, kao što Hil razborito primećuje: „Da li je opravdano kritičko merilo da svaka sinoptička izreka koja ima paralelu kod Jovana mora ipso facto biti neautentična?… Bez takvih polazišta u sinoptičkom predanju bila bi večita zagonetka kako je jovanovska teologija uopšte mogla nastati!“ (Hill, str. 205). Posebno, opis Isusa jednostavno kao Sina ima paralelu u 24:36, a zamisao o Isusu kao Sinu Božjem, naravno, središnja je za ovo jevanđelje (2:15; 3:17; 4:3; 6; 8:29; 14:33; 16:16–17; 17:5; 21:37; itd.), dok obraćanje Bogu sa „Ava“, Oče, za koje se slaže da je jedinstvena Isusova osobenost, potvrđuje da je taj odnos bio središnji u njegovoj sopstvenoj svesti.
Odnos koji podrazumeva „Otac“ iz st. 25 ovde je razrađen. Nema tajni između Oca i Sina (mada vidi 24:36 za prividan izuzetak). Sve se ovde odnosi (u svetlu st. 25–26) na poznanje koje dele; u 28:18 postojaće slična tvrdnja u pogledu vlasti. Prošlo vreme u predano je možda ukazuje na večni odnos Sina sa Ocem pre njegovog ovaploćenog života, mada to ovde nije izričito rečeno. Ostatak stiha govori o uzajamnom poznanju Oca i Sina. „Poznavati“ u Starom zavetu znači mnogo više od umskog poznanstva; to je prisan odnos. Isključivo zajedništvo između Oca i Sina pripada samoj suštini njihovog odnosa. Da bi neko drugi imao udela u tom poznanju, međutim, stvar je otkrivenja, i kao takva nije prirodno pravo, nego stvar božanskog izbora. Tako se Božja suverena inicijativa u otkrivenju, izložena u st. 25–26, primenjuje naročito na naše poznanje Boga: ono ne dolazi prirodno (vidi 1. Korinćanima 2:6–16 za razradu ove teme). Ono zavisi od Božjeg izbora, ili, preciznije, od Sinovljevog izbora. Tako Isus nedvosmisleno opisuje sebe i svoju volju kao ključ ljudskog pristupa Ocu; drugoga nema.
Jeremijas (NTT, str. 59–61) je tvrdio da bi određene članove ispred „Otac“ i „Sin“ trebalo čitati kao generičke, čime bi izreka postala zapažanje o ljudskim odnosima — samo otac i njegov sin imaju istinsko uzajamno poznanje. Jezički je to moguće, mada se može dovesti u pitanje da li bi to bilo tačno zapažanje. Ali ako je tako, smisao takvog zapažanja u ovom kontekstu mogao bi biti jedino da ilustruje uzajamno poznanje Isusa i njegovog Oca. Hristološke posledice izreke bile bi iste, samo izražene više u obliku parabole. (R. T. France, Matthew: An Introduction and Commentary [Tyndale New Testament Commentaries (Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1985), tom 1, str. 202–203; naglasak moj)
Isus tiho tvrdi da je on mesto svakog otkrivenja. Kakvo god otkrivenje da postoji, rasuto u ljudskom razumu i vrednostima, u čestitom delanju, u prirodi i u istoriji čovečanstva, središte svakog Božjeg samootkrivanja jeste Isus iz Nazareta. On ispunjava sve nade Starog zaveta i srce je svakog otkrivenja. U mračnom svetu osvetljenom svećama i svetiljkama, on dolazi kao reflektor.
Ako pažljivo pogledamo ovu tvrdnju, videćemo u njoj pet zasebnih elemenata.
Prvo, Isus tvrdi da Bog Otac skriva i otkriva po svojoj volji. Ljudi ne mogu sopstvenim naporima dokučiti hrišćansko razumevanje Boga niti hrišćanski odnos sa Bogom. Ne mogu razaznati ko je Isus ni šta je carstvo, ako im Bog ne pokaže. On to skriva od onih koji su mudri u sopstvenim očima, a otkriva onima koji dolaze sa detinjim poverenjem i spremnošću da uče. Kad god neko dođe do vere, tu se zbiva božansko otkrivanje toj osobi.
Drugo, Isus tvrdi da je opunomoćeni predstavnik Oca. On dolazi sa Očeve strane, opremljen Očevom silom i oštrinom, i pokazujući saosećanje Očevog srca. On potpuno predstavlja Boga i dolazi sa sopstvenim Božjim zahtevom nad ljudskim srcima.
Treće, jedino Otac potpuno razume Isusa. Ne Jovan, ne učenici, ne mudri ni mala deca. Tajna njegove ličnosti je neistraživa s ove strane neba. Teolozi su vekovima nastojali da usklade njegovu božansku i ljudsku prirodu. To je kao pokušaj kvadrature kruga. Ograničenim rasuđivanjem ljudskog uma i srca to se ne može učiniti. Potreban je Bog da bi se poznao Bog. Jedino Otac poznaje Sina. Kakva tvrdnja!
Četvrto, jedino Isus potpuno razume Oca. Veliki ljudi su otkrili i poučavali mnoge istinite i uzvišene stvari o Bogu. Niko ga nije poznavao sa prisnošću Isusa, koji je mogao da ga nazove Ava, dragi tata. Kada je onaj sveti čovek Mahatma Gandi umirao, jedan od njegovih srodnika mu je prišao i upitao ga: „Babaki, ceo život si tražio Boga. Jesi li ga već našao?“ „Ne“, glasio je odgovor. „Još uvek tražim.“
Poniznost, ozbiljnost, čista dobrota velikog učitelja kakav je Gandi zrače kroz takvu opasku. Ali ona stoji u najoštrijoj suprotnosti sa Isusovom tvrdnjom u ovom odlomku. „„niti Oca ko zna do Sin““ (27). On ne zna nešto o Bogu. On čak i ne zna sve o Bogu. On poznaje Boga apsolutno. To prosto oduzima dah.
I peto, budući da Isus deli Očevu prirodu kao i našu, on i jedino on može otkriti Oca. On može da nam pokaže, jer zna. Može da nas uvede, jer pripada: on je Sin.
Ovih pet elemenata sačinjavaju najzapanjujuću tvrdnju koja je ikada čuta sa ljudskih usana — da je put ka poznanju Oca kroz Isusa. Ona nas neodoljivo podseća na druge Isusove reči: „„Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.““, i „„Ko je vidio mene, vidio je Oca““ Ako želite da znate kakav je Bog, pogledajte Isusa. Ako želite da doprete do Boga, dođite Isusu. Ako želite da otkrijete epicentar Božjeg samootkrivanja, naći ćete ga u Isusu.
To je ta tvrdnja. To je ono što hrišćanstvo čini istovremeno tako široko privlačnim i tako široko omraženim. Čista isključivost tih tvrdnji gura ljude u jednom ili u drugom pravcu. One nam ne dopuštaju udobnost zauzimanja srednjeg položaja. Niti možemo da se otarasimo potrebe za odlukom govoreći da se te isključive tvrdnje nalaze samo u Četvrtom jevanđelju, koje neki naučnici smatraju kasnim i teološki tendencioznim. Odlomak pred nama u svojoj tvrdnji je do poslednje mrvice jednako izazovan, isključiv i apsolutan kao bilo šta u Četvrtom jevanđelju, a smešten je u jednom od najstarijih slojeva jevanđeoskog predanja, u građi Q, izrekama Isusovim koje se nalaze i kod Mateja i kod Luke, ali izostaju kod Marka. Naučnici toj građi pripisuju visok stepen pouzdanosti. K. S. Luis je bio u pravu kada je rekao da nema načina da se Isusova poniznost načina života, kvalitet karaktera i dubina učenja usklade sa razuzdanom megalomanijom koja bi morala da boji njegove teološke tvrdnje o sebi ako on nije Bog. Pozvani smo da izaberemo kako ćemo odgovoriti na tako zapanjujuću tvrdnju. (Michael Green, The Message of Matthew: The Kingdom of Heaven, The Bible Speaks Today [Leicester, England; Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 2001], str. 140–142; naglasak moj)
Lukin izveštaj
Hristos proslavlja svoga Oca i uzvisuje sebe: — Nauči otuda — 1. Da, dok Bog ne otkrije sebe, svoju prirodu i volju, nijedan čovek ne može znati ni šta je on, ni šta zahteva — „„otkrio““ 2. Da su mudri i znalački ljudi ovoga sveta u svim vekovima prezirali tajne jevanđelja i da ih je Bog zbog toga sudski zaslepio — „„što si ovo sakrio od mudrih i razboritih““ Kada ljudi zatvore oči pred najjasnijom svetlošću i kažu da neće da vide, Bog im zatvara oči i kaže da neće videti. 3. Da su najneuki, ako su ponizni i željni duhovnog prosvetljenja, u najspremnijem raspoloženju da prihvate jevanđeosko otkrivenje — „„a otkrio to bezazlenima““ 4. Da to nije milije Hristu nego što je zadovoljstvo njegovog Oca — „„Da, Oče, jer je tako bila volja tvoja.““ Primeti — naš Spasitelj uzvisuje sebe: 1. Svoju vlast i poslanje — „„Sve je meni predao Otac moj““; to jest, sva sila mi je predata, kao Posredniku, od Boga Oca. 2. Svoju službu da otkrije volju svoga Oca izgubljenom svetu — „„niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina““; to jest, niko ne zna njihovu suštinu i prirodu, njihovu volju i naklonost, njihov savet i saglasnost, njihov uzajamni dogovor i sporazum među njima samima, za spasenje izgubljenog sveta, osim njih samih, „„i ako Sin hoće kome otkriti““ Nauči otuda da je svako spasonosno poznanje Boga u Hristu, po Hristu i kroz Hrista; on nam, kao Veliki Prorok svoje Crkve, otkriva um i volju Božju za naše spasenje. (W. Burkitt.) (Joseph S. Exell, The Bible Illustrator: St. Luke [London: James Nisbet & Co., bez god.), tom II, str. 225–226; naglasak moj)
Odnos između Oca i Sina: — 1. Najviša tajna. 2. Otkrivena tajna. 3. Čak i posle otkrivenja i dalje neprestano delimično skrivena tajna. (Isto.)
Hristos kao Otkrivalac Boga: — Hristos, kao što ovde vidite, govori o sebi. Šta kaže o sebi? 1. Zar ne tvrdi da je božanski postavljen za Otkrivaoca Boga? „„Sve je meni predao Otac moj““ 2. Naš Gospod ovde govori i o slavnoj tajni sopstvene ličnosti i karaktera. Nijedan čovek, ni anđeo, ni arhanđeo, niti ijedna umna sila u ovom ili u nebeskom svetu, ne zna ko je Sin osim Oca. Potrebno je Beskonačno Biće da bi se shvatilo Beskonačno Biće. 3. Jedino Hristos savršeno poznaje Boga — „„ni ko je Otac, osim Sina““ Kakav bi strašan osećaj samoće — samoće koja se ne da izreći — bio sadržan u našoj predstavi o Bogu, kada nam Isus Hristos ne bi dao nešto svetlosti o svom odnosu prema Ocu. 4. Isus Hristos jeste i jedino može biti Otkrivalac Boga nama — „„i ako Sin hoće kome otkriti““ (1) On može biti poznat onome kome Sin hoće da ga otkrije. (2) Put ka poznanju Boga jeste krotost, poniznost, pokornost, poverenje, ljubav. (W. Dorling.) (Isto, str. 231; naglasak moj)
Ali možda najpoučnija mesta u ovom pogledu tek treba da budu navedena. To su ona tri izuzetna iskaza našeg Gospoda koja su zabeležena u 24:36, 11:27 i 28:18-20. Prvi od njih smo već sreli kod Marka. To je ona teška izreka u kojoj naš Gospod izjavljuje da, „„o danu tome i o času““ njegovog dolaska, „„niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac moj sam.““ — što se od paralele kod Marka bitno razlikuje jedino po dodatom naglasku na isključenju svih ostalih bez izuzetka iz tog znanja, postignutom pridodavanjem naglašene reči „samo“ uz izuzetak Oca. Uzdizanje Sina ovde do nadanđeoskog dostojanstva — budući da se vrhunac nabrajanja onih koji su isključeni iz pomenutog znanja dostiže njegovim imenom: baš niko, čak ni anđeli nebeski, pa ni sam Sin — jeste ono što nam je naročito važno da primetimo, jer podrazumeva uzvišenje Sina iznad najviših stvorenja, „anđela nebeskih“.31 Drugi od pomenutih iskaza (11:27) u nekim je pogledima najizuzetniji u čitavom opsegu četiri jevanđelja. Čak ni Jovanovo jevanđelje ne sadrži ništa što dublje prodire u suštinski odnos Sina prema Ocu. Zaista, kao što dr Sandej predlaže, „mogli bismo opisati učenje Četvrtog jevanđelja“ samo kao „niz varijacija na jednu temu, koja svoj klasični izraz ima u“ ovom „stihu sinoptika“:32 „„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.““ Poenta ovog iskaza, videće se, jeste u tome što u njemu naš Gospod za sebe tvrdi odnos praktične jednakosti sa Ocem, koji je ovde opisan najuzvišenijim izrazima kao „Gospod neba i zemlje“ (st. 25).33 Kao što jedino Otac može poznavati Sina, tako jedino Sin može poznavati Oca; a drugi mogu poznavati Oca samo onako kako ga Sin otkrije. To jest, ne samo da je Sin isključivi otkrivalac Boga, nego je uzajamno poznanje Oca i Sina postavljeno na ono što izgleda veoma nalik ravnopravnosti. Sin može biti poznat u svemu što jeste jedino Ocu, kao da je njegovo biće beskonačno i kao takvo neistraživo konačnom umu; a jedino je njegovo znanje — opet kao da je beskonačan u svojim svojstvima — kadro da obuhvati dubine Očevog beskonačnog bića. Onaj ko ima takav odnos prema Ocu ne može se zamisliti kao stvorenje, i stoga ne bi trebalo da nas iznenadi što u trećem od ovih velikih iskaza (28:18-20) nalazimo Sina otvoreno učinjenog sudeonikom sa Ocem (i sa Svetim Duhom) u jedinstvenom Imenu Božjem: „„Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.““ Pošto je u prethodnom odlomku (11:27) objavio svoje uzajamno zajedništvo sa Ocem, koji je Gospod neba i zemlje, Isus ovde tvrdi da mu je data sva vlast na nebu i na zemlji, i tvrdi za sebe mesto u predelima Neizrecivog Imena. Ovde je tvrdnja ne samo o božanstvu koje je u nekom smislu istovetno sa božanstvom Oca i, takoreći, uporedo s njim, nego o božanstvu koje je u nekom visokom smislu jedno sa božanstvom Oca. (Benjamin Brickeridge Warfield, The Lord of Glory: A Study of the Designations of Our Lord in the New Testament with Especial Reference to His Deity [American Tract Society, NY 1907], „The Designations of our Lord in Matthew“, str. 81–83; naglasak moj)
„„Sve je meni predao Otac moj,““ kaže Isus, kako je zabeleženo u jednom od njih (Matej 11:27): „„i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti. Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti.““ Tako se naš Gospod svečano predstavlja ljudima kao isključivi izvor svakog poznanja Boga i isključivi kanal božanske milosti. Niko ne može poznati Oca osim kroz njega, i jedino kroz njega umorne duše mogu naći počinak. A to svoje isključivo posredovanje spasonosnog poznanja on zasniva na svom jedinstvenom odnosu prema Ocu, na osnovu kojeg su Otac i Sin, i sve što je u Ocu i Sinu, uzajamno otvoreni pogledu jedan drugoga. Skrenuta je pažnja na činjenicu — a važno je da se to primeti — da je ceo odlomak izložen u sadašnjem vremenu, te je odnos za koji se objavljuje da postoji između Oca i Sina predstavljen ne kao prošli odnos, nego kao neprekidan i neprekinut. Ono što naš Gospod tvrdi nije, dakle, da je nekada bio sa Ocem i znao njegov um i da je stoga osposobljen da ga posreduje kao njegov predstavnik na zemlji; nego da on, iako je na zemlji, i dalje jeste sa Ocem i zna njegov um — štaviše, i znaće ga nepromenljivo doveka. Odnosi vremena ne ulaze u ovu predstavu. Naš Gospod se predstavlja kao jedini izvor poznanja Boga i božanske milosti, jer je to odnos u kojem on suštinski stoji prema Ocu — odnos potpunog i savršenog uzajamnog zajedništva. Drugim rečima, tvrdnja o uzajamnom poznanju Oca i Sina uzdiže se daleko iznad puke posredničke uloge Sina, iako ona leži u osnovi njegove posredničke misije: ona nas vraća u područje metafizičkih odnosa. Sin je prikladan i savršen posrednik božanskog poznanja i milosti zato što su Sin i Otac uzajamno saopštivi. Dubine Sinovljevog bića, kako nam je rečeno, ne može izmeriti nijedno znanje osim božanskog, dok znanje Sina obuhvata sve što Bog jeste; sa oba stanovišta Sin se, dakle, pojavljuje kao „jednak Bogu“.
Ali čak ni to nije cela priča. Savršeno uzajamno poznanje svakoga od njih dvojice od strane onog drugog, koje se ovde potvrđuje, veoma nas približava zaključku da čak i jednakost sa Bogom ne izražava u potpunosti odnos u kojem Sin zaista stoji prema Ocu. Jednakost je spoljašnji odnos; ovde je naznačen unutrašnji odnos koji pre sugeriše izraz uzajamno prožimanje. Ovde je naznačen odnos sa Ocem koji prevazilazi sve mogućnosti stvorenja i u kojem nema mesta ni za kakvu podređenost. Čovek Isus zaista predstavlja sebe kao onoga koji vrši posredničku službu; ono što čini jeste da otkriva Oca i posreduje njegovu milost; i to zbog toga što mu je Otac to predao. Ali ta posrednička služba ukorenjena je u metafizičkom odnosu u kojem se ne nazire ni nagoveštaj podređenosti. Naprotiv, u ovoj oblasti, ono što je Otac, izgleda da je i Sin. Ovde ima tajne, bez sumnje, i ništa se ne čini da se ta tajna ublaži. Sve što se čini jeste da se jasnim rečima izloži shvatanje odnosa koji zaista postoji između Oca i Sina, a koje pruža primereno objašnjenje svim onim odlomcima kod Mateja u kojima se, čini se, nagoveštava stapanje Isusa sa Bogom, bilo po službi bilo po ličnosti. Ako je takav odnos Sina i Oca — ako se između njih mora priznati izvesno tajanstveno uzajamno prožimanje — onda više nije čudno što se Isusu pripisuju sve Božje funkcije, uključujući opraštanje grehova i sveopšti sud nad ljudima, niti što se u njemu vidi dolazak Jehove da spase svoj narod, u njegovom prisustvu među ljudima ispunjenje proroštva o ‘Imanuilu’, Bogu-sa-nama, a u dolasku Jovana Krstitelja da pripremi njegov put ispunjenje proroštva o glasniku koji će poravnati Jehovin put, i tome slično. Sve mu je bilo predano, ukratko, zato što on nije niko drugi do Bog na zemlji. (Isto, „Matthew’s Conception of our Lord“, str. 92–94; naglasak moj)
„… Ali čak i dok je na zemlji, on za sebe tvrdi neprekinuto zajedništvo sa Bogom, ili tačnije, neprestano uzajamno zajedništvo sebe kao ‘Sina’ sa ‘Ocem’ (Matej 11:27; Luka 10:22); poznajući Oca jednako savršeno kao što je i sam poznat od Oca, i stoga sposoban da obznani Oca kao njegovo jedino primereno otkrivenje ljudima. U ovom velikom odlomku imamo ono što se mora smatrati vrhunskom tvrdnjom našeg Gospoda o njegovom suštinskom božanstvu.“ (Isto, „The Jesus of the Synoptists the Primitive Jesus“, str. 154–155; naglasak moj)
„… Ovde otkrivamo kako Isus razume svoj odnos prema Ocu — odnos koji se može razumeti jedino kao tvrdnja o božanstvu. Predstavljen je na najjedinstveniji način i razrađen je kroz dve tvrdnje.
„Prvo, odnos Otac–Sin izražen je pojmovima isključivog, uzajamnog poznanja koje svaki ima o onom drugom. U početku nije iznenađujuće što Isus kaže: ‘„niko ne zna Sina do Otac“’, jer je Otac sveznajući. Ali kada izjavi: ‘„niti Oca ko zna do Sin“’, to je zapanjujuća tvrdnja. Kao što Robert Rejmond tvrdi, ova izjava ‘uzdiže Isusa iznad sfere običnog smrtnika i postavlja ga u položaj ne samo jednakosti, nego apsolutne uzajamnosti i uzajamnog prožimanja u poznanju Oca.’
„Štaviše, jedini način da se ovo uzajamno poznanje Sina osmisli jeste u kategorijama koje prethode Isusovom postajanju Mesijom. Zašto? Zato što je gotovo nemoguće misliti o Isusovom znanju kao pukoj posledici njegove mesijanske misije; ono mora biti vezano za pretvremene, čak večne odnose. Zato se ‘sinovstvo’ ne može svesti samo na funkcionalne kategorije. Naprotiv, kao što je Džordž Lad tvrdio, ‘sinovstvo prethodi mesijanstvu i zapravo je osnov mesijanske misije’. Drugo, odnos Otac–Sin dalje se razvija u pojmovima uzajamne suverenosti, po kojoj i Otac i Sin moraju preuzeti inicijativu da otkriju jedan drugoga da bi iko došao do spasonosnog poznanja.
„Kada se ove dve tvrdnje sjedine, pošteno je reći da se ne može dati viši izraz jednakosti između Oca i Sina. Isusov sopstveni identitet kao Sina mora se razumeti u božanskim kategorijama. B. B. Vorfild je pre mnogo godina to ispravno rekao:
Ne samo da je Sin isključivi otkrivalac Boga, nego je uzajamno poznanje Oca i Sina postavljeno na ono što izgleda veoma nalik ravnopravnosti. Sin može biti poznat u svemu što jeste jedino Ocu, kao da je njegovo biće beskonačno i kao takvo neistraživo konačnom umu; a jedino je njegovo znanje — opet kao da je beskonačan u svojim svojstvima — kadro da obuhvati dubine Očevog beskonačnog bića. Onaj ko ima takav odnos prema Ocu ne može se zamisliti kao stvorenje.“ (Stephen J. Wellum, The Deity of Christ, prir. Christopher W. Morgan i Robert A. Peterson [Crossway, Wheaton, IL 2011], 3. The Deity of Christ in the Synoptic Gospels, str. 82–83; naglasak moj)
22. „Sve je meni predao Otac moj“, nastavlja Isus (up. Jovan 3:35; 13:3). On ima vrhovno mesto, ne nedostaje mu ništa. Ali to nipošto nije očigledno. „niko ne zna ko je Sin, osim Oca“. Postoje dubine u biću našeg Gospoda koje njegovi sledbenici ne mogu izmeriti. Isus sebe naziva Sinom u sinoptičkim jevanđeljima samo ovde (zajedno sa Matejevom paralelom) i u Marko 13:32, mada je taj izraz uobičajen kod Jovana. Uz to ide i da „ni ko je Otac, osim Sina“. Postoji i važan dodatak: „i ako Sin hoće kome otkriti“. Ove reči ‘tvrde jedinstven odnos Isusa prema Ocu, upravo kao “Sina”’ (Ficmajer). Kroz Isusa i jedino kroz Isusa ljudi dolaze do poznanja Oca onakvim kakav jeste. ‘Bog i Otac Gospoda Isusa’ (2. Korinćanima 11:31) izraz je sa veoma punim značenjem. Bog je onakav kakvim ga je Isus otkrio. (Leon Morris, Luke: An Introduction and Commentary, Tyndale New Testament Commentaries [Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1988], tom 3, str. 205; naglasak moj)
10:22 „Sve“ Ovo ne uključuje samo „ovo“ iz Luke 10:21, nego i Isusovu vlast i silu i njegovo ovlašćenje da sudi svetu.
„je meni predao Otac moj“ Otac je, kao „Gospod neba i zemlje“ (10:21), stavio sve pod Isusovu vlast.
„niko ne zna ko je Sin, osim Oca“ Jedino drugo mesto u sinoptičkim jevanđeljima gde se izraz „Sin“ upotrebljava u ovom apsolutnom smislu jeste Marko 13:32. Isusovo sinovstvo kvalitativno je različito od našeg, a ne samo kvantitativno. To je jasno iz Lukine upotrebe reči „niko“. Isusov položaj je jedinstven. Očevo poznanje Sina ne treba tumačiti kao da se odnosi na božanski izbor Sina (up. Amos 3:2; Jeremija 1:5), jer Sin „zna“ Oca na isti način.
„ni ko je Otac, osim Sina“ Ovo obrazuje hijazam sa prethodnim stihom: Sin–Otac–Otac–Sin.
„i ako Sin hoće kome otkriti“ Jedini put ka spasonosnom poznanju Boga jeste kroz Isusa. Uporedi Dela apostolska 4:12; Jovan 14:6. (Robert H. Stein, Luke, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 1992], tom 24, str. 312–313; naglasak moj)
A. M. Hanter stih 22 opisuje kao „možda najvažniji stih u sinoptičkim jevanđeljima“, koji pruža jasniji uvid u Isusovu samosvest nego bilo koja Gospodnja izreka u sinopticima, uključujući, možda, i Četvrto jevanđelje. St. 21–22 su bliska paralela Mateju 11:25–27, i očigledno potiču iz izvora zajedničkog i Mateju, tj. iz Dvostrukog predanja. Nezamenljiv odnos između Oca i Sina u st. 22 i stil kojim je taj odnos izražen, kao i uzajamni odnos i stil st. 16, čitaoce odmah podsećaju na Četvrto jevanđelje; zaista, Plamer ushićeno tvrdi da st. 22 „sadrži čitavu hristologiju Četvrtog jevanđelja“. Nijedan tekst iz Starog zaveta, i nijedan tekst iz međuzavetnog razdoblja ili rabinske književnosti, ne izriče niti nagoveštava isključiv i nedeljiv odnos sa Ocem kakav Isus u st. 22 tvrdi za sebe. Masivni petotomni komentar Novog zaveta iz Talmuda i Midraša Pola Bilerbeka ne nalazi nijednu paralelu za 10:22 u čitavom jevrejskom predanju. David Fluser, jevrejski naučnik koji je svoj život posvetio proučavanju Isusa naročito na pozadini judaizma Drugog hrama, nalazi najbližu analogiju Isusovoj samosvesti kod Hilela, mada je i ta analogija nedovoljna. Liberalizam devetnaestog veka žestoko se opirao isključivoj tvrdnji o božanskom sinovstvu u st. 22, jer je, sažimajući suštinu hrišćanske vere kao „očinstvo Božje i bratstvo ljudi“, zaključio da se Isusov odnos sa Ocem u suštini ne razlikuje od odnosa koji celo čovečanstvo prirodno ima sa Bogom. Isusova tvrdnja u st. 22, i o sveopštosti („„Sve je meni predao““) i o isključivosti („„niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti““), nije se mogla izreći ni o jednom liku u Starom zavetu, a koliko je meni poznato, nije je izrekao nijedan osnivač bilo koje druge religije.
Isusovo pominjanje „moga Oca“ dalje odjekuje njegovim nedeljivim božanskim sinovstvom. Postoji pedeset i jedno pojavljivanje (ne računajući paralele) reči „Otac“ u Isusovim ustima u sinoptičkim jevanđeljima; u dvadeset devet slučajeva Isus govori o Bogu (kao i ovde) kao o „mome Ocu“, a u dvadeset dva poučava učenike o Bogu kao „vašem Ocu“. Ni u jednom slučaju, međutim, Isus ne uključuje sebe zajedno sa učenicima u obraćanju Bogu kao „našem Ocu“. U st. 22 Isus tvrdi da stoji u jedinstvenom i nedeljivom odnosu sa Ocem, usled čega je Otac Sinu predao „sve“ i dao Sinu isključivu vlast da otkrije poznanje sebe i Oca kome god hoće. (James R. Edwards, The Gospel According to Luke, prir. D. A. Carson, The Pillar New Testament Commentary [Grand Rapids, MI; Cambridge, U.K.; Nottingham, England: William B. Eerdmans Publishing Company; Apollos, 2015], 314–317; naglasak moj)
Biblijski navodi preuzeti iz prevoda Legacy Standard Bible (LSB).