Sveti Avgustin o Jovanu 17:3 i predodređenju
U ovoj objavi citiraću Traktate o Jevanđelju po Jovanu svetog Avgustina, gde on razmatra izjavu našeg Gospoda da je Otac jedini istiniti Bog, i gde takođe objašnjava reči našeg Gospoda u 5. stihu kao ukazivanje na to da je Bog pre stvaranja sveta predodredio proslavljenje i uzvišenje Hristovog čovečanstva. Svako isticanje je moje.
Svako isticanje je moje.
Traktat 105 Jovan 17:1-5
1. Da je Sin bio proslavljen od Oca u svom obličju sluge, koje je Otac vaskrsao iz mrtvih i postavio sebi s desne strane, pokazuje sam događaj, i to nigde ne dovodi u sumnju nijedan hrišćanin. Ali pošto nije samo rekao: „Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega“, nego je i dodao: „da i Sin tvoj proslavi tebe“, vredno je ispitati kako je to Sin proslavio Oca, s obzirom na to da večna slava Oca nije pretrpela umanjenje ni u kakvom ljudskom obliku, niti je mogla biti uvećana u pogledu sopstvenog božanskog savršenstva. Sama po sebi, zaista, slava Oca nije mogla biti ni umanjena ni uvećana; ali bez ikakve sumnje bila je manja među ljudima dok je Bog bio poznat samo u Judeji: i deca još nisu hvalila ime Gospodnje od istoka sunca do zapada njegovog. Ali budući da je to ostvareno jevanđeljem Hristovim, naime, da je Otac postao poznat kroz Sina neznabošcima, svakako je i Sin proslavio Oca. Da je Sin, međutim, samo umro, a ne i vaskrsao, on bez sumnje ne bi bio ni proslavljen od Oca, niti bi proslavio Oca; ali sada, pošto ga je Otac proslavio njegovim vaskrsenjem, on proslavlja Oca propovedanjem svog vaskrsenja. Jer to otkriva sam poredak reči: kaže: „proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe“; govoreći, takoreći: Podigni me opet, da bi po meni postao poznat celom svetu.
2. A zatim, još potpunije objašnjavajući kako to Otac treba da bude proslavljen od Sina, kaže: „Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“ Pod svakim telom mislio je na svakog čoveka, označavajući celinu delom; kao što se, s druge strane, ceo čovek označava višim delom, kada apostol kaže: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju“ Rimljanima 13:1 Jer šta je drugo mislio pod svaka duša, nego svaki čovek? I to, dakle, da je Hristu od Oca data vlast nad svakim telom, treba razumeti u pogledu njegovog čovečanstva; jer u pogledu njegovog Božanstva sve je postalo kroz njega samog, i „Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo“. Kološanima 1:16 Kao što, dakle, kaže: „Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom“, tako neka i Sin tvoj proslavi tebe, drugim rečima, neka te učini poznatim svakom telu koje si mu dao. Jer si tako dao, „da svemu što si mu dao, daruje im život vječni“.
- A on dodaje: „A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“ Pravilan poredak reči glasi: da poznaju tebe i Isusa Hrista, koga si poslao, kao jedinog istinitog Boga. Sledstveno tome, dakle, podrazumeva se i Sveti Duh, jer je on Duh Oca i Sina, kao suštinska i jednosuštna ljubav obojice. Jer Otac i Sin nisu dva Boga, niti su Otac i Sin i Sveti Duh tri Boga; nego je samo Trojstvo jedan jedini istiniti Bog. Pa ipak, Otac nije isto što i Sin, niti je Sin isto što i Otac, niti je Sveti Duh isto što i Otac i Sin; jer Otac i Sin i Sveti Duh jesu tri [lica], a ipak je samo Trojstvo jedan Bog. Ako, dakle, Sin tebe proslavlja na isti način na koji si mu ti dao vlast nad svakim telom, i tako si dao da svemu što si mu dao da život večni, a ovo je život večni, da poznaju tebe; na taj način, dakle, Sin tebe proslavlja, tako što te čini poznatim svima koje si mu dao. Prema tome, ako je poznanje Boga večni život, mi utoliko više napredujemo ka životu ukoliko više uvećavamo svoj rast u takvom poznanju. I nećemo umreti u večnom životu; jer tada, kada ne bude smrti, poznanje Boga biće savršeno. Tada će se ostvariti puni sjaj Boga, jer tada i dovršena slava, kako se na grčkom izražava rečju δόξα . Jer od nje imamo reč δόξασον, koja se ovde upotrebljava, a koju su neki Latini preveli sa clarifica (učini sjajnim), a neki sa glorifica (proslavi). Ali su stari slavu, po kojoj se ljudi nazivaju slavnima, ovako odredili: Slava je nadaleko rasprostranjen glas o nekome, praćen pohvalom. Ali ako se čovek hvali kada se veruje glasu o njemu, kako će Bog biti hvaljen kada se on sam bude video? Otuda se u Svetom pismu kaže: „Blago onima koji žive u domu tvom! Oni te hvale bez prestanka.“ Tamo će Božja hvala trajati bez kraja, gde će biti puno poznanje Boga; a pošto će biti puno poznanje, zato i potpun sjaj, to jest proslavljenje…
4. Ali Bog se najpre proslavlja ovde, dok se ljudima obznanjuje izgovorenom rečju i propoveda kroz veru vernika. Zato kaže: „Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim.“ Ne kaže: zapovedio si; nego: dao si: čime se skreće pažnja na očiglednu milost toga. Jer šta ima ljudska priroda čak i u Jedinorodnome, a da nije primila? Zar nije primila i to da ne čini nikakvo zlo, nego sva dobra dela, kada ju je u jedinstvo svoje ličnosti uzela Reč, kroz koju je sve postalo? Ali kako je dovršio delo koje mu je bilo povereno da izvrši, kada još predstoji iskušenje stradanja u kojem je naročito svojim mučenicima pružio primer koji je trebalo da slede, o čemu apostol Petar kaže: „Hristos postrada za vas, ostavljajući vam primjer da idete njegovim stopama“ 1. Petrova 2:21 — nego samo zato što kaže da je dovršio ono za šta je s potpunom izvesnošću znao da će dovršiti? Kao što je i mnogo pre toga, u proroštvu, upotrebljavao reči u prošlom vremenu, dok je ono što je govorio trebalo da se dogodi tek mnogo godina kasnije: kaže: „probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih izbrojiti sve kosti svoje“; ne kaže: probošće, i: izbrojaće. A u samom ovom Jevanđelju kaže: „sve što čuh od Oca svojega, objavih vam“; a njima kasnije izjavljuje: „Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi.“. Jer onaj koji je predodredio sve što će biti pouzdanim i nepromenljivim uzrocima, učinio je sve što treba da učini: kao što je za njega i rečeno preko proroka: Koji je učinio ono što će biti.
5. Na način sličan i ovome, on nastavlja govoreći: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jer je gore rekao: „Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe“: kojim je rasporedom reči pokazao da Otac najpre treba da bude proslavljen od Sina, da bi Sin proslavio Oca. Ali sada je rekao: „Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim.“; „I sada proslavi ti mene“; kao da je on sam prvi proslavio Oca, od koga zatim zahteva da bude proslavljen. Treba, dakle, da razumemo da je obe reči gore upotrebio u skladu s onim što je bilo buduće, i onim redom kojim je bilo buduće, „proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe“: ali da je sada upotrebio reč u prošlom vremenu za ono što je još bilo buduće, kada je rekao: „Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim.“. A zatim, kada je rekao: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga“, kao da će naknadno biti proslavljen od Oca, koga je on sam prvi proslavio — šta je drugo natuknuo nego to da je, kada je gore rekao: „Ja te proslavih na zemlji“, tako govorio kao da je već učinio ono što je tek trebalo da učini; ali da je ovde zahtevao od Oca da učini ono čime bi Sin to tek učinio; drugim rečima, da Otac proslavi Sina, a tim proslavljenjem Sina je i Sin tek trebalo da proslavi Oca? Najzad, ako, u vezi s onim što je još bilo buduće, i glagol stavimo u buduće vreme, tamo gde je upotrebio prošlo umesto budućeg vremena, u rečenici neće ostati nikakva nejasnoća: kao da je rekao: Proslaviću te na zemlji: dovršiću delo koje si mi dao da izvršim; i sada, Oče, proslavi me ti u sebi samome. Na taj način je to isto tako jasno kao kada kaže: „proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe“: i to je zaista cela rečenica, osim što nam je ovde rečen i način tog istog proslavljenja, koji je tamo ostao nespomenut; kao da je ono prvo objašnjeno ovim drugim onima čija su srca time mogla biti pokrenuta, kako je to Otac trebalo da proslavi Sina, a najviše kako je i Sin trebalo da proslavi Oca. Jer govoreći da je Oca on sam proslavio na zemlji, a njega samog Otac kod samog sebe, pokazao im je zacelo način obaju proslavljenja. Jer on sam je proslavio Oca na zemlji propovedajući ga narodima; a Otac je njega proslavio kod sebe samoga postavivši ga sebi s desne strane. Ali upravo zbog toga, kada kasnije kaže, u vezi s proslavljanjem Oca: „Ja te proslavih“, radije je stavio glagol u prošlo vreme, da bi pokazao da je to već učinjeno u činu predodređenja, i da ono što je s potpunom izvesnošću tek trebalo da se dogodi treba smatrati već učinjenim; naime, da će Sin, pošto ga je Otac proslavio kod Oca, i sam proslaviti Oca na zemlji.
6. Ali ovo predodređenje još jasnije je otkrio u pogledu sopstvenog proslavljenja, kojim ga je Otac proslavio, kada je dodao: Slavom koju sam imao, pre nego što je svet postao, kod tebe. Pravilan poredak reči glasi: koju sam imao kod tebe pre nego što je svet postao. Na to se odnose njegove reči: „I sada proslavi ti mene“; to jest: kao tada, tako i sada: kao tada, predodređenjem; tako i sada, ostvarenjem: učini u svetu ono što je već bilo učinjeno kod tebe pre sveta: učini u njegovo vreme ono što si odredio pre svih vremena. Neki su zamišljali da to treba razumeti tako kao da je ljudska priroda, koju je Reč uzela, bila pretvorena u Reč, a čovek promenjen u Boga; štaviše, ako s izvesnom pažnjom razmislimo o mišljenjima koja su izneli, kao da se čovečanstvo izgubilo u Božanstvu. Jer niko ne bi otišao tako daleko da kaže da je iz takvog preobražaja čovečanstva Reč Božja udvostručena ili uvećana, tako da bi ono što je bilo jedno sada bilo dvoje, ili ono što je bilo manje sada bilo veće. Prema tome, ako će Reč Božja, s njegovom ljudskom prirodom promenjenom i pretvorenom u Reč, i dalje biti velika kao što je bila, i ono što je bila, gde je onda čovečanstvo, ako nije izgubljeno?
7. Ali na ovo mišljenje, za koje zacelo ne vidim da je saobrazno istini, ništa nas ne primorava, ako, kada Sin kaže: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade“, razumemo predodređenje slave njegove ljudske prirode, koja je potom, od smrtne, trebalo da postane besmrtna kod Oca: i da je to već bilo učinjeno predodređenjem pre nego što je svet postao, kao što je u svoje vreme bilo učinjeno i u svetu. Jer ako je apostol za nas rekao: „Kao što nas i izabra u Njemu prije postanja svijeta“ Efescima 1:4 zašto bi se smatralo nesaglasnim s istinom ako je Otac proslavio našu Glavu u isto vreme kada nas je u njemu izabrao da budemo njegovi udovi? Jer smo mi izabrani na isti način na koji je on proslavljen; budući da pre nego što je svet postao ni mi ni „jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus“, 1. Timoteju 2:5, još nismo postojali. Ali onaj koji je, ukoliko je njegova Reč, sam od sebe načinio čak i ono što tek treba da bude, i „zove nepostojeće kao postojeće“, Rimljanima 4:17 zacelo je, u pogledu svog čovečanstva kao Posrednika između Boga i ljudi, i sam bio proslavljen za nas od Boga Oca pre postanja sveta, ako je tako da smo i mi tada bili izabrani u njemu. Jer šta kaže apostol? „A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro, njima koji su pozvani po namjeri; Jer koje unaprijed pozna, unaprijed i odredi, da budu saobrazni liku Sina njegova, da on bude Prvorođeni među mnogom braćom. A koje unaprijed odredi, one i prizva“ Rimljanima 8:28-30
8. Ali možda ćemo osetiti izvestan strah govoreći da je on bio predodređen, zato što izgleda da je apostol to rekao samo u vezi s tim da mi postanemo saobrazni njegovom liku. Kao da bi, zaista, iko ko verno razmatra pravilo vere poricao da je Sin Božji bio predodređen, a pritom ne može poreći da je bio čovek. Jer se s pravom kaže da nije bio predodređen u pogledu toga što je Reč Božja, Bog kod Boga. Jer kako bi mogao biti predodređen, kada je već bio ono što jeste, bez početka i bez kraja, večan? Ali ono što još nije bilo, moralo je biti predodređeno, da bi se zbilo u svoje vreme, kao što je i bilo predodređeno da tako dođe pre svih vremena. Prema tome, ko god poriče predodređenje Sina Božjeg, poriče i da je on sam bio Sin čovečji. Ali, zbog onih koji su skloni prepirci, poslušajmo i o ovom predmetu apostola u uvodu njegovih poslanica. Jer i u prvoj od njegovih poslanica, a to je poslanica Rimljanima, i to na samom početku poslanice, čitamo: „Pavle, sluga Isusa Hrista, pozvani apostol, izabran za Jevanđelje Božije, Koje Bog naprijed obeća preko proroka svojih u Svetim Pismima, O Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, Isusu Hristu Gospodu našem, koji je objavljen u sili po Duhu Svetome za Sina Božijega vaskrsenjem iz mrtvih“ U pogledu ovog predodređenja, dakle, on je bio proslavljen pre nego što je svet postao, da bi njegova slava, vaskrsenjem iz mrtvih, bila kod Oca, kome sedi s desne strane. Prema tome, kada je video da je došlo vreme ovog njegovog predodređenog proslavljenja, da bi ono što je već bilo učinjeno u predodređenju sada bilo učinjeno i u stvarnom ostvarenju, rekao je u svojoj molitvi: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade“: kao da je rekao: Slava koju sam imao kod tebe, to jest ona slava koju sam imao kod tebe u tvom predodređenju, vreme je da je imam kod tebe i u sedenju s tvoje desne strane. Ali pošto nas je razmatranje ovog pitanja već dugo zadržalo, ono što sledi mora se razmotriti u drugoj besedi.
Komentari
Jedino što bih želeo da istaknem jeste to da je sveti Avgustin bio potpuno u pravu kada je rekao da smisao reči našeg Gospoda u Jovanu 17:3 — da je Otac jedini istiniti Bog — nije taj da Sin nije Bog. Naprotiv, Hristovu izjavu treba razumeti tako da je Otac jedini istiniti Bog u jedinstvu sa svojim Sinom (kao i sa Svetim Duhom).
To potvrđuje i ono što Jovan piše na drugim mestima, kako u Jevanđelju tako i u svojim poslanicama, u pogledu toga da je Hristos istiniti Bog i nestvoreni Tvorac stvaranja koji je postao čovek:
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“… „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1-4, 9-10, 14, 18, New Revised Standard Version Updated Edition (NRSVUE)
„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni“ 1. Jovanova 5:20, International Standard Version (ISV)
Za dublju egzegezu 1. Jovanove 5:20, koja dokazuje da ovaj tekst poistovećuje Isusa Hrista sa istinitim Bogom i večnim životom, pogledajte članke povezane odmah ispod.
Za dalje čitanje
Sveti Avgustin, Trojstvo i Filiokve