Svedočanstvo otaca pre Nikeje o božanstvu Isusa
Sledeći citati preuzeti su iz knjige A Dictionary of Early Christian Beliefs, Hendrickson Publishers, Masačusets, 1998, koju je priredio Dejvid V. Berkot, osim ako nije drugačije naznačeno. Sav podebljani tekst i naglasak velikim slovima jesu moji, osim ako nije drugačije naznačeno.
JUSTIN MUČENIK
Pre nego što nastavimo, želimo da napomenemo da smo u našem prvom odgovoru citirali Justina u vezi sa Isusovim javljanjima pre ovaploćenja u Starom zavetu. Činjenica da je Justin verovao da se Hristos zaista javljao starozavetnim svetima trebalo je da upozori autore na to da je tvrdnja kako je Justin zastupao adopcionističko shvatanje Hrista očigledno lažna. Justin je svim srcem verovao da je Isus večna Reč Božija, jednak Ocu po suštini, i da je rođen, a ne stvoren, kao što sledeći citati dokazuju:
Reč … On je Božanski. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.166 (str. 94)
Otac svemira ima Sina. A On, budući Prvorođena Reč Božija, JESTE I BOG. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.184. (Ibid.)
Odmah posle Boga, obožavamo i volimo Reč koja je od nerođenog i neizrecivog Boga. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.193. (Ibid.)
Jer Hristos je Car, Sveštenik, BOG, GOSPOD, Anđeo i ČOVEK. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.211. (Ibid.)
On zaslužuje da bude obožavan KAO BOG i kao Hristos. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.229. (Ibid.)
David je prorekao da će On biti rođen iz utrobe pre sunca i meseca, po volji Očevoj. On Ga je objavio, budući Hrista, KAO BOGA, i kao Onoga koga treba obožavati. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.237. (Ibid.)
Sin je služio volji Očevoj. Pa ipak, ON JESTE BOG, utoliko što je Prvorođeni od svih stvorenja. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.262. (Ibid.)
Da ste razumeli ono što su napisali proroci, ne biste poricali da je ON BIO BOG, Sin Jedinoga, Nerođenoga, Neizrecivoga Boga. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.263. (Ibid.)
Tvrdimo da je Reč Božija rođena od Boga na osoben način, različit od uobičajenog rađanja. Justin Mučenik (c. 160, E), 1170. (str. 101)
Njegov Sin … takođe je bio s Njim i bio je rođen PRE dela, kada je najpre stvorio SVE STVARI KROZ NJEGA. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.190. (Ibid.) (str. 104)
A Trifon [Jevrejin] reče: „Nešto od toga mi izgleda paradoksalno i sasvim nedokazivo. Na primer, ti kažeš da ovaj Hristos POSTOJI KAO BOG PRE VEKOVA.“ Justin Mučenik (c. 160, E), 1.219. (Ibid.)
Ovo je Onaj KOJI JE POSTOJAO PRE SVEGA, koji je večni Sveštenik Božiji, i Car, i Hristos. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.247. (Ibid.)
Znamo da je On Prvorođeni od Boga I DA JE PRE SVIH STVORENJA … Pošto Ga nazivamo Sinom, razumeli smo da je, PRE SVIH STVORENJA, proizašao od Oca Njegovom silom i voljom. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.249. (Ibid.)
Daću vam još jedno svedočanstvo … iz Svetog pisma, da je Bog rodio PRE SVIH STVORENJA jedan Početak, izvesnu Silu … koju Sveti Duh naziva čas Slavom Gospodnjom, čas Sinom, pa Premudrošću, pa Anđelom, zatim BOGOM, zatim GOSPODOM, i Logosom. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.227. (str. 107)
Bog govori pri stvaranju čoveka s istom takvom namerom, sledećim rečima: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“ … Iz ovoga možemo neosporno naučiti da je Bog razgovarao s nekim ko je brojčano različit od Njega samoga, i ko je takođe bio razumno Biće … Jer ne bih rekao da je istinita dogma one jeresi za koju se kaže da postoji među vama Jevrejima, niti da njeni učitelji mogu dokazati da je Bog govorio anđelima, ili da je ljudsko telo bilo delo anđela. Ali ovaj Potomak, koji je zaista proizašao od Oca, bio je s Ocem PRE SVIH STVORENJA. I Otac je opštio s Njim. Čak je i jasno da je Onaj koga Solomon naziva Premudrošću bio rođen kao Početak PRE SVIH SVOJIH STVORENJA. Justin Mučenik (c. 160, E), 1.228. (str. 109-110)
IPOLIT
Iako je pretrpeo krst, ipak se KAO BOG vratio u život, pogazivši smrt. Jer Njegov Bog i Otac Mu se obraća i kaže: „Sjedi meni s desne strane“ Ipolit (c. 205, W), 5.166, 167. (str. 96)
Pod Starcem danima on ne misli ni na koga drugog do na Gospoda Boga i Vladara svega – pa i na samog Hrista – koji čini da dani stare, a sam ne stari kroz vremena i dane. „vlast Njegova je vlast vječna“ Otac je, pošto je sve pokorio sopstvenom Sinu – i ono što je na nebu i ono što je na zemlji – predstavio Njega kao Prvorođenoga od Boga. To je učinio zato da bi On, zajedno s Ocem, bio priznat pred anđelima kao Sin Božiji i objavljen takođe kao Gospod anđela. Ipolit (c. 205, W), 5.189. (Ibid.)
Telo Hristovo ležalo je u grobu, ne ispražnjeno od božanstva. Naprotiv, dok je bio u Hadu, bio je po suštini bića sa svojim Ocem. Pa ipak, bio je i u telu i u Hadu. Jer Sin Božiji NIJE OGRANIČEN PROSTOROM, KAO ŠTO NIJE NI OTAC. I On obuhvata SVE STVARI U SEBI. Ipolit (c. 205, W), 5.194. (str. 96-97)
Ko je, dakle, bio na nebu do neovaploćena Reč – koja je poslata da pokaže da je bila na zemlji i DA JE BILA I NA NEBU? Ipolit (c. 205, W) 5.225. (str. 97)
Postavši čovek, ON JE I DALJE BOG ZAUVEK. Jer u tom smislu i Jovan kaže: „Koji jeste i Koji bješe i Koji dolazi, Svedržitelj“ I Hristos je s pravom nazvan „Svedržiteljem“. Jer time on je rekao samo ONO ŠTO HRISTOS SVEDOČI O SEBI SAMOM. Jer Hristos je dao ovo svedočanstvo i rekao: „Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Ipolit (c 205, W) 5.225. (Ibid.)
Zanimljivo je da smo ovaj navod citirali u našem prvom odgovoru. To je autorima trebalo da pokaže da činjenica što Ipolit naziva Isusa Hrista Svedržiteljem iz Otkrivenja 1:8 podrazumeva da je on jasno verovao u večno božanstvo Hrista i u suštinsko jedinstvo s Ocem. To je potom dalje trebalo da ukaže na to da se Ipolitova izjava o tome da je Bog sam nije odnosila na Sina ili na Svetoga Duha, već na sve stvoreno. Ipolit je jasno verovao da su i Sin i Duh večno postojali unutar samoga bića Očevog, kao što pokazuju sledeći odlomci.
„Bog, postojeći sam i nemajući ništa sebi savremeno, odluči da stvori svet… Pored Njega nije bilo ničega; ali On, iako je postojao sam, IPAK JE POSTOJAO U MNOŠTVU… Tako, dakle, i oni, mada to ne žele, pristaju uz istinu i priznaju da je jedan Bog stvorio sve… Jer Hristos je BOG NAD SVIMA… Onaj koji je nad svima jeste Bog; jer tako On smelo govori: „Sve je meni predao Otac moj“ Onaj koji je nad svima, Bog blagosloveni, rođen je…“ The Ante-Nicene Fathers, vol. 5, str. 227, 153, 225 (Izvor)
Otac je rodio Reč kao Začetnika, Savetnika i Graditelja onoga što je stvoreno. On je izgovorio prvi Glas, rodivši Ga kao Svetlost od Svetlosti. I poslao Ga je svetu kao njegovog Gospoda. Ipolit (c. 205, W), 5:227. (str. 101)
Reći ćeš mi: „Kako je On rođen?“ … Ne možeš tačno objasniti domostroj u Njegovom slučaju. Jer nije u tvojoj moći da upoznaš vešto i neopisivo umeće Tvorca, već samo da vidiš, razumeš i veruješ da je čovek delo Božije. Štaviše, ti tražiš objašnjenje rađanja Reči, koju je Bog Otac rodio kako je hteo, po svom blagovoljenju … Zar ti nije dovoljno da saznaš da ti je Sin Božiji objavljen radi spasenja (ako veruješ) – nego još i radoznalo istražuješ kako je rođen po duhu [tj. Njegovo nebesko rođenje]? … Zar si toliko smeo da tražiš objašnjenje po duhu, koje Otac čuva kod sebe, nameravajući da ga tada otkrije svetima i onima koji su dostojni da vide Njegovo lice? … Jer On govori ovako: „U dan rata tvojega narod je tvoj gotov u svetoj krasoti. Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja.“ Ipolit (c. 205, W), 5:229. (str. 102)
Ovo usamljeno i vrhovno Božanstvo je činom promišljanja najpre iznedrilo Logos … Jedino je Njega [Otac] proizveo iz postojećega. Jer Otac je ustanovio postojanje, a Biće rođeno od Njega bilo je uzrok SVEGA što se proizvodi. Logos je bio U [Ocu] SAMOM, noseći volju Onoga koji Ga je rodio i ne budući nesvestan uma Očevog. Ipolit (c. 205, W), 5.150, 151. (Ibid.)
Ipolit tvrdi da je Hristos postojao unutar Oca i da je od Njega rođen. Zatim kaže da je Hristos uzrok svega. To što je Hristos uzrok celokupnog stvaranja znači da je Hristos pre stvaranja, i stoga večan. Zato Ipolit insistira na tome da je Hristos rođen iz postojećega, tj. od Oca koji jeste postojanje, a nije načinjen ni iz čega.
Onaj koji je SUPOSTOJAO SA SVOJIM OCEM PRE SVAKOG VREMENA, i pre postanja sveta, oduvek je imao slavu koja pripada Božanstvu. Ipolit (c. 205, W), 5.167. (str. 105)
Rođen je kao Reč, iz srca Očevog, PRE SVEGA. Ipolit (c. 205, W), 5.189. (Ibid.)
Ubili su Sina svoga Dobrotvora, jer On je SUVEČAN s Ocem. Ipolit (c. 205, W), 5.220. (Ibid.)
Tako se pojavio drugi pored Njega. Ali kada kažem „drugi“, ne mislim da postoje dva Boga, već je to samo kao svetlost od svetlosti, ili kao voda iz izvora, ili kao zrak od sunca. Jer postoji samo jedna Sila koja je od Svega. A Otac je Sve, od koga dolazi ova Sila, Reč. Ipolit (c. 205, W), 5.227. (str. 108)
Jedino je Logos ovoga Jednoga od samoga Boga. Iz tog razloga On je Bog, budući od suštine Božije. NASUPROT tome, svet je načinjen ni iz čega. Stoga on nije Bog. Ipolit (c. 205, W), 5.151. (str. 110)
ORIGEN
U svojoj knjizi A Dictionary of Early Christian Beliefs Dejvid V. Berkot komentariše Origenovu hristologiju:
V. Origenovo shvatanje Sina
Danas je postalo sasvim uobičajeno da se Origen među piscima pre Nikeje izdvaja kao neko ko je zastupao heterodoksne poglede na Sina. To je krajnje nepravedno, jer su Origenova učenja o Sinu suštinski ista kao i kod ostatka rane crkve. To se jasno vidi iz mnogih prethodnih citata iz Origena, koji pokazuju da je zastupao nikejsko razumevanje božanstva Sina. Naravno, kao i ostali rani hrišćani, Origen se može SELEKTIVNO citirati kako bi izgledao ili kao arijanac, ili kao monarhijanac, ili kao bilo šta drugo što se poželi. Jedan od navoda koji je često pogrešno shvatan i pogrešno citiran jeste sledeći odlomak:
Zatim primećujemo Jovanovu upotrebu člana u ovim rečenicama [Jovan 1:1]. On u tom pogledu ne piše bez pažnje. Niti mu je nepoznata prefinjenost grčkoga jezika. U nekim slučajevima ga izostavlja. Član dodaje pre reči „Logos“. Ali imenu „Bog“ dodaje ga samo ponekad. To jest, koristi član kada se reč „Bog“ odnosi na nestvoreni uzrok svega [tj. na Oca]. Ali ga izostavlja kada se Logos naziva „Bogom“. Origen (c. 228, E), 9.323.
Ima mnogo ljudi koji su iskreno zabrinuti za veru i koji ovde upadaju u veliku zbunjenost. Boje se da ne propovedaju dva Boga. Kao posledica toga, njihov strah ih gura u učenja koja su lažna i zla. Oni ponekad poriču da Sin ima sopstvenu, zasebnu prirodu, pored Očeve. Time onoga koga nazivaju Sinom čine tim Bogom, u svemu osim po imenu. Ili pak poriču božanstvo Sina – dajući Mu sopstveno odvojeno postojanje i smeštajući područje Njegove suštine izvan Očevoga, tako da su odvojivi jedan od drugoga. Takvima moramo reći da je, s jedne strane, taj Bog Autotheos [Bog po sebi]. Iz tog razloga Spasitelj u svojoj molitvi Ocu kaže: „da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga“ Ali sve druge Ličnosti izvan ovoga Autotheosa postaju Božanske [grč. theos] učešćem u Njegovom božanstvu. Njih ne treba jednostavno nazivati „tim Bogom“ [grč. ho theos], već „Bogom“ [ili „Božanskim“ [grč. theos]. Origen (c. 228, E), 9.323.
Štaviše, pre prvog gore navedenog odlomka, Origen je već ustvrdio:
Reč je uvek bila s Ocem. I zato je rečeno: „i Logos bješe u Boga“ … On je bio u početku u isto vreme kada je bio s Bogom – niti odvojen od početka, niti lišen svoga Oca. I opet, niti je počeo da bude u početku nakon što u njemu nije bio. Niti je počeo da bude s Bogom nakon što s Njim nije bio. Jer PRE SVAKOG VREMENA I NAJDALJEGA VEKA, Reč je bila u početku, i Reč je bila s Bogom. Origen (c. 228, E), 9.322.
Dakle, Origen se ni u kom smislu ne može optužiti da je zastupao arijansko razumevanje Sina. Odlomak koji sledi takođe se ponekad pogrešno shvata u arijanskom smislu:
Sin Božiji, „Prvorođeni prije svake tvari“, iako je izgledalo da je nedavno postao telo, nipošto zbog toga nije nov. Jer Sveto pismo zna da je On najdrevniji od svih dela stvaranja. Jer Njemu je Bog rekao u vezi sa stvaranjem čoveka: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“ Origen (c. 248, E), 4.560.
Ponovo, moramo se setiti (kao što je gore razmotreno pod 11.E. „Rođen, a ne stvoren“) da je većina pisaca pre Nikeje reči „rođen“ [grč. gennetos] i „stvoren“ [grč. ktizein] koristila naizmenično, kao sinonime. Kada Origen naziva Sina „delom stvaranja“, on to ne misli u smislu da je Sin stvoren ni iz čega. Misli u smislu rađanja. Kao što je gore citirano, Origen izričito kaže da je „Reč uvek bila s Ocem“. Sledeći odlomak pokazuje da Origen nije ubrajao Sina među ono što je stvoreno ni iz čega:
Reč Božija, poznajući Oca, otkriva Oca koga poznaje. A NIJEDNO STVORENO BIĆE ne može pristupiti Ocu bez vodiča. Jer niko ne poznaje Oca osim Sina i onoga kome Sin Njega otkrije. Origen (c. 228, E), 9.320. (Ibid., str. 127-128)
Sledeći citati potvrđuju autorovu procenu Origenove hristologije:
Hananejka je došla i obožavala Ga kao Boga, govoreći: „Gospode, pomozi mi!“ Origen (c. 245, E), 9.446. (str. 98)
On se poima kao Reč, jer je bio BOG u početku s Bogom. On otkriva Oca. Origen (c. 245, E), 9.452. (Ibid.)
Svaka molitva, moljenje, posredovanje i zahvaljivanje treba da se uzašalje Vrhovnom Bogu kroz Prvosveštenika – živu Reč i Boga, koji je iznad svih anđela. A i samoj Reči ćemo se moliti, upućivati moljenja i prinositi zahvalnost. Origen (c. 248, E), 4.544. (Ibid.)
Neka onda onaj ko Reči ili Premudrosti Božijoj pripisuje početak pazi da ne bude kriv za bezbožnost prema samom nerođenom Ocu. Jer on poriče da je On oduvek bio Otac, ili da je oduvek rađao Reč, ili da je posedovao Premudrost u svim prethodnim razdobljima, nazivala se ona vremenima ili vekovima. Origen (c. 225, E), 4.246, 247. (str. 105)
Otac rađa NESTVORENOGA SINA i iznedruje Svetoga Duha – NE KAO DA ON PRETHODNO NIJE POSTOJAO, već zato što je Otac poreklo i izvor Sina ili Svetoga Duha. Origen (c. 225, E), 4.270. (Ibid.)
Reč nije načinjena u početku. NIJE BILO VREMENA kada je početak bio lišen Reči. Iz tog razloga je rečeno: „U početku bješe Logos (Riječ)“ Origen (c. 228, E), 9.334. (str. 106)
Neka Reč koja je bila u početku s Bogom (KOJA JE TAKOĐE SAM BOG) dođe k nama. Origen (c. 248, E), 4.499. (str. 108)
Prema Jovanu, „da je Bog svjetlost“ Jedinorodni Sin je, dakle, slava ove svetlosti. On proishodi NERAZDVOJIVO od samoga [Boga], kao što sjaj proishodi od svetlosti, obasjavajući celokupno stvorenje. Origen (c. 225, E), 4.248. (str. 109)
Spasitelj se ovde naziva prosto „Svetlost“. Ali u sabornoj Poslanici toga istoga Jovana čitamo da je Bog Svetlost. To, kako se tvrdilo, pruža dalji dokaz da se Sin ne razlikuje od Oca PO SUŠTINI. Origen (c. 228, E), 9.336. (Ibid.)
Sve što je svojstvo fizičkih tela ne može se pripisati ni Ocu ni Sinu. Ono što pripada prirodi božanstva zajedničko je Ocu i Sinu. Origen (c. 225, E), 4.245. (str. 112)
Svojstvo je JEDINO božanske prirode – Oca, Sina i Svetoga Duha – da postoji bez ikakve materijalne supstance i bez ikakvog udela u pridruženom telu … Origen (c. 225, E), 4.262. (Ibid.)
Hristos je, na neki način, TVORAC, kome Otac kaže: „Neka bude svjetlost“ Origen (c. 228, E), 9.307. (str. 113)
Sledeći citati preuzeti su iz The Classics of Western Spirituality: Origen – An Exhortation To Martyrdom, Prayer And Selected Works, Paulist Press, 1979. Sav podebljani tekst i naglasak velikim slovima jesu naši:
Takođe, moj jevrejski učitelj imao je običaj da prenosi sledeće predanje. U vezi s tim da niko ne može razumeti ni početak ni kraj svih stvari, osim jedino Gospod Isus Hristos i Sveti Duh, govorio je da je Isaija u obliku svoga viđenja govorio samo o dva serafima koji dvama krilima pokrivaju lice Božije, dvama Njegove noge, a dvama lete, dovikujući jedan drugome i govoreći: „Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove“ (Isaija 6:2-3). Tako, pošto samo dva serafima imaju svoja krila nad licem Božijim i Njegovim nogama, moramo se usuditi da kažemo da čak ni narodi, poglavarstva i vlasti (up. Kološanima 1:16) ne mogu ispravno poznavati početak svega i krajeve vasione. Ali moramo razumeti da su ta sveta bića koja smo naveli duhovi i sile blizu samih prvih načela i da ih dotiču u meri u kojoj drugi nisu dovoljno snažni da dosegnu. Ipak, ma šta te sile govorile po otkrivenju Sina i Svetoga Duha, i koliko god istina uspele da dosegnu, više njih mnogo više nego sile ispod njih, nemoguće im je da razumeju sve, jer je pisano: „većina, pak, Njegovih djela pokrivena je tajnom“ (Sirah 16:21). (str. 203-204)
… Grci to nazivaju asomaton, to jest „bestelesno“; ali božansko Sveto pismo koristi reč ‚nevidljiv‘, pošto apostol objavljuje da je Bog ‚nevidljiv‘ i kaže da je Hristos „ikona Boga nevidljivoga“ Štaviše, dalje kaže da je kroz Hrista „sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano“ (Kološanima 1:15-16). Time se razjašnjava da čak i među stvorenjima ima onih koje su po svojim svojstvima „nevidljive“ supstance. Ali iako nisu telesne, one se ipak služe telima, mada su same bolje od telesnih supstanci. Ali SUŠTINA TROJSTVA, koja je prvo načelo i uzrok svega, od koje je sve (Rimljanima 11:36), ne sme se smatrati telom niti nečim što postoji u telu, već potpuno bestelesnom. (str. 204)
1. Sada je u našem izlaganju došlo vreme da jednu po jednu sažmemo, koliko možemo, teme koje smo obradili i o kojima smo raspravljali razbacano, i pre svega da ponovimo ono što smo rekli o Ocu, Sinu i Svetome Duhu**. Pošto je Bog Otac nevidljiv i neodvojiv od Sina**, Sin nije rođen proizvođenjem iz Njega, kako neki misle. Jer ako je Sin proizvod Oca i proizvođenje se određuje kao ona vrsta rađanja kojom obično nastaje potomstvo životinja ili ljudi, onda će nužno i Onaj koji proizvodi i Onaj koji je proizveden biti tela. Jer mi ne kažemo, kao što jeretici pretpostavljaju, da se neki deo Božije suštine pretvorio u Sina, niti da je Sin rođen od Oca ni iz kakve suštine, to jest, IZVAN NJEGOVE SOPSTVENE SUŠTINE, TAKO DA JE POSTOJALO VREME KADA GA NIJE BILO. Nego uklanjamo svaku predstavu telesnosti i kažemo da su Reč i Premudrost rođeni od nevidljivoga i bestelesnoga Boga, bez ikakve telesne strasti, kao što volja proishodi iz uma. Niti će izgledati besmisleno ako se to shvati po analogiji s voljom, budući da se za Njega kaže da je „Sina ljubavi svoje“ (Kološanima 1:13). Štaviše, Jovan ukazuje na to da je „da je Bog svjetlost“ (1. Jovanova 1:5), a Pavle ukazuje na to da je Sin „sjaj slave“ (up. Jevrejima 1:3). Stoga, kao što svetlost nikada ne može postojati bez sjaja, TAKO NI SIN, za koga se kaže da je „obličje bića Njegovoga“ (Jevrejima 1:3) i Njegova Reč i Premudrost, ne može nikada biti shvaćen bez Oca. Kako se, dakle, može reći DA JE POSTOJALO VREME KADA SINA NIJE BILO? Jer to se ne bi razlikovalo od tvrdnje da je postojalo vreme kada istine nije bilo, kada premudrosti nije bilo, kada života nije bilo, budući da treba smatrati da suština Boga Oca obuhvata sve to. One se ne mogu odvojiti od Njega, niti se ikada mogu odseći od Njegove suštine. A ono što se umnim poimanjem naziva mnoštvom, ipak je jedno po stvarnosti i po suštini; i u njima postoji punoća Božanstva (up. Kološanima 2:9). (str. 205-206)
Ali ono što smo rekli, da nikada nije bilo vremena kada Njega nije bilo, mora se uzeti s ogradom. Jer same reči „kada“ i „nikada“ nose značenje koje podrazumeva pojam vremena. Ali ono što se kaže o Ocu, Sinu i Svetome Duhu mora se razumeti IZNAD SVAKOG VREMENA, IZNAD SVIH VEKOVA I IZNAD SVAKE VEČNOSTI. Jer jedino je Trojstvo ono što nadilazi svaki smisao našega razumevanja, ne samo vremenski NEGO I VEČNI. Druge stvari, one izvan Trojstva, jesu ono što se mora meriti vekovima i vremenima. Stoga, što se tiče Sina Božijeg, budući da je On Reč KOJA JESTE BOG i koja je bila u početku s Bogom (Jovan 1:1-2), niko neće ispravno misliti da je On sadržan na nekom mestu, niti će izvesti takav zaključak zato što je On premudrost, ili zato što je istina, ili zato što je život, ili pravednost, ili posvećenje, ili iskupljenje. Nijedna od tih stvari ne zahteva mesto da bi mogla nešto činiti ili delovati, već se moraju razumeti pojedinačno, kada se odnose na one koji imaju udela u sili i delovanju Reči. (str. 206)
2. Ali možda će neko reći da se, kroz one koji su učesnici (up. Jevrejima 3:14) u Reči Božijoj ili u Njegovoj Premudrosti ili istini ili životu, čini da su Reč i Premudrost i sami na nekom mestu. Odgovor mora biti da nema sumnje da je Hristos, ukoliko je Reč i Premudrost i sve ostalo, bio u Pavlu, zbog čega je ovaj rekao: „tražite da iskušate Hrista koji u meni govori“ (2. Korinćanima 13:3). I opet: „A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos“ (Galatima 2:20). Dakle, pošto je bio u Pavlu, ko će sumnjati da je isto tako bio i u Petru, u Jovanu i u svakome od svetih, i to ne samo u onima na zemlji nego i u onima na nebesima? Jer besmisleno je reći da je Hristos bio u Petru i u Pavlu, ali ne i u arhanđelu Mihailu i u Gavrilu. Iz toga se jasno otkriva da božanstvo Sina Božijeg nije bilo ograničeno ni na jedno mesto, budući da nije bio toliko u jednome da ne bi bio i u drugome. Naprotiv, pošto zbog veličanstva svoje bestelesne prirode nije ograničen ni na jedno mesto, dalje se razume da nije odsutan ni sa jednoga mesta. (str. 206-207)
3. Sada kada smo ukratko ponovili naš prikaz Trojstva, moramo na isti način nastaviti i podsetiti čitaoca da je kroz Sina, kako se kaže, „sve“ „Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi“ (Kološanima 1:16-18). Jovan se u svom jevanđelju takođe slaže s tim i kaže da je „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo“ (Jovan 1:3). A David ukazuje na tajnu celokupnog Trojstva u stvaranju svega kada kaže: „Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovijeh sva vojska njihova“ (Psalam 33:6).
Zatim ćemo se prikladno prisetiti telesnog dolaska i ovaploćenja Jedinorodnoga Sina Božijeg. U vezi s tim ne smemo zastupati stav da je celokupno veličanstvo Njegovoga božanstva bilo zatvoreno u granice jednoga malog tela, tako da je cela Reč Božija i Njegova Premudrost i suštinska istina i život bila odsečena od Oca ili sabijena u mali obim toga tela i njime sadržana, i da bi trebalo misliti da On ni na koji drugi način nije delovao. Naprotiv, ispovedanje naše vere treba da bude svesno dveju krajnosti, tako da se niti veruje u ikakav nedostatak u božanstvu Hrista, niti da se pretpostavi da je došlo do ikakve podele unutar Očeve suštine, koja je svuda. A Jovan Krstitelj ukazuje na nekakav takav zaključak kada je, u telesnom odsustvu Isusovom, rekao mnoštvu: „a među vama stoji koga vi ne znate. To je Onaj što dolazi za mnom, koji preda mnom bi, kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj“ (Jovan 1:26-27). Jovan ne bi mogao reći da On stoji usred onih među kojima nije bio telesno prisutan, kada je reč o Onome koji je bio odsutan što se tiče Njegovoga telesnog prisustva. Tako je jasno da je Sin Božiji bio i potpuno prisutan u telu i potpuno prisutan svuda. (str. 207-208)
Ali kao što čovek prima usinovljenje učešćem u Sinu Božijem i postaje mudar učešćem u Premudrosti Božijoj, tako i postaje svet i duhovan učešćem u Svetome Duhu. Jer jedno je te isto primiti učešće u Svetome Duhu kao i primiti ga u Ocu i Sinu, budući da je, naravno, priroda Trojstva JEDNA i bestelesna. A ono što smo rekli o učešću duše mora se razumeti tako da se odnosi na anđele i na nebeske sile, kao što se odnosi i na duše, jer svako razumno stvorenje zahteva učešće u Trojstvu. (str. 210)
… Ne samo to, nego pošto je priroda Oca, Sina i Svetoga Duha, iz čije jedine umne svetlosti celokupno stvorenje crpe učešće, i sama neraspadljiva i VEČNA, svakako i sledi i nužno je da svaka suština koja crpe učešće iz te VEČNE PRIRODE i sama traje zauvek, neraspadljiva i večna … (str. 215)
… I premda Bog zna sve i ništa što se tiče umnih stvari ne izmiče Njegovoj pažnji (jer jedino Bog Otac sa svojim Jedinorodnim Sinom i Svetim Duhom ima znanje ne samo o onome što je stvorio NEGO I O SEBI SAMOM) … (str. 216)
DALJE ČITANJE
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista
Objava Ignjatija Antiohijskog o suštinskom božanstvu Hrista
Tertulijan i učenje o Trojstvu
Da li su oci pre Nikeje obožavali Svetoga Duha kao Boga Svedržitelja?
Da li su rani crkveni oci bili trinitarci?
Tumačenje rane crkve o upotrebi množinskih zamenica za Boga u hebrejskoj Bibliji