Starozavetna javljanja Hrista kao Anđela Božjeg
OT Appearances of Christ as the Angel of God
Naučna potvrda da je Hristos starozavetni Anđeo Jahvin
Sledeći odlomak preuzet je iz Holman Old Testament Commentary: Nahum, Habakkuk, Zephaniah, Haggai, Zechariah, Malachi, Max Anders i Stephen Miller (glavni urednici), Broadman & Holman Publishers, Nashville, TN 2004. Konkretno potiče iz dela posvećenog Zahariji. Pruža dokaze koji potvrđuju da Anđeo Jahvin nije stvorenje, već potpuno božanska Ličnost koja nije niko drugi do Gospod Isus u svom postojanju pre ovaploćenja.
B. Anđeo GOSPODNJI (3:1, 5-6)
U knjizi proroka Zaharije prorok često opšti s anđelima. Ponekad su to obični anđeli (1:19; 4:1, 4, 11; 5:5, 10; 6:4-5), ali u šest slučajeva „anđeo GOSPODNJI“ označava samog Boga (1:11-12; 3:1, 5-6; 12:8). „Anđeo“ znači „glasnik“, a u tim slučajevima onaj koji je donosio poruku bio je Bog. Jahač crvenog konja u 1:8 označen je kao „anđeo GOSPODNJI“ u 1:11. Njegova nadmoć pokazuje se u tome što su mu ostali jahači (anđeli) podnosili izveštaj (1:11). U trećoj glavi anđeo Gospodnji predsedava nebeskim sudom. Kada je progovorio u 2. stihu, označen je kao „GOSPOD“. U 4. stihu anđeo Gospodnji oprašta grehe, što je božanska povlastica. U 12:8 anđeo Gospodnji označen je obama imenima – „GOSPOD“ i „Bog“.
I drugde u Starom zavetu anđeo Gospodnji izjednačen je s Bogom. Pošto je Agara, Sarina sluškinja, srela anđela Gospodnjeg (Postanje 16:7-12), nazvala ga je „Bog koji vidi“ (Postanje 16:13). Govoreći Avramu, anđeo Gospodnji je rekao: „Sobom se zakleh, veli Gospod“ (Postanje 22:16). Anđeo Gospodnji javio se Mojsiju u gorućem grmu (Izlazak 3:2). Kada je Mojsije prišao da vidi, Bog mu je progovorio iz grma (Izlazak 3:4-6). U razgovoru anđela Gospodnjeg s Gedeonom tekst više puta označava govornika kao „GOSPODA“ (Sudije 6:11-24). Samsonovi roditelji shvatili su da su u susretu s anđelom GOSPODNJIM „vidjesmo Boga“ (Sudije 13:20-22).
Evanđeoski naučnici obično prepoznaju anđela Gospodnjeg kao javljanje Hrista pre ovaploćenja – druge Ličnosti Trojstva. Paul Enns nudi sledeću potporu za ovo tumačenje:
Teofanije dokazuju Njegovo [Hristovo] večno postojanje. Teofanija se može definisati ovako: „To je druga Ličnost Trojstva koja se tako javlja u ljudskom obličju.“ … Poistovećenje Hrista s javljanjima anđela Gospodnjeg (teofanijom) može se pokazati na sledeći način. Anđeo Gospodnji prepoznat je kao Bog. O njemu se govori kao o Bogu (Sudije 6:11, 14; primetimo da se u 11. stihu naziva „anđeo GOSPODNJI“, dok se u 14. stihu naziva „GOSPOD“). Anđeo Gospodnji u drugim slučajevima razlikuje se od Jahvea jer razgovara s Jahveom (Zaharija 1:12; 3:1-2; upor. Postanje 24:7). Anđeo Gospodnji nije mogao biti Duh ni Otac, jer ni Duh ni Otac [nisu] nikada otkriveni u telesnom obličju (upor. Jovan 1:18). Anđeo Gospodnji više se ne javlja nakon ovaploćenja Hrista. U Novom zavetu nema pomena anđela Gospodnjeg; on prestaje da se javlja nakon Hristovog rođenja (Enns, The Moody Handbook of Theology, Chicago: Moody Press, 1989, str. 216).
U javljanju anđela Gospodnjeg dat nam je uvid u Hristovu slavu pre njegovog ovaploćenja. On je potpuno Bog, sa svim Božjim povlasticama koje su mu na raspolaganju. Na primer, oprašta greh (3:4), umnožava potomstvo (Postanje 22:17; vidi Postanje 16:10), izvodi Izrael iz Egipta (Sudije 2:1; upor. Izlazak 23:20-21), zna budućnost (Sudije 13:3) i čini čuda (Izlazak 3:2; Sudije 13:20). Ovi odlomci ujedno nagoveštavaju učenje o Trojstvu (tri ličnosti – Otac, Sin i Sveti Duh – jedan Bog). Već u starozavetno doba bilo je otkriveno da naš jedini Bog postoji kao više od jedne ličnosti. (str. 170-171)
1:8. Iako je bila noć, viđenje nije došlo u snu, nego dok je prorok bio budan. Zaharija je video čoveka kako jaše na crvenom konju. Reč stajaše može se odnositi na konja na kome je jahač sedeo ili na jahača koji je već sišao s konja. Čovek među mirtama označen je u 11. stihu kao „anđeo GOSPODNJI“, ali on nije običan anđeo. U Starom zavetu se anđeo Gospodnji često poistovećuje s Bogom (Postanje 16:7-13; 22:11-12; Izlazak 3:2-6; Sudije 6:14, 22; 13:9-18, 22). Prema Lindziju: „Da je ovaj ‘Anđeo’ (doslovno ‘Glasnik’) javljanje Hrista pre ovaploćenja, utvrđeno je u trećoj glavi, gde se izričito naziva ‘GOSPOD’, a ipak upućuje na ‘GOSPODA’ kao na drugu Ličnost (3:2). Takođe se vidi kako vrši božansku povlasticu opraštanja greha (3:4)“ (Lindsey, 1550). Štaviše, ova ličnost očigledno zapoveda, jer joj jahači (anđeli) ostalih konja podnose izveštaj (11. stih). Prema Fajnbergu, vavilonski Talmud kaže: „Ovaj čovek nije niko drugi do Sveti, blagosloven da je; jer je rečeno: „Gospod je velik ratnik““ (Feinberg, Minor Prophets, 275). (str. 142)
U ovom stihu jedna božanska ličnost („anđeo GOSPODNJI“ = Hristos pre ovaploćenja) posreduje kod druge, GOSPODA nad vojskama. Ovde nam je dat starozavetni uvid u Trojstvo. Ovaj odlomak nas podseća na Hristovu veliku posredničku molitvu u Jovanu 17. (str. 144)
3:1. Izraz pokaza mi može se odnositi na anđela tumača ili na Boga. Reči koji stajaše pred anđelom GOSPODNJIM tumačene su tako da označavaju službu, a glagol „stajati“ zaista se s tim značenjem javlja u Starom zavetu… Možemo primetiti istaknuto mesto anđela Gospodnjeg u ovom viđenju. On očigledno ima glavnu reč. Kao i u 1:11-12, anđeo Gospodnji nije niko drugi do sam Gospod. Kada anđeo Gospodnji govori, 2. stih ga označava kao „GOSPODA“. U 4. stihu anđeo Gospodnji oprašta grehe, što je božanska povlastica. Ovu božansku ličnost možemo razumeti kao javljanje Hrista pre ovaploćenja. (str. 160)
3:4. Gospod (anđeo Gospodnji) zapovedio je anđelima u viđenju da s Jošue skinu prljave haljine, što je simbol oproštenja njegovog greha („bezakonje“, KJV, NKJV, NASB; „krivica“, NRSV). Ove prljave haljine predstavljaju moralnu, a ne obrednu nečistotu, jer je ovim činom Jošuin greh očišćen. Činjenica da je anđeo Gospodnji imao moć da oprašta grehe potvrđuje njegovo božanstvo. Ovde je prikazano Jošuino opravdanje, čin kojim sudija proglašava osobu pravednom ili pomilovanom. Opravdanje podrazumeva izbavljenje od kazne za greh. Vredno je pažnje da je ovaj čin oproštenja izvršio Gospod sam. Spasenje je Božje delo. (str. 163)