Reformatori o Mk. 16:9-20, Jn. 7:53-8:11, Delima 8:37 i 1. Jn. 5:7

U ovom tekstu navodiću određene reformatorske izvore s izričitim ciljem da pokažem kako su ovi reformatorski autoriteti prihvatali tekstualnu verodostojnost odlomaka koji se nalaze u Primljenom tekstu (Textus Receptus), a to je sabrani grčki tekst koji su prevodioci verzije Kralja Džejmsa koristili pri izradi svog engleskog prevoda spisa [N]ovog [Z]aveta.

To su stihovi koje savremeni tekstualni kritičari dovode u pitanje zato što daju prednost ili prvenstvo određenim papirusima, koji su otkriveni tek tokom 19. i 20. veka, i/ili Vatikanskom i Sinajskom kodeksu. Ti takozvani učenjaci pogrešno pretpostavljaju da su ovi prepisi pouzdaniji prosto zato što su vremenski bliži nastanku izvornih novozavetnih knjiga.

Navodim sporne tekstove radi čitalaca.

MARKO 16:9-20

„A Isus, vaskrsnuvši rano u prvi dan nedjelje, javi se najprije Mariji Magdalini, iz koje bješe istjerao sedam demona. I ona otide te javi onima što su bili s njim, koji plakahu i ridahu. A oni čuvši da je živ i da ga je ona vidjela, ne vjerovaše. A poslije toga javi se na putu dvojici od njih u drugome obličju, kad su išli u selo. I oni otišavši javiše ostalima; ali ni njima ne vjerovaše. Najposlije javi se njima Jedanaestorici kada bijahu za trpezom, i prekori ih za njihovo nevjerovanje i okorjelost srca, što ne vjerovaše onima koji ga vidješe vaskrsloga. I reče im: Idite po svemu svijetu i propovijedajte jevanđelje svakom stvorenju. Koji povjeruje i krsti se biće spasen, a koji ne vjeruje biće osuđen. A znaci onima koji vjeruju biće ovi: imenom mojim izgoniće demone; govoriće novim jezicima; Uzimaće zmije u ruke; ako i smrtno što popiju, neće im nauditi; na bolesnike polagaće ruke, i ozdravljaće. A Gospod pošto im ovo izgovori, uznese se na nebo i sjede Bogu sa desne strane. A oni otidoše i propovijedaše svuda, i Gospod im pomagaše, i riječ potvrđivaše znacima koji su se potom pokazivali. Amin.“ New King James Version (NKJV)

JOVAN 7:53-8:11

„I otidoše svaki domu svome.“ „A Isus otide na Maslinsku goru. I ujutru opet dođe u hram, i sav narod dolažaše k njemu; i sjede i učaše ih. A književnici i fariseji dovedoše ženu uhvaćenu u preljubi, i postaviše je na sredinu. I rekoše mu: Učitelju, ova žena je uhvaćena u preljubi na djelu; A Mojsej nam u Zakonu zapovjedi da takve kamenujemo. Ti, dakle, šta veliš? Ovo pak rekoše iskušavajući ga da bi ga imali za što okriviti. A Isus sagnuvši se dolje, pisaše prstom po zemlji. A kad ga uporno pitahu, ispravi se i reče im: Koji je među vama bez grijeha neka prvi baci kamen na nju. Pa se opet saže dolje i pisaše po zemlji. A oni čuvši to, i pokarani od svoje savjesti, izlažahu jedan po jedan, počevši od starješina do posljednjih; i ostade Isus sam i žena stojeći na sredini. A kada se Isus ispravi, i ne vidjevši nikoga do samu ženu, reče joj: Ženo, gdje su oni što te tužahu? Zar te niko ne osudi? A ona reče: Niko, Gospode. A Isus joj reče: Ni ja te ne osuđujem; idi, i od sada više ne griješi.“ NKJV

DELA APOSTOLSKA 8:37

„A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca, može. A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji.“ NKJV

1. Jovanova 5:7

„Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Logos (Riječ) i Sveti Duh; i ova trojica su jedno.“ NKJV

S obzirom na prethodno, sada se okrećem izjavama nekih reformatora i reformatorskih ispovedanja vere. Sva isticanja su moja.

JOVAN KALVIN

„Vjerujem da je Isus Hristos“. Kako je krštenje utemeljeno na Hristu, i kako se u njemu sadrže njegova istina i snaga, tako i evnuh pred svoje oči postavlja jedino Hrista. Evnuh je i ranije znao da postoji jedan Bog, koji je sklopio savez sa Avramom, koji je dao zakon preko Mojsija, koji je odvojio jedan narod od ostalih naroda, koji je obećao Hrista, kroz koga će biti milostiv svetu. Sada ispoveda da je Isus Hristos taj Iskupitelj sveta i Sin Božji; pod kojim naslovom ukratko obuhvata sve ono što Sveto pismo pripisuje Hristu. To je savršena vera o kojoj je Filip maločas govorio, koja prima Hrista, kako je bio obećan u prošlim vremenima, tako i kako je najzad pokazan, i to sa iskrenom naklonošću srca, jer Pavle ne dopušta da ova vera bude izveštačena. Ko god to nema kada odraste, uzalud se hvali krštenjem iz svog detinjstva. Jer Hristos zato prima decu krštenjem, da bi se, čim im uzrast dopusti, posvetili tome da budu njegovi učenici, i da bi, kršteni Svetim Duhom, razumevanjem vere obuhvatili njegovu silu koju krštenje predoznačava. (Kalvinovi komentari, Dela apostolska, Poglavlje 8)

„Jer je troje što svjedoči na nebu“ Ceo ovaj stih neki su izostavili. Jeronim smatra da se to dogodilo namerno, a ne greškom, i to zapravo samo kod Latina. Ali pošto se ni grčki prepisi ne slažu, ne usuđujem se ništa tvrditi o tome. Ipak, budući da odlomak bolje teče kada se ova rečenica doda, i pošto vidim da se nalazi u najboljim i najpriznatijim prepisima, sklon sam da ga prihvatim kao ispravno čitanje.

A smisao bi bio taj da Bog, da bi našu veru u Hrista što obilnije potvrdio, na tri načina svedoči da treba da se u njemu smirimo. Jer kao što naša vera priznaje tri ličnosti u jednoj božanskoj suštini, tako je i na isto toliko načina pozvana Hristu da bi na njemu počivala.

Kada kaže: „ova trojica su jedno“, ne misli na suštinu, nego naprotiv na saglasnost; kao da je rekao da Otac i njegova večna Reč i Duh složno svedoče isto o Hristu. Otuda neki prepisi imaju εἰς ἓν, „za jedno“. Ali iako čitate ἓν εἰσιν, kao u drugim prepisima, ipak nema sumnje da se za Oca, Reč i Duha kaže da su jedno u istom smislu u kome se kasnije za krv i vodu i Duha kaže da se slažu u jedno.

Ali pošto se Duh, koji je jedan svedok, pominje dvaput, čini se da je to nepotrebno ponavljanje. Na to odgovaram da mu se, budući da na razne načine svedoči o Hristu, s pravom pripisuje dvostruko svedočanstvo. Jer Otac, zajedno sa svojom večnom Mudrošću i Duhom, objavljuje da je Isus Hristos takoreći sa vlašću, i tada, u tom slučaju, treba da razmotrimo jedino veličanstvo božanstva.

Ali kako je Duh, koji obitava u našim srcima, zalog, jemstvo i pečat koji potvrđuje tu odluku, on tako opet govori na zemlji svojom milošću.

Ali budući da svi ne prihvataju ovo čitanje, izložiću ono što sledi kao da se apostol pozivao samo na svedoke na zemlji. (Kalvinovi komentari na saborne poslanice https://ccel.org/ccel/calvin/calcom45/calcom45.v.vi.ii.html)

DŽON GIL

Stih 37

„A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca, može.“,… Time se nagoveštava da, ako ne veruje, nema pravo na ovu uredbu; iako je bio prozelit jevrejske vere, ozbiljan i pobožan čovek, i bio je zauzet religioznim poslom kada mu je Filip prišao, i vrlo je želeo da bude poučen u poznanju božanskih stvari; pa ipak, uprkos svemu tome, nije imao pravo na uredbu krštenja, osim ako nije imao veru u Hrista i ispovedio je; niti bi mu je Filip udelio bez toga; odakle se vidi da su vera u Hrista i njeno ispovedanje neophodni preduslovi krštenja; a ta vera ne treba da bude tek istorijska i privremena, niti izveštačena, nego verovanje u Hrista srcem na pravednost; ili takva vera kojom se duša odriče sopstvene pravednosti, i gleda u Hrista i ide k njemu radi pravednosti, života i spasenja, i počiva i oslanja se na njega za njih; i treba da bude verovanje u njega svim srcem, što ne označava snažnu veru ili puno uverenje vere, nego srdačnu, iskrenu i neizveštačenu, makar bila slaba i vrlo nesavršena. A da je to neophodno za krštenje očigledno je, jer bez toga je nemoguće ugoditi Bogu; niti mu pokornost i poslušnost tome mogu biti prihvatljivi; niti pak ova uredba može biti ugodna i prijatna nevernicima; jer iako je to zapovest koja nije teška, i jaram koji je lak, to je tako samo onima koji veruju; niti bilo ko drugi može sagledati svrhu ove uredbe, ili videti pogreb i vaskrsenje Hristovo koje se njome predstavlja, ili se krstiti u njegovu smrt i imati udela u njenim dobrima; a osim toga, sve što nije od vere greh je.

„A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji.“: što je, iako kratak, vrlo obuhvatan sažetak članova vere o ličnosti, službama i milosti Hristovoj; naime, da je on božanska ličnost, istinski i u pravom smislu Bog, jedinorodni od Oca, iste prirode s njim i jednak njemu; da je postojao od svevečnosti, kao božanska ličnost s njim i različit od njega; i da je on Hristos, Božji pomazanik, da bude prorok, sveštenik i car; i da je Isus, jedini Spasitelj izgubljenih grešnika, u koga se pouzdao i od koga je jedino zavisio za pravednost, život i spasenje.

Ceo ovaj stih nedostaje u Aleksandrijskom prepisu i u pet Bezinih prepisa, kao i u sirijskom i etiopskom prevodu; ali stoji u latinskoj Vulgati i u arapskom prevodu, i u Komplutenskom izdanju; i, kako Beza primećuje, nikako ne bi smeo biti izbrisan, budući da sadrži tako jasno ispovedanje vere koje se tražilo od onih koji treba da budu kršteni, a koje se koristilo u istinski apostolskim vremenima. (Gilovo tumačenje cele Biblije, Dela apostolska, Poglavlje 8)

Stih 7

Verodostojnost ovog teksta neki su dovodili u pitanje, zato što ga nema u sirijskom prevodu, kao ni u arapskom i etiopskom prevodu; i zato što ga stari latinski prevodilac nema; i ne nalazi se u mnogim grčkim rukopisima; niti ga navode mnogi drevni oci, čak ni oni koji su pisali protiv arijanaca, kada bi im mogao biti od velike koristi: na sve to može se odgovoriti sledeće:

Što se tiče sirijskog prevoda, koji je najstariji i od najvećeg značaja, on je ipak samo prevod, i to manjkav. Priča o preljubnici u osmoj glavi Jovana, druga Petrova poslanica, druga i treća Jovanova poslanica, Judina poslanica i knjiga Otkrivenja, ranije su u njemu nedostajale, dok nisu obnovljene iz prepisa biskupa Ašera, zaslugom De Dijea i dr Pokoka, koji je takođe, iz jednog istočnog prepisa, dopunio ovaj prevod ovim tekstom.

Što se tiče starog latinskog prevodioca, izvesno je da se ovaj tekst vidi u mnogim latinskim rukopisima ranog datuma, i stoji u latinskoj Vulgati londonske Poliglotske Biblije: a latinski prevod koji nosi Jeronimovo ime ima ga, i on se, u svojoj poslanici Eustohiji, koja prethodi njegovom prevodu ovih sabornih poslanica, žali na to što su ga neverni prevodioci izostavili.

A što se tiče toga da ga nema u nekim grčkim rukopisima, kao što je Aleksandrijski i drugi, dovoljno je reći da se nalazi u mnogim drugima; nalazi se u jednom starom britanskom prepisu, i u Komplutenskom izdanju, čiji su sastavljači koristili razne prepise; a od šesnaest drevnih prepisa Robera Stefanusa, devet ih ga je imalo: a što se tiče toga da ga ne navode neki od drevnih otaca, to ne može biti dovoljan dokaz njegove neverodostojnosti, budući da je mogao biti u izvornom prepisu, iako ne u prepisima koje su oni koristili, zbog nemara ili nevernosti prepisivača; ili je mogao biti u njihovim prepisima, a da ga oni ipak nisu naveli, jer su imali dovoljno mesta iz Svetog pisma i bez njega da brane učenje o Trojstvu i božanstvo Hrista.

Pa ipak, nakon svega, izvesno je da ga mnogi od njih navode; Fulgencijez, na početku „šestog“ veka, protiv arijanaca, bez ikakve sumnje ili oklevanja; a Jeronim ga, kao što je već rečeno, ima u svom prevodu načinjenom krajem „četvrtog“ veka; i navodi ga Atanasije oko 350. godine; a pre njega Kiprijan, sredinom „trećeg“ veka, oko 250. godine; a na njega upućuje Tertulijan oko 200. godine; a to je bilo u roku od „sto“ godina, ili nešto više, od pisanja poslanice; što može biti dovoljno da bilo koga uveri u verodostojnost ovog odlomka; a osim toga, nikada nije bilo spora o njemu sve dok ga Erazmo nije izostavio u prvom izdanju svog prevoda Novog zaveta; pa ipak je i on sam, na osnovu pomenutog starog britanskog prepisa, uneo ga u drugo izdanje svog prevoda…

„i ova trojica su jedno.“; što treba razumeti ne samo o njihovom jedinstvu i saglasnosti u svedočenju, budući da svedoče o istoj stvari, o Hristovom sinovstvu; nego i o njihovom jedinstvu u suštini ili prirodi, jer su oni jedan Bog. Tako da ovaj odlomak iznosi i tvrdi jedinstvo Boga, trojstvo ličnosti u Božanstvu, pravo božanstvo svake ličnosti i njihovu zasebnu ličnost, jedinstvo suštine u tome što su jedno; trojstvo ličnosti u tome što su troje, Otac, Reč i Sveti Duh, i nema ih ni više ni manje; božanstvo svake ličnosti, jer inače njihovo svedočanstvo ne bi bilo svedočanstvo Božje, kao u 1. Jovanova 5:9; i njihovu zasebnu ličnost; jer da nisu tri zasebne ličnosti, ne bi mogli biti tri svedoka, ili trojica koji svedoče.

Budući da je ovo prikladno mesto, izneću veru drevnih Jevreja o učenju o Trojstvu; i to utoliko pre što se ona slaže s apostolovim učenjem i po rečima i po jeziku, kao i po sadržaju. Oni tri Ličnosti u Božanstvu nazivaju trima stepenima: kažud,

„Jehova, Elohenu (naš Bog), Jehova, Ponovljeni zakoni 6:4; to su tri stepena s obzirom na ovu uzvišenu tajnu, u početku Elohim, ili Bog, stvori, Postanje 1:1, itd.“

A ova trojica, kažu, iako su različita, ipak su jedno, kao što se vidi iz onoga što sledie:

„dođi i vidi tajnu reči: postoje tri stepena, i svaki stepen je sam po sebi, pa ipak su svi jedno, i povezani su zajedno u jedno, i jedno nije odvojeno od drugog.“

Opet, kaže sef,

„ovo je jedinstvo Jehove prvog, Elohenu, Jehova, gle, svi oni su jedno, i zato se nazivaju jednim; gle, tri imena su kao da su jedno, i zato se nazivaju jednim, i ona jesu jedno; ali otkrivenjem Svetog Duha to se obznanjuje, i ona se viđenjem oka mogu spoznati, דתלתא אלין אחד, „da su ova trojica jedno“: i ovo je tajna glasa koji se čuje; glas je jedan, a tri su stvari, oganj, i Duh, i voda, i sve su one jedno u tajni glasa, i one su samo jedno: tako i ovde, Jehova, Elohenu, Jehova, oni su jedno, ta tri, גוונין, oblika, načina ili stvari, koji su jedno.“

Još jednomg,

„dva su, i jedno im je pridruženo, i tri su; a kada su ta tri jedno, on im kaže: ovo su dva imena koja je Izrael čuo, Jehova, Jehova, a Elohenu im je pridruženo, i to je pečat prstena istine; a kada su spojena kao jedno, jedno su u jednom jedinstvu.“

A to oni objašnjavaju trima imenima ljudske dušeh;

„tri sile su sve jedno, duša, duh i dah, spojene su kao jedno, i jedno su; i sve je po načinu uzvišene tajne,“

misleći na Trojstvo.

„Kaže R. Isaki: blaženi su pravednici u ovom svetu i u svetu koji dolazi, jer gle, sve na njima je sveto, telo im je sveto, duša im je sveta, duh im je svet, dah im je svet, sveta su ova tri stepena „po obrascu odozgo“. – Dođi i vidi kako se ova tri stepena drže zajedno kao jedno, duša, duh i dah.“

Prve tri sefire, ili brojevi, u kabalističkom drvetu, označavaju tri božanske Ličnosti; prva se naziva glavnom krunom i prvom slavom, čiju suštinu nijedno stvorenje ne može shvatitik, i odnosi se na Oca, Jovan 1:18; druga se naziva mudrošću i razumom koji obasjava, krunom stvaranja, sjajem jednakog jedinstva, koji je uzvišen iznad svake glave; i kabalisti ga nazivaju drugom slavom****l; vidi 1. Korinćanima 1:24 Jevrejima 1:3. To je Sin Božji: treća se naziva razumevanjem koje posvećuje, i temelj je drevne mudrosti, koja se naziva tvorcem vere; i on je roditelj vere, i iz njegove sile proističe veram; a to je Sveti Duh; vidi 1. Petrova 1:2. Oni sadan kažu da su ova prva tri broja umna, i da nisu מדות, „svojstva“ ili „atributi“, kao ostalih sedam. R. Simeon ben Johaj kažeo,

„o tri viša broja rečeno je, Psalam 62:11, „Jednom reče Bog i više puta čuh da je krjepost u Boga.“; jedan i dva, gle, viši brojevi za koje je rečeno: jedan, jedan, jedan, tri jedinice, i to je tajna Psalma 62:11.“

Kaže R. Juda Levip,

„gle, tajna onoga koji broji, broja i onoga što je izbrojano; u krilu Božjem to je jedna stvar, u krilu čovekovom tri; jer on meri svojim razumom, i govori svojim ustima, i piše svojom rukom.“

Kod drevnih Jevreja bilo je uobičajeno da uvode Jehovu kako govori ili nešto čini, u obliku: ja i moj dom suda; i kod njih je pravilo da se, gde god stoji „i Jehova“, podrazumevaju on i njegov sudq; a Jarhi često koristi ovaj izraz da objasni mesta na kojima se podrazumeva mnoštvo u Božanstvu, kao Postanje 1:26; i treba primetiti da dom suda, ili sinedrion, kod Jevreja nikada nije brojao manje od tri člana. Takođe su imali običaj da reč „Jehova“ pišu sa tri „joda“, u obliku trougla,

י י

kao prikaz tri božanske Ličnosti: jedan od njihovih novijihr pisaca ovako primećuje o svešteničkom blagoslovu u Brojevi 6:24:

„ova tri stiha počinju sa „jod“, u vezi sa tri „joda“ koja pišemo umesto imena, (tj. Jehova,) jer se odnose na tri više stvari.“

z Respons. contr. Arian. obj. 10. & de Trinitate, c. 4.

a Contr. Arium, p. 109.

b De Unitate Eccles. p. 255. & in Ep. 73. ad Jubajan, p. 184.

c Contr. Praxeam, c. 25.

d Zohar in Gen. fol. 1. 3.

e Ib. in Lev. fol. 27. 2.

f Ib. in Exod. fol. 18. 3, 4.

g lb. in Numb. fol. 67. 3.

h lb. in Exod. fol. 73. 4.

i lb. in Lev. fol. 29. 2.

k Sepher Jetzira, Semit. 1.

l Sepher Jetzira, Semit. 2.

m Ib. Semit. 3.

n R. Menachem apud Rittangel. in Jetzira, p. 193.

o Tikkune Zohar apud ib. p. 64. p Apud ib. p. 38.

q Zohar in Gen. fol. 48. 4. Jarchi in Gen. xix. 24. Vid. T. Bab. Beracot, fol. 6. 1. & Gloss. in ib. & Sanhedrin, fol. 3. 2.

r R. Abraham Seba in Tzeror Hammor, fol. 113. 2. (Isto, 1. Jovanova, Poglavlje 5)

FRANSIS TURETIN

Nema istine u tvrdnji da su jevrejsko izdanje Starog zaveta i grčko izdanje Novog zaveta osakaćena; niti to može dokazati dokaz koji naši protivnici koriste.

Ne priča o preljubnici (Jovan 8:1-11), jer iako je nema u sirijskom prevodu, nalazi se u svim grčkim rukopisima.

Ne 1. Jovanova 5:7, jer iako su je neki nekada dovodili u pitanje, a jeretici to čine i sada, ipak je imaju svi grčki prepisi, kao što priznaje Siksto Sijenski: „to su bile reči nikada dovođene u sumnju u pogledu istinitosti, i sadržane u svim grčkim prepisima još od samih apostolskih vremena.“ (Bibliotheca sancta, [1575], 2:298).

Ne Marko 16, koje je možda nedostajalo u nekoliko prepisa u Jeronimovo vreme (kako on tvrdi); ali sada se nalazi u svima, čak i u sirijskom prevodu, i očito je neophodno da upotpuni istoriju Hristovog vaskrsenja. (Institucije elenktičke teologije, Tom I, Druga tema, Pitanje XI, Paragraf X)

Evo šta kaže Siksto Sijenski:

Ad vero, quod impii Anabaptistae, ac Servetani de verbis illis, quae in quinto capite primae Ioannis adiecta contendunt, respondemus, ea verba apud Catholicos indubitate semper veritatis fuisse, & in omnibus Graecis exmplaribus ab ipsis Apostolorum temporibus lecta: nec opus est quicquam de ipsorum perpetua integritate, synceritateque dubitare, cum Iginus Papa primus, inducat ea adversus Haereticos, tanquam invictum pro summa Trinitate testimonium. Sic enim in epistola ad omnes Christi fideles scribit: Et iterum ipse Ionnes Evangelista ad Parthos scribens ait: Tres sunt, qui testimonium dant in caelo, Pater, Verbum, & Spiritum Sanctus, & hi tres unum sunt. Quin & sancta mater Ecclesia testimonium istud quotannis per octavam Paschae in sacris mysteriis, ut ex vera & germana eiusdem Evanelistae Epistola decantat. Nec Hieronymus usquan dixit, illud in codicibus Graecis Ecclesiae Catholicae defuisse, immo in Prologo Canonicarum ad Eustochium, conqueritur, haec verba ab infidelibus, & Haereticis translatoribus in Latinum versa non fuisse, cum passim in Graecis voluminibus legerentur, haec verba ab infidelibus, & Haereticis translatoribus in Latinum versa non fuisse, cum passim in Graecis voluminibus legerentur, haec enim sunt Hieronymi eo in Prologo verba:

Quae scilicet Epistolae, si ut ab eis, hoc est, Graecis authoribus, digesta sunt, ita quoque ab interpretibus fideliter verterentur in Latinum eloquium, nec ambiguitatem legentibus facerent, nec sermonum sese varietas impugnaret, illo praecipuem loco, ubide unitate Trinitatis, in prima Ioannis epistola positum legimus, in quo etiam ab infidelibus translatoribus multum erratum esse a fidei veritate comperimus, trium tantummodo vocabula, hoc est Aquae, Sanguinu, & Spiritus, in ipsa sua editione ponentibus, & Patris, Verbique, ac Spiritus Sancti, testimonium omittentibus, in quo maxime & fides Catholica roberator, & Patris, & Filii, & Spritus Sancti in una Divinitatis substantia comprobatur.

Hec Hieronymus.

Quod autem ex prima Erasmi traductione adijciunt, nihil nos movet viti huius Authoritatas, cuius non paucas sententias nuper catholica Ecclesia damnavit, cum ea verba in Graecis exemplaribus ut ostendimus, semper fuerint, & nunc quoque in nostris Graecis codicbus palam in hunc modum legantur, τρεῖς εἰσιν οἱ μαρτυροῦντες, εν τῷ οὐρανῷ, πατήρ, λόγος, καὶ Πνεῦμα Ἅγιον καὶ οἱ τρεῖς ἕν εἰσιν Et ipsem et Erasmus in Annotationibus suis fateatur, haec eadem verba, haberi in pervetustis Graecis exemplaribus Britanniae, Hispaniae ac Rhodi.

Što se tiče istine, o rečima za koje bezbožni anabaptisti i Servetovi sledbenici tvrde da su dodate petoj glavi prve Jovanove poslanice, odgovaramo da su te reči kod katolika oduvek bile nesumnjiva istina, i da su čitane u svim grčkim prepisima još od samih apostolskih vremena. Nema potrebe sumnjati u njihovu trajnu celovitost i verodostojnost, budući da ih je papa Evgenije I upotrebio protiv jeretika, kao nepobedivo svedočanstvo za vrhovno Trojstvo. Tako u svojoj poslanici svim Hristovim vernima piše: „I opet sam jevanđelist Jovan, pišući Partima, kaže: „Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Logos (Riječ) i Sveti Duh; i ova trojica su jedno.““ Štaviše, sveta majka Crkva peva ovo svedočanstvo svake godine tokom uskršnje osmine u svetim tajnama, kao iz istinite i verodostojne poslanice istog jevanđeliste. Niti je Jeronim ikada rekao da ga nema u grčkim kodeksima Katoličke crkve; naprotiv, u Prologu Sabornim [poslanicama] upućenom Eustohiji, žali se da ove reči neverni i jeretički prevodioci nisu preveli na latinski, iako su se nadaleko čitale u grčkim svescima. Ovo su Jeronimove reči u tom Prologu:

„Koje bi poslanice, ako bi ih tumači na latinski jezik verno preveli onako kako su ih sastavili njihovi grčki pisci, ne bi čitaocima stvarale dvosmislenost, niti bi se raznolikost izraza međusobno sukobljavala, naročito na onom glavnom mestu, gde čitamo o jedinstvu Trojstva, u prvoj Jovanovoj poslanici, na kome takođe nalazimo da su neverni prevodioci mnogo pogrešili udaljivši se od istine vere, stavljajući u svoje izdanje samo tri reči, to jest Vodu, Krv i Duh, a izostavljajući svedočanstvo Oca, i Reči, i Svetoga Duha, čime se katolička vera naročito utvrđuje, i dokazuje da su Otac, i Sin, i Sveti Duh u jednoj suštini Božanstva.“

Tako Jeronim.

A što se tiče onoga što dodaju iz prvog Erazmovog prevoda, to nas ne pokreće zbog autoriteta ovog pisca, čijih je nemalo tvrdnji Katolička crkva nedavno osudila, budući da su, kao što smo pokazali, te reči oduvek bile u grčkim prepisima, a i sada se otvoreno čitaju u našim grčkim kodeksima na ovaj način: τρεῖς εἰσιν οἱ μαρτυροῦντες, εν τῷ οὐρανῷ, πατήρ, λόγος, καὶ Πνεῦμα Ἅγιον καὶ οἱ τρεῖς ἕν εἰσιν. A i sam Erazmo priznaje u svojim Napomenama da se te iste reči nalaze u vrlo starim grčkim prepisima Britanije, Španije i Rodosa. (Bibliotheca Sancta A F. Sixtus Senensis, Liber Septimus, str. 599)

VESTMINSTERSKO ISPOVEDANJE VERE IZ 1647.

3. U jedinstvu Božanstva postoje tri ličnosti, jedne suštine, sile i večnosti: Bog Otac, Bog Sin i Bog Sveti Duh,a Otac nije ni od koga, niti je rođen niti ishodi; Sin je večno rođen od Oca;b Sveti Duh večno ishodi od Oca i Sina.c

a. Matej 3:16-17; 28:19; 2. Korinćanima 13:14; 1. Jovanova 5:7. • b. Jovan 1:14, 18. • c. Jovan 15:26; Galatima 4:6. (Glava II – O Bogu i o Svetom Trojstvu)

4. Ne samo oni koji zaista ispovedaju veru u Hrista i poslušnost njemu,a nego i deca jednog ili oba verujuća roditelja treba da budu kršteni.b

a. Marko 16:15-16; Dela apostolska 8:37-38. • b. Postanje 17:7, 9 sa Galatima 3:9, 14 i Kološanima 2:11-12 i Dela apostolska 2:38-39 i Rimljanima 4:11-12; Matej 28:19; Marko 10:13-16; Luka 18:15; 1. Korinćanima 7:14. (Glava XXVIII – O krštenju)