Psalam 110:1 – još jedno jasno svedočanstvo o božanstvu Hrista, 1. deo
Psalm 110:1 – Another Clear Testimony to Christ’s Deity Pt. 1
Muslimanski apologeta Sami Zaatari pridružio se takozvanom „hrišćanskom” unitarijanskom taboru prežvakavajući iste one otrcane argumente i prigovore ovih jeretika protiv istinske istorijske hrišćanske vere, koja počiva na tačnom tumačenju Svetog pisma.
U jednom od svojih članaka Zaatari se poziva na unitarijansko tumačenje Psalma 110:1 kako bi dokazao da Isus nije ništa više do puki čovek koga je Bog uzvisio (*).
Evo stiha o kome je reč:
„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima.“ (neum YHWH l’adoni)
U ovom psalmu car David oslovljava Mesiju kao svog Gospoda, što na hebrejskom glasi Adoni. Zaatari kao papagaj ponavlja argument svojih unitarijanskih mentora tvrdeći da hebrejska Biblija nikada ne upotrebljava taj konkretni izraz za Jahvea i da to, prema tome, dokazuje da Mesija ne može biti Bog (ili bar on tako misli).
Zaatari piše:
Prvo što bi svako trebalo da primeti jesu jasne razlike: stih kaže da je Jehova rekao mome adoniju (gospodu). Da je David zaista verovao da je Mesija Bog, mogao je to učiniti još jasnijim rekavši „i Jehova reče mome Jehovi”. Da je Mesija bio Jehova, Mesija bi i bio nazvan Jehovom, a ipak se pravi razlika između Jehove i Mesije, koji se naziva adoni.
Sada dolazi glavni problem za misionara i, u suštini, pobijanje njihovog argumenta. Reč adoni se u hebrejskoj Bibliji nikada ne koristi u odnosu na Boga; naprotiv, reč adoni se uvek koristi kada se govori o ljudima. Preciznije, adoni se uvek koristi kada se govori o vođama i sudijama među ljudima.
-David naziva Mesiju adoni
-Hebrejska reč Adoni nikada se ne koristi kada se govori o Bogu
-Hebrejska reč adoni uvek se koristi kada se govori o ljudima
Odlučili smo da se pozabavimo Zaatarijevim tvrdnjama kako bismo mu pokazali da nije mudro da muslimanski apologeta počne da oponaša tvrdnje unitarijanskih jeretika, budući da će mu se to na kraju obiti o glavu, kao što ćemo uskoro videti.
Davidova teologija dokazuje da je Muhamed bio lažni prorok
Pre svega, niko u Svetom pismu nikada ne govori o Jahveu ili Jehovi kao o „našem Jahveu” ili „mom Jahveu”, budući da je Jahve lično ime, a nadahnuto Sveto pismo ne dodaje sufikse jednine ili množine ličnim imenima.(1) Zbog toga je zapravo bilo primerenije da prorok David Mesiju naziva svojim Gospodom, tim pre što je ključna i presudna tema ovog psalma isticanje Mesijine nadmoći nad Davidom, tj. da je Pomazani Car koji dolazi daleko veći od svog ljudskog pretka.
Međutim, to otvara problem za Zaatarija, jer Kuran poriče da bi Alah ikada dozvolio bilo kome da obožava proroke kao svoje gospodare:
„On vam ne naređuje da anđele i verovesnike smatrate božanstvima. Zar da vam naređuje neverovanje, nakon što ste postali Njemu predani?!“ S. 3:80 Arberry
Pa ipak, prema Gospodu Isusu, Sveti Duh je pokrenuo Davida da obožava i poštuje Hrista kao svog uzvišenog Gospoda!
„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:35-37
To znači da Kuran greši, što Muhameda čini lažnim prorokom, budući da je Bog zapovedio svojim sledbenicima da obožavaju jednog određenog proroka, naime Hrista, kao svog suverenog Gospoda. Bog to čini zato što je Hristos više od pukog proroka, jer je on jedinstveni Sin Božji koga Otac voli i u kome uživa,
„I dogodi se u one dane da dođe Isus iz Nazareta Galilejskoga, i krsti ga Jovan u Jordanu. I odmah izlazeći iz vode vidje nebesa gdje se otvaraju i Duh kao golub silazi na njega. I glas dođe s neba: Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Marko 1:9-11
„I reče im: Zaista vam kažem: ima neki među ovima što stoje ovdje koji neće okusiti smrti dok ne vide Carstvo Božije da je došlo u sili. I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede na goru visoku, posebno samo njih; i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne, vrlo bijele kao snijeg, kakve ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija s Mojsejem i bijahu u razgovoru sa Isusom. I Petar odgovarajući reče Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti; da načinimo tri sjenice: tebi jednu i Mojseju jednu i Iliji jednu. Jer ne znadijaše šta da kaže; jer bijahu uplašeni. I pojavi se oblak te ih zakloni; i dođe glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega poslušajte.“ Marko 9:1-7
I koji stoga zahteva da svi poštuju njegovog voljenog Sina na isti način na koji poštuju njega:
„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11
I ovo je činjenica koju je Muhamed poricao!(2)
„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Arberry
Prema tome, Muhamed stoji osuđen kao lažni apostol porukom istinskih Božjih izaslanika.
Da li se Adoni nikada ne koristi za Jahvea?
Drugi problem sa kojim se Zaatari suočava jeste taj što jednostavno nije tačno da se Adoni nikada ne primenjuje na Jahvea, jer se svakako koristi u odnosu na njega u onome što se obično naziva teoforna imena (grč. theoforētos, „koji nosi božanstvo”), tj. lična imena koja sadrže ili u sebi nose ime i/ili svojstvo božanstva koje određena osoba obožava.
U hebrejskoj Bibliji postoje izvesna teoforna imena koja Jahvea identifikuju kao Adonija, tj. imena koja izdvajaju Boga koga osoba koja nosi to određeno ime ispoveda i obožava (ili bi trebalo da ispoveda i obožava) kao svog Gospoda. Među njima su sledeća:
Adonija (adoniyah) = „Moj Gospod (Adoni) jeste Jahve”.
„I Davidu se rodiše sinovi u Hevronu: prvenac mu bješe Amnon od Ahinoame Jezraeljanke; Drugi bješe Hileav od Avigeje, žene Navala Karmilca; treći Avesalom, sin Mahe, kćeri Talmaja, cara Gesurskoga; Četvrti Adonija sin Agitin; i peti Sefatija, sin Avitalin; I šesti Itram od Egle, žene Davidove. Ti se rodiše Davidu u Hevronu.“ 2. Samuilova 3:2-5
„Adonija, Vigvaj, Adin,“ Nemija 10:16
Tobadonija (tob adoniyah) = „Moj Gospod (Adoni) Jahve je dobar”.
„I s njima Levite: Semaju i Nataniju i Zevadiju i Asaila i Semiramota i Jonatana i Adoniju i Toviju i Tov-Adoniju, Levite, i s njima Elisamu i Jorama, sveštenike.“ 2. Dnevnika 17:8
Adoniram = „Moj Gospod (Adoni) je uzvišen”.
„A car Solomon carovaše nad svijem Izrailjem. A ovo bijahu knezovi njegovi: Azarija, sin Sadokov, namjesnik; Elioref i Ahija, sinovi Sisini, pisari; Josafat, sin Ahiludov, pametar; Venaja, sin Jodajev, vojvoda; a Sadok i Avijatar sveštenici; A Azarija, sin Natanov, bješe nad pristavima; a Zavud, sin Natanov, prvi vijećnik, prijatelj carev; A Ahisar, upravitelj dvorski; a Adoniram, sin Avdin, nad carskim poslenicima.“ 1. Carevima 4:1-6
„I odredi Solomon ljude iz svega Izrailja, i bi određenijeh trideset tisuća ljudi. I slaše ih na Livan po deset tisuća svakoga mjeseca naizmjence; jedan mjesec bijahu na Livanu, a dva mjeseca kod kuća svojih. A Adoniram bješe nad ovijem poslenicima.“ 1. Carevima 5:13-14
Adonikam = „Moj Gospod (Adoni) je ustao”.
„A ovo su glavari domova otačkih i pleme onijeh što pođoše sa mnom iz Vavilona za vlade cara Artakserksa: Od sinova Finesovijeh Girsom; od sinova Itamarovijeh Danilo; od sinova Davidovijeh Hatus; Od sinova Sehanije, koji bješe od sinova Farosovijeh, Zaharija i s njim na broj muškinja sto i pedeset; Od sinova Fat-Moavovijeh Elioinaj, sin Zerajin, i s njim muškinja dvjesta; Od sinova Sehanijinih sin Jasilov i s njim muškinja tri stotine; I od sinova Adinovijeh Eved, sin Jonatanov, i s njim muškinja pedeset; I od sinova Elamovijeh Isaija, sin Atalijin, i s njim muškinja sedamdeset; I od sinova Sefatijinih Zevadija, sin Mihailov, i s njim muškinja osamdeset; Od sinova Joavovijeh Ovadija, sin Jehilov, i s njim muškinja dvjesta i osamdeset; I od sinova Selomitovijeh, sin Josifijin, i s njim muškinja sto i šezdeset; I od sinova Vivajevih Zaharija, sin Vivajev, i s njim muškinja dvadeset i osam; I od sinova Azgadovijeh Joanan, sin Akatanov, i s njim muškinja sto i deset; I od sinova Adonikamovijeh pošljednjih po imenu Elifelet, Jeilo i Semaja i s njima muškinja šezdeset;“ Jezdra 8:1, 13 – up. 2:13; Nemija 7:18
Dakle, jednostavno nije tačno da Jahve nikada nije nazvan Adoni, jer svakako jeste, kao što prethodni primeri jasno pokazuju. Uostalom, Adoni prosto znači „moj Gospod”, a ako Jahve nije Gospod vernika, onda to nije niko!
Nismo još završili, jer imamo još mnogo toga da kažemo u sledećem delu našeg pobijanja.
Napomene
(1) Zanimljivo je primetiti da, prema pokojnom velikom tumaču Biblije Adamu Klarku, zaista postoji hebrejski rukopis u kome u Psalmu 110:1 Jahve govori Jahveu!
Psa 110:1 Reče Gospodu mome. Umesto לאדני ladoni, „moj Gospod”, jedan rukopis kao da je imao ליהוה layhovah, „Jehova reče Jehovi: ’Sedi meni s desne strane’”, itd. Vidi De Rossi. (Adam Clarke’s Commentary on the Bible; *)
Ako Klark nije pogrešio, onda to ukazuje na to da je postojao bar jedan pisar ili grupa pisara koji su shvatili da je David morao govoriti o Jahveu kao svom Gospodu, budući da po činu i časti nije bilo nikoga većeg od njega osim Jahvea. To pak nagoveštava da su pisar ili pisari odgovorni za ovo čitanje bili svesni da je Bog višelično Biće. Za više o ovoj temi – da osim Jahvea Boga nema nikoga većeg od Davida, što stoga dokazuje da Mesija mora biti Bog da bi bio Davidov Gospod – pogledajte sledeći članak:
(2) Da za Zaatarija stvar bude još gora, hebrejsko Sveto pismo takođe objavljuje da dolazi dan kada će Jahve zahtevati od svih da služe Mesiji na isti način na koji služe svome Bogu!
„Jer u taj dan, govori Gospod nad vojskama, slomiću jaram njegov s vrata tvojega, i sveze tvoje pokidaću; i neće ga više tuđini nagoniti da im služi. Nego će služiti Gospodu Bogu svojemu i Davidu, caru svojemu, kojega ću im podignuti.“ (wa'abadu 'et YHWH elohim wa'et Dawid malkam)… „I knez će njihov biti od njih, i vladalac će njihov izlaziti ispred njih; i daću mu da pristupa, i pristupaće k meni; jer ko je taj koji se usuđuje pristupiti k meni? govori Gospod.“ Jeremija 30:8-9, 21
Kao što sam kontekst pokazuje, David se ovde ne odnosi na istorijskog cara koji je odavno bio mrtav, već na jednog od njegovih potomaka koga je prorok predoznačio. Drugim rečima, izraz David upućuje na Mesiju koga je preminuli car praobrazovao.
To još jasnije iznosi ono što Jeremija kaže na drugom mestu:
„Gle, idu dani, govori Gospod, u koje ću podignuti Davidu Klicu pravednu, koja će carovati i biti srećna i činiti sud i pravdu na zemlji. U njegove dane spašće se Juda, i Izrailj će stanovati u miru, i ovo mu je ime kojim će se zvati: Gospod pravda naša.“ (YHWH tsidqenu) Jeremija 23:5-6 – up. 33:15-16
Prema ovom odlomku, Bog neće podići Davida za Izrael, već izdanak ili potomka iz Davidove loze koji će mudro carovati i doneti spasenje narodu Božjem.
Ono što ovo proročanstvo čini izuzetnim jeste to što se za ime ovog Davidovog Cara kaže da glasi Jahve pravednost naša, ime koje podrazumeva da će ovaj Vladar biti više od pukog ljudskog Davidovog potomka. Onaj koji će doći iz doma Davidovog zapravo je Jahve Bog Svemogući koji dolazi da ispuni obećanja data Davidu!
Da nas ne bi optužili da u tekst učitavamo previše ili da ga pogrešno primenjujemo na Mesiju, obratite pažnju na to kako su sledeći rabinski izvori tumačili ovaj konkretni odlomak:
Midraš Tehilim 21:12
„Bog će Cara Mesiju nazvati svojim sopstvenim imenom, jer je za Cara Mesiju rečeno: Ovo je ime kojim će se zvati: Gospod pravednost naša (Jeremija 23:6). I Jerusalim će se nazvati po imenu Gospodnjem, jer je za Jerusalim rečeno: Ime grada od tog dana biće Gospod…” (Douglas Pyle, What The Rabbonim Say About Moshiach [N. P., treće izdanje, meki povez, objavljeno 2010], str. 23)
Rabin Josef Albo:
„Na isti način Biblija ime Mesije naziva ’Gospod pravednost naša’ (Jeremija 23:5, 6), jer je on posrednik preko koga zadobijamo pravdu od Boga. Iz tog razloga se naziva Božjim imenom. Slično tome, Jerusalim se naziva ’Gospod je tamo.’ Zato što je to mesto na kome se slava Gospodnja objavljivala postojanije nego bilo gde drugde.” (Isto.)
Rav Sadija Gaon:
„’I gle, s oblacima nebeskim dolažaše neko kao čovek.’ To je Mesija, pravednost naša.” (Isto, str. 24)
Jemenitski midraš:
„U budućnosti će Sveti, blagosloven neka je, posaditi Mesiju u nebeskoj Ješivi [Domu učenja], i zvaće ga ’Gospod’, baš kao što nazivaju Stvoritelja [Jeremija 23:6]…
„A Mesija će sedeti u Ješivi, i svi koji hode po zemlji doći će i sesti pred njega da čuju novu Toru i nove zapovesti i duboku mudrost koju on uči Izrael…” (Isto, str. 32-33)
Prethodno nam pomaže da razumemo zašto bi Bog dozvolio – zapravo, zapovedio – svom narodu da služi Mesiji na isti način na koji služi Jahveu, svome Bogu, iako Zakon izričito zabranjuje da se služi i obožava bilo ko osim istinskog Boga:
„Tada reče Bog sve ove riječi govoreći: Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih Bogova uza me. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene;“ (ta'abadem) Izlazak 20:1-5
„Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni.“ (ta'abod) Ponovljeni zakoni 6:13 New King James Version (NKJV)
Mesija nije prosto čovek iz Davidove loze, već je zapravo Bog Svemogući koji će postati (i već je postao) čovek od krvi i mesa kako bi savršeno ostvario i ispunio sva Božja obećanja data njegovom sluzi Davidu.
Sve ovo stvara dodatne probleme za Zaatarija, jer Kuran poriče da je Mesija božanski i da učestvuje u obožavanju i službi koji pripadaju jedino Bogu. Zapravo, Kuran izričito kaže da Alah nikada nikome neće dozvoliti da služi nekome pored njega:
„Nije primereno čoveku da mu Allah da Knjigu, i mudrost, i verovesništvo, a zatim da govori ljudima: „Mene obožavajte, a ne Allaha!“ Nego: „Budite učeni i pobožni, zato što Knjizi podučavate i što je i sami proučavate!"“ ('ibadan) S. 3:79 Muhammad Ahmed – Samira
Zaatari stoga mora da se suoči sa istinom i prihvati činjenicu da Sveto pismo, nadahnuta Reč Božja, osuđuje Muhameda kao lažnog proroka.