Rana hrišćanska propoved:

Hristos kao Gospod svega i vernici kao robovi Isusovi

Kuran tvrdi da su svi Hristovi učenici bili muslimani:

„I kada je Isus osetio da oni ne veruju, rekao je: „Ko su pomagači moji na putu prema Allahu?“ „Mi smo Allahovi pomagači“, rekoše učenici, „mi u Allaha verujemo, a ti budi svedok da smo mi Allahu predani.““ S. 3:52 Y. Ali

„i kada Sam apostolima naredio: „Verujte u Mene i Mog Poslanika“, oni su odgovorili: „Verujemo, a Ti budi svedok da smo muslimani."“ S. 5:111 Y. Ali

Da je to bilo istina, Isusovi sledbenici bi prihvatili islamsku teologiju i stoga bi se složili sa višestruko ponovljenom kuranskom tvrdnjom da Alah nema sudruga u svojoj vlasti nad stvorenim svetom i da sve što je na nebesima i na zemlji pripada isključivo njemu:

„Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i Allah nad svime ima moć.“ S. 3:189 Pickthall

„Nevernici su oni koji govore: „Zaista je Allah Mesija Marijin sin!“ Reci: „Ko može da spreči Allaha da, ako hoće, uništi Mesiju, Marijinog sina, i njegovu majku, i sve one koji su na Zemlji?“ Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara šta hoće, i Allah nad svime ima moć.“ S. 5:17 Hilali-Khan

„Zaista je Allahova vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača.“ S. 9:116 Muhammad Asad

„Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ S. 25:2 Y. Ali

„Reci: „Zovite one koje, pored Allaha, smatrate bogovima. Oni ništa ne poseduju, ni koliko jedan trun, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakvog udela i On nema od njih nikakve pomoći.““ S. 34:22 Hilali-Khan

U svetlu takvih izjava, Isusovi učenici nikada ne bi išli unaokolo propovedajući da je Mesija Sin Božji i apsolutno bi poricali da on učestvuje u Alahovoj vlasti nad nebesima i zemljom.

Niti bi ikada sebe nazivali robovima Hristovim, posvećenima tome da mu služe kao svome vaskrslom i uzvišenom Gospodu, budući da Kuran izričito zabranjuje služenje bilo kome osim Alahu:

„Ja (Muhammed) sam čovek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog. Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka radi dobra dela i neka pored svog Gospodara nikoga ne obožava!“ S. 18:110 Shakir

Zato je muslimanima strogo zabranjeno da sebe nazivaju robovima nekoga drugog osim svoga boga. Kako je to izrazio jedan selefijski učenjak:

5. Očuvanje jedinstva Alahovih imena takođe znači da se Alahova imena u određenom obliku ne mogu davati Njegovom stvorenju osim ako im ne prethodi prefiks ‘Abd, koji znači „rob“ ili „sluga“. Mnoga božanska imena u svom neodređenom obliku, poput Ra’uf i Rahim, dozvoljena su imena za ljude, jer je Alah neka od njih upotrebio u neodređenom obliku ukazujući na Proroka…

Ali ar-Ra’uf (Onaj koji je najpuniji sažaljenja) i ar-Rahim (Najmilostiviji) mogu se upotrebiti za ljude samo ako im prethodi ‘Abd, kao u ‘Abdur-Ra’uf ili ‘Abdur-Rahim, jer u određenom obliku predstavljaju stepen savršenstva koji pripada jedino Bogu. Slično tome, zabranjena su i imena poput ‘Abdur-Rasool (rob poslanika), ‘Abdun-Nabi (rob Proroka), ‘Abdul-Husayn (rob Husejna) itd., kojima ljudi sebe nazivaju robovima nekoga drugog osim Alaha. Na osnovu ovog načela, Prorok je zabranio muslimanima da one koji su im povereni nazivaju ‘abdi (moj rob) ili amati (moja robinja). (Abu Ameenah Bilal Philips, The Fundamentals of Tawheed (Islamic Monotheism) [International Islamic Publishing House, Riyadh, 2. izdanje: 2005], Prvo poglavlje. Kategorije tevhida, str. 30-31; podebljanje naše)

Ovo nije tek usamljeno mišljenje izvesnog muslimanskog autora, već ortodoksni islamski stav po ovom pitanju, kao što sledeći citati dokazuju:

P: Neki ljudi obično daju svojoj deci imena poput `Abdul-Nabiy (sluga Proroka), `Abdul-Hussayn (sluga El-Husejna). Kakvo je mišljenje Vaše Uzoritosti o takvim imenima? Molimo Vas, posavetujte nas. Neka Vas Alah dobro nagradi.

O: Nije dozvoljeno davati imena koja ukazuju na služenje nekome drugom osim Alahu (Uzvišen neka je On), tj. zabranjeno je reći `Abdul-Nabiy, `Abd Aly, `Abdul-Hussayn i tako dalje. To je munkar (ono što je islamskim zakonom i od strane muslimana zdravog razuma neprihvatljivo ili osuđeno), jer takva imena treba da označavaju služenje jedino Alahu, poput `Abdul-Rahman (Sluga Premilostivog), `Abdul-Rahim (Sluga Samilosnog), `Abdul-Malik (Sluga Vladara), `Abdul-Quddus (Sluga Presvetog) itd. To je ispravan oblik služenja, koji se izjavljuje jedino Alahu.

Ibn Hazm Abu Muhammad je rekao: Nadaleko poznato mišljenje učenjaka jeste da se zabranjuje svako ime koje ukazuje na služenje nekome drugom osim Alahu, poput `Abd `Umar, `Abd Al-Ka`bah i slično, sa izuzetkom `Abdul-Muttalib, oko koga postoji neslaganje. Drugim rečima, učenjaci su saglasni da je to zabranjeno. Stoga nije dozvoljeno davati imena koja pokazuju služenje nekome drugom osim Alahu, bez obzira na to o kome je reč. Shodno tome, nije dozvoljeno reći: `Abdul-Hussayn, `Abd `Umar, `Abdul-Nabiy, `Abdul-Ka`bah i slično. Naprotiv, čovek treba da koristi ili imena koja označavaju služenje Alahu ili druga imena poput Salih, Muhammad, Ahmad, Zayd, Khalid, Bakr i slično. (Fatwas of Nur `Ala Al-Darb [Kingdom of Saudi Arabia: Portal of the General Presidency of Scholarly Research and Ifta'], Tom 1, Deo 1, Poglavlje o `akidi, 70 – Propis o davanju imena koja ukazuju na služenje nekome drugom osim Alahu, str. 187; podvlačenje naše)

I:

P: Naš brat piše: Čujemo da neki ljudi svojoj deci daju imena `Abdul-Rasul (sluga poslanika), `Abdul-Nabi (sluga proroka), Abdul-Hassan (sluga El-Hasana) i slično. Molimo Vas, dajte nam propis o tome.

O: Ovo nije dozvoljeno, jer čovek treba da daje imena koja ukazuju na služenje jedino Alahu, a zabranjeno je ukazivati na nekoga drugog osim Alaha. Ibn Hazm Abu Muhammad, poznati imam (osnivač pravne škole), rekao je: Učenjaci su jednoglasno saglasni da nije dozvoljeno davati imena koja označavaju služenje nekome drugom osim Alahu, tj. zabranjeno je nekoga nazvati `Abdul-Harith, `Abd `Ali, `Abdul-Rasul, `Abdul-Ka`bah. Sva ova imena nisu dozvoljena, jer potiču iz džahilijeta (predislamskog doba neznanja). Takva imena koriste i neki šiiti: `Abdul- Al-Husayn, `Abdul- Al-Hasan, `Abd Al-`Aly. Međutim, sva su zabranjena, budući da služenje pripada jedino Alahu. Stoga čovek treba da koristi imena poput `Abdullah (Sluga Alaha), `Abdul-Rahman (Sluga Svemilosnog), `Abdul- `Aziz (Sluga Svemoćnog), `Abdul-Qadir (Sluga Svemogućeg), `Abdul-Karim (Sluga Najplemenitijeg) i tako dalje. Mogu se koristiti i imena poput Salih, Muhammad, Sa`d, Sa`id, Malik ili druga imena za koja se zna da ih muslimani koriste. Hvala Alahu, ovo pitanje je fleksibilno, te ljudi ne moraju koristiti imena koja ukazuju na služenje nekome drugom osim Alahu.

P: Mnogi ljudi ovde u Egiptu koriste imena poput: Hassan `Abdul-Nabi. Da li je haram (zabranjeno) koristiti ta imena ili nije? Treba li ih promeniti? Neka Vas Alah dobro nagradi.

O: Da, korišćenje tih imena je haram, jer nije dozvoljeno davati imena poput `Abdul-Rasul, `Abdul-Nabi, `Abd `Umar, `Abdul- Al-Husayn, Abdul- Al-Hasan, ili `Abd `Aly. To je munkar (ono što je islamskim zakonom i od strane muslimana zdravog razuma neprihvatljivo ili osuđeno), jer imena treba da ukazuju na služenje jedino Alahu. Tako je prihvatljivo koristiti imena poput `Abdullah, `Abdul-Rahman, `Abdul-Quddus, `Abdul-Karim. Abu Muhammad Ibn Hazm je rekao: Učenjaci su jednoglasno saglasni oko zabrane svakog imena koje označava služenje nekome drugom osim Alahu, osim `Abdul-Muttalib. Ukratko, davanje imena koja izražavaju služenje nekome drugom osim Alahu zabranjeno je idžmom (konsenzusom). Otuda ljudi ne bi trebalo da koriste imena `Abdul-Nabi, `Abdul-Hussayn, `Abd `Ali, `Abd `Umar i slična. Umesto toga, treba da koriste `Abdullah, `Abdul-Rahman, `Abdil-Karim, `Abdul-Quddus, `Abdul-Malik, `Abdul-Salam ili druga imena koja pokazuju služenje Alahu. Međutim, ako su nečija deca dobila imena poput `Abdul-Nabi, Abdul- Al-Husayn, `Abdul- Al-Hasan, `Abd `Umar ili slična, treba ih promeniti u šerijatski (islamski dozvoljena) imena. Na primer, treba da promene imena poput `Abdul-Nab u `Abd Rab Al-Nabi (Gospodar Proroka), ili `Abdul-Rasul u `Abd Rab Al-Rasul, a `Abdul- Al-Husayn treba da promene u `Abd Rab Al-Husayn. Mogu takođe koristiti imena poput `Abdullah ili `Abdul-Rahman, koja su šerijatski dozvoljena imena. (Isto, 71 – Propis o davanju imena: `Abdul-Rasul, str. 188-189; podvlačenje naše)

Međutim, upravo se tu za muslimane krije problem. Prema najranijim pisanim zapisima koji su nam došli iz vremena kada su Hristovi učenici živeli, Isusovi sledbenici su zapravo verovali i propovedali da je Hristos vaskrsli Gospod celokupnog stvorenja i da mu sve pripada na osnovu toga što je Božji voljeni Sin i Naslednik:

„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35

„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide,“ Jovan 13:3

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju.“ Dela apostolska 10:36

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13

„Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi da ovlada i mrtvima i živima.“ Rimljanima 14:9

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ Jevrejima 1:1-3

Za samog Isusa se izveštava da je poučavao upravo istu poruku:

„A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari oni rekoše među sobom: Ovo je nasljednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasljedstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda.“ Marko 12:6-8 – uporedi Matej 21:37-39; Luka 20:13-15

„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Matej 11:27 – uporedi Luka 10:22

„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28:18

Isus je čak tvrdio da sve što Otac poseduje pripada u potpunosti njemu:

„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“… „I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:1-2, 10

Budući da Otac poseduje celokupno stvorenje, to znači da svaka stvorena stvar pripada Hristu potpuno i u celosti!

Upravo to blaženi apostol Pavle piše Kološanima:

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi.“ Kološanima 1:15-18

Isusovi učenici su takođe svuda svedočili da su robovi Hristovi, pozvani da mu služe i da ga obožavaju kao Gospoda:

„Pavle, sluga Isusa Hrista, pozvani apostol, izabran za Jevanđelje Božije,“ Rimljanima 1:1

„3ar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Hristov.“ Galatima 1:10

„Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:20-23

„Ne radeći samo prividno kao da ugađate ljudima, nego kao sluge Hristove, tvoreći volju Božiju od srca,“ Efescima 6:6

„Pavle i Timotej, sluge Isusa Hrista, svima svetima u Isusu Hristu koji su u Filipima, sa episkopima i đakonima:“ Filipljanima 1:1

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno, I vi ste ispunjeni u Njemu, koji je glava svakoga načalstva i vlasti;“… „Ako ste, dakle, vaskrsli sa Hristom, tražite ono što je gore gdje Hristos sjedi s desne strane Boga.“… „Robovi, budite poslušni u svemu vašim gospodarima po tijelu, ne radeći samo pritvorno kao da ljudima ugađate, nego u prostoti srca, bojeći se Boga. I sve što god činite, od srca činite, kao Gospodu, a ne kao ljudima, Znajući da ćete od Gospoda primiti kao nagradu nasljedstvo, jer Gospodu Hristu služite.“.… „Pozdravlja vas Epafras, koji je od vas, sluga Isusa Hrista; on se jednako trudi za vas u molitvama da budete savršeni i ispunjeni svakom voljom Božijom.“ Kološanima 2:9-10; 3:1, 22-24, 4:12

„Juda, sluga Isusa Hrista, a brat Jakovljev, prizvanima, osvećenima Bogom Ocem i sačuvanima Isusom Hristom:“ Judina 1:1

I opet, izveštava se da je i sam Hristos poučavao istu stvar, tj. da su Isusovi sledbenici njegove sluge od kojih je očekivao da mu služe budući da je on njihov Gospod:

„Ko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti; i ko meni služi, tome će dati počast Otac moj.“ Jovan 12:26

„Vi me zovete Učiteljem i Gospodom; i pravo velite, jer jesam. Kad vam, dakle, oprah noge, ja Gospod i Učitelj, i vi ste dužni jedni drugima prati noge. Jer sam vam dao primjer da, kao što ja učinih vama, i vi činite. Zaista, zaista vam kažem: Nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao.“ Jovan 13:13-16

„I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: Tako govori Sin Božiji, čije su oči kao plamen ognjeni, a noge kao sjajni bakar: Znam djela tvoja, i ljubav, i vjeru, i služenje, i trpljenje tvoje, i sadašnja djela tvoja su brojnija od ranijih. Ali malo mi je krivo na tebe što dopuštaš ženi Jezavelji, koja veli za sebe da je proročica, da uči i zavodi sluge moje da bludniče i da jedu žrtve idolske.“ Otkrivenje 2:18-20

Povrh svega, prvi hrišćani su išli tako daleko da su sebe nazivali robovima Boga Oca I vaskrslog Gospoda Isusa!

„Jakov, sluga Boga i Gospoda Isusa Hrista, pozdravlja dvanaest plemena rasijanih po svijetu.“ Jakovljeva 1:1

Reći da je ovo prilično izuzetna tvrdnja bilo bi krajnje umanjivanje, naročito kada se setimo da je Hristos izričito rekao svojim učenicima da ne mogu biti robovi dvojici gospodara, pošto nije moguće podjednako voleti više od jednog gospodara niti biti svim srcem odan obojici:

„Niko ne može dva gospodara služiti; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će se jednoga držati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i mamonu.“ Matej 6:24 – uporedi Luka 16:13

Pa ipak Jakov, monoteistički Jevrejin koji je verovao i svedočio da je Bog jedan,

„Ti vjeruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli vjeruju, i drhte.“ Jakovljeva 2:19

bez stida sebe naziva robom i Boga Oca i Isusa Hrista, koga naziva Gospodom!

Ovo pokazuje da je Jakov verovao u božanstvo Hrista i njegovu suštinsku jednakost sa Ocem, kao što sledeći naučnik objašnjava:

„U ovoj poslanici, međutim, Jakov sebe naziva jednostavno ‘slugom Boga i Gospoda Isusa Hrista’. Budući da Jakov uz ove reči ne stavlja ni određeni ni neodređeni član, moguće je čitati ovu frazu kao ‘sluga Isusa Hrista, Boga i Gospoda’. Ali je verovatnije da on jednostavno tesno povezuje dve imenice: Gospod Isus Hristos i Bog. U svakom slučaju, moramo se setiti da je, kada bi Jevrejin stavio zajedno reči ‘Bog’ i ‘Gospod’, Gospod o kome je reč mogao biti jedino Bog (uporedi 1:7, gde ‘od Gospoda’ znači ‘od Boga’). Bez obzira na to kako se ovaj stih čita, Jakov iznosi veoma visoku hristologiju, poistovećujući Isusa ne samo kao Hrista (Mesiju) nego i kao Gospoda, pomenutog u istom dahu sa Bogom. Štaviše, Jevreji su sebe videli kao sluge Boga, a ne bilo kog zemaljskog cara ili gospodara, i, kako Dibelijus ističe (1975: 65), izraz ‘sluga’ ili ‘rob’ ‘izražava određen odnos prema Bogu čijem je kultu osoba posvećena’. Tako opet Jakovljeva izjava da je ‘rob’ Gospoda Isusa predstavlja implicitno priznanje Isusovog božanstva.“ (Dan G. McCartney, James (Baker Exegetical Commentary on the New Testament) [Baker Academic, Grand Rapids, MI 2009], str. 78; podebljanje naše)

Da nema nikakve sumnje kako je Jakov poistovećivao Isusa sa Bogom kada ga je nazivao Gospodom, lako se vidi iz činjenice da u vreme kada je pisao ovu poslanicu nije govorio o nekome ko je bio na zemlji, te stoga nije mislio na zemaljskog gospodara. Naprotiv, to je govorio o nekome ko je zaista prebivao i prebiva na nebu!

A za monoteističke Jevreje postoji samo jedan Gospod koji prebiva na nebu, naime Jahve:

„Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari? Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova. „Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.“ Onaj što živi na nebesima, smije se, Gospod im se podsmijeva.“ Psalam 2:1-4 LXX

„Gospod pogleda s neba na sinove čovječije, da vidi ima li koji razuman, traži li koji Boga.“ Psalam 13[Eng. 14]:2 LXX

„S neba gleda Gospod, vidi sve sinove ljudske; S prijestola, na kome sjedi, pogleda na sve koji žive na zemlji.“ Psalam 32[Eng. 33]:13-14 LXX

„Što je prinikao sa svete visine svoje, Gospod pogledao s neba na zemlju,“ Psalam 101[Eng.]:19 LXX

„K tebi podižem oči svoje, koji živiš na nebesima! Kao što su oči slugama uprte u ruku gospodara njihovijeh, kao oči sluškinjine u ruku gospođe njezine, tako su oči naše u Gospoda Boga našega dok se smiluje na nas.“ Psalam 122[Eng. 123]:1-2 LXX

To znači da je Jakov izjednačavao Hrista sa Gospodom Bogom hebrejskog Svetog pisma, što Petar čini prilično izričitim:

„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“ 2. Petrova 1:1

Ovaj blaženi apostol ne samo da sebe naziva robom Hristovim, već ide toliko daleko da Isusa naziva i Bogom i Spasiteljem!

Prevodioci NET Biblije imaju tekstualnu napomenu koja pokazuje zašto sa sigurnošću možemo znati da je Petar poistovećivao Isusa sa Bogom i Spasiteljem svih vernika:

5 tn Izrazi „Bog“ i „Spasitelj“ odnose se oba na istu osobu, Isusa Hrista. Ovo je jedna od najjasnijih izjava u Novom zavetu o božanstvu Hrista. Konstrukcija u grčkom poznata je kao Grenvil Šarpovo pravilo, nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji ga je prvi jasno formulisao 1798. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član-imenica-καί-imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su dve imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Ilustracije poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ itd. obiluju u Novom zavetu i potvrđuju Šarpovu tvrdnju. Zapravo, ta konstrukcija se javlja i drugde u 2. Petrovoj, što snažno sugeriše da je autorov idiom bio isti kao kod ostalih novozavetnih pisaca (uporedi npr. 1:11 [„Gospod i Spasitelj“], 2:20 [„Gospod i Spasitelj“]). Jedino je pitanje da li se izrazi poput „Bog“ i „Spasitelj“ mogu smatrati zajedničkim imenicama za razliku od vlastitih imena. Šarp i drugi koji su ga sledili (poput T. F. Midltona u njegovom majstorskom delu The Doctrine of the Greek Article) pokazali su da je vlastito ime u grčkom ono koje se ne može staviti u množinu. Budući da su i „Bog“ (θεός, qeos) i „spasitelj“ (σωτήρ, swthr) povremeno nalaženi u množini, oni ne predstavljaju vlastita imena i stoga potpadaju pod Šarpovo pravilo. Iako je tokom 200 godina bilo pokušaja da se Šarpovo pravilo obori, svi su bili uzaludni. Šarpovo pravilo stoji potvrđeno nakon što se sva prašina slegla. Za više informacija o primeni Šarpovog pravila na 2. Petrovu 1:1, vidi ExSyn 272, 276-77, 290. Vidi takođe Titu 2:13 i Judinu 4.

Za više o Šarpovom pravilu i o tome kako ono utvrđuje da tekstovi poput 2. Petrove 1:1 i Titu 2:13 govore o Hristu kao Bogu, štaviše kao velikom Bogu,

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

Predlažemo čitanje sledećih članaka:

Robert M. Bowman, Jr., A Bicentennial Defense of Granville Sharp's Argument for the Deity of Christ, revidirano izdanje iz 1998.

Dr Daniel B. Wallace, Sharp Redivivus? - A Reexamination of the Granville Sharp

Dr James R. White, Granville Sharp's Rule: Titus 2:13, 2 Peter 1:1

Hristovi učenici su dalje propovedali da Bog zahteva da svako stvorenje obožava vaskrslog Isusa, priznajući činjenicu da je on suvereni Gospod stvorenja:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Dakle, najraniji Hristovi sledbenici ne samo da su služili Isusu i sebe nazivali njegovim robovima, već su i svuda objavljivali da će doći dan kada će svako stvorenje obožavati i Oca i Sina, priznajući činjenicu da je Isus Hristos vaskrsli i uzvišeni Gospod koga Otac voli i u kome se raduje:

„I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode; i gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božijega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, glas sa nebesa koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Matej 3:16-17

„I poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede na goru visoku, posebno samo njih; i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne, vrlo bijele kao snijeg, kakve ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija s Mojsejem i bijahu u razgovoru sa Isusom. I Petar odgovarajući reče Isusu: Učitelju, dobro nam je ovdje biti; da načinimo tri sjenice: tebi jednu i Mojseju jednu i Iliji jednu. Jer ne znadijaše šta da kaže; jer bijahu uplašeni. I pojavi se oblak te ih zakloni; i dođe glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega poslušajte.“ Marko 9:2-7

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

Toliko o kuranskoj tvrdnji da su svi Isusovi prvobitni sledbenici bili muslimani!