Prizivanje i obožavanje, 2. deo

JOŠ JEDNA ISLAMSKA DILEMA

Nastavljam odande gde sam stao (PRIZIVANJE I OBOŽAVANJE, 2. DEO (https://www.samshmnthelogy.net/post/invocation-and-worship-pt-1-the-islamic-dilemma-pt-1) pokazujući kako je Muhamed, prema sopstvenom merilu, sebe pretvorio u predmet obožavanja.

Prema određenim navodno verodostojnim hadisima, Muhamed je svojim sledbenicima dozvolio da ga prizivaju u svojim molitvama, a ta se praksa nastavila i dugo nakon njegove smrti.

Na primer, Muhamed je jednom slepom čoveku naložio da se u molitvi obrati i njemu i Alahu zajedno, kako bi njegovo prizivanje bilo uslišeno:

3578. Usman ibn Hunejf je preneo da je jedan slep čovek došao Proroku i rekao mu: „Moli se Alahu da me isceli.“ On reče: „Ako želiš, moliću se za tebe, a ako želiš, možeš biti strpljiv, jer to je bolje za tebe.“ On reče: „Onda mu se moli.“ On reče: „Tako mu je naredio da obavi vudu’ i da svoj vudu’ upotpuni, i da se moli ovom molitvom: ,O Alahu, molim Te i okrećem se ka Tebi posredstvom Tvog Proroka Muhameda, Proroka milosti. Zaista, okrenuo sam se svome Gospodu, POSREDSTVOM TEBE, u vezi sa ovom svojom potrebom, da bi ona bila rešena. O Alahu, zato prihvati NJEGOVO ZAUZIMANJE za mene (Allahumma Inni As’aluka WA MUHAMMADIN Nabi-Ir-Rahmati Tawajjahtu Bika Ila Rabbi Fi Hajati Ha__dh__ihi Lituqda Li, Allahumma FASHAFFI‘HU Fiya).‘“ (SAHIH)

[Rekao je]: Ovaj hadi__s je hasan SAHIH garib, ne poznajemo ga osim ovim putem, kao predanje Ebu Džafera, a on je neko drugi a ne El-Hatmi, [a Usman ibn Hunejf je brat Sehla ibn Hunejfa] (English Translation of Jami‘ At-Tirmidhi: Compiled by Imam Hafiz Abu ‘Eisa Mohammad Ibn ‘Eisa At-Tirmidhi, preveo Abu Khaliyl (SAD), hadise priredio i opremio referencama Hafiz Tahir Zubair ‘Ali Za’i [Darussalam Publishers & Distributors, prvo izdanje: novembar 2007], tom 6, od hadisa br. 3291 do 3956, Various Narrations On The Chapters Of Supplications, poglavlje 118, str. 283 – onlajn verzija https://sunnah.com/tirmidhi/48/209; velika slova i podvlačenje naši)

Evo drugačije verzije istog tog hadisa:

1385. Preneto je od Usmana ibn Hunejfa da je jedan slep čovek došao Proroku i rekao mu: „Moli se Alahu da me isceli.“ On reče: „Ako želiš da svoju nagradu sačuvaš za onaj svet, to je bolje, ili, ako želiš, moliću se za tebe.“ On reče: „Moli se.“ On reče: „Tako mu je rekao da uzme abdest i da to dobro obavi, i da klanja dva rekata, i da izgovori ovu molitvu: ‚Allahumma inni as’aluka wa atawajjahu ilaika BI-MUHAMMADIN NABIYYIR-RAHMA. YA MUHAMMADU inni qad tawajjahtu bika ila rabbi fi hajati hadhihi Lituqda. Allahumma FASHAFFI‘HU fiya (O Alahu, molim Te i okrećem svoje lice ka Tebi POSREDSTVOM ZAUZIMANJA MUHAMEDA, PROROKA MILOSTI. O MUHAMEDE, okrenuo sam se svome Gospodu POSREDSTVOM TVOG ZAUZIMANJA u vezi sa ovom svojom potrebom, da bi ona bila ispunjena. O Alahu, prihvati NJEGOVO ZAUZIMANJE za mene)‘“. (SAHIH) (English Translation of Sunan Ibn Majah: Compiled by Imam Muhammad Bin Yazeed Ibn Majah Al-Qazwini, hadise priredio i opremio referencama Hafiz Abu Tahir Zubair ‘Ali Za’i, preveo Nasiruddin al-Khattab (Kanada), konačna redakcija Abu Khaliyl (SAD) [Darussalam Publications and Distributors, prvo izdanje: jun 2007], tom 2, od hadisa br. 803 do 1782, 5. The Chapters Of Establishing The Prayer And The Sunnah Regarding Them, poglavlje 189. What Was Narrated Concerning Prayer At Times Of Need, str. 329-330 – onlajn verzija https://sunnah.com/urn/1287330; velika slova i podvlačenje moji)

Ono što ovaj očigledno idolopoklonički čin čini prilično uznemirujućim jeste to što su muslimani nastavili da koriste ovo prizivanje mnogo godina nakon Muhamedove smrti:

HADIS O ČOVEKU U NEVOLJI

Štaviše, Taberani u svom delu „el-Mu’džem es-sagir“ prenosi hadis od Usmana ibn Hunejfa da je jedan čovek više puta dolazio Usmanu ibn Afanu povodom nečega što mu je bilo potrebno, ali Usman nije obraćao pažnju ni na njega ni na njegovu potrebu. Taj čovek je sreo Ibn Hunejfa i požalio mu se na tu stvar – a to je bilo nakon smrti (visal) Proroka i nakon halifata Ebu Bekra i Omera – pa je Usman ibn Hunejf, koji je bio jedan od Ashaba koji su sakupljali hadise i bio učen u Alahovoj veri, rekao: „Idi na mesto za abdest i uzmi abdest (vudu), zatim dođi u džamiju, klanjaj tamo dva rekata i reci:

‚O Alahu, molim Te i okrećem se ka Tebi posredstvom našeg Proroka Muhameda, Proroka milosti; O MUHAMEDE (Ja Muhamed), okrećem se posredstvom tebe svome Gospodu, da mi ispuni moju potrebu‘, i spomeni svoju potrebu. Zatim dođi da mogu da pođem s tobom [kod halife Usmana].“ Tako je čovek otišao i učinio kako mu je rečeno, zatim je otišao na vrata Usmana ibn Afana, a vratar je došao, uzeo ga za ruku, doveo ga Usmanu ibn Afanu i posadio ga pored njega na jastuk. Usman upita: „Šta ti je potrebno?“, a čovek spomenu šta želi, i Usman mu to ispuni, a potom reče: „Nisam se setio tvoje potrebe sve do ovog trenutka“, dodavši: „Kad god ti nešto zatreba, samo to spomeni.“ Zatim je čovek otišao, sreo Usmana ibn Hunejfa i rekao mu: „Neka te Alah nagradi! Nije se osvrnuo na moju potrebu niti je obraćao pažnju na mene sve dok ti nisi razgovarao s njim.“ Usman ibn Hunejf odgovori: „Alaha mi, nisam razgovarao s njim, nego sam video slepog čoveka kako dolazi Alahovom Poslaniku i žali mu se na gubitak vida. Prorok reče: ,Zar to ne možeš podneti?‘, a čovek odgovori: ,O Alahov Poslaniče, nemam nikoga da me vodi, i to mi je veliko iskušenje.‘ Prorok mu reče: ,Idi na mesto za abdest i uzmi abdest (vudu), zatim klanjaj dva rekata i uputi molitve.‘“ Ibn Hunejf nastavi: „Alaha mi, nismo se ni razišli niti dugo razgovarali, a čovek nam se vratio kao da mu nikada ništa nije bilo.“

Ovo je izričit, nedvosmislen tekst od jednog Prorokovog Ashaba koji dokazuje pravnu ispravnost tevesula posredstvom mrtvih. Predanje su kao strogo verodostojno (SAHIH) klasifikovali Bejheki, Munziri i Hejsemi.

VERODOSTOJNOST HADISA O SLEPOM ČOVEKU

Tirmizi je izjavio da je hadis o slepom čoveku „hadis koji je dobar ili strogo verodostojan, ali usamljen, budući nepoznat osim preko njegovog lanca prenosilaca, iz hadisa Ebu Džafera, koji nije Ebu Džafer Hatmi“, što znači da su prenosioci ovog hadisa, uprkos tome što je Ebu Džafer bio nepoznat Tirmiziju, bili prihvatljivi do stepena da je hadis u oba slučaja dobar ili strogo verodostojan.

Ali učenjaci pre Tirmizija su utvrdili da je taj Ebu Džafer, ta osoba nepoznata Tirmiziju, bio upravo Ebu Džafer Hatmi. Ibn Ebi Hajsema je rekao: „Ime tog Ebu Džafera, od koga prenosi Hamad ibn Selema, jeste Umejr ibn Jezid, i to je onaj Ebu Džafer od koga prenosi Šu’ba“, a zatim je preneo hadis putem prenosa Usmana od Šu’be od Ebu Džafera.

Ibn Tejmija je, nakon što je preneo Tirmizijev hadis, rekao: „Svi učenjaci kažu da je on Ebu Džafer Hatmi, i to je tačno.“

Razmislite o tome.

Hadiski autoritet Ibn Hadžer u delu „Takrib et-tehzib“ beleži da je on Hatmi i da je pouzdan (saduk).

Ibn Abd el-Ber isto tako kaže da je on Hatmi, u delu „el-Istiab fi ma’rifa el-ashab“. Štaviše, Bejheki je preneo hadis putem Hakima i potvrdio da je strogo verodostojan (SAHIH), a Hakim ga je preneo lancem prenosa koji zadovoljava merila Buharije i Muslima, što je potvrdio hadiski autoritet Zehebi, a Ševkani navodio kao dokaz. Zehebi i Ševkani, ko su oni? Značenje ovoga jeste da su svi ljudi iz lanca prenosa ovog hadisa poznati vrhunskim hadiskim imamima kao što su Zehebi (a ko je stroži od njega?), Ibn Hadžer (a ko je precizniji, učeniji ili savesniji od njega?), Hakim, Bejheki, Taberani, Ibn Abd el-Ber, Ševkani, pa čak i Ibn Tejmija.

Ovaj hadis su zabeležili Buharija u svom delu „et-Tarih el-kebir“, Ibn Madže u svom „Sunenu“, gde je rekao da je strogo verodostojan (SAHIH), Nesai u „Amel el-jevm ve el-lejle“, Ebu Nu’ajm u „Ma’rifa es-sahaba“, Bejheki u „Dela’il en-nubuvva“, Munziri u „et-Tergib ve et-terhib“, Hejsemi u „Medžma’ ez-zeva’id ve menba’ el-feva’id“, Taberani u „el-Mu’džem el-kebir“, Ibn Huzejma u svom „Sahihu“, i drugi. Skoro 15 hadiskih autoriteta („huffaz“, hadiski stručnjaci koji napamet znaju više od 100.000 hadisa sa njihovim lancima prenosa) izričito su izjavili da je ovaj hadis strogo verodostojan (sahih). Kao što je gore spomenuto, došao je lancem prenosa koji zadovoljava merila Buharije i Muslima, tako da kritičaru ne preostaje ništa da napadne niti klevetniku da omalovaži u pogledu verodostojnosti ovog hadisa. Prema tome, što se tiče dopuštenosti moljenja Alahu (tevesul) posredstvom bilo žive bilo mrtve osobe, iz ljudskog razuma, učenosti i osećanja sledi da u toj stvari postoji sloboda.

Ko hoće, može tevesul da prihvati ili da ga ostavi, bez pravljenja nevolje ili iznošenja optužbi, budući da je tako temeljno proveren („Adilla Ahl al-Sunna wa al-Jama’a“, 79-83). Dobro je osvrnuti se na neke istaknute crte iznetog dokaza, kao što su:

(1) da postoje 2 hadisa, Tirmizijev hadis o „slepom čoveku“ i Taberanijev hadis o „čoveku u nevolji“ kome je Usman ibn Hunejf ispričao priču o slepom čoveku, poučivši ga tevesulu kome je Prorok poučio slepog čoveka.

(2) Tirmizijev hadis je strogo verodostojan (sahih), budući predmet gornjeg ispitivanja njegovog lanca prenosilaca, čija je verodostojnost utvrđena van razumne sumnje i posvedočena od skoro 15 najistaknutijih islamskih hadiskih stručnjaka. Hadis izričito dokazuje ispravnost moljenja Alahu (tevesul) posredstvom živog posrednika, jer je Prorok tada bio živ. Autor članka smatra da hadis posredno pokazuje i ispravnost moljenja Alahu (tevesul) posredstvom preminulog posrednika, budući da:

Prorok je rekao slepom čoveku da ode i uzme abdest (vudu), klanja dva rekata, a zatim uputi molitvu koja sadrži reči: „O Muhamede, tražim tvoje zauzimanje kod moga Gospoda za povratak moga vida“, što je poziv upućen nekome ko je telesno odsutan, a u tom su stanju živi i mrtvi jednaki.

Moljenje Alahu (tevesul) posredstvom živog ili preminulog posrednika, po autorovim rečima, „nije tevesul posredstvom telesnog tela, niti posredstvom života ili smrti, nego posredstvom pozitivnog značenja pripisanog toj osobi i u životu i u smrti, jer je telo samo nosač koji to značenje nosi“.

A možda najrečitiji razlog, iako ga autor ne spominje, jeste to što je sve što je Prorok naredio da se čini tokom njegovog života bilo „zakonodavstvo“ koje važi za sve naraštaje do kraja vremena, osim ako se suprotno ne dokaže potonjim ukazivanjem samog Proroka, pri čemu tevesulu kome je poučavao za života ništa drugo nije potrebno da bi bio uopšten na svako potonje vreme.

(3) Verodostojnost Taberanijevog hadisa o čoveku u nevolji tokom Usmanovog halifata članak ne razmatra u pojedinostima, ali on zaslužuje pažnju, budući da hadis izričito dokazuje pravnu ispravnost moljenja Alahu (tevesul) posredstvom preminulih, jer su Usman ibn Hunejf, i zaista svi Prorokovi Ashabi, po naučnom konsenzusu (idžma), bili pravno besprekorni (udul), i iznad su toga da budu optuženi da nekoga uče činu neposlušnosti, a kamoli idolopoklonstvu (širk). Hadis je strogo verodostojan (sahih), kao što Taberani izričito navodi u svom delu „el-Mu’džem es-sagir“. Prevodilac (Nuh Ha Mim Keler), želeći da stvar dodatno proveri, izneo je hadis sa njegovim lancem prenosilaca hadiskom stručnjaku šejhu Šu’ajbu Arnautu, koji se, nakon što ga je ispitao, složio da je strogo verodostojan (sahih), kako je Taberani i naznačio, a tu je ocenu prevodiocu potvrdio i marokanski hadiski stručnjak šejh Abdulah Muhamed Gimari, koji je hadis okarakterisao kao „veoma strogo verodostojan“ i napomenuo da su se hadiski autoriteti Hejsemi i Munziri izričito saglasili sa Taberanijem u pogledu njegove stroge verodostojnosti (sahih). Ishod je taj da je preporučljivost tevesula Alahu Uzvišenom – posredstvom živih ili mrtvih – stav šafijske pravne škole, zbog čega i naš autor Ibn Nakib el-Misri, i imam Nevevi u svom delu „El-Ezkar (281-282)“ i u „el-Medžmu“ izričito beleže da su „tevesul“ posredstvom Proroka i traženje njegovog zauzimanja preporučljivi. Završni članak jednog hanefijskog učenjaka, niže, zaokružuje raspravu. (Nuh Ha Mim Keller, Tawassul: Supplicating Allah through an Intermediary (iz dela Reliance of the Traveller) http://seekershub.org/ans-blog/2011/07/02/tawassul-supplicating-allah-through-an-intermediary/; podebljanje i velika slova moji)

Imamo, dakle, pojedinca u vreme halifata Usmana ibn Afana, više od 20 godina nakon Muhamedove smrti, koji upućuje isto ono prizivanje koje je uputio i slepi čovek – molitvu u kojoj je čovek morao da se obrati neposredno svom preminulom proroku i svome bogu.

Niti je to usamljen slučaj.

Sledeća predanja uzeta su iz dela Riyad as-Salihin, The Book of Supplicating Allah to Exalt the Mention of Allah’s Messenger (https://sunnah.com/riyadussaliheen/15). Sva velika slova, kurziv i/ili podvlačenje biće moji:

Evs ibn Evs je preneo:

Alahov Poslanik je rekao: „Među najboljim vašim danima jeste petak; zato se u njemu što više molite Alahu za mene, jer se vaše MOLITVE PRIKAZUJU meni.“ Upitan je: „O Alahov Poslaniče! Kako će nam blagoslovi biti PRIKAZANI tebi kada se tvoje raspadnuto telo bude pomešalo sa zemljom?“ On odgovori: „Alah je zabranio zemlji da proždire tela Proroka.“

[Ebu Davud].

Sunnah.com referenca: knjiga 15, hadis 3

Arapsko/englesko izdanje, referenca: knjiga 15, hadis 1399

Ebu Hurejre je preneo:

Alahov Poslanik je rekao: „Ne pretvarajte moj grob u mesto svetkovanja, i molite se Alahu za mene, jer me vaša MOLITVA dostiže gde god da ste.“

[Ebu Davud].

Sunnah.com referenca: knjiga 15, hadis 5

Arapsko/englesko izdanje, referenca: knjiga 15, hadis 1401

Ebu Hurejre je preneo:

Alahov Poslanik je rekao: „Kad god me neko pozdravi, Alah vrati dušu u moje telo (u grobu) i ja mu uzvratim pozdrav.“

[Ebu Davud].

Sunnah.com referenca: knjiga 15, hadis 6

Arapsko/englesko izdanje, referenca: knjiga 15, hadis 1402

Zanimljivi su i sledeći primeri:

Ebu Hurejre je rekao da je Alahov Poslanik rekao: „Kad god me neko pozdravi mirom, Alah će mi vratiti moju dušu da bih mogao da uzvratim pozdrav.“

Ebu Bekr ibn Ebi Šejba spominje da je Ebu Hurejre rekao da je Alahov Poslanik rekao: „ČUĆU svakoga ko me blagoslovi kod moga groba. Ako je neko daleko pa me blagoslovi, i to mi se prenosi.“…

Ibn Omer je rekao: „Mnogo se molite za svoga Proroka svake džume. To mu se od vas donosi svake džume.“ Jedna verzija glasi: „Niko me od vas ne blagoslovi A DA MI SE NJEGOVA MOLITVA NE PRIKAŽE kada je završi.“

El-Hasan ibn Ali je rekao da je Prorok rekao: „Blagosiljajte me gde god da ste. VAŠA MOLITVA će me dostići.“

Jedan od njih je spomenuo da se ime onoga ko blagosilja Proroka PRIKAZUJE Proroku kada to čini.

El-Hasan ibn Ali je rekao: „Kada uđete u džamiju, pozdravite Proroka. Alahov Poslanik je rekao: ,Ne pretvarajte moju kuću u mesto bajrama i ne pretvarajte svoje kuće u grobove. Blagosiljajte me gde god da ste. VAŠA MOLITVA će me dostići gde god da ste.‘“…

Sulejman ibn Suhajm je rekao da je u snu video Proroka i upitao ga: „Alahov Poslaniče, prepoznaješ li pozdrav onih koji ti dolaze?“ On odgovori: „DA, I ODGOVARAM IM.“ (Qadi ‘Iyad Ibn Musa al-Yahsubi, Kitab Ash-shifa bi ta’rif huquq al-Mustafa (Healing by the recognition of the Rights of the Chosen One), na engleski prevela Aisha Abdarrahman Bewley [Madinah Press, Inverness, Škotska, Ujedinjeno Kraljevstvo, treće izdanje 1991, meki povez], str. 262-263; velika slova i podvlačenje moji)

Obratite pažljivo pažnju na Muhamedove reči da mu se molitve i molbe njegovih sledbenika prikazuju, što potvrđuje da muslimani ne pozdravljaju tek nekog mrtvog čoveka (što je i samo po sebi dovoljno loše), nego se zapravo neposredno njemu mole!

Ni to nije sve. Postoje ugledni učenjaci koji tvrde da muslimani, na osnovu Kurana 4:64, mogu čak i da posete grob svog mrtvog proroka kako bi ga lično zamolili za njegovo zauzimanje!

A upravo su to neki muslimani i činili:

Iako je ovaj stih (64) objavljen povodom jednog određenog događaja koji se odnosi na licemere, njegove reči ipak daju opšte pravilo koje propisuje da će svakome ko se pojavi pred Svetim Prorokom, i za koga se on pomoli za oproštaj, sigurno biti oprošteno. A „pojavljivanje pred Prorokom“, kakvo je bilo tokom njegovog blaženog života na ovom prolaznom svetu, IMA ISTO DEJSTVO I DANAS, jer poseta svetim prostorima Prorokove džamije i čin „pojavljivanja“ PRED BLAŽENIM STANOVNIKOM POSVEĆENOG MAUZOLEJA POTPADA POD NADLEŽNOST OVOG PRAVILA.

Sejidna Alija je rekao: „Tri dana nakon što smo svi završili sa ukopom Alahovog Poslanika, došao je jedan seljak i pao pored blaženog groba. Gorko plačući, pozvao se na ovaj naročiti kuranski stih I, OBRAĆAJUĆI SE BLAŽENOM GROBU, rekao: ,Alah Svemogući je u ovom stihu obećao da će grešniku, ako se pojavi pred Alahovim Resulom, i ako se Resul odluči da se pomoli za njegov oproštaj, biti oprošteno. Stoga, evo mene, pojavljujem se PRED TOBOM da bih bio blagoslovljen TVOJOM molitvom za moj oproštaj.‘ Ljudi koji su tada lično bili prisutni kažu da je, kao odgovor na seljakovu molbu, iz posvećenog mauzoleja odjeknuo glas sa rečima… Oprošteno ti je.“ (al-Bahr al-Muhit) (Mufti Shafi Usmani, Maariful Quran, tom 2, str. 486 https://www.kalamullah.com/Books/Maariful%20Quran/English-MaarifulQuran-MuftiShafiUsmaniRA-Vol-2-Page-451-505.pdf; velika slova moja)

I:

„Alah upućuje grešnike da, kada počine greh, dođu Alahovom poslaniku i zatraže oproštaj u njegovom prisustvu, a zatim da ga zamole da zatraži oproštaj za njih. I zaista, da su to učinili, Alah bi im se smilovao i imao milosti prema njima, i zbog toga je rekao „oni bi videli da Allah, zaista, prima pokajanje i da je milostiv.“.

A šejh Mansur es-Sabag je u svojoj knjizi „Savršenstva“ (eš-Šema’il) izneo poznato (čuveno) predanje od Utbija:

„Sedeo sam kraj Prorokovog groba kada je došao jedan beduin i rekao: ,Mir s tobom, o Alahov Proroče. Čuo sam Alaha kako kaže: „A mi nismo nijednog poslanika poslali, osim da bi mu se pokoravalo uz Allahovo odobrenje. A da ti oni dođu kada sami sebi učine nepravdu i zamole Allaha da im oprosti, pa da i Poslanik zamoli da im se oprosti, oni bi videli da Allah, zaista, prima pokajanje i da je milostiv.“ A ja sam ti došao tražeći oproštaj za svoj greh, uzimajući tebe za zagovornika kod moga Gospoda.‘

„Zatim je počeo da izgovara stihove: ,O Ti, najbolji od onih čije su kosti sahranjene u el-Ka’i, od slatkih mirisa tih kostiju čitav predeo el-Ka’e i Akamu postadoše namirisani. Sebe žrtvujem grobu u kome ti prebivaš – u njemu je čistota i u njemu je neverovatna velikodušnost.‘

„Zatim je beduin otišao, a mene je savladao san. I video sam Proroka u snu, a on reče: ,Ja Utbi, pođi za beduinom i prenesi mu radosnu vest da mu je Alah oprostio.‘“ (Ibn Kathir, Tafsir of Qur’an al-Adheem [Dar al-Fikr, Bejrut, 1992/1412], tom 1, str. 643)

Kao da ovo nije već dovoljno zapanjujuće, bilo je muslimana koji bi se prilikom molitve okretali ka Muhamedovom grobu, a ne ka Kabi!

Jednako je nužno imati poštovanje i uvažavanje prema Proroku NAKON NJEGOVE SMRTI KAO ŠTO JE TO BILO DOK JE BIO ŽIV. To znači da se ono pokazuje kad god se spomenu Prorok, njegov hadis ili sunet, kad god neko čuje njegovo ime ili bilo šta o njegovom životu ili o tome kako su se ponašali njegova porodica i rođaci. To uključuje poštovanje prema Ljudima njegove Kuće (ehl el-bejt) i njegovim Ashabima…

Ebu Humejd je rekao: „Ebu Džafer, emir el-mu’minin, imao je raspravu sa Malikom u Prorokovoj džamiji. Malik mu reče: ,Emire el-mu’minin, ne podiži svoj glas u ovoj džamiji. Alah je poučio ljude kako da se ponašaju rekavši: „ne dižite svoje glasove iznad Verovesnikovog glasa“ (49:2) On hvali ljude rečima: „One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom – a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti – čeka oprost i nagrada velika.“ (49:3) On kudi ljude, govoreći: „onih koji te glasno dozivaju“ Poštovanje prema njemu KADA JE MRTAV isto je kao poštovanje prema njemu dok je bio živ.‘“

„Ebu Džafer je time bio postiđen. Upitao je Malika: ,Ebu Abdulahu, da li se prilikom molitve okrećeš ka kibli ili se okrećeš ka Alahovom Poslaniku?‘ On odgovori: ,Zašto bi okretao svoje lice od njega kada je on TVOJE SREDSTVO i sredstvo tvoga oca Adama ka Alahu na Dan ustajanja? Ja se okrećem ka njemu i MOLIM GA da se zauzme, i Alah će udovoljiti njegovom zauzimanju. Alah kaže: „A da ti oni dođu kada sami sebi učine nepravdu“.‘“ (4:64) (Qadi ‘Iyad, str. 237-238; velika slova i podvlačenje moji)

To znači da je Muhamed zapovedio svojim sledbenicima da ga obožavaju kao boga jer su, kao što smo videli u prethodnom delu, molitve/prizivanja bitan deo islamskog obožavanja.

Stoga je laž kada muslimani tvrde da nisu muhamedanci i da ne obožavaju Muhameda, jer to najsigurnije čine, i to po izričitom naređenju svoga proroka!

Problemi su daleko od toga da budu okončani.

Kuran ukazuje na to da je razlog zbog koga su pagani prizivali i obožavali svoje razne bogove i boginje bila njihova nada da će se ta bića zauzeti za njih i približiti ih Alahu:

„Oni, pored Allaha, obožavaju ono što ne može niti da im naudi niti da im kakvu korist donese, i govore: „Ovi se za nas zauzimaju kod Allaha.“ Reci: „Zar da Allaha obaveštavate da na nebesima i na Zemlji postoji nešto što On ne zna da postoji?!“ Uzvišen je On i vrlo visoko u odnosu na one koje Mu pridružuju.“ Kuran 10:18 Hilali-Khan

„Mi ti, zaista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, pa obožavaj samo Allaha, iskreno verujući u Njega. A zar čisto verovanje ne pripada samo Allahu? A oni koji pored Njega uzimaju zaštitnike govore: „Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više približili Allahu.“ Allah će njima, zaista, da presudi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće da uputi na Pravi put onoga ko je lažljivac i nevernik.“ Kuran 39:2-3 Pickthall

Ono što ovo čini prilično zbunjujućim jeste to što muslimansko pismo priznaje da ta bića zaista postoje, budući da tvrdi da ona nisu ništa drugo do Alahove sluge koje traže način da mu se približe:

„On je Taj Koji vas je od jednog čoveka stvorio - a od njega je ženu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on sa njom prilegao, ona je zanela lako breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, svoga Gospodara: „Ako nam podariš zdravog potomka, bićemo, zaista, među onim zahvalnim!“ I kad im je On darovao zdravog potomka, njih dvoje su izjednačili druge sa Njim u onome što im On daje, a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu u obožavanju pridružuju! Zar da Njemu pridružuju božanstva, ona koja ne mogu da stvore ništa, i koja su sama stvorena, i koji ne mogu da im pomognu niti mogu sebi da pomognu? A ako ih zamolite da vas na Pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili ćutali. Oni kojima se vi, pored Allaha, molite, zaista su sluge, kao i vi. Pa, vi ih molite, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima prihvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: „Zovite svoja božanstva, pa smislite protiv mene kakvo hoćete lukavstvo, i ne odugovlačite.“ Moj je, zaista, zaštitnik Allah Koji Knjigu objavljuje i On se brine o dobročiniteljima. A oni kojima se vi, pored Njega, molite, ne mogu ni vama, a ni sebi da pomognu.“ Kuran 7:189-197 Pickthall

„Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmeniti.” Oni kojima se oni mole i sami traže način kako će što više svome Gospodaru da se približe, i nadaju se Njegovoj milosti i plaše se Njegove kazne. A kazne Gospodara tvog svako treba da se čuva.“ Kuran 17:56-57 Hilali-Khan

Kuran čak prikazuje kako ta božanstva na dan suda pred Alahom optužuju pagane zato što su ih obožavali!

„A kad oni koji su, pored Allaha, obožavali druga božanstva vide svoja božanstva, reći će: „Gospodaru naš, ovo su naša božanstva kojima smo se, mimo Tebe, molili.“Božanstva će im odgovoriti: „Vi ste, uistinu, lažljivci!““ Kuran 16:86 Arberry

„On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, On je potčinio Sunce i Mesec - svako plovi do određenog roka; to vam je Allah, vaš Gospodar; Njemu pripada sva vlast! A oni koje, pored Njega, molite ne poseduju ništa. Ako ih molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu oni će da poreknu da ste ih Njemu pridruživali u obožavanju! Niko neće da te obavesti kao Onaj Koji sve u potpunosti zna.“ Kuran 35:13-14 Hilali-Khan

„Šta mislite o onima koje molite mimo Allaha? Pokažite mi koji deo Zemlje su stvorili, ili oni možda imaju kakvog udela u nebesima?! Donesite mi Knjigu objavljenu pre ove, ili samo kakav ostatak znanja, ako govorite istinu.“ Ko je u većoj zabludi od onih koji, umesto Allaha, mole one koji neće da im se odazovu do Sudnjeg dana i koji su ravnodušni prema njihovim molbama. Kada ljudi budu sabrani, ta božanstva će da im budu neprijatelji i njihovo obožavanje će da poreknu.“ Kuran 46:4-6 Hilali-Khan

Razlog zbog koga je ovo problematično jeste to što su među idolima koje su Mekanci obožavali bile i takozvane Alahove kćeri, naime El-Lat, El-Uza i Menat:

„Šta mislite o Latu i Uzau?! I onom trećem, Menatu?! Zar za vas da su sinovi, a za Njega kćeri?! To je onda nepravedna podela. To su samo imena koja ste kipovima nadenuli vi i vaši preci; Allah o njima nije poslao nikakav dokaz; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim njihove duše žude, a već im je došla Uputa od njihovog Gospodara.“ Kuran 53:19-23 Hilali-Khan

To znači da je Muhamed zapravo verovao da te boginje stvarno postoje, što potvrđuje i najstarija sačuvana biografija o Muhamedovom životu.

Prema Ibn Ishaku, Muhamed je poslao Halida ibn Velida da ubije El-Uzu, koja se pokazala kao histerična crna žena koju je Halid posekao:

Te godine, pet noći pre kraja ramazana, Halid ibn el-Velid je uništio El-Uzu u nizini Nahle. El-Uza je bila idol Banu Šejbana, ogranka Sulejma, saveznika Banu Hašima. Banu Esed ibn Abd el-Uza su govorili da je to njihov idol. Halid je krenuo ka njoj, a zatim je rekao: „Uništio sam je.“ [Božji Poslanik] reče: „Jesi li video išta?“ „Ne“, reče Halid. „Onda“, reče on, „vrati se i uništi je.“ Tako se Halid vratio idolu, uništio njen hram i slomio idol. Čuvar poče da govori: „Besni, o Uza, jednim od svojih nastupa besa!“ – nakon čega je pred njega izašla naga, zavijajuća etiopska žena. Halid ju je ubio i uzeo njen nakit koji je bio na njoj. Zatim je otišao Božjem Poslaniku i podneo mu izveštaj o tome šta se dogodilo. „To je bila El-Uza“, reče on, „i El-Uza nikada više neće biti obožavana.“

Prema Ibn Humejdu – Selemi – Ibn Ishaku, koji je rekao: Božji Poslanik je poslao Halida ibn el-Velida da [se obračuna sa] El-Uzom, koja je bila u Nahli. Ona je bila hram koji su poštovala plemena Kurejš, Kinana i celi Mudar. Njeni čuvari behu od Banu Šejbana, ogranka Banu Sulejma, saveznika Banu Hašima. Kada je gospodar hrama čuo da Halid dolazi da se obračuna sa El-Uzom, obesio je svoj mač na nju i popeo se na planinu blizu koje se El-Uza nalazila. Dok se penjao, govorio je:

O Uza, napadni napadom koji ne promašuje nijedno vitalno mesto, protiv Halida! Zbaci svoj veo i podigni skute! O Uza, ako danas ne ubiješ Halida, snosi brzu kaznu, ili postani hrišćanka!

Stigavši do El-Uze, Halid ju je uništio i vratio se Božjem Poslaniku. (The History of al-Tabari: The Victory of Islam, preveo Michael Fishbein [State University of New York Press (SUNY), Albany 1997], tom 8, str. 187-188; podebljanje moje)

Muhamedovo verovanje u postojanje tih takozvanih Alahovih kćeri potkrepljuje i epizoda o „Satanskim stihovima“:

Preneto je na osnovu autoriteta Muhameda ibn Ka’ba el-Kurezija da je Alahov Poslanik učio suru En-Nedžm do Alahovih reči (što znači): „Šta mislite o Latu i Uzau?! I onom trećem, Menatu?!“ [En-Nedžm, stihovi 19-20] ZATIM MU JE SATANA NADAHNUO DA KAŽE: „To su uzvišene boginje čije se zauzimanje očekuje“. Tada je Alah objavio ono što znači: „I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo izneo, i tada bi te oni kao prijatelja prihvatili. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio,“. [El-Isra, stihovi 73-74] Alahov Poslanik je potom ostao ožalošćen sve dok Alah nije objavio (što znači): „Pre tebe, Mi nijednog poslanika i verovesnika nismo poslali a da Sotona nije, kad bi on kazivao, u njegovo kazivanje nešto ubacio. Allah bi uklonio ono što bi Sotona ubacio, a zatim bi učvrstio Svoje reči, a Allah sve zna i mudar je.“. [El-Hadž, stih 52] [Ebu eš-Šejh] (Jalal Al-Din Al-Suyuti, Reasons and Occasions of Revelation of the Holy Qur’an (Lubab An-Nuqul Fi Asbab An-Nuzul), preveo dr Muhammad Mahdi Al-Sharif [Dar Al-Kotob Al-Ilmiyah, Bejrut 2015], Kuran 17:73, str. 235-236; velika slova moja)

Preneto je na osnovu autoriteta Sa’ida ibn Džubejra da je Alahov Poslanik učio suru En-Nedžm do Alahovih reči (što znači): „Šta mislite o Latu i Uzau?! I onom trećem, Menatu?!“ [En-Nedžm, stihovi 19-20] ZATIM MU JE SATANA NADAHNUO DA KAŽE: „To su uzvišene boginje čije se zauzimanje očekuje“. Politeisti rekoše: „On (Muhamed) nikada pre ovoga dana nije spomenuo naše bogove sa dobrim“. Zatim je on pao ničice I ONI SU PALI NIČICE SA NJIM. Tim povodom Alah je objavio ovaj kuranski stih. [Ibn Ebu Hatim; Ibn Džerir i Ibn el-Munzir]

Isto je preneto NA OSNOVU AUTORITETA IBN ABASA. [El-Bezar i Ibn Merdevejh] (Isto, Kuran 22:52, str. 260; velika slova moja)

Činjenica da je Muhamed mogao da govori o zauzimanju ovih boginja kao o nečemu što je njegovom bogu potpuno prihvatljivo pokazuje da je on zaista mislio da takva božanska bića stvarno postoje. Njegov jedini problem bio je sa paganskim verovanjem da su ti bogovi Alahovo potomstvo, što je on potpuno odbacivao.

Stoga, Muhamed ne samo da je sebe pretvorio u boga podstičući svoje sledbenike da ga prizivaju, nego je otišao čak dotle da je potvrdio stvarno postojanje bogova i boginja koje je njegovo pagansko pleme obožavalo i prizivalo!

Toliko o često ponavljanoj muslimanskoj tvrdnji da je islam najčistiji oblik monoteističkog obožavanja koji postoji.

DALJE ČITANJE

Obožavanje grobova: još Muhamedove dvoličnosti razotkriveno

Alah – najveći mušrik od svih njih

Sudžud – čin obožavanja koji Alah deli sa svojim stvorenjima

Davagandista Mohamed Hidžab priznaje da njegov bog Alah obožava kao što to čine muslimani!