Prevara po imenu Ali Ataie, 1. deo
SATANSKI STIHOVI
Ovo je materijal koji pripremam za svoje predstojeće sesije u kojima razotkrivam laži i dezinformacije muhamedanca Ali Ataiea u vezi sa verodostojnošću „satanskih stihova“.
U ovim objavama pozabaviću se dvema Ataieovim glavnim tvrdnjama, a to su:
Ne postoje rukopisi Kurana koji sadrže satanske stihove, ni jedan jedini. A ne postoje ni varijantna arapska čitanja (qiraat) koja ih sadrže.
Kuran 22:52, koji je navodno „objavljen“ povodom ovog incidenta, nije bio „spušten“ sve do osam godina kasnije u Medini. Stoga nema nikakvog smisla da su muslimani još osam godina učili satanske stihove kao deo Kurana 53:19-20, a da niko nije podigao obrvu niti prigovorio, s obzirom na to da ti stihovi protivreče izričitoj osudi obožavanja bilo kog drugog božanstva osim Alaha koju Kuran iznosi.
Ovde ću se pozabaviti Ataieovim prvim glavnim prigovorom.
POTPUNO UNIŠTENJE KURANSKIH KODEKSA
Prvi problem sa Ataieovom tvrdnjom jeste to što on pogrešno pretpostavlja da Muhamed i njegovi ortaci ne bi odmah izbrisali satanske stihove iz pisanog materijala koji su imali kod sebe, i to onog istog trenutka kada je njegov prorok priznao da ga je Satana nadahnuo da izgovori te izjave, čime je počinio neoprostivi greh idolopoklonstva.
Ovo nas dovodi do drugog problema sa Ataieovom jadnom tvrdnjom. Još jedan razlog zašto postoji „nula rukopisa (MSS)“ koji i dalje sadrže stihove koje je Satana nadahnuo Muhameda da izgovori jeste taj što islamski izvori svedoče da su muslimani gotovo u potpunosti uništili primerke koje su zapisali Muhamedovi sledbenici, što je dovelo do gubitka velikog dela Kurana.
Zapazite, na primer, sledeće predanje od al-Bukharija:
Prenosi Zaid bin Thabit: Abu Bakr As-Siddiq je poslao po mene kada su ljudi iz Yamame bili pobijeni (tj. izvestan broj Prorokovih drugova koji su se borili protiv Musailame). (Otišao sam kod njega) i zatekao ’Umara bin Al-Khattaba kako sedi s njim. Abu Bakr mi je tada rekao: „Umar je došao kod mene i rekao: ‘Gubici su bili teški među kurra’ Kurana (tj. onima koji su Kuran znali napamet) na dan bitke kod Ya’mame, a bojim se da bi i na drugim bojištima moglo doći do još težih gubitaka među kurra’, čime bi veliki deo Kurana MOGAO BITI IZGUBLJEN. Zato predlažem da ti (Abu Bakr) narediš da se Kuran sakupi.’“ Rekao sam ’Umaru: „Kako možeš da učiniš nešto što ALAHOV APOSTOL NIJE UČINIO?“ ’Umar je rekao: „Alaha mi, to je dobar poduhvat. Umar je nastavio da me nagovara da prihvatim njegov predlog sve dok Alah nije otvorio moje grudi za to, pa sam i ja počeo da uviđam dobro u zamisli koju je ’Umar uvideo.“ Zatim mi je Abu Bakr rekao: ‘Ti si mudar mladić i mi u tebe nemamo nikakve sumnje, a pisao si božansko nadahnuće za Alahovog apostola. Zato treba da potražiš (fragmentarne zapise) Kurana i da ga sakupiš u jednu knjigu.’ Alaha mi, da su mi naredili da premestim jednu od planina, to mi ne bi bilo teže od ovoga što su mi naredili — da sakupim Kuran. Tada sam rekao Abu Bakru: „Kako ćeš učiniti nešto što Alahov apostol nije učinio?“ Abu Bakr je odgovorio: „Alaha mi, to je dobar poduhvat.“ Abu Bakr je nastavio da me nagovara da prihvatim njegovu zamisao sve dok Alah nije otvorio moje grudi za ono za šta je otvorio grudi Abu Bakra i ’Umara. Tako sam počeo da tragam za Kuranom i da ga sakupljam sa palminih stabljika, tankog belog kamenja, a i od ljudi koji su ga znali napamet, sve dok nisam našao poslednji stih sure At-Tauba (Pokajanje) kod Abi Khuzaime Al-Ansarija, A NISAM GA NAŠAO NI KOD KOGA DRUGOG OSIM KOD NJEGA. Taj stih glasi: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete iskušenja da imate“ (do kraja sure Baraa’ (At-Tauba) (9:128-129) Zatim je potpuni rukopis (primerak) Kurana ostao kod Abu Bakra do njegove smrti, potom kod ’Umara do kraja njegovog života, a onda kod Hafse, ’Umarove kćeri. (Sahih al-Bukhari, tom 6, knjiga 61, broj 509 https://www.searchtruth.com/book_display.php?book=61&translator=1&start=0&number=509)
Prenosi Anas bin Malik: Hudhaifa bin Al-Yaman je došao kod Uthmana u vreme kada su ljudi iz Šama i ljudi iz Iraka vodili rat da osvoje Arminiju i Adharbijan. Hudhaifa SE UPLAŠIO NJIHOVIH (ljudi iz Šama i Iraka) RAZLIKA U UČENJU KURANA, pa je rekao ’Uthmanu: „O vođo vernika! Spasi ovaj narod pre nego što se raziđe oko Knjige (Kurana) kao što su to pre njih učinili Jevreji i hrišćani.“ Tako je ’Uthman poslao poruku Hafsi: „Pošalji nam rukopise Kurana da bismo kuranski materijal sabrali u savršene primerke, a rukopise ćemo ti vratiti.“ Hafsa mu ih je poslala. ’Uthman je zatim naredio Zaidu bin Thabitu, ’Abdulahu bin Az-Zubairu, Saidu bin Al-Asu i ’AbdurRahmanu bin Harithu bin Hishamu da rukopise prepišu u savršene primerke. ’Uthman je rekao trojici Kurejšija: „Ako se u bilo čemu u vezi sa Kuranom ne složite sa Zaidom bin Thabitom, onda to napišite na dijalektu Kurejšija, jer je Kuran objavljen na njihovom jeziku.“ Tako su i učinili, a kada su napisali mnoge primerke, ’Uthman je originalne rukopise vratio Hafsi. ’Uthman je u svaku muslimansku pokrajinu poslao po jedan primerak onoga što su prepisali, i naredio da se sav ostali kuranski materijal, bilo da je zapisan u fragmentarnim rukopisima ili u celim primercima, SPALI. Said bin Thabit je dodao: „Jedan stih iz sure Ahzab mi je promakao kada smo prepisivali Kuran, a čuo sam Alahovog apostola kako ga uči. Zato smo ga tražili i našli ga kod Khuzaime bin Thabita Al-Ansarija. (Taj stih je glasio): „Ima vernika koji ispunjavaju zavet dat Allahu““ (Sahih al-Bukhari, tom 6, knjiga 61, broj 510: https://www.searchtruth.com/book_display.php?book=61&translator=1&start=0&number=510)
Evo alternativnog prevoda navedenih hadisa:
III: Sakupljanje Kurana
4702. Prenosi se da je Zayd ibn Thabit rekao: „Nakon pokolja ljudi u bici kod Yamame, Abu Bakr je poslao po mene. ’Umar je bio s njim. Abu Bakr je rekao: ‘’Umar je došao kod mene i rekao: „Mnogi učači Kurana su poginuli u bici kod Yamame, a bojim se da će učači Kurana pretrpeti teške gubitke i na drugim mestima, te da će zbog toga VELIKI DEO KURANA BITI IZGUBLJEN. Mislim da bi trebalo da sakupiš Kuran zajedno.“’ Abu Bakr je rekao: ‘Rekao sam ’Umaru: „Kako mogu da učinim nešto što Alahov Poslanik nije učinio?“ ’Umar je rekao: „Alaha mi, tako je bolje.“ ’Umar je navaljivao na mene zbog toga sve dok Alah nije otvorio moje grudi za to. Mislim ono što i ’Umar misli o tome.’“ Zayd je nastavio: „Abu Bakr je rekao: ‘Ti si inteligentan mladić i mi u tebe nemamo nikakve sumnje. Zapisivao si objavu za Alahovog Poslanika, neka ga Alah blagoslovi i podari mu mir. Zato treba da pronađeš Kuran i da ga sakupiš.’ Alaha mi, da mi je naložio da premestim jednu od planina, to mi ne bi bilo teže od onoga što mi je naredio — da sakupim Kuran. Rekao sam: ‘Kako možeš da učiniš nešto što Alahov Poslanik nije učinio?’ Abu Bakr je rekao: ‘Alaha mi, tako je bolje.’ Abu Bakr je nastavio da navaljuje na mene sve dok Alah nije otvorio moje grudi za ono za šta je Alah otvorio grudi Abu Bakra i ’Umara. Tako sam počeo da tragam za Kuranom i da ga sakupljam sa palminih stabljika, tankog belog kamenja i iz grudi ljudi, sve dok nisam našao kraj sure At-Tawba kod Khuzayme al-Ansarija, koji nisam našao ni kod koga drugog: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete iskušenja da imate“ (9:128)“ Primerak Kurana u kome je Kuran bio sakupljen ostao je u posedu Abu Bakra sve dok ga Alah nije uzeo, a zatim je bio kod ’Umara sve dok ga Alah nije uzeo, a onda je bio kod Hafse bint ’Umar.“
4703. Anas ibn Malik je izvestio da je Hudhayfa ibn al-Yaman došao kod ’Uthmana dok su ljudi iz Sirije, zajedno sa ljudima iz Iraka, osvajali Jermeniju i Azerbejdžan. Hudhayfa JE BIO ZAPREPAŠĆEN RAZLIKOM U NJIHOVOM UČENJU. Hudhayfa je rekao ’Uthmanu: „Amir al-Mu’minin! Izbavi ovu zajednicu pre nego što se raziđe oko Knjige kao što su se razišli Jevreji i hrišćani!“ Tako je ’Uthman poslao poruku Hafsi: „Pošalji nam listove koje imaš kod sebe, mi ćemo ih prepisati i potom ti ih vratiti.“ Hafsa ih je poslala ’Uthmanu. On je naredio Zaydu ibn Thabitu, ’Abdulahu ibn az-Zubayru, Sa’idu ibn al-’Asu i ’Abdu’r-Rahmanu ibn al-Harithu ibn Hishamu da prepišu primerke. ’Uthman je rekao grupi trojice Kurejšija: „Kada se ti i Zayd ibn Thabit ne složite oko bilo čega u Kuranu, napišite to na dijalektu Kurejša. Objavljen je na njihovom jeziku.“ Oni su tako i učinili. Kada su ga prepisali, ’Uthman je listove vratio Hafsi, a primerak onoga što su prepisali poslao je u svaku pokrajinu i naredio da se svaki list ili primerak koji ima bilo koji drugi oblik Kurana spali.
Kharija ibn Zayd ibn Thabit je dodao da je čuo Zayda ibn Thabita kako kaže: „Nedostajao mi je jedan ajet iz sure Al-Ahzab kada smo prepisivali Kuran, a čuo sam Alahovog Poslanika kako ga uči. Zato smo ga tražili i našli ga kod Khuzayme ibn Thabita al-Ansarija: „Ima vernika koji ispunjavaju zavet dat Allahu“ _(_33:23) (Aisha Bewley, The Sahih Collection of al-Bukhari, Poglavlje 69. Knjiga o vrlinama Kurana isticanje je moje)
„Umar bin al-Khattab je pitao za jedan stih iz Alahove knjige, a oni su odgovorili: ‘Bio je kod čoveka koji je poginuo na dan Yamame (bitke)’. On (Umar) je rekao: ‘Svi ćemo se vratiti Alahu’. Zatim je naredio da se Kuran sakupi, te je tako on bio prvi koji ga je sabrao u jednu knjigu.“ (Kanz ul Ummal, tom 2, str. 574)
Umar je jednom tragao za tekstom određenog kuranskog stiha kojeg se maglovito sećao. Na svoju duboku žalost, otkrio je da je jedina osoba koja je imala ikakav zapis tog stiha poginula u bici kod Yamame i da je stih usled toga izgubljen. (Ibn Abi Dawud, Kitab al-Masahif, str. 10 – vidi i as-Suyutijev al-Itqan fi ‘ulum al-Quran, tom 1, str. 204)
U Muqaddamah 33. sure Kurana, Jalaluddin as-Suyuti je zabeležio izjavu Sufyana al-Thawrija (umro 161. A. H.), koju prenosi njegov učenik Abd al-Razaq al-Sanani (umro 211. A. H.):
وأخرج عبد الرزاق عن الثوري قال : بلغنا ان ناسا من أصحاب النبي صلى الله عليه و سلم كانوا يقرأون القرآن أصيبوا يوم مسيلمة فذهبت حروف من القرآن
„Abd al-Razaq prenosi od Al-Thawrija da je rekao: ‘Saznao sam da su ljudi iz redova sahaba Proroka, koji su učili Kuran, pobijeni na dan Musaylame, pa su njihovom smrću SLOVA IZ KURANA IZGUBLJENA (Zahab).’“ (Tafsir Dur al-Manthur, Muqaddamah sure Ahzab, tom 6, str. 558)
A evo i nekoliko izveštaja koji govore o izgubljenim stihovima o dojenju odraslih i o kamenovanju, u vezi sa gubitkom velikog dela Kurana:
9 Poglavlja o braku
(36) Poglavlje: Dojenje odrasle osobe
Prenosi se da je ’Aiša rekla:
„Stih o kamenovanju i o desetostrukom dojenju odrasle osobe bio je objavljen1, a list je bio kod mene, ispod mog jastuka. Kada je Alahov Poslanik umro, bili smo zaokupljeni njegovom smrću, PA JE UŠLA PITOMA OVCA I POJELA GA.“
1: Ovi stihovi su derogirani u učenju, ali ne i u propisu. Drugi hadisi utvrđuju da je broj za dojenje 5.
Ocena: HASAN (Darussalam) Referenca: Sunan Ibn Majah 1944 Referenca u knjizi: Knjiga 9, hadis 100 Engleski prevod: tom 3, knjiga 9, hadis 1944 (sunnah.com https://sunnah.com/ibnmajah:1944; isticanje je moje)
Kakve li ironije — ovca se pokazala presnažnom za Ataieovog boga, pošto je sprečila Alaha da sačuva jedini primerak koji je sadržao upravo te stihove, što je dovelo do njihovog potpunog nestanka!
I:
Zirr ibn Hubaish je izvestio: „Ubayy ibn Ka’b mi je rekao: ‘Koliki je obim sure Al-Ahzab?’ Rekao sam: ‘Sedamdeset, ili sedamdeset tri stiha’. On je rekao: ‘A nekada je bila jednaka suri Al-Baqarah i u njoj smo učili stih o kamenovanju’. Rekao sam: ‘A koji je to stih o kamenovanju?’ On je odgovorio: ‘Bludnike među oženjenim muškarcima (ash-shaikh) i udatim ženama (ash-shaikhah) kamenujte kao primernu kaznu od Alaha, a Alah je Silan i Mudar.’“ (Al-Itqan fi ‘ulum al-Quran, str. 524)
Evo šta je Jalaluddin as-Suyuti napisao u predgovoru svoje knjige Dur al-Manthur o verodostojnosti izveštaja koji se u njoj nalaze:
„Hvala Alahu… koji mi je dao sposobnost da sačinim komentar njegove velike knjige na osnovu onoga što sam primio od prenetih izveštaja sa lancima prenosilaca visoke vrednosti.“
Ovo objašnjava zašto su muslimani priznali da je veliki deo sadržaja Kurana potpuno nestao, izgubljen u tragovima vremena, i da se nikada više neće moći povratiti niti pronaći:
„Abd al-Razzak u Al-Musannafu prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: Umar bin Al-Khattab je naredio jednom čoveku da okupi ljude za salat u džematu. Zatim se popeo na propovedaonicu, zahvalio Alahu i rekao: ‘O ljudi! Ne uznemiravajte se zbog stiha o Al-Rajmu, jer je to stih koji je bio objavljen u Alahovoj knjizi i mi smo ga učili, ali je izgubljen [Zahab], KAO ŠTO JE I VELIKI DEO KURANA OTIŠAO SA MUHAMEDOM; a dokaz za to jeste da je prorok kamenovao, i Abu Bakr je kamenovao, i ja sam kamenovao, a doći će ljudi iz ovog naroda koji će poricati kamenovanje.’“ (Tafsir Dur al-Manthur, Muqadmah sure Ahzab)
„Ismail bin Ibrahim prenosi od Ayuba, on od Naf’ija, a on od Ibn Umara koji je rekao: ‘Zaista će neko među vama reći da je pronašao Kuran, a ne zna kolika je bila ukupna količina Kurana, jer je VEĆI deo Kurana izgubljen. Radije neka kaže da je zaista pronašao onaj Kuran koji se pojavio.’“ (Fadhail al-Quran, Qasim bin Salam (umro 222. A.H.), tom 2, str. 135)
Sledeći autoriteti svi navode ovo predanje:
Tafsir Dur al-Manthur tom 1, str. 106.
Tafsir Ruh al-Mani, tom 1, str. 25.
Al-Itqan fi ‘ulum al-Quran od Suyutija, na urdu jezik preveo Maulana Muhammad Haleem Ansari, tom 2, str. 64_(Idara Islamiat, Lahore)._
Evo engleskog prevoda ovog konkretnog izveštaja, preuzetog iz druge verzije Itqana:
Prenosi se od Ismaila ibn Ibrahima, od Ayyuba, od Naafija, od Ibn Umara koji je rekao: „Neka niko od vas ne kaže ‘Stekao sam ceo Kuran’. Kako on zna šta je sve to, kada je VELIKI deo Kurana nestao? Radije neka kaže ‘Stekao sam ono što je preostalo’.“ (Al-Itqan, str. 524)
A evo šta su učenjaci rekli o prenosiocima navedenog izveštaja:
Ismail bin Ibrahim
Dahabi je rekao: „Hujja“ (Al-Kashif, tom 1, str. 242).
Ibn Hajar je rekao: „Thiqah“ (Taqrib al-Tahdib, tom 1, str. 90).
Ayyub al-Sakhtiani
Dahabi je rekao: „Prvak među učenjacima“ (Siar alam al-nubala, tom 6, str. 15). Ibn Hajar je rekao: „Thiqah Thabt Hujja“ (Taqrib al-Tahdib, tom 1, str. 116).
Naafi
Dahabi je rekao: „Imam tabi’ina“ (Al-Kashif, tom 2, str. 315).
Ibn Hajar je rekao: „Thiqah Thabt“ (Taqrib al-Tahdib, tom 2, str. 239).
Reči Thiqah, Thabt i Hujja koriste se za ljude od integriteta koji su smatrani potpuno pouzdanim i verodostojnim u prenošenju hadisa.
Konačno, i što je još važnije, sam Kuran svedoči o sopstvenoj iskvarenosti:
„Kao što smo sledbenike Knjige opomenuli. One koji Kur'an podeliše na delove. I tako Mi tvoga Gospodara, njih ćemo sve da pozovemo na odgovornost za ono što su radili!“ S. 15:90-93 Shakir
Evo nekih od različitih načina na koje je Kuran 15:91 prevođen:
(Isto tako i na one) koji su Kuran iseckali na komade (kako im je volja). Y. Ali
Oni koji Kuran razbijaju na delove. Pickthall
koji Kuran raskomadavaju. Palmer
koji su Koran polomili na fragmente. Arberry
Koji su Kuran rascepkali na razne delove. Tarif Khalidi
Oni koji su Kuran podelili na delove. Maulana Muhammad Ali
Oni koji Kuran razbijaju na odvojene delove. Hamid S. Aziz
Oni koji su Kuran polomili na fragmente (kako im je volja). Ali Unal
i koji su takođe podelili Kuran, verujući u jedne delove, a odbacujući druge. Muhammad Sarwar
i koji su Sveto pismo polomili na fragmente— Wahiduddin Khan
I rasekli su svoje Sveto pismo na fragmente. Muhammad Ahmed-Samira
Iz ovog stiha je, dakle, jasno da su se reči Kurana menjale.
Kao što je objasnio pokojni islamolog Alphonse Mingana:
„Konačno, ako ispravno razumemo sledeći stih iz sure Al-Hidžr (XV, 90-91): ‘Kao što smo spustili na delitelje (Pisma?) koji su Koran izlomili na delove’, u iskušenju smo da ustvrdimo da su, čak i dok je Prorok bio živ, primećivane izvesne izmene u učenju pojedinih stihova njegove svete knjige. U toj činjenici nema ničeg naročito iznenađujućeg, budući da Muhamed nije umeo ni da čita ni da piše, te je za zapisivanje svojih objava bio prepušten na milost prijateljima ili, još češće, nekim plaćenim pisarima.“ (Mingana, „Three Ancient Korans“, The Origins of the Koran – Classic Essays on Islam’s Holy Book, priredio Ibn Warraq [Prometheus Books, Amherst NY, 1998], str. 84; podebljano isticanje je moje)
Dokazi takođe pokazuju da su se takva iskvarenja teksta nastavila i dugo nakon Muhamedove smrti. Mingana, na primer, beleži reakciju muslimana na to što je Uthman b. Affan spalio i potpuno uništio primarne, konkurentske kuranske kodekse:
„Knjiga sastavljena na taj način ostala je merodavna i standardni tekst sve do 29-30. A. H., za vreme halifata ’Uthmana. U to vreme čudesna vernost arapskog pamćenja pokazala se manjkavom i, u skladu sa opštom slabošću ljudske prirode, vernici su bili slušani kako stihove Korana uče na različite načine. Tvrdi se da je ta činjenica bila posebno posledica stotina dijalekata korišćenih u Arabiji. Od Zaida je ponovo zatraženo da stane na kraj tim varijacijama, koje su počele da sablažnjavaju Prorokove poklonike. Taj neumorni sastavljač, uz pomoć trojice ljudi iz plemena Kurejš, prionuo je da učini ono što je već bio učinio više od petnaest godina ranije. Svi prethodni primerci načinjeni prema prvom, zapisanom pod Abu Bakrom, uništeni su po posebnoj naredbi halife: objava spuštena s neba bila je jedna, pa i knjiga koja tu objavu sadrži mora biti jedna. Kritičar primećuje da je jedina garancija autentičnosti Korana svedočanstvo Zaida; i zato učenjak koji sumnja da li je određenu reč zaista upotrebio Muhamed, ili ju je Zaid upotrebio na sopstvenu ruku, ili na oskudno svedočanstvo nekih arapskih učača, ne prestupa stroge zakone visoke kritike. Ako se pamćenje Prorokovih sledbenika pokazalo manjkavim od 15. do 30. godine A. H., kada je islam bio proglašen širom Arabije, zašto ne bi bilo manjkavo i od 612. do 632. godine n. e., kada je Prorok često bio prinuđen da brani sopstveni život od strašnih napadača? A ako je prva Zaidova redakcija uvek sadržala stvarne Muhamedove reči, zašto se taj sastavljač nije zadovoljio time da je iznova uspostavi u celini, i zašto je ’Uthman osetio potrebu za novom redakcijom? Kako je moguće da su se u kratkom razmaku od petnaest godina u ono malo primeraka koji su prethodili vladavini trećeg halife mogle uvući tako čudesne varijante da se on osetio obaveznim da uništi sve koje je mogao da pronađe? Ako je ’Uthmana zaista pokretala samo religiozna svrha, zašto su ga njegovi neprijatelji nazivali ‘CEPAČEM KNJIGA’ i zašto su mu prikačili sledeću sramotu: ‘Zatekao je Korane mnoge, a ostavio jedan; ON JE POCEPAO KNJIGU’?…“ (Isto, str. 84-85; podebljano isticanje i velika slova su moji)
U drugom članku Mingana navodi muslimanskog istoričara al-Tabarija, koji je napisao:
„… ‘Ali b. Abi Talib i ’Uthman b. Affan zapisivali su objavu za Proroka; ali u njihovom odsustvu zapisivali su je Ubai b. Ka’b i Zaid b. Thabit.’ On nas takođe obaveštava da su ljudi rekli ’Uthmanu: ‘Koran je bio u MNOGIM KNJIGAMA, a ti si sve njih obezvredio osim jedne’; a nakon Prorokove smrti: ‘Ljudi su mu za naslednika dali Abu Bakra, koga je pak nasledio ’Umar; obojica su postupali prema Knjizi i Suni Božjeg Poslanika – i neka je hvala Bogu, Gospodaru svetova; potom su ljudi izabrali ’Uthmana b. ’Affana KOJI JE … POCEPAO KNJIGU.’“ (Isto, The Transmission of the Koran, str. 102; podebljano isticanje i velika slova su moji)
Muslimani se nisu složili oko toga ko je sastavio Kuran. Rekli su da su četvorica ranije pomenutih ljudi umrla, te da on nije bio sastavljen. Ponekad su govorili da ga je sastavio Zaid b. Thabit, ili Salim, sluga Abu Hudsaife. Neki kažu da se Ali zakleo da neće obući ogrtač, osim radi molitve, dok ne sastavi Kuran. Kada je Kuran bio sastavljen, ljudi su se pitali kako da ga nazovu. Neki su predlagali da ga nazovu Sifr („Knjiga“), ali je Ali to odbio, jer je to hebrejska reč. Kasnije je Ali rekao: „Video sam nešto slično tome u Abisiniji, zvalo se Al-Mushaf“; tako je i nazvan (Darwaza, Al-Qur’an al-Majid, str. 53).
Ovaj deo sada zaključujem navodeći izvrstan sažetak pitanja koja se tiču nesavršenog i haotičnog sastavljanja muslimanskog svetog spisa, iz jednog hrišćanskog izvora:
… Dalje, al-Bukhari je preneo ono što je čuo od Qatade. On je rekao: „Pitao sam Anasa b. Malika: ‘Ko je sastavio Kuran za života Proroka?’ ‘Četvorica’, odgovorio je, ‘i svi su iz redova Ansara: Ubai b. Ka’b, Muads b. Jabal, Zaid b. Thabit i Abu Zaid.’ Pitao sam: ‘Ko je Abu Zaid?’ ‘Jedan od mojih stričeva’, odgovorio je“ (vidi al-Bukhari, Fadhail al-Qur’an 3).
Anas takođe prenosi, preko Ibn Thabita: „Prorok je umro, a samo su četvorica sastavila Kuran, i to Abu Al-Darda, Muads b. Jabal, Zaid b. Thabit i Abu Zaid.“ Kao takav, ovaj hadis ne slaže se sa Qatadinim u pogledu ograničenja na tu četvoricu; drugi hadis pominje Abi Al-Dardu umesto Ka’ba b. Ubaija. Više imama (vođa) zameralo je ovom ograničavanju na samo četvoricu; a neki nevernici su se žilavo držali Anasove tvrdnje, podrazumevajući da je veliki deo Kurana bio izgubljen – naročito stihovi koji podupiru njihovu stranu. Zapravo, ta četvorica su umrla pre nego što je Kuran bio sastavljen. Takođe su tvrdili da su mnogi učači Kurana umrli pre nego što je Kuran bio sastavljen. Al-Qurtubi je rekao: „U bici kod Yamame poginulo je 450 UČAČA KURANA.“ ISTI BROJ JE POGINUO kod bunara Mauna za vreme Prorokovog života (vidi Al-Bidaya wa al-Nihaya od Ibn Kathira; poglavlje o bici kod Yamame).
Abu Bakra je preplavila tuga zbog gubitka Kurana. U predanju al-Bukharija, zasnovanom na onome što je preneo Zaid b. Thabit, kaže se da je Zaid rekao: „Abu Bakr je poslao nekoga da me pozove kada su ljudi iz Yamame bili pobijeni. Umar je bio tamo s njim. Abu Bakr je rekao: ‘Na dan Yamame, Umar je došao kod mene govoreći da su učači Kurana pobijeni. Bojao se da bi i drugi mogli biti pobijeni na drugim mestima. To ukazuje na gubitak velikog dela Kurana. Predložio je da naredim da se Kuran sastavi.’…
Druga verzija kaže da je Abu Bakr zamolio Zaida b. Thabita da sastavi Kuran. Zaid je to odbijao sve dok mu nije pružena pomoć. Još jedna verzija tvrdi da je Abu Bakr zamolio Zaida b. Thabita da sastavi Kuran, a da je Zaid to odbijao sve dok mu Umar nije pomogao. U Maghaziju („Pohodi“) Muse b. Uqbe, Ibn Shihab je rekao: „Kada su muslimani u borbi kod Yamame bili izranjavljeni, Abu Bakr je uspaničio. Bojao se da bi jedan deo Kurana mogao biti izgubljen. Zato su ljudi došli sa onim što su već imali kod sebe“ (Al-Qur’an al-majid od Darwaze, str. 54)…
Abu Bakr je rekao Umaru i Zaidu: „Sedite kod vrata džamije, pa ako neko dođe sa dva svedoka i sa nečim iz Alahove Knjige, vi to zapišite.“ Tako Zaid nije zapisao nijedan stih ukoliko ga nisu potkrepila dva pravedna svedoka. Kraj sure At-Tawba pronađen je jedino kod Abu Khuzaime b. Thabita, ali pošto se njegovo svedočenje smatralo jednakim svedočenju dvojice ljudi, ono što je doneo bilo je zapisano. Ali Umar je doneo stih o kamenovanju (ayat al-rajm) koji nije bio zapisan, jer je bio sam. Razlog za sve ovo jeste to što je Kuran bio razdeljen po plećkama, palminim granama itd. (Al-Itqan od al-Suyutija; poglavlje o sastavljanju Kurana)… Dokaz da je Kuran pretrpeo izvesno povećanje obima jeste ono što Muhammad b. Sirin prenosi da je Ikrima rekao: „Nakon što je Abu Bakru bila položena zakletva vernosti, Ali b. Abu Talib je ostao kod kuće. Pa su ljudi rekli Abu Bakru: ‘On mrzi da ti položi zakletvu.’ Zato je Abu Bakr poslao po Alija i upitao ga: ‘Da li zaista mrziš da mi položiš zakletvu?’ ‘Ne’, odgovorio je Ali. ‘Zašto onda nisi došao kod mene?’ upitao je Abu Bakr. Ali je rekao: ‘VIDEO SAM DA SE ALAHOVOJ KNJIZI DODAJE. To me je navelo da odlučim da ne obučem svoj ogrtač, osim radi molitve, dok ne sastavim Kuran.’ Abu Bakr je tada izjavio: ‘Da. Ono što si rekao je ispravno!’“ Muhammad b. Sirin je nastavio: „Onda sam rekao Ikrimi: ‘Sastavi ga onako kako je objavljivan, tako da prva objava bude prva.’ On je rekao: ‘Da su se džini i ljudi okupili da ga sastave na takav način, nikada to ne bi mogli učiniti.’“ Ovo jasno ukazuje da Kuran nije bio zapisan po redosledu svog objavljivanja. Naprotiv, halife i drugi sastavili su ga po sopstvenom ukusu, jer se sastojao od razbacanih fragmenata (Al-Itqan od al-Suyutija; poglavlje o sastavljanju)… Ovo je sažetak istorije Kurana u vreme Abu Bakra i Umara, i iz njega zaključujemo da Kuran tada još uvek nije bio sastavljen. Razmotrite sledeće:
1. Ibn Ashtah je u Al-Mushafu izneo sledeći izveštaj, potkrepivši ga verodostojno, budući da ga je čuo od Muhammada b. Sirina. On je rekao: „Abu Bakr je umro, a Kuran tada nije bio sastavljen. Umar je ubijen, a Kuran tada nije bio sastavljen.“ Ibn Ashtah je primetio: „Čitav Kuran nije bio u potpunosti memorisan; niti je sastavljanje triju Masahifa (množina od al-Mushaf****) bilo dovršeno“ (Al-Itqan od al-Suyutija; poglavlje o sastavljanju). Ovo podrazumeva da su mnoge grupe imale svoj sopstveni Kuran. Postojao je Kuran koji je uključivao Nasikh i Mansukh („derogirajuće i derogirano“). Drugo izdanje bilo je uređeno hronološkim redom. Da su ti primerci bili istovetni, Uthman ih ne bi dao spaliti.
2. Muslimani se nisu slagali oko različitih izdanja Kurana, pa ih je Uthman spalio, po savetu Hudsaife. Al-Bukhari je preneo da je Anas rekao da je Hudsaifa bio zaprepašćen razlikama u učenju…
Ibn Ashtah je izneo sledeće predanje preko Ayyuba b. Abi Qulabe. On je rekao: „Ibn Malik, čovek iz Banu Amira, rekao mi je da se oni nisu slagali oko Kurana u Uthmanovo vreme, sve dok dečaci i učitelji nisu počeli međusobno da se ubijaju.“ Kada je Uthman za to saznao, rekao je: „Ovde, u mom prisustvu, lažete o Kuranu i punite ga gramatičkim greškama. O sledbenici Muhamedovi, okupite se i napišite jedan glavni primerak za narod“; tako su i učinili. Kad god se neko sa nekim ne bi složio oko nekog stiha, rekli bi: „Alahov prorok ga je tako i tako učio.“ Poslali su trojicu ljudi da ga upitaju: „Na koji ti je način Alahov prorok učio taj i taj stih?“ On bi odgovorio: „Ovako i ovako.“ Zatim bi to zapisali, ne tako što bi za to ostavili prazan prostor.
Ibn Abi Dawud je preneo, preko Muhammada b. Sirina, da je Uthman, kada je hteo da ispiše Masahif, okupio dvanaest ljudi, Kurejšija i Ansara: „Zatražili su primerak iz Umarove kuće i on je donet. Uthman ih je nadzirao. Zato, ako se ne bi složili oko nečega, odlagali su da to zapišu. Mislio sam da to odlažu da bi videli da li je neko čuo kako je Muhamed to izgovorio poslednji put. Onda bi to konačno tako i zapisali“ (Al-Masahif od al-Sijistanija; poglavlje o Uthmanovom sastavljanju Kurana).
Iz ovih izveštaja je očigledno da bi Uthman, kad god bi osetio da im preti građanski rat ili razdor usled neslaganja naroda oko Kurana, održavao sastanke kako bi narodu postavio imama…
Što se tiče sastavljanja Kurana, razmotrite sledeće:
1. Ljudi koji su preduzeli sastavljanje Kurana bili su poznati po izdaji i laganju. Uthman je ubijen zato što je bio izdajnički lažov. Sastavljači nisu bili ispunjeni Božjim Duhom, pa nisu mogli razaznati koji su spisi, ako ijedan, bili nadahnuti. Navodili su Arape koji nisu znali mnogo ni o svetovnom ni o božanskom znanju. Sam Kuran kaže: „Zadovoljavaju se da budu sa onima koji ne idu u boj, njihova srca su zapečaćena, pa oni ne shvataju.“ (sura At-Tawba 9:87).
2. Kada je Biblija bila objavljena, niko nije pokušao da ubije nekog drugog, iako su spisi bili razbacani u delovima i komadima i trebalo ih je sabrati. Ali u Uthmanovo vreme postojali su različiti načini učenja kuranskih stihova, prema različitim dijalektima. To ih je navelo da pogrešno optužuju jedni druge za tešku zabludu. Uthman se uplašio dokle bi to moglo dogurati; pa je dao da se stihovi zapišu u jedan primerak, dajući prednost dijalektu Kurejšija nad ostalima.
3. Pošteni muslimanski teolozi ne mogu poricati nesaglasnosti u Kuranu. Bilo je neslaganja oko broja masahifa koje je Uthman poslao u udaljene krajeve; jedni su tvrdili da ih je bilo pet, drugi četiri, a treći sedam. Uthman je te primerke poslao u Meku, Siriju, Jemen, Bahrein, Basru i Kufu. Jedan primerak zadržao je u Medini.
Neki tvrde da je Uthman, kada je primetio neslaganje učača i video da je zlo otišlo predaleko, sakupio sve verzije Kurana do kojih je mogao doći. Niko se nije usudio da uzme primerak koji je imao Ali b. Abu Talib, niti je iko dirao one koji su Kuran učili prema Alijevom primerku. Ipak, Ka’b b. Ubai je umro pre nego što je Uthman sastavio Kuran. Ibn Mas’ud je odbio da preda svoj primerak Uthmanu, pa su ga poslali izvan Kufe; umesto toga koristili su primerak Abu Muse al-Ash’arija. Za sastavljanje i doterivanje Kurana postavili su Zaida b. Thabita al-Ansarija i Abdalaha b. Abbasa (drugi tvrde da je ovaj drugi bio Muhammad b. Abu Bakr). Obojica su još bili mladi. Uthman im je rekao: „Ako se oko nečega ne složite, u najmanju ruku to napišite na jeziku Kurejšija.“
Kada je Kuran bio sastavljen, jedan primerak su poslali u Meku. On je spaljen 200. godine A. H. Poslali su primerak u Medinu, koji je izgubljen u vreme Yazida b. Muawiye. Poslali su primerak u Irak, koji je izgubljen u vreme al-Mukhtara. Još jedan primerak poslat je u Siriju. Zatim je Uthman naredio namesnicima u islamskom svetu da sakupe sve primerke Kurana koje mogu pronaći. SVE IH JE POTOPIO u ključalo sirće dok ništa nije ostalo. Uthman je pretio kaznom svakome ko ne posluša njegova naređenja (Al-Itqan od al-Suyutija; Kitab al-Masahif). (The True Guidance [Light of Life, Villach, Austrija, prvo englesko izdanje: 1994], četvrti deo. Uvod u kuranske studije, str. 47-55)
Prethodno izneto objašnjava zašto ne postoje sačuvani kuranski rukopisi koji sadrže satanske stihove. Drugim rečima, muslimani su uništili upravo one primarne kodekse koje su izradili Muhamedovi drugovi, što je dovelo do nenadoknadivog gubitka velikog dela izvornog Kurana!
Svoje pobijanje Ataieovih dezinformacija nastavljam u sledećem nastavku: PREVARA PO IMENU ALI ATAIE, 2. DEO.