Isus Hristos – večni Jahve koji je postao telo

Ponovni osvrt na pitanje Isusovog primanja božanskog imena prema Filipljanima 2:9

U jednom od naših odgovora na uobičajena pitanja i prigovore koje postavljaju muslimani, nastojali smo da objasnimo šta je Pavle mislio u Filipljanima 2:9 kada je rekao da je Isusu prilikom njegovog uzvišenja dato Ime iznad svakog imena, pri čemu je to Ime Jahve. Krenuli smo da dokažemo da Pavle nije poricao da je Isus oduvek postojao kao Jahve, i pokušali smo da pokažemo da je Pavlova poenta bila to da su Hristu dati status i vlast koje je posedovao kao Jahve, ali kojih se dobrovoljno odrekao.

Drugim rečima, tvrdili smo da Isus nije primio Ime koje nije večno posedovao, nego je ponovo zadobio položaj kojeg se odrekao da bi postao čovek. Kao takva, upotreba reči Ime u ovom konkretnom kontekstu odnosi se na vlast i status, a ne na suštinu i prirodu.

Želimo da nastavimo raspravu i pružimo dodatne dokaze u prilog našoj tvrdnji da Pavle nije poricao da je Isus večno postojao kao Jahve Bog. Obimno ćemo citirati Pavlove nadahnute spise kako bismo dokazali da je blagosloveni apostol verovao i potvrđivao da Hristos oduvek poseduje božansko Ime, budući da je oduvek bio Bog. Time ćemo pružiti dodatnu potvrdu za egzegezu koju smo izneli u našem članku.

Pavle o Hristovom postajanju slugom i o tome šta to podrazumeva za Isusovu božansku preegzistenciju

Prema blagoslovenom apostolu Pavlu, Gospod Isus je postojao u obličju Boga i izabrao je da se ponizi uzevši obličje sluge:

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek;“ Filipljanima 2:5-7

Pavle nije bio jedini nadahnuti pisac koji je tvrdio da je Isus postao sluga, jer je i sam Gospod rekao da je došao da služi:

„Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge.“ Marko 10:45 – up. Matej 20:28

„Jer ko je veći, koji sjedi za trpezom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za trpezom? A ja sam među vama kao sluga.“ Luka 22:27

Pavlova izjava da je Isus uzeo obličje i status sluge u trenutku kada je postao čovek podrazumeva da to obličje/status nije oduvek imao. Drugim rečima, budući da je Isus postao sluga tek kada je postao čovek, on to nije mogao biti na nebu pre svog ovaploćenja. To, dakle, isključuje mogućnost da je Isus pre nego što je postao čovek bio stvoreni duhovni glasnik, jer su anđeli po prirodi sluge:

„A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim.“ … „A kome od anđela ikad reče: Sjedi meni sa desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim? Nisu li svi oni duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslijediti spasenje?“ Jevrejima 1:7, 14

Da je Isus bio stvoreni anđeo, već bi posedovao obličje sluge, koje, međutim, nije posedovao sve dok nije postao telo. Prema tome, Isus nije mogao biti puki anđeo koga je Bog stvorio da služi.

To takođe znači da Isus ne može biti stvoreno duhovno biće, jer su stvorenja po definiciji sluge koje je Bog stvorio da služe i ostvaruju njegove suverene namere.

Kakav je onda bio način na koji je Isus postojao? Apostol Pavle nam je već rekao: Isus je postojao u Božjem obličju i stoga je bio (i jeste) Bog po prirodi. To ima savršenog smisla, jer ako Isus na nebu nije bio stvorenje, onda je morao biti Bog, budući da je jedino Bog nestvoren.

To dodatno pokazuju paralelni izrazi koje je Pavle upotrebio: „obličje Boga (morphe theou)“ i „obličje sluge (morphen doulou)“. Niko ne poriče da je Isus, uzevši obličje sluge, zaista postao sluga. Po istom principu, ne može se poreći da Isus mora biti Bog ako poseduje obličje Boga. Sledeći prevodi pomažu da se sagledaju značenje i implikacije ovih paralelnih izraza:

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek;“ NIV

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek;“ CEV

Prema tome, budući da je Isus posedovao samu Božju prirodu pre nego što je postao čovek (kao i posle toga), on mora biti Jahve, jer je jedino Jahve Bog po prirodi, kao što Sveto pismo naglašeno svedoči:

„Tebi je to pokazano da poznaš da je Gospod Bog, i da nema drugoga osim njega.“… „Znaj, dakle, i pamti u srcu svojem da je Gospod Bog, gore na nebu i dolje na zemlji, nema drugoga.“ Ponovljeni zakoni 4:35, 39

„Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.“ Ponovljeni zakoni 32:39

„Tada se vrati k čovjeku Božijemu sa pratnjom svojom, i došav stade pred njim i reče: Evo, sad vidim da nema Boga nigdje na zemlji do u Izrailju. Nego uzmi dar od sluge svojega. Ali on reče: Tako da je živ Gospod pred kojim stojim, neću uzeti. I on navaljivaše na nj da uzme; ali on ne htje. Tada reče Neman: Kad nećeš, a ono neka se da sluzi tvojemu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi žrtava paljenica ni drugih žrtava drugim bogovima, nego Gospodu. A Gospod neka oprosti ovo sluzi tvojemu: Kad gospodar moj uđe u dom Rimonov da se pokloni ondje, pa se prihvati za moju ruku, da se i ja poklonim u domu Rimonovu, neka oprosti Gospod sluzi tvojemu kad se tako poklonim u domu Rimonovu. A on mu reče: Idi s mirom.“ 2. Carevima 5:15-19

„A kad Jezekija primi knjigu iz ruku poslanika i pročita je, otide u dom Gospodnji, i razvi je Jezekija pred Gospodom. I pomoli se Jezekija Gospodu govoreći: Gospode nad vojskama, Bože Izrailjev, koji sjediš na heruvimima, ti si sam Bog svijem carstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju. Prigni, Gospode, uho svoje i čuj; otvori, Gospode, oči svoje i vidi; čuj sve riječi Senahirima, koji posla da ruži Boga živoga. Istina je, opustošili su carevi Asirski sve one narode i zemlje njihove, I pobacali su bogove njihove u oganj, jer ne bijahu bogovi, nego djelo ruku čovječijih, drvo i kamen, zato ih potrše. I zato, Gospode Bože naš, izbavi nas iz ruku njegovijeh, da poznadu sva carstva na zemlji da si ti sam Gospod.“ Isaija 37:14-20

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko će smesti?“ Isaija 43:10-13 – up. 44:6-8; 45:5-6, 21-22; 46:8-11

„Ali tada ne znajući Boga, robovaste bogovima koji to po prirodi nisu.“ Galatima 4:8 – up. Jeremija 2:11; 5:7; 16:20

Isus kao Gospod svega stvorenja pre ovaploćenja

Štaviše, i proročki spisi i međuzavetna literatura svedoče da Jahve vlada nad celokupnim stvorenjem kao Svevišnji i da sve pripada njemu:

„Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda, kao što se vidi danas. Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko, niti prima poklona; Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajući mu hljeb i odijelo. Ljubite, dakle, došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj.“ Ponovljeni zakoni 10:14-19

„Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla.“ Jov 41:11

„Gospodnja je zemlja i što je god u njoj, vaseljena i sve što živi na njoj. Jer je on na morima osnova, i posred rijeka utvrdi je.“ Psalam 24:1-2

„Slušaj, narode moj, što ću ti kazati; Izrailju, što ću ti javiti. Ja sam Bog, Bog tvoj. Neću te za žrtve tvoje karati; tvoje žrtve paljenice svagda su predamnom. Ne treba mi uzimati teleta iz doma tvojega, ni jarića iz torova tvojih. Jer je moje sve gorsko zvijerje, i stoka po planinama na tisuće. Znam sve ptice po gorama, i krasota poljska preda mnom je. Da ogladnim, ne bih tebi rekao, jer je moja vaseljena i sve što je u njoj.“ Psalam 50:7-12

„Nebo kazuje čudesa tvoja, Gospode, i istinu tvoju sabor svetijeh. Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? Ko će se izjednačiti s Gospodom među sinovima Božijim? Bogu se valja klanjagi na saboru svetijeh, strašniji je od svijeh koji su oko njega. Gospode, Bože nad vojskama! Ko je silan kao ti, Bože? I istina je tvoja oko tebe. Ti vladaš nad silom morskom; kad podigne vale svoje, ti ih ukroćavaš. Ti si oborio oholi Misir kao ranjenika, krjepkom mišicom svojom rasijao si neprijatelje svoje. Tvoje je nebo i tvoja je zemlja; ti si sazdao vaseljenu i što je god u njoj.“ Psalam 89:5-11

„Jer je Gospod velik Bog i velik car nad svijem bogovima.“ Psalam 95:3

„Jer si ti, Gospode, visok nad svom zemljom i nadvisuješ sve bogove.“ Psalam 97:9

„Gospode, Gospode, Care nebesa i Vladaru sve tvari, Sveti u svetima, Jedinovladajući, Svedržitelju, pogledaj na nas ugnjetavane od bezbožnoga i skvernoga, drskošću i moćju nadmenoga! Jer Ti si Tvorac svega i sve održavaš, Gospodar si pravedni, i one koji drskošću i gordošću nešto čine Ti sudiš.“ 3. Makavejska 2:1-3

Kao takav, Isus je morao biti uzvišeni Gospod svega stvorenja, jer je on Jahve (ali ne Otac ni Sveti Duh).

Neistraživo bogatstvo Hrista pre ovaploćenja

To dodatno potvrđuje sledeći odlomak:

„Jer znate blagodat Gospoda našega Isusa Hrista, da bogat budući, vas radi osiromaši, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ 2. Korinćanima 8:9

Pavle je verovao da je Isus prešao iz položaja bogatstva u stanje siromaštva, što se može odnositi jedino na njegovo nebesko preegzistiranje, jer Isus ni u jednom trenutku nije bio bogat na zemlji.

Zapaženi stručnjak za judaizam Drugog hrama i za Novi zavet Leri Hurtado odgovara na pokušaje liberalnog kritičkog naučnika Džejmsa G. D. Dana da Filipljanima 2:6-8 čita u svetlu svoje predložene „Adam-hristologije“, tj. tvrdnje da Pavle prikazuje Isusa kao drugog Adama koji, za razliku od prvog Adama, nije težio tome da bude jednak Bogu, nego je izabrao da se ponizi do te mere da umre sramnom smrću. Dan pokušava da dokaže da se ovaj odlomak uopšte ne odnosi na Hristovu božansku preegzistenciju. Stoga vredi opširno citirati Hurtadove komentare, budući da on pominje i 2. Korinćanima 8:9:

„Tačno je da, kada ih naučnici predlože, možemo uočiti kontraste između Isusovog samoponiženja u stihovima 6-8 ovog odlomka i zmijine tvrdnje da će, ako budu jeli sa zabranjenog drveta, Adam (i Eva) biti ‚kao bogovi‘ (LXX: hos theoi) u Postanju 3:1-7. Ali Danova tvrdnja da je Filipljanima 2:6-8 jasna i neposredna aluzija na izveštaj iz Postanja i da je stoga namenjena da se čita jednostavno kao ‚Adam-hristologija‘ daleko premašuje ono što odlomak dopušta. Da navedemo ključnu stvar: Dan, zajedno s mnogima drugima, tvrdi da je en morphe theou (u obličju Boga) u 2:6 samo drugačiji način da se kaže ‚slika Božja‘ (eikon theou), zasnivajući svoju tvrdnju u potpunosti na delimičnom preklapanju leksičkog raspona značenja dveju reči – morphe (obličje, spoljašnji izgled, oblik) i eikon (slika, prilika, obličje, izgled). Ali, kao što je moderna lingvistika pokazala, reči dobijaju svoja specifična značenja i denotacije kada se upotrebe u izrazima i rečenicama zajedno s drugim rečima. Pitanje, dakle, nije da li opšta značenja reči morphe i eikon imaju sličnosti, nego da li se konkretan izraz en morphe theou zaista koristi naizmenično s eikon theou u grčkim tekstovima.

„Odgovor je JASNO ODREČAN. U odlomku iz Postanja eikon theou se koristi da izrazi status i značaj ljudskog stvorenja (Postanje 1:26-27; 5:1; 9:6), a kada kasniji pisci žele da aludiraju na tu ideju, oni dosledno koriste izraz eikon theou (Premudrosti Solomonove 2:23; 7:26; Sirah 17:3; kao što i sam Pavle čini u 1. Korinćanima 11:7; up. takođe Kološanima 3:10). Štaviše, novozavetni pisci dosledno koriste eikon u izjavama koje, izgleda, predstavljaju izričito hristološko prisvajanje ove teme (2. Korinćanima 4:4; Kološanima 1:15), kao i u drugim odlomcima gde je aluzija/prisvajanje manje neposredno, ali i dalje verovatno (1. Korinćanima 15:49; 2. Korinćanima 3:18). Nasuprot tome, morphe theou se nikada ne koristi ni u kakvoj aluziji na Adama. Zapravo, morphe theou se uopšte ne koristi u grčkom Starom zavetu, niti, koliko je meni poznato, u bilo kom drugom pretpavlovskom grčkom spisu.

„Dakle, navodna upotreba en morphe theou kao aluzije na Adama u Filipljanima 2:6 bila bi jedinstvena pojava, i to posebno nespretna. Da bi aluzije funkcionisale, mora se upotrebiti – ili barem prilagoditi – bar jedna ili dve reči iz teksta na koji se aludira, kako bi čitaoci mogli da uhvate aluziju. U Filipljanima 2:6-8, osim reči ‚Bog‘, nema nijedne reči iz grčkog teksta opisa iz Postanja 1:26-27 o Božjem stvaranju čoveka po ‚slici Božjoj‘, niti iz priče o iskušenju iz Postanja 3.

„Izraz ‚biti jednak Bogu‘ (to einai isa theo) nikada se drugde ne koristi ni u jednoj prepoznatljivoj aluziji na Adama. Koristi se, međutim, u nekoliko tekstova, i to uvek negativno, da opiše oholost ljudskih napora da se postane božanskim ili da se tako bude viđen: npr. jevrejska optužba protiv Isusa u Jovanu 5:18; samrtnička jadikovka Antioha nad sopstvenom ohološću u 2. Makavejskoj 9:12; i Filonovo podrugljivo ukazivanje na ljudsku taštinu u Legum allegoriae 1.49.

„U Filipljanima 2:6, međutim, ‚biti jednak Bogu‘ izgleda da je predstavljeno kao nešto što Hristos već poseduje ili što mu je zaista na dohvat ruke, jer je prikazan kako odbija da iskoristi svoj status za sebičnu prednost. Takođe izgleda da je ‚biti jednak Bogu‘ ovde istovetno s ‚biti u obličju Boga‘ ili povezano s tim izrazom, pri čemu je ovo drugo predstavljeno kao osnov ili uslov za to da Hristos može da donese odluku o tome da neće izvući ličnu korist iz ‚bivanja jednakim Bogu‘.

„Štaviše, budući da se 2:8 izričito odnosi na samoponiženje zemaljskog Isusa i na njegovu poslušnost do smrti na krstu, bilo bi donekle suvišno kada bi 2:6-7 jednostavno prepričavali istu radnju. Predlažem da je verodostojnije čitanje 2:6-8 kao narativnog niza, u kome je Isusova zemaljska poslušnost u 2:8 vrhunac niza dela nesebičnosti na koja zatim Bog odgovara Isusovim uzvišenjem (2:9-11). Sve to znači – koliko god bilo zapanjujuće da se ta ideja razvila tako rano – da Filipljanima 2:6-7 treba čitati kao opis delovanja ‚preovaploćenog‘ ili ‚preegzistentnog‘ Hrista.

„Ovo povećava verovatnoću da bi i Pavlovi korintski čitaoci očekivano razmišljali o Isusovom samoosiromašenju u 2. Korinćanima 8:9 kao o nečemu što obuhvata niz dela na koja se, izgleda, ukazuje u Filipljanima 2:6-8, uključujući nesebičnu spremnost preegzistentnog Isusa da se preda skupoj poslušnosti. Doduše, 2. Korinćanima 8:9 jeste podsećanje čitaocima na Isusovu darežljivost i samoosiromašenje s nekog prethodnog položaja prednosti („Jer znate blagodat Gospoda našega Isusa Hrista, da bogat budući, vas radi osiromaši“); Pavle, dakle, ne objašnjava ono za šta očekuje da njegovi prvi čitaoci već znaju. Ali, zajedno s drugim naučnicima, tvrdim da razne reference u Pavlovim poslanicama pokazuju da je među idejama s kojima je očekivao da njegovi obraćenici budu upoznati i koje bi cenili bilo i verovanje da je Isus zaista došao od Boga, i da se priča o Isusovom sopstvenom učešću u iskupljenju proteže unazad, iza njegovog zemaljskog postojanja i njegove presudno iskupiteljske smrti i vaskrsenja.“ (Hurtado, Lord Jesus Christ: Devotion to Jesus in Earliest Christianity [Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, Michigan/ Cambridge, U.K. 2003], 2. Early Pauline Christianity, Christological Language and Themes. Preexistence, str. 121-123)

Evangelički naučnik Gordon D. Fi takođe pokazuje zašto je Danova egzegeza (pre bi se reklo eisegeza) nezadovoljavajuća:

„Treće, ključna hristološka poenta leži u prvom redu (b) – u tome da je onaj koji je u svom preiskupiteljskom postojanju bio ‚bogat‘ postao ‚siromašan‘. Participska odredba kojom se prva rečenica završava ima ‚bogat‘ kao svoj predikativni pridev (= ‚budući bogat‘), stvarajući tako metaforu koja izražava slavu svojstvenu Hristovom preegzistentnom stanju. Glavni glagol zatim izražava neizmernost njegove milosti: radi vas je ‚postao siromašan‘ – od ‚bogatstva‘ večnosti do ‚osiromašenja‘ našeg čovečanstva. Razlog tog ‚osiromašenja‘ jeste iskupiteljski: da nas uzdigne do svog ‚bogatstva‘. Snaga te metafore, kao načina izražavanja Hristove milosti, leži upravo u pretpostavci preegzistencije i ovaploćenja, što istovremeno podrazumeva izbor sa strane Preegzistentnoga. Teško je zamisliti kako bi takva metafora ikada mogla pasti na pamet da je Pavle govorio o nekome ko je imao samo ljudske početke.

„Zapravo, ipak, ponekad se tvrdilo da nas ova metafora ne obavezuje da mislimo u kategorijama lične preegzistencije, te da bi ona funkcionisala i za onoga ko je o Hristovom zemaljskom životu mislio kao o životu koji ima samo uobičajene ljudske početke. Ali to znači čitati tekstove izolovano jedan od drugoga; uostalom, autor ovog teksta napisao je i 1. Korinćanima 8:6, insistirajući da je „jednoga Gospoda Isusa Hrista“ takođe onaj „kroz kojega je sve“ stvoreno. A on je i autor kasnijeg odlomka Filipljanima 2:6-8, koji priča istu priču, ali s više pojedinosti. Priznajemo da uvek treba biti oprezan kada se jedan odlomak posmatra u svetlu drugoga; priznajemo dalje da bi se, da nemamo te druge tekstove, ovaj odlomak – s obzirom na svoju metaforičku prirodu – mogao čitati na način koji ne vodi nužno gledištu o ličnoj preegzistenciji. Ipak, jasan smisao metafore u ovom slučaju nosi u sebi, na pretpostavni način, čitav teret uobičajenog smisla jezika i teologije Filipljanima 2:6-7.“ (Fi, Pauline Christology: An Exegetical-Theological Commentary [Hendrickson Publishers, mart 2007], str. 164-165; podebljanje naše)

I:

13. Dan (Christology in the Making, 121-123) započinje raspravu pokazujući da razni delovi rečenice ne zahtevaju nužno pretpostavku preegzistencije, uvek se pitajući da li bi sami Korinćani toliko pretpostavili (vidi 3. poglavlje, str. 102-5 gore, za njegovo gledište da 1. Korinćanima 8:6 treba čitati tako da se ne odnosi na Hrista nego na Mudrost!). Zatim iznosi da iza metafore verovatnije stoji Isus kao drugi Adam, koji je ‚bio bogat‘ na način daleko iznad prvog Adama, a koji je postao ‚siromašan‘ u svom stradanju i smrti.

Iako su ovo gledište s pravom smatrali manjkavim oni koji su pisali o ovom odlomku (npr. Furniš, 417; Bec, 62; Martin, 263; Tral, 533; Barnet, 407; Lambreht, 137; Matera, 19; isti, New Testament Christology, 95), Dan ga i dalje zastupa u Theology of Paul, 290-292. Može se samo čuditi kako su Korinćani mogli biti upućeni u tako posredan metaforički referent kao što su ‚bogat‘ i ‚siromašan‘ u vezi s Adamom pre i posle pada, budući da se jedini pomen Adama u 1. Korinćanima odnosi na to da je on uveo čovečanstvo u smrt (15:21-22) i da je stoga imao telo podložno raspadanju, za razliku od Hristovog vaskrslog i proslavljenog tela (15:44-49). (Isto; podebljanje naše)

Vraćajući se sada na temu, Pavle na drugom mestu govori o neistraživom bogatstvu koje Hristos poseduje:

„Meni, najmanjemu od svih svetih, dade se ova blagodat da blagovijestim među neznabošcima neistraživo bogatstvo Hristovo,“ Efescima 3:8

Jedino Biće koje poseduje neistraživo bogatstvo, koje slobodno deli svom voljenom narodu, jeste Bog! Zapravo, nadahnuto Sveto pismo uči da sve što neko ima – bilo bogatstvo, slavu, čast itd. – dolazi od Jahvea, koji je Izvor svega dobra i Posednik svega bogatstva:

„Blagosloven si, Gospode Bože Izrailja oca našega, od vijeka do vijeka. Tvoje je, Gospode, veličanstvo i sila i slava i vječnost i čast, i sve što je na nebu i na zemlji; tvoje je, Gospode, carstvo, i ti si uzvišen svrh svega poglavar; Bogatstvo i slava od tebe je, i ti vladaš svijem, i u tvojoj je ruci moć i sila, i u tvojoj je ruci uzvisiti i ukrijepiti sve. Sada, dakle, Bože naš, hvalimo te i slavimo ime tvoje slavno. Jer ko sam ja i šta je moj narod da bismo mogli ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Jer je od tebe sve, i iz tvojih ruku primivši dasmo ti. Jer smo došljaci pred tobom i gosti kao svi oci naši; dani su naši na zemlji kao sjen i nema stajanja. Gospode Bože naš, sve ovo blago što ti pripravismo za građenje doma imenu tvojemu svetome, iz tvoje je ruke, i sve je tvoje.“ 1. Dnevnika 29:10-16

Prema tome, budući da jedino Jahve poseduje neistraživo bogatstvo, a ipak ga poseduje i Hristos, to jednostavno dodatno potvrđuje da je slavni apostol zaista verovao da je Isus preegzistirao kao Jahve!

Štaviše, Pavle nam daje predstavu o tome šta to bogatstvo obuhvata:

„Blagosloven Bog i Otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas je blagoslovio u Hristu svakim blagoslovom duhovnim na nebesima, Kao što nas i izabra u Njemu prije postanja svijeta da budemo sveti i neporočni pred Njim, u ljubavi, Predodredivši nas sebi na usinovljenje kroz Isusa Hrista, po blagonaklonosti volje svoje, Na pohvalu slave blagodati svoje, kojom nas oblagodati u Ljubljenome, U kome imamo izbavljenje krvlju njegovom, oproštenje grijehova po bogatstvu blagodati njegove, Koju je preumnožio u nama u svakoj mudrosti i razboritosti, Obznanivši nam tajnu volje svoje, po blagovoljenju svojemu koje unaprijed odredi u Njemu, 3a ostvarenje punoće vremena, da se sve sastavi u Hristu, ono što je na nebu i što je na zemlji, u Njemu, U kome i postasmo nasljednici unaprijed određeni prema namjeri Onoga koji sve čini po savjetu volje svoje, Da budemo na pohvalu slave njegove, mi koji smo se unaprijed nadali u Hrista, U kojemu i vi, čuvši riječ istine, Jevanđelje spasenja vašega, i povjerovavši u Njega, biste zapečaćeni obećanim Duhom Svetim, Koji je zalog nasljedstva našega, za iskupljenje tekovine, na pohvalu slave njegove. Zato i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospoda Isusa i ljubav prema svima svetima, Ne prestajem blagodariti za vas spominjući vas u svojim molitvama: Da vam Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, dade Duha mudrosti i otkrivenja da ga poznate, I prosvijetljene oči srca vašega da biste znali u čemu je nada poziva njegova, i kakvo je bogatstvo slave nasljeđa njegova u svetima, I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:3-23

I:

„I vas koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijehova svojih, U kojima nekada hodiste po duhu ovoga svijeta, po knezu koji vlada u vazduhu, po duhu koji sada dejstvuje u sinovima protivljenja, Među kojima i mi svi živjesmo nekada po željama tijela svoga, čineći volju tijela i pomisli, i bijasmo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali; A Bog, koji je bogat u milosti, zbog velike ljubavi svoje kojom nas zavolje, I nas, koji bijasmo mrtvi zbog grijehova, oživi sa Hristom – blagodaću ste spaseni, – I s Njim zajedno vaskrse i zajedno posadi na nebesima u Hristu Isusu, Da pokaže u vijekovima koji dolaze preveliko bogatstvo blagodati svoje dobrotom prema nama u Hristu Isusu.“ Efescima 2:1-7

Najzad:

„Jačajući svakom snagom, po sili slave njegove, za svaku postojanost i dugotrpeljivost s radošću, Zahvaljujući Bogu i Ocu koji nas osposobi za udio u nasljedstvu svetih u svjetlosti; Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova;“ Kološanima 1:11-14

Bogatstvo koje Bog obilno daruje svojim svetima obuhvata nasledstvo u carstvu Boga i Hrista. Prema tome, budući da je to bogatstvo koje je Isus nekada imao, kojeg se odrekao i koje je ponovo primio, to znači da je Isus morao posedovati celokupno stvorenje i vladati njime još pre nego što je postao čovek!

Isus kao Bog stvoritelj

Prema nadahnutim spisima, razlog zbog kojeg Jahve poseduje celokupno stvorenje jeste to što ga je on stvorio. Sveto pismo dalje tvrdi da je jedino Jahve stvorio i da održava sve, budući da je Onaj koji je razapeo nebesa i rasprostro zemlju sopstvenim rukama:

„On premješta gore da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; On, kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.“ Jov 9:5-10

„Otkriven je pakao pred njim; niti ima pokrivača pogibli. On je razastro sjever nad prazninom, i zemlju objesio ni na čem. Zavezuje vode u oblacima svojim, i ne prodire se oblak pod njima. Drži prijesto svoj, razapinje oblak svoj nad njim. Među je postavio oko vode dokle ne bude kraj svjetlosti i mraku. Stupovi nebeski tresu se i drhću od prijetnje njegove. Silom je svojom pocijepao more, i razumom svojim razbio bjesnilo njegovo. Duhom je svojim ukrasio nebesa, i ruka je njegova stvorila prugu zmiju. Gle, to su dijelovi putova njegovijeh; ali kako je mali dio što čusmo o njemu? I ko će razumjeti grom sile njegove?“ Jov 26:6-14

„Kako je mnogo djela tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.“ Psalam 104:24

„Kako ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš djela Božijega i kako tvori sve.“ Propovednik 11:5

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24

„Ovako govori Bog Gospod, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji je rasprostro zemlju i što ona rađa, koji daje disanje narodu što je na njoj i duh onima što hode po njoj:“ Isaija 42:5

„Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama, i svoj vojsci njihovoj dao zapovijest.“… „Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga.“ Isaija 45:12, 18

„Čuj me, Jakove i Izrailju, kojega ja pozvah: Ja sam Prvi, ja sam i Pošljednji. I moja je ruka osnovala zemlju, i moja je desnica izmjerila nebesa među; kad ih zovnem, svi dođu.“ Isaija 48:12-13

Čak se i međuzavetne knjige, ili takozvani jevrejski apokrifni spisi, slažu da je Jahve svojom rečju stvorio sve i da sve održava:

„Jer je izveo sve u bitije, i spasonosni su postanci svijeta, i nema u njima otrova propasti, niti na zemlji paklenog carstva.“ Premudrosti Solomonove 1:14

„Bože otaca i Gospode milosti, Koji si sve stvorio riječju Svojom,“ Premudrosti Solomonove 9:1

„Radi Njega miomiriše anđeo Njegov, i riječju Njegovom sve se objedinjuje.“… „Jer sve stvori Gospod i pobožnima daje premudrost.“ Sirah 43:26, 33

Nadahnuti spisi takođe objavljuju da je Jahve stvorio pojedince za sebe, za svoju slavu:

„Kazaću sjeveru: Daj; i jugu: Ne brani; dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, Sve koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih.“… „Slaviće me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode, rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izbranika svojega. Narod koji sazdah sebi pripovjedaće hvalu moju.“ Isaija 43:6-7, 20-21

Međutim, Pavle kaže da je Isus Hristos sve stvorio za sebe!

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi.“ Kološanima 1:15-18

Jovan kaže nešto slično:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima.“… „U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna.“… „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 10, 14

Zapanjujuće je to što Novi zavet uzima sledeći psalam, koji hvali Jahvea zato što je stvorio i što održava kosmos,

„Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:25-27 LXX

i primenjuje ga na Hrista kako bi ga opisao kao Onoga koji je sve stvorio i koji celokupno stvorenje održava svojom moćnom rečju!

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom“… I: „Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:1-3a, 10-12

U svetlu svega navedenog, nadahnuti novozavetni pisci morali su verovati da je Isus oduvek postojao kao Jahve Bog. Štaviše, time što izričito poistovećuju Isusa s Jahveom u njegovoj preegzistentnoj ulozi Stvoritelja i Održavaoca, pisci su očigledno verovali da je Hristos oduvek posedovao ime Jahve, što dodatno potkrepljuje našu tvrdnju da ime koje je primio prilikom svog uzvišenja nije ime koje već nije imao. Ono se, naprotiv, odnosi na vlast i status koje to ime obuhvata, tj. Isus je primio položaj i suverenost koji pripadaju Onome koji nosi ime Jahve, budući da ih se dobrovoljno odrekao kako bi uzeo ulogu sluge postavši čovek.

Ovo nas sada vodi ka drugom delu naše rasprave.