Petrov primat u ranoj Crkvi
U ovom članku navodiću izjave nekih od najvećih teologa, apologeta, naučnika, episkopa i/ili sinova, kako bih pokazao da je jednodušno verovanje sveopšte Crkve bilo to da je Petar bio prvak i glava svih svetih i blaženih apostola. Sva isticanja su moja.
Neka ti bude znano, gospodaru moj, da je Simon, koji je, radi istinske vere i najpouzdanijeg temelja svoga učenja, izdvojen da bude temelj Crkve, i radi toga ga je sam Isus, svojim istinoljubivim ustima, nazvao Petrom, prvinom Gospoda našega, prvim od apostola; kome je Otac prvome otkrio Sina; koga je Hristos s punim pravom nazvao blaženim; pozvani i izabrani, i sadrug za trpezom i na putovanjima Hristovim; izvrsni i prokušani učenik, kome je, kao najpodobnijem od svih, bilo zapoveđeno da prosvetli tamniji deo sveta, naime Zapad, i kome je bilo dato da to i izvrši — a dokle da otežem svoje izlaganje, ne želeći da ukažem na ono što je žalosno, a što ipak po nuždi, mada nerado, moram da ti kažem — on sam je, zbog svoje neizmerne ljubavi prema ljudima, došavši čak do Rima, jasno i javno svedočeći, nasuprot zlome koji mu se protivio, da će nad svim svetom biti dobri Car, dok je ljude spasavao svojim bogonadahnutim učenjem, sam nasilno zamenio ovo sadašnje postojanje za život.
Glava XIX. Protivljenje Petru je nerazumno
Ako se, dakle, naš Isus tebi javio u viđenju, dao ti se poznati i govorio ti, to je bilo kao onaj koji je razgnevljen na protivnika; i to je razlog zašto ti je govorio kroz viđenja i snove, ili kroz otkrivenja koja su dolazila spolja. Ali može li iko postati sposoban za pouku putem priviđenja? A ako kažeš: ’Moguće je’, onda pitam: ’Zašto je naš Učitelj ostao i čitavu godinu besedio onima koji su bili budni?’ I kako da poverujemo tvojoj reči kada nam kažeš da ti se On javio? I kako ti se javio, kada zastupaš mišljenja protivna Njegovom učenju? Ali ako te je On video i poučio, i ako si na jedan jedini čas postao Njegov apostol, objavljuj Njegove izreke, tumači Njegove reči, ljubi Njegove apostole, ne prepiri se sa mnom koji sam bio u Njegovom društvu. Jer ti sada stojiš u izravnoj suprotnosti prema meni, koji sam čvrsta stena, temelj Crkve. Da mi se nisi protivio, ne bi me optuživao niti bi vređao istinu koju objavljujem, kako mi se ne bi verovalo kada iznosim ono što sam sâm svojim ušima čuo od Gospoda, kao da sam očigledno čovek osuđen i na zlu glasu. Ali ako kažeš da sam osuđen, ti podižeš optužbu protiv Boga, koji mi je otkrio Hrista, i napadaš Onoga koji me je nazvao blaženim zbog tog otkrivenja. Ako, pak, zaista želiš da radiš na stvari istine, nauči najpre od nas ono što smo mi naučili od Njega, i, postavši učenik istine, postani naš saradnik.
KLIMENT ALEKSANDRIJSKI
XXI… Stoga je, čuvši te reči, blaženi Petar, izabrani, prevashodni, prvi među učenicima, za koga je jedinoga, zajedno sa samim sobom, Spasitelj platio porez, Matej 17:27 brzo shvatio i razumeo tu izreku. A šta on kaže? „Eto, mi smo ostavili sve i za tobom pođosmo.“. Ako pod „sve“ misli na sopstvenu imovinu, onda se hvali time što je ostavio možda svega četiri obola, a zaboravlja da pokaže da im je carstvo nebesko nagrada. Ali ako, odbacujući ono o čemu smo upravo govorili, stare umne posede i bolesti duše, oni pođu stopama Učiteljevim, to ih sada pridružuje onima koji će biti upisani na nebesima. Jer tako se zaista sledi Spasitelj — težeći bezgrešnosti i Njegovom savršenstvu, ukrašavajući i uređujući dušu pred Njim kao ogledalo, i raspoređujući sve u svakom pogledu na isti način.m(Ko je bogataš koji se spasava?)
TERTULIJAN
„… Jer iako misliš da je nebo još zatvoreno, seti se da je Gospod ovde ostavio Petru i preko njega Crkvi, ključeve od njega, koje će sa sobom poneti svako ko je ovde bio stavljen na ispit i ko je takođe ispovedio veru…“ (Scorpiace, glava 10)
Glava 22. Pobijanje pokušaja da se ovo pravilo vere obesnaži. Apostoli su pouzdani prenosioci istine. Dovoljno poučeni na početku i verni u prenošenju.
Ali pošto je dokaz toliko nadohvat ruke da, kada bi se odmah izneo, ne bi ostalo ništa o čemu bi se raspravljalo, popustimo za trenutak protivnoj strani, ako misle da mogu naći neki način da obesnaže ovo pravilo, kao da od nas nikakav dokaz i ne dolazi. Obično nam govore da apostoli nisu znali sve: (ali u tome) ih pokreće isto ono ludilo kojim se okreću na sasvim suprotnu stranu i tvrde da su apostoli svakako znali sve, ali da nisu sve predali svim osobama — u oba slučaja izlažući Hrista prekoru što je poslao apostole koji su imali ili previše neznanja ili premalo jednostavnosti. Koji, dakle, čovek zdrave pameti može pretpostaviti da su bili u neznanju o bilo čemu — oni koje je Gospod postavio za učitelje, držeći ih nerazdvojnim (od sebe) u pratnji, u učeništvu, u društvu, i kojima je, kada su bili nasamo, izlagao sve Marko 4:34 što je bilo nejasno, govoreći im da je njima dano da znaju one tajne, Matej 13:11 koje narodu nije bilo dopušteno da razume? Je li išta bilo uskraćeno znanju Petra, koji se naziva stenom na kojoj će crkva biti sazidana, koji je takođe dobio ključeve carstva nebeskog, sa vlašću da razrešuje i veže na nebu i na zemlji? Je li, opet, išta bilo sakriveno od Jovana, Gospodu najljubljenijeg učenika, koji je naslanjao glavu na Njegove grudi Jovan 21:20 i kome je jedinome Gospod pokazao Judu kao izdajnika, i koga je preporučio Mariji kao sina umesto sebe? Jovan 19:26 U čemu je mogao hteti da budu neuki oni kojima je čak pokazao sopstvenu slavu sa Mojsijem i Ilijom, a uz to i glas Očev sa neba? Matej 17:1-8 Ne kao da je time odbacio sve ostale, nego zato što se na trima svedocima ima utvrditi svaka reč. Na isti su način, (pretpostavljam,) bili neuki i oni kojima se, i posle svog vaskrsenja, udostojio, dok su zajedno putovali,
da izloži sve . Luka 24:27 Bez sumnje je jednom rekao: „Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi.“; ali je čak i tada dodao: „A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu“. Jovan 16:12-13 Time pokazuje da nije bilo ničega u čemu bi bili neuki oni kojima je obećao da će ubuduće dostići svu istinu uz pomoć Duha istine. I zacelo je ispunio svoje obećanje, jer je u Delima apostolskim dokazano da je Sveti Duh zaista sišao. A oni koji odbacuju to Pismo ne mogu pripadati Svetom Duhu, pošto ne mogu priznati da je Sveti Duh već poslan učenicima, niti mogu sebi prisvajati da su crkva oni koji naprosto nemaju načina da dokažu kada je i u kakvim je povojima ovo telo ustanovljeno. Toliko im je stalo do toga da nemaju nikakve dokaze za ono što tvrde, da se zajedno s njima ne bi uvela i pogubna razotkrivanja onoga što lažno izmišljaju. (Prigovor protiv jeretika)
Glava 21. O razlici između discipline i vlasti, i o vlasti ključeva.
Ako su apostoli bolje razumeli ta (figurativna značenja Zakona), oni su, naravno, bili i pažljiviji (u pogledu njih nego čak i apostolski ljudi). Ali sada ću se spustiti i na tu tačku spora, praveći razliku između učenja apostola i njihove vlasti. Disciplina upravlja čovekom, a vlast na njega stavlja pečat; osim toga što je vlast Duh, a Duh je Bog. Šta je, uostalom, (Duh) učio? Da ne sme biti zajedništva sa delima tame. Zapazi šta zapoveda. Ko je, osim toga, mogao da oprašta grehe? To je isključivo Njegovo pravo: jer ko oprašta grehe osim Boga jedinoga? I, naravno, (ko drugi do On može oprostiti) smrtne grehe, one koji su počinjeni protiv Njega samoga i protiv Njegovog hrama? Jer, što se tebe tiče, one koji se terete za uvredu protiv tebe lično, zapoveđeno ti je, u licu Petrovom, da im oprostiš čak sedamdeset puta sedam. I tako, kada bi se prihvatilo da su čak i blaženi apostoli davali takvo popuštanje (za bilo koji zločin) čije oproštenje (dolazi) od Boga, a ne od čoveka, njima bi bilo moguće da to učine ne vršeći disciplinu, nego vlast. Jer oni su i mrtve dizali, što Bog jedini (može), i onemoćale vraćali u celovitost, što niko osim Hrista (ne može); štaviše, nanosili su i pošasti, što Hristos ne bi činio. Jer nije priličilo da bude strog Onaj koji je došao da strada. Pogođeni su i Ananija i Elima — Ananija smrću, Elima slepilom — da bi se upravo tom činjenicom dokazalo da je Hristos imao vlast da čini i takva (čudesa). Tako su i proroci (u davnini) davali pokajnicima oproštaj ubistva, a s njim i preljube, utoliko što su istovremeno pružali očigledne dokaze strogosti. Pokaži mi, dakle, i sada, apostolski gospodine, proročke dokaze, da bih prepoznao tvoju božansku vrlinu i da bi sebi prisvojio vlast opraštanja takvih grehova! Ako su ti, međutim, dodeljene samo funkcije discipline, i (dužnost) predsedavanja ne carski, nego služiteljski — ko si i koliki si ti da daješ popuštanje, ti koji, ne pokazujući ni proročki ni apostolski karakter, nemaš onu vrlinu čije je svojstvo da popušta?
Ali, kažeš, Crkva ima vlast da oprašta grehe. To priznajem i dosuđujem više (nego ti; ja) koji imam samog Utešitelja u licima novih proroka, koji govori: Crkva ima vlast da oprašta grehe; ali ja to neću učiniti, da uz to ne bi počinili i druge. Šta ako je tu izjavu dao lažnoproročki duh? Ne, nego bi pre bilo svojstveno rušitelju da s jedne strane sebe preporuči zbog blagosti, a s druge da sve druge navede na greh. Ili, opet, ako je (lažnoproročki duh) želeo da izrazi ovo (osećanje) u skladu sa Duhom istine, sledi da Duh istine zaista ima vlast da popustljivo daje oproštaj bludnicima, ali neće to da učini ako bi to donelo zlo većini.
Sada ispitujem tvoje mišljenje, (da vidim) iz kog izvora prisvajaš ovo pravo za Crkvu.
Ako, zato što je Gospod rekao Petru: „na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga“; ili: „i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“, ti stoga pretpostavljaš da je vlast vezivanja i razrešivanja prešla na tebe, to jest na svaku Crkvu srodnu Petru — kakav si ti čovek, koji izvrćeš i sasvim menjaš očiglednu nameru Gospodnju, koji je to (darovanje) dodelio lično Petru? Na tebi, kaže, sazidaću Crkvu svoju; i: daću tebi ključeve, a ne Crkvi; i: štogod ti svežeš ili razrešiš, a ne što oni svežu ili razreše. Jer tako, uostalom, i ishod uči. U njemu samom (u Petru) podignuta je Crkva; to jest, kroz njega samoga; on sam je okušao ključ; vidiš koji (ključ): „Ljudi Izrailjci, čujte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama“, i tako dalje. On sam je, dakle, prvi otključao, u Hristovom krštenju, ulaz u carstvo nebesko, u kome se razrešuju gresi koji su ranije bili svezani; a oni koji nisu razrešeni ostaju svezani, u skladu sa istinskim spasenjem; i Ananiju je svezao vezom smrti, a nemoćnoga u nogama razrešio je od njegovog nedostatka zdravlja. Osim toga, u onom sporu o držanju ili nedržanju Zakona, Petar je prvi od svih bio obdaren Duhom, i, pošto je uvodno govorio o pozivanju naroda, rekao: „Sada, dakle, zašto kušate Boga, i hoćete da nametnete učenicima jaram na vrat, koji ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi?“ „Nego vjerujemo da ćemo se spasti blagodaću Gospoda Isusa Hrista kao i oni.“****. Ova rečenica je i razrešila one delove zakona koji su napušteni, i svezala one koji su zadržani. Otuda vlast razrešivanja i vezivanja poverena Petru nije imala nikakve veze sa smrtnim gresima vernika; a ako mu je Gospod dao zapovest da mora oprostiti bratu koji greši protiv njega čak sedamdeset puta sedam, naravno da bi mu zapovedio da posle toga ne veže — to jest, da ne zadržava — ništa, osim možda takvih (grehova) koji su počinjeni protiv Gospoda, a ne protiv brata. Jer oproštenje (grehova) počinjenih u slučaju čoveka predstavlja prejudiciranje protiv otpuštanja grehova protiv Boga.
Šta, dakle, (ovo ima) sa Crkvom, i to sa tvojom (crkvom), duševni čoveče? Jer, u skladu sa licem Petrovim, ova će vlast shodno tome pripadati duhovnim ljudima, bilo apostolu bilo proroku. Jer sama Crkva jeste, u pravom i prvenstvenom smislu, sam Duh, u kome je Trojstvo jednoga Božanstva — Otac, Sin i Sveti Duh. (Duh) sjedinjuje onu Crkvu koju je Gospod učinio da se sastoji od trojice. I tako se, od tog vremena nadalje, svaki broj (osoba) koje su se sjedinile u ovu veru smatra Crkvom, po Tvorcu i Osvetitelju (Crkve). I shodno tome će Crkva, istina je, opraštati grehe: ali (to će biti) Crkva Duha, posredstvom duhovnog čoveka; a ne Crkva koja se sastoji od mnoštva episkopa. Jer pravo i presuda pripadaju Gospodu, a ne slugi; samome Bogu, a ne svešteniku. (O čednosti)
KIRILO JERUSALIMSKI
19. Šta onda? Kada je Navuhodonosor, pošto je počinio takva dela, učinio ispovest, Bog mu je dao oproštaj i carstvo — a kada se ti pokaješ, zar ti neće dati otpuštenje grehova i carstvo nebesko, ako živiš dostojnim životom? Gospod je čovekoljubiv i brz na oproštaj, a spor na kaznu. Neka, dakle, niko ne očajava zbog svoga spasenja. Petar, prvak i najistaknutiji među apostolima, tri puta se odrekao Gospoda pred jednom sluškinjicom; ali se pokajao i gorko zaplakao. A plač pokazuje pokajanje srca: i zato nije samo primio oproštaj za svoje odricanje, nego je i zadržao svoje apostolsko dostojanstvo neokrnjeno.(Katihetske besede, Beseda 2)
15. Kako se obmana širila, Petar i Pavle, plemeniti par, glavni upravitelji Crkve, stigoše i ispraviše zabludu; i kada je tobožnji bog Simon hteo da se pokaže, oni ga odmah pokazaše kao lešinu. Jer Simon je obećao da će se uzdići na nebo, i došao je vozeći se demonskim kolima po vazduhu; ali sluge Božje padoše na kolena i, pokazavši ono saglasje o kome je Isus govorio, da „Ako se dva od vas slože na zemlji u bilo kojoj stvari za koju se uzmole, daće im Otac moj koji je na nebesima.“ Matej 18:19, baciše oružje svoje sloge u molitvi protiv Maga i oboriše ga na zemlju. I mada je to bilo čudesno, ipak nije čudo. Jer Petar je bio tamo, koji nosi ključeve neba: i ništa čudno, jer Pavle je bio tamo, koji je bio „bi odnesen do trećega neba.“, i „Bi odnesen u raj i ču neiskazane riječi koje čovjeku nije dopušteno govoriti.“. Oni su tobožnjeg boga svukli s neba na zemlju, da odatle bude odveden u predele ispod zemlje. U ovom se čoveku prvi put pojavila zmija zloće; ali kada je jedna glava bila odsečena, koren zloće je opet pronađen sa mnogo glava. (Isto, Beseda 6)
27. Silom istoga Svetog Duha i Petar, prvak apostola i nosilac ključeva carstva nebeskog, isceli u ime Hristovo uzetoga Eneju u Lidi, koja je sada Diospolj, a u Jopi vaskrse iz mrtvih Tavitu, bogatu dobrim delima. I nalazeći se na krovu u zanosu, video je otvoreno nebo, i posredstvom posude spuštene kao neko platno puno životinja svakog oblika i vrste, jasno je naučio da nijednog čoveka ne naziva poganim ili nečistim, makar bio i od Grka. Dela apostolska 10:11-16 A kada je Kornelije poslao po njega, jasno je čuo samoga Svetog Duha gde govori: „Evo, tri čovjeka traže tebe; Nego ustani i siđi i idi s njima ne premišljajući ništa, jer sam ih ja poslao.“. I da bi se jasno pokazalo da i oni od neznabožaca koji veruju postaju pričasnici milosti Svetoga Duha, kada je Petar došao u Kesariju i učio o Hristu, Sveto pismo kaže o Korneliju i onima koji su bili s njim: „Dok Petar još govoraše ove riječi, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. I zadiviše se vjerni iz obrezanja koji dođoše s Petrom, da se i na neznabošce izlio dar Duha Svetoga.“. (Isto, Beseda 17)
KIPRIJAN KARTAGINSKI
4. Ako neko razmotri i ispita ove stvari, nema potrebe za dugim raspravama i dokazivanjima. Postoji lak dokaz za veru u kratkom sažetku istine. Gospod govori Petru, govoreći: „A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“. I ponovo istome kaže, nakon svog vaskrsenja: „Napasaj ovce moje.“. I premda svim apostolima, nakon svog vaskrsenja, daje jednaku vlast i kaže: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas. I ovo rekavši, dunu i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su.“; Jovan 20:21 ipak, da bi izložio jedinstvo, svojim autoritetom je uredio poreklo tog jedinstva, tako da ono počinje od jednoga. Zacelo su i ostali apostoli bili isto što i Petar, obdareni jednakim udelom i u časti i u vlasti; ali početak proishodi iz jedinstva. Tu jednu Crkvu je i Sveti Duh u Pesmi nad pesmama označio u licu našeg Gospoda, govoreći: „Ko je ona što se vidi kao zora, lijepa kao mjesec, čista kao sunce, strašna kao vojska sa zastavama?“. Pesma nad pesmama 6:9 Misli li onaj koji ne drži ovo jedinstvo Crkve da drži veru? Veruje li onaj koji se bori protiv Crkve i odupire joj se da je u Crkvi, kada uz to blaženi apostol Pavle uči isto to i izlaže tajnu jedinstva, govoreći: „Jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu zvanja svojega; Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog“? Efescima 4:4 (Traktat I, O jedinstvu Crkve)
1. Naš Gospod, čije zapovesti i opomene treba da poštujemo, opisujući čast episkopa i poredak svoje Crkve, govori u Jevanđelju i kaže Petru: „A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“. Otuda, kroz promene vremena i naslednika, teku dalje postavljanje episkopa i ustrojstvo Crkve; tako da je Crkva utemeljena na episkopima, i svakim činom Crkve upravljaju ti isti predstojatelji. Pošto je, dakle, ovo utemeljeno na božanskom zakonu, čudim se što su neki, sa drskom smelošću, izabrali da mi pišu kao da pišu u ime Crkve; kada je Crkva ustanovljena u episkopu i sveštenstvu, i u svima koji stoje čvrsto u veri. Jer daleko bilo od milosrđa Božjeg i Njegove neobuzdane moći da dopusti da se mnoštvo otpalih naziva Crkvom; jer je pisano: „Bog nije Bog mrtvih, nego živih.“. Matej 22:32 Jer mi zaista želimo da svi budu oživljeni; i molimo se da, našim molbama i uzdasima, budu vraćeni u svoje prvobitno stanje. Ali ako neki otpali tvrde da su oni Crkva, i ako je Crkva među njima i u njima, šta nam preostaje nego da od tih istih osoba zamolimo da nas blagoizvole primiti u Crkvu? Stoga im dolikuje da budu pokorni, tihi i skromni, kao oni koji treba da umilostive Boga, sećajući se svog greha, a ne da pišu pisma u ime Crkve, kada bi pre trebalo da budu svesni da pišu Crkvi. (Poslanica 26)
8. Prelazim sada, najdraži brate, na karakter Kornelija, našeg sabrata, da biste s nama pravednije upoznali Kornelija, ne iz laži zlonamernika i klevetnika, nego iz suda Gospoda Boga, koji ga je učinio episkopom, i iz svedočanstva njegove sabraće episkopa, čiji se čitav broj složio sa potpunom jednodušnošću po celom svetu. Jer — a to je ono što uz pohvalnu objavu preporučuje našeg najdražeg Kornelija Bogu i Hristu, i Njegovoj Crkvi, a takođe i svoj njegovoj sabraći sveštenicima — on nije bio neko ko je iznenada dospeo do episkopstva; nego je, unapređivan kroz sve crkvene službe, i često se dobro pokazavši pred Gospodom u božanskim službama, uzašao kroz sve stepene bogoslužbene službe do uzvišenog vrhunca Sveštenstva. Zatim, štaviše, on niti je tražio samo episkopstvo, niti ga je želeo; niti ga je zgrabio, kao što čine drugi kada ih naduva nadutost njihove obesti i gordosti; nego tih, krotak i onakav kakvi obično bivaju oni koje Bog izabere za ovu službu, imajući u vidu skromnost svoje devstvene uzdržljivosti i poniznost svog urođenog i čuvanog strahopoštovanja, on nije, kao neki, upotrebio silu da bi bio postavljen za episkopa, nego je sam pretrpeo prinudu, tako da je bio primoran da primi episkopsku službu. A postavljen je za episkopa od veoma mnogih naših sabrata koji su tada bili prisutni u gradu Rimu, koji su nam poslali pisma o njegovom rukopoloženju, časna i pohvalna, i izuzetna po svom svedočanstvu u objavi o njemu. Štaviše, Kornelije je postavljen za episkopa sudom Božjim i Njegovog Hrista, svedočanstvom gotovo celog sveštenstva, glasovima naroda koji je tada bio prisutan, i skupom starih sveštenika i dobrih ljudi, kada niko pre njega nije bio tako postavljen, kada je mesto Fabijana, to jest, kada je mesto Petrovo i stepen svešteničkog prestola bilo upražnjeno; a pošto je ono zauzeto voljom Božjom i utvrđeno saglasnošću svih nas, ko god sada želi da postane episkop, mora nužno biti postavljen spolja; i ne može imati rukopoloženje Crkve onaj ko ne drži jedinstvo Crkve. Ko god da je, ma koliko se hvalio sobom i mnogo toga sebi pripisivao, on je profan, on je tuđin, on je izvan. I kao što posle prvoga ne može biti drugi, ko god bude postavljen posle onoga koji treba da bude sam, nije mu drugi, nego zapravo nije niko. (Poslanica 51)
7. Niti bi, najdraži brate, trebalo da uznemiri ikoga ko je veran i pamti Jevanđelje i drži zapovesti apostola koji nas unapred upozorava, ako u poslednjim danima izvesne osobe, gorde, buntovne i neprijatelji Božjih sveštenika, ili odstupe od Crkve ili deluju protiv Crkve, budući da su i Gospod i Njegovi apostoli unapred prorekli da će takvih biti. Niti neka se iko čudi što neki napuštaju slugu postavljenog nad njima, kada su sopstveni učenici napustili samog Gospoda, koji je činio tako velika i divna dela i svedočanstvom svojih dela pokazivao svojstva Boga Oca. Pa ipak ih nije prekoreo kada su otišli, niti im je čak oštro pretio; nego je, okrenuvši se svojim apostolima, rekao: „Da nećete i vi da odete?“ Jovan 6:67 očigledno poštujući zakon po kome čovek prepušten sopstvenoj slobodi i utvrđen u sopstvenom izboru sam sebi želi ili smrt ili spasenje. Ipak, Petar, na kome je od istog Gospoda bila sazidana Crkva, govoreći jedan za sve i odgovarajući glasom Crkve, kaže: „Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo povjerovali i poznali da si ti Hristos Sin Boga živoga.“ Matej 15:13 označavajući, bez sumnje, i pokazujući da su oni koji su otišli od Hrista propali sopstvenom krivicom, a da Crkva koja veruje u Hrista i drži ono što je jednom naučila nikada ne odstupa od Njega, i da su Crkva oni koji ostaju u domu Božjem; ali da, s druge strane, nisu zasad koji je zasadio Bog Otac oni za koje vidimo da nisu utvrđeni postojanošću pšenice, nego ih kao plevu razveje dah neprijatelja koji ih rasejava, a o njima i Jovan u svojoj poslanici kaže: „Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas; jer da bijahu od nas, ostali bi s nama“ 1. Jovanova 2:19 I Pavle nas opominje da se ne uznemiravamo kada zli ljudi propadaju izvan Crkve, niti da dopustimo da se naša vera umanji odlaskom nevernih. „Jer šta“, kaže on, „ako neki ne vjerovaše? Zar će njihovo nevjerovanje vjeru Božiju ukinuti? Nikako! Nego, neka je Bog istinit, a čovjek je svaki laža“ Rimljanima 3:3-4…
14. Ni ovima nije bilo dovoljno to što su se povukli od Jevanđelja, što su otpalima oduzeli nadu u zadovoljenje i pokajanje, što su one upletene u prevare ili okaljane preljubama, ili zagađene smrtonosnom zarazom žrtava, odvojili od svakog osećanja i ploda pokajanja, da ne bi molili Boga niti ispovedali svoje zločine u Crkvi; što su sebi spolja podigli — izvan Crkve i nasuprot Crkvi — zborište svoje propale stranke, kada se sabrala gomila stvorenja sa zlom savešću, nevoljnih da mole Boga i da Mu daju zadovoljenje. Posle svega toga, štaviše, oni se još usuđuju — pošto su im jeretici postavili lažnog episkopa — da otplove i da nose pisma raskolničkih i profanih osoba do Petrovog prestola i do glavne crkve odakle svešteničko jedinstvo uzima svoj izvor; i da ne uzmu u obzir da su to bili Rimljani čija je vera bila hvaljena u apostolovoj propovedi, kojima nevernost nije mogla imati pristupa. Ali koji je bio razlog njihovog dolaska i objavljivanja postavljanja pseudo-episkopa nasuprot episkopima? Jer ili im je milo ono što su učinili i istrajavaju u svojoj opakosti; ili, ako im nije milo i povlače se, znaju kuda mogu da se vrate. Jer, budući da smo svi mi odredili — a jednako je pravično i pravedno — da se slučaj svakoga sasluša tamo gde je zločin počinjen; i budući da je svakom pojedinom pastiru dodeljen deo stada, kojim treba da vlada i upravlja, imajući da položi račun Gospodu za svoje delanje; svakako dolikuje onima nad kojima smo postavljeni da ne trčkaraju naokolo niti da svojom lukavom i podmuklom naglošću razbijaju skladnu saglasnost episkopa, nego da tamo brane svoju stvar, gde mogu imati i tužitelje i svedoke svog zločina; osim ako se možda nekolicini očajnih i propalih ljudi čini premalim autoritet episkopa postavljenih u Africi, koji su već presudili o njima i nedavno osudili, ozbiljnošću svoje presude, njihovu savest sputanu mnogim vezama grehova. Njihov slučaj je već ispitan, presuda o njima je već izrečena; niti dolikuje dostojanstvu sveštenika da bude prekoreno zbog lakomislenosti promenljivog i nepostojanog uma, kada Gospod uči i kaže: „neka bude riječ vaša: da, da; ne, ne“ Matej 5:37 (Poslanica 54)
8. Napisali ste takođe da je zbog mene Crkva sada jednim svojim delom u stanju rasejanja, premda je sav narod Crkve sabran, ujedinjen i sjedinjen sa njom u nepodeljenoj slozi: napolju su ostali samo oni koji bi, čak i da su bili unutra, morali biti izbačeni. Niti Gospod, zaštitnik svog naroda i njihov čuvar, dopušta da pšenica bude ugrabljena sa Njegovog gumna; nego se jedino pleva može odvojiti od Crkve, budući da i apostol kaže: „Jer šta ako neki ne vjerovaše? Zar će njihovo nevjerovanje vjeru Božiju ukinuti? Nikako! Nego, neka je Bog istinit, a čovjek je svaki laža“ Rimljanima 3:3-4 I Gospod takođe u Jevanđelju, kada su ga učenici napustili dok je govorio, okrenuvši se dvanaestorici, reče: „Da nećete i vi da odete? Tada mu odgovori Simon Petar: Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo povjerovali i poznali da si ti Hristos Sin Boga živoga.“. Jovan 6:67-69 Tu govori Petar, na kome je trebalo da bude sazidana Crkva, učeći i pokazujući u ime Crkve, da, iako može otići buntovno i oholo mnoštvo onih koji neće da čuju i poslušaju, ipak Crkva ne odstupa od Hrista; a Crkva su oni koji su narod sjedinjen sa sveštenikom, i stado koje prianja uz svog pastira. Otuda treba da znate da je episkop u Crkvi, a Crkva u episkopu; i da onaj ko nije sa episkopom nije ni u Crkvi, i da uzalud laskaju sebi oni koji se ušunjavaju, nemajući mira sa Božjim sveštenicima, i misle da tajno opšte sa nekima; dok Crkva, koja je katoličanska i jedna, nije ni razrezana ni podeljena, nego je zaista povezana i sjedinjena cementom sveštenika koji prianjaju jedni uz druge. (Poslanica 68)
FIRMILIJAN
15. Ali ne smemo mimoići ni ono što si ti nužno primetio, da je Crkva, prema Pesmi nad pesmama, „vrt zatvoren, sestro moja nevjesto, izvor zatvoren, studenac zapečaćen. Bilje je tvoj voćnjak od šipaka s voćem krasnijem“. Pesma nad pesmama 4:12-13 Oni koji nikada nisu ušli u ovaj vrt i nisu videli raj koji je zasadio Bog Tvorac, kako će moći da drugome pruže vodu spasonosne kupelji sa izvora koji je zatvoren unutra i zapečaćen božanskim pečatom? A kao što Nojeva barka nije bila ništa drugo nego tajna Crkve Hristove, koja je tada, kada su svi napolju propadali, čuvala bezbednima samo one koji su bili unutra u barci, očigledno smo poučeni da gledamo na jedinstvo Crkve. Kao što je i apostol Petar izložio, govoreći: „Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza“; 1. Petrova 3:21 pokazujući da oni koji nisu bili u barci sa Nojem ne samo da nisu bili očišćeni i spaseni vodom, nego su odmah propali u onom potopu; tako će i sada svi koji nisu u Crkvi sa Hristom propasti napolju, osim ako se pokajanjem ne obrate jedinoj i spasonosnoj kupelji Crkve.
16. A kolika je veličina njegove zablude i kolika dubina njegovog slepila, koji kaže da se otpuštenje grehova može darovati u sinagogama jeretika, i koji ne ostaje na temelju jedne Crkve koju je Hristos nekada utemeljio na steni, može se sagledati iz ovoga, da je Hristos rekao samo Petru: „što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima“. Matej 16:19 I opet, u Jevanđelju, kada je Hristos dunuo samo na apostole, govoreći: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su.“. Stoga je vlast otpuštanja grehova data apostolima, i crkvama koje su oni, poslati od Hrista, ustanovili, i episkopima koji su ih nasledili namesničkim rukopoloženjem. Ali neprijatelji jedne katoličanske Crkve u kojoj se nalazimo, i protivnici nas koji smo nasledili apostole, prisvajajući sebi, nasuprot nama, nezakonita sveštenstva i podižući skrnave oltare, šta su drugo nego Korej, Datan i Aviron, oskrnavljeni sličnom zlobom i spremni da pretrpe iste kazne koje su i oni pretrpeli, kao i oni koji se s njima slažu, baš kao što su njihovi saučesnici i pomagači propali smrću sličnom njihovoj?
17. I u tom pogledu sam opravdano ogorčen na ovu tako otvorenu i očiglednu ludost Stefana, što on, koji se toliko hvali položajem svog episkopata i tvrdi da drži nasleđe od Petra, na kome su položeni temelji Crkve, uvodi mnoge druge stene i podiže nove građevine mnogih crkava; tvrdeći da u njima postoji krštenje po njegovom autoritetu. Jer oni koji su kršteni, bez sumnje, popunjavaju broj Crkve. Ali onaj ko odobrava njihovo krštenje time tvrdi, za te krštene, da je i Crkva sa njima. Niti razume da on zasenjuje istinu hrišćanske Stene i u izvesnoj meri je ukida, kada tako izdaje i napušta jedinstvo. Apostol priznaje da Jevreji, premda zaslepljeni neznanjem i sputani najgrubljom zlobom, ipak imaju revnost za Boga. Stefan, koji objavljuje da po nasleđu drži Petrov presto, nije pokrenut nikakvom revnošću protiv jeretika, kada im ustupa ne umerenu, nego najveću silu milosti: toliko da kaže i tvrdi da se tajnom krštenja kod njih spira prljavština starog čoveka, da oni opraštaju pređašnje smrtne grehe, da čine sinovima Božjim nebeskim preporodom i obnavljaju za večni život posvećenjem božanske kupelji. Onaj ko na ovaj način ustupa i prepušta jereticima velike i nebeske darove Crkve, šta drugo čini nego da opšti sa onima kojima pripisuje i za koje zahteva toliku milost? I sada uzalud okleva da im se saglasi i da s njima bude učesnik i u drugim stvarima, da se s njima sastaje i podjednako s njima meša svoje molitve i određuje zajednički oltar i žrtvu. (Poslanica 74, Firmilijan, episkop Cezareje u Kapadokiji, Kiprijanu, Protiv Stefanove poslanice. 256. n.e.)