Petrov primat u ranoj Crkvi, 2. deo
Nastavljam odande gde sam stao: Petrov primat u ranoj Crkvi.
JOVAN ZLATOUSTI
Jovan 21:19
„A ovo reče ukazujući kakvom će smrću proslaviti Boga.“
Nije rekao: da umre, nego: „proslaviti Boga“, da bi naučio da je stradati za Hrista slava i čast onome ko strada.
„I kazavši ovo, reče mu: Hajde za mnom!“
I ovde ponovo ukazuje na njegovu nežnu brižnost i na to da mu je bio veoma prisno privržen. A ako bi neko rekao: Kako je onda Jakov dobio katedru u Jerusalimu? — ja bih odgovorio ovako: da je On Petra postavio za učitelja, ne katedre, nego sveta. (Besede na Jevanđelje po Jovanu, Beseda 88 Jovan 21:15-25)
AMBROSIJE MILANSKI
26. Pođi, dakle, braći mojoj — to jest, onim večnim vratima koja se, čim ugledaju Isusa, podižu. Petar je večna vrata, protiv kojih „vrata pakla neće je nadvladati“. Matej 16:18 Jovan i Jakov, sinovi groma, to jest, Marko 3:17 jesu večna vrata. Večna su vrata Crkve, gde prorok, želeći da objavi hvale Hristove, kaže: „Da bih kazivao sve hvale tvoje na vratima kćeri Sionove, i slavio spasenje tvoje.“…
57. Osim toga, da bi znao da po svom čovečanstvu moli, a snagom svog Božanstva zapoveda, u jevanđelju ti je zapisano da je rekao Petru: „A ja se molih za tebe da vjera tvoja ne prestane“. Luka 22:32 Istom apostolu, opet, kada je ranijom prilikom rekao: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“, On odgovori: „da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga“. Matej 16:18 Zar onda nije mogao da učvrsti veru čoveka kome je, po sopstvenoj vlasti, dao carstvo, koga je nazvao Stenom, objavljujući ga time za temelj Crkve? Razmotri, dakle, način Njegovog moljenja i prilike u kojima zapoveda. On moli kada nam je prikazan uoči stradanja; On zapoveda kada se veruje da je Sin Božji. (O hrišćanskoj veri (De fide), Knjiga IV)
JERONIM
1. Simon Petar
Simon Petar, sin Jovanov, iz sela Vitsaide u pokrajini Galileji, brat Andreje apostola, i sam prvak apostola, pošto je bio episkop crkve u Antiohiji i propovedao Rasejanju — vernicima iz obrezanja, u Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji — krenuo je u Rim druge godine Klaudijeve da obori Simona Maga, i tamo je držao svešteničku katedru dvadeset pet godina, sve do poslednje, to jest četrnaeste, godine Neronove. Od njegove ruke primio je venac mučeništva, prikovan na krst glavom prema zemlji i nogama uzdignutim uvis, tvrdeći da nije dostojan da bude raspet na isti način kao njegov Gospod. Napisao je dve poslanice koje se nazivaju sabornim, od kojih se druga, zbog razlike u stilu u odnosu na prvu, po mišljenju mnogih ne pripisuje njemu. Osim toga, njemu se pripisuje i Jevanđelje po Marku, koji je bio njegov učenik i tumač. S druge strane, knjige od kojih se jedna zove njegova Dela, druga njegovo Jevanđelje, treća njegova Propoved, četvrta njegovo Otkrivenje, peta njegov Sud — odbacuju se kao apokrifne.
Sahranjen u Rimu u Vatikanu pored trijumfalnog puta, poštuje ga ceo svet. (De Viris Illustribus (O znamenitim ljudima))
2. Ipak, iako me tvoja veličina plaši, tvoja dobrota me privlači.
2. Ipak, iako me tvoja veličina plaši, tvoja dobrota me privlači. Od sveštenika tražim čuvanje žrtve, od pastira zaštitu koja pripada ovcama. Neka nestane svega što je nadmeno; neka se povuče velelepnost rimskog veličanstva. Moje reči upućene su nasledniku ribara****, učeniku krsta. Pošto ne sledim nijednog vođu osim Hrista, tako ni sa kim ne opštim osim sa tvojim blaženstvom, to jest sa katedrom Petrovom. Jer to je, kako znam, stena na kojoj je Crkva sazidana! Matej 16:18 Ovo je kuća u kojoj se jedino može ispravno jesti pashalno jagnje. Izlazak 12:22 Ovo je Nojev kovčeg, i ko se u njemu ne nađe, propašće kada potop nadvlada. Postanje 7:23 Ali pošto sam zbog svojih grehova otišao u ovu pustinju koja leži između Sirije i divlje pustoši, ne mogu, zbog velike udaljenosti među nama, uvek da od tvoje svetosti tražim svetu stvar Gospodnju. Stoga ovde sledim egipatske ispovednike koji dele tvoju veru, i sidrim svoju krhku lađicu u senci njihovih velikih brodova. Ne znam ništa o Vitalisu; odbacujem Meletija; nemam ništa sa Paulinom. Ko ne sabira s tobom, rasipa; Matej 12:30 ko nije Hristov, taj je Antihristov. (PISMO 15 — PAPI DAMASU (376. ILI 377.))
26. Prelazeći na jevanđelje, on nam iznosi Zahariju i Jelisavetu, Petra i njegovu taštu, i, sa bestidnošću na koju smo se već navikli, ne razume da je i njih trebalo ubrojati među one koji su služili Zakonu. Jer jevanđelje nije postojalo pre raspeća Hristovog — osveštano je Njegovim stradanjem i Njegovom krvlju. U skladu sa ovim pravilom, Petar i ostali apostoli (moram Jovinijanu s vremena na vreme dati nešto iz svog obilja) jesu imali žene, ali one koje su uzeli pre nego što su upoznali jevanđelje. Ali kada su primljeni u apostolstvo, napustili su bračne dužnosti. Jer kada Petar, predstavljajući apostole, kaže Gospodu: Matej 19:27 „Eto, mi smo ostavili sve i za tobom pošli“, Gospod mu odgovori: Luka 18:29-30 „Zaista vam kažem: nema nikoga koji je ostavio kuću, ili roditelje, ili braću, ili sestre, ili ženu, ili djecu radi Carstva Božijega, Koji neće primiti mnogostruko u ovo vrijeme i u dolazećem vijeku život vječni.“. Ali ako nas, da bi pokazao da su svi apostoli imali žene, dočeka rečima: Zar nemamo pravo da vodimo sa sobom žene ili supruge (jer γυνή na grčkom ima oba značenja) kao i ostali apostoli, i Kifa, i braća Gospodnja? — neka doda ono što se nalazi u grčkim prepisima: „Zar nemamo pravo sestru ženu sa sobom voditi“ Ovo jasno pokazuje da je pisac mislio na druge svete žene, koje su, po jevrejskom običaju, svojim imanjem služile svojim učiteljima, kao što čitamo da je bio običaj i sa samim našim Gospodom. Tamo gde se prethodno govori o jelu i piću i o trošenju novca, a potom se pominju žene koje su sestre, sasvim je jasno, kao što smo rekli, da moramo razumeti ne supruge, nego one žene koje su služile svojim imanjem. Isti izveštaj čitamo i u Starom zavetu o Sunamki koja je običavala da ugosti Jelisija i da mu postavi sto, i hleb, i svećnjak, i ostalo. U svakom slučaju, ako γυναίκας uzmemo da znači supruge, a ne žene, dodatak reči sestre poništava dejstvo reči supruge i pokazuje da su bile srodne po duhu, a ne po braku. Pa ipak, izuzev apostola Petra, nigde se otvoreno ne tvrdi da su apostoli imali žene; a pošto se to kaže za jednoga, dok se o ostalima ništa ne govori, moramo razumeti da oni o kojima Sveto pismo ne daje takav opis nisu imali žene. Ipak, Jovinijan, koji je protiv nas postrojio Zahariju i Jelisavetu, Petra i majku njegove žene, treba da zna da je Jovan bio sin Zaharijin i Jelisavetin, to jest, da je devstvenik bio potomak braka, jevanđelje potomak zakona, čistota potomak supružništva; tako da je devstveni Gospod od devstvenog proroka bio i objavljen i kršten.
Ali za Petra bismo mogli reći da je imao taštu kada je poverovao, a ženu više nije imao, iako u Sentencama čitamo i o njegovoj ženi i o kćeri. Ali za sada se naš dokaz mora u potpunosti zasnivati na Svetom pismu. Pozvao se na apostole, jer misli da oni, koji imaju glavni autoritet u našem moralnom poretku i koji su uzorni hrišćanski učitelji, nisu bili devstvenici. Ako, dakle, dopustimo da nisu bili devstvenici (a, izuzev Petra, to se ne može dokazati), ipak mu moram reći da se upravo na apostole odnose reči Isaijine: Isaija 1:9 „Da nam Gospod nad vojskama nije ostavio malo ostatka, bili bismo kao Sodom, izjednačili bismo se s Gomorom.“. Tako, dakle, oni koji su po rođenju bili Jevreji nisu mogli pod jevanđeljem povratiti devstvenost koju su izgubili u judaizmu. A ipak Jovan, jedan od učenika, za koga se pripoveda da je bio najmlađi od apostola i koji je bio devstvenik kada je prigrlio hrišćanstvo, ostao je devstvenik, i zbog toga ga je naš Gospod više voleo, te je ležao na Isusovim grudima. A ono što Petar, koji je imao ženu, nije smeo da pita, Jovan 13:25 zamolio je Jovana da pita. A posle vaskrsenja, kada im je Marija Magdalena rekla da je Gospod vaskrsao, Jovan 20:4 obojica su potrčali ka grobu, ali je Jovan pretekao Petra. A kada su lovili ribu u lađi na Genisaretskom jezeru, Isus je stajao na obali, a apostoli nisu znali koga vide; devstvenik je jedini prepoznao devstvenika, i reče Petru: „To je Gospod“. Zatim, pošto je čuo predskazanje da će ga drugi vezati i odvesti kuda neće, i da mora stradati na krstu, Petar reče: „Gospode, a šta će ovaj?“, ne želeći da napusti Jovana, s kojim je uvek bio sjedinjen. Naš Gospod mu reče: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, šta je tebi do toga?“ Otuda se među braćom proširila reč da taj učenik neće umreti. Ovde imamo dokaz da devstvenost ne umire, i da se prljavština braka ne spira krvlju mučeništva, nego devstvenost ostaje sa Hristom, a njen san nije smrt nego prelazak u drugo stanje.
Ako, međutim, Jovinijan bude tvrdoglavo tvrdio da Jovan nije bio devstvenik (dok smo mi tvrdili da je njegova devstvenost bila uzrok naročite ljubavi koju je naš Gospod imao prema njemu), neka objasni, ako nije bio devstvenik, zašto je bio voljen više od ostalih apostola. Ali ti kažeš, Matej 16:18 Crkva je utemeljena na Petru: iako se drugde isto pripisuje svim apostolima, i svi oni primaju ključeve carstva nebeskog, i snaga Crkve podjednako počiva na svima njima, ipak se jedan između dvanaestorice bira tako da, kada se postavi poglavar****, ne bude povoda za raskol. Ali zašto nije izabran Jovan, koji je bio devstvenik? Poštovanje je ukazano godinama, jer je Petar bio stariji: onaj ko je bio mladić, gotovo bih rekao dečak, nije mogao biti postavljen nad ljudima poodmaklih godina; a dobar učitelj, koji je bio dužan da ukloni svaki povod za svađu među svojim učenicima i koji im je rekao: Jovan 14:27 „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam“, i: Ko je među vama veći, neka bude najmanji od svih, ne bi hteo da se pomisli da daje povod za zavist prema mladiću koga je voleo. Možemo biti sigurni da je Jovan tada bio dečak jer crkvena istorija najjasnije dokazuje da je živeo do vladavine Trajanove, to jest, da je usnuo šezdeset osme godine posle stradanja našeg Gospoda, kao što sam ukratko zabeležio u svom spisu O znamenitim ljudima. Petar je apostol, i Jovan je apostol — jedan oženjen čovek, drugi devstvenik; ali Petar je samo apostol, dok je Jovan i apostol i jevanđelist, i prorok. Apostol, jer je pisao Crkvama kao učitelj; jevanđelist, jer je sastavio jevanđelje, što nijedan drugi apostol, osim Mateja, nije učinio; prorok, jer je na ostrvu Patmosu, na koje ga je prognao car Domicijan kao mučenika za Gospoda, video Apokalipsu koja sadrži bezgranične tajne budućnosti. Tertulijan, štaviše, pripoveda da je bio poslat u Rim, i da je, pošto je bačen u kotao ključalog ulja, izašao svežiji i krepkiji nego kada je ušao.
Ali i samo njegovo jevanđelje veoma se razlikuje od ostalih. Matej, kao da piše o čoveku, počinje ovako: „Rodoslov Isusa Hrista, sina Davidova, Avraamova sina“; Luka počinje sveštenstvom Zaharijinim; Marko proročanstvom proroka Malahije i Isaije. Prvi ima lice čoveka, zbog rodoslovne tablice; drugi lice teleta, zbog sveštenstva; treći lice lava, zbog glasa onoga koji viče u pustinji, Isaija 40:3 „Pripravite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu.“. Ali Jovan poput orla uzleće uvis, dopire do samog Oca i kaže: Jovan 1:1 „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga.“, i tako dalje. Devstveni pisac izložio je tajne koje oženjeni nije mogao, i da sve ukratko sažmemo i pokažemo kolika je bila povlastica Jovanova, ili pre devstvenosti u Jovanu: devstvena Mati Jovan 19:26-27 poverena je od devstvenog Gospoda devstvenom učeniku. (Protiv Jovinijana, Knjiga I)
Jeronimove tvrdnje o Jovanu prilično su zanimljive, budući da tvrdi da on nije bio samo apostol, nego i devstvenik koji je bio jevanđelist i prorok, pošto je zapisao Otkrivenje.
AVGUSTIN
Petru su, kao predstavniku Crkve, povereni ključevi carstva nebeskog
2. Pre svog stradanja Gospod Isus je, kao što znate, izabrao one svoje učenike koje je nazvao apostolima. Među njima je SAMO Petar gotovo svuda dobijao povlasticu da predstavlja čitavu Crkvu.2 U licu čitave Crkve, koju je ON JEDINI predstavljao, imao je povlasticu da čuje: „I daću ti ključeve Carstva nebeskoga“ (Matej 16:19). Uostalom, te ključeve nije primio samo jedan čovek, nego Crkva u svom jedinstvu. To je, dakle, razlog Petrovog priznatog prvenstva: on je predstavljao sveopštost i jedinstvo Crkve kada mu je rečeno: Tebi poveravam ono što je zapravo povereno svima. (The Works of Saint Augustine: A Translation for the 21st Century, prevod i beleške Edmund Hill, O.P., urednik John E. Rotelle, O.S.A [New City Press, Hyde Park, New York 1994], Deo III — Besede, tom 8: Besede 273-305A, str. 197-198; Augustine-Sermons-273-305.pdf)
1. Svako ko verno čita Dela apostolska priznaje da ovaj psalam sadrži proroštvo o Hristu; jer se očigledno pokazuje da je ono što je ovde napisano, „Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi.“, prorečeno o Judi, izdajniku Hrista….Jer kao što se izvesne stvari govore koje se, čini se, posebno odnose na apostola Petra, a ipak im smisao nije jasan osim kada se odnose na Crkvu, koju je, kako se priznaje, on slikovito predstavljao, zbog prvenstva koje je imao među učenicima; kao što je pisano: „I daću ti ključeve Carstva nebeskoga“, Matej 16:19 i druga mesta sličnog smisla: tako Juda predstavlja one Jevreje koji su bili neprijatelji Hrista, koji su i tada mrzeli Hrista, i sada Ga, u svom nizu naslednika, budući da se ta vrsta opačine nastavlja, mrze. O tim ljudima i o tom narodu može se prikladno razumeti ne samo ono što u ovom psalmu čitamo otvorenije izneseno, nego i ono što je izričitije rečeno o samom Judi. (Tumačenje Psalma 109)
1. Dok je Gospod prao noge učenicima, dolazi Simonu Petru; a Petar Mu kaže: „Gospode, zar ti moje noge da opereš?“ Jer koga ne bi ispunio strah time što mu Sin Božji pere noge? Premda je, dakle, bila najveća drskost da sluga protivreči svome Gospodu, tvorevina svome Bogu, Petar je ipak radije to učinio nego da podnese da mu noge budu oprane od njegovog Gospoda i Boga. Niti treba da mislimo da je Petar bio jedan među ostalima koji su tako izrazili svoj strah i odbijanje, kao da su drugi pre njega vedro i spokojno dopustili da im se to učini. Jer reči Jevanđelja lakše je razumeti ovako: pošto je rečeno: „poče prati noge učenicima i otirati ubrusom kojim bješe opasan“, zatim se dodaje: „Onda dođe Simonu Petru“, kao da je već oprao noge nekima, pa je posle njih sada došao prvome od svih. Jer ko može da ne zna da je preblaženi Petar bio prvi među apostolima? Ali ne treba to tako da razumemo, kao da je posle nekih drugih došao njemu; nego da je s njim počeo. Kada je, dakle, počeo da pere noge učenicima, došao je onome s kim je i počeo, naime Petru; i tada se Petar uplašio onoga čega bi se svako od njih mogao uplašiti, i rekao: „Gospode, zar ti moje noge da opereš?“ Šta je sadržano u tom Ti? A šta u tom moje? To su predmeti pre za razmišljanje nego za govor; da ne bi možda neka prikladna predstava koju je duša stvorila o takvim rečima ostala bez objašnjenja u izgovorenoj reči. (Traktat 56 Jovan 13:6-10)
12. Ali šta sledi? „Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.“. Svakako možemo razumeti: „siromahe svagda imate“; ono što je tako rekao istinito je. Kada su siromasi nedostajali Crkvi? Ali „a mene nemate svagda“; šta time misli? Kako da razumemo: „mene nemate svagda“? Ne uznemiravajte se: to je bilo upućeno Judi. Zašto onda nije rekao: imaćeš, nego: imaćete? Zato što Juda ovde nije jedinka. Jedan zli čovek predstavlja čitavo telo zlih; na isti način kao što Petar predstavlja čitavo telo dobrih, štaviše, telo Crkve, ali s obzirom na dobre. Jer da u Petrovom slučaju nije bilo sakramentalnog simbola Crkve, Gospod mu ne bi rekao: „I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“. Matej 16:19 Ako je to rečeno samo Petru, onda Crkvi ne daje nikakav osnov za delovanje. Ali ako je tako i u Crkvi, da je ono što je vezano na zemlji vezano i na nebu, i ono što je razrešeno na zemlji razrešeno i na nebu — jer kada Crkva izopšti, izopšteni je vezan na nebu; kada je neko izmiren sa Crkvom, tako izmireni je razrešen na nebu — ako je, dakle, tako u Crkvi, onda je Petar, primajući ključeve, predstavljao svetu Crkvu. Ako su, dakle, u licu Petrovom bili predstavljeni dobri u Crkvi, a u licu Judinom zli u Crkvi, onda je ovim poslednjima rečeno: „a mene nemate svagda“. Ali šta znači ono ne svagda, a šta ono svagda? Ako si dobar, ako pripadaš telu koje je predstavljao Petar, imaš Hrista i sada i potom: sada verom, znakom, sakramentom krštenja, hlebom i vinom sa oltara. Hrista imaš sada, ali ćeš Ga imati svagda; jer kada odeš odavde, doći ćeš Onome koji je razbojniku rekao: „danas ćeš biti sa mnom u raju“. Luka 23:43 Ali ako živiš zlo, može ti se činiti da sada imaš Hrista, jer ulaziš u Crkvu, znamenuješ se znakom Hristovim, kršten si krštenjem Hristovim, mešaš se sa udovima Hristovim i pristupaš Njegovom oltaru: sada imaš Hrista, ali živeći zlo nećeš Ga imati svagda. (Traktat 50 Jovan 11:55-12)
5… Tako i Crkva postupa u blaženoj nadi kroz ovaj mukotrpni život; a ta Crkva, u svojoj sveopštosti simbolički prikazana, bila je oličena u apostolu Petru, zbog prvenstva njegovog apostolstva. Jer, što se tiče njegove sopstvene ličnosti, on je po prirodi bio jedan čovek, po milosti jedan hrišćanin, po još obilnijoj milosti jedan, pa ipak i prvi apostol; ali kada mu je rečeno: „I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“, on je predstavljao sveopštu Crkvu, koju u ovom svetu potresaju razna iskušenja što na nju nailaze kao pljuskovi kiše, poplave i bure, a ona ne pada, jer je utemeljena na steni (petra), od koje je Petar dobio ime. Jer petra (stena) nije izvedena od Petra, nego Petar od petre****; kao što se ni Hristos ne naziva tako po hrišćaninu, nego hrišćanin po Hristu. Jer upravo zbog toga Gospod je rekao**: „na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju“, jer je Petar rekao: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“. Matej 16:16-19 „na tome kamenu“, dakle, reče, koji si ispovedio, „sazidaću Crkvu svoju“. Jer Stena (Petra) beše Hristos; 1. Korinćanima 10:4 i na tom temelju je i sam Petar sazidan. „Jer temelja drugoga niko ne može postaviti osim postojećeg, koji je Isus Hristos.“. 1. Korinćanima 3:11 Crkva, dakle, koja je utemeljena u Hristu, primila je od Njega ključeve** carstva nebeskog u licu Petrovom, to jest vlast da vezuje i razrešava grehe. Jer ono što je Crkva suštinski u Hristu, to je predstavnički Petar u steni (petra); i u tom predstavljanju Hrista treba razumeti kao Stenu, a Petra kao Crkvu. Ta Crkva, dakle, koju je Petar predstavljao, dokle god živi usred zla, ljubeći i sledeći Hrista biva izbavljena od zla. Ali njeno sleđenje je tešnje u onima koji se čak do smrti bore za istinu. A sveopštosti [Crkve] je rečeno: „Hajde za mnom“, kao što je i za tu istu sveopštost Hristos stradao; o kome ovaj isti Petar kaže: „Hristos postrada za vas, ostavljajući vam primjer da idete njegovim stopama“. 1. Petrova 2:21… (Traktat 124 Jovan 21:19-25)
PAPA LAV VELIKI
I. Čvrsto jedinstvo Crkve sazidane na steni svetog Petra mora se svuda čuvati.
Voljenoj braći, celokupnom zboru episkopa provincije Vijen, Lav, episkop Rima.
Gospod naš Isus Hristos, Spasitelj čovečanstva, ustanovio je vršenje božanske vere za koju je želeo da milošću Božjom svojim sjajem obasja sve narode i sva plemena, i to tako da Istina, koja je pre toga bila ograničena na objave Zakona i Proroka, kroz trubni glas apostola izađe na spasenje svih ljudi, kao što je pisano: „Po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i riječi njihove na kraj vaseljene.“. Ali Gospod je želeo da ova tajanstvena služba bude briga svih apostola, ali tako da je glavnu odgovornost položio na blaženog Petra, prvaka svih apostola: i od njega, kao od Glave, želi da se Njegovi darovi izlivaju na čitavo telo: tako da svako ko se usudi da se odvoji od Petrove čvrste stene shvati da nema ni udela ni dela u božanskoj tajni. Jer je želeo da onaj koji je primljen u zajedništvo Njegovog nerazdeljivog jedinstva bude nazvan onim što je On Sam bio, kada je rekao: „da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju“ Matej 16:18: da bi zdanje večnog hrama, po čudesnom daru Božje milosti, počivalo na Petrovoj čvrstoj steni: utvrđujući Njegovu Crkvu tako pouzdano da je niti ljudska drskost ne može napasti niti vrata pakla nadvladati. Ali ovu najsvetiju čvrstinu stene, podignutu, kao što rekosmo, graditeljskom rukom Božjom, čovek mora želeti da razori u obesnoj opačini kada pokušava da slomi njenu moć, povlađujući sopstvenim željama, a ne sledeći ono što je primio od drevnih ljudi: jer veruje da nije podložan nikakvom zakonu i da ga ne obuzdavaju nikakva pravila Božjih odredaba, te se, u svojoj žudnji za novotarijom, odvaja od vašeg i našeg običaja, prihvatajući nezakonite prakse i puštajući da propadne ono što bi trebalo da čuva.
II. Ilarije svojom neposlušnošću narušava mir Crkve.
Ali uz odobrenje, kako verujemo, Božje, i čuvajući prema vama punoću naše ljubavi koju Apostolska stolica uvek, kao što se sećate, izliva na vas, sveta braćo, nastojimo da ove stvari ispravimo zrelim savetom i da s vama podelimo zadatak uređenja vaših crkava, ne novotarijama nego obnovom starine; da bismo istrajali u uobičajenom poretku koji su nam predali naši oci i ugodili svome Bogu služenjem dobrog dela, uklanjajući sablazni nemira. Zato bismo želeli da se setite, braćo, kao što se i mi sećamo, da su se Apostolskoj stolici — tolika je počast u kojoj se drži — bezbroj puta obraćali i savetovali se s njom sveštenici vaše provincije, kao i drugi, i da je ona u raznim žalbenim predmetima, kako je stari običaj zahtevao, poništavala ili potvrđivala odluke: i na taj način je čuvano „jedinstvo Duha svezom mira“ Efescima 4:3 , a razmenom pisama naši časni postupci unapređivali su trajnu naklonost: jer tražeći ne svoje nego ono što je Hristovo Filipljanima 2:21, starali smo se da ne povredimo dostojanstvo koje je Bog dao i crkvama i njihovim sveštenicima. Ali taj put, koga su se naši oci uvek tako verno držali i mudro ga čuvali, Ilarije je napustio i verovatno će svojom novom ohološću poremetiti položaj i slogu sveštenika: želeći da vas podvrgne svojoj vlasti tako da sam sebi ne dopusti da bude podvrgnut blaženom apostolu Petru, prisvajajući sebi rukopoloženja svih crkava po provincijama Galije i prenoseći na sebe dostojanstvo koje pripada mitropolitskim sveštenicima; on svojim oholim rečima umanjuje čak i poštovanje koje se ukazuje samom blaženom Petru: jer ne samo da je vlast razrešivanja i vezivanja data Petru pre ostalih, nego je Petru naročito poverena i briga da pase ovce. Ipak, ko god drži da se Petru mora poreći prvenstvo, ne može zaista umanjiti njegovo dostojanstvo: nego se nadima dahom svoje gordosti i survava se u najdublju dubinu. (Poslanica 10)
XII. U slučaju razlike u mišljenju između vikara i episkopa, mora se konsultovati rimski episkop. Izloženo je podređivanje vlasti u Crkvi.
Ali ako se u onome što si verovao da treba raspraviti i rešiti sa braćom njihovo mišljenje razlikuje od tvojih želja, neka se sve uputi nama, uz overene zapisnike vašeg postupanja, da bi se otklonile sve nejasnoće i odlučilo ono što je Bogu ugodno. Jer ka tome usmeravamo sve svoje želje i sav svoj trud: da ono što doprinosi našem skladnom jedinstvu i zaštiti discipline ne bude narušeno nikakvim neslaganjem niti zanemareno bilo kakvom nemarnošću. Stoga, predragi brate, tebe i onu našu braću koja su uvređena tvojim neumerenim postupanjem (premda predmet pritužbe nije kod svih isti) opominjemo i upozoravamo da nikakvim prepirkama ne narušavate ono što je s pravom uređeno i mudro rešeno. Neka niko ne traži svoje, nego ono što je tuđe, kao što apostol kaže: „Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro radi napretka.“. Jer spona našeg jedinstva ne može biti čvrsta ako nas veza ljubavi ne poveže u nerazdvojivu celinu: jer kao što u jednom telu imamo mnoge udove, ali svi udovi nemaju istu službu, tako smo mi mnogi jedno telo u Hristu, a svi pojedinačno udovi jedni drugima. Povezanost čitavog tela čini sve podjednako zdravim i podjednako lepim; a ta povezanost zahteva jednodušnost celoga tela, ali naročito iziskuje slogu među sveštenicima. I premda oni imaju zajedničko dostojanstvo, ipak nemaju isti čin; jer i među blaženim apostolima, uprkos sličnosti njihovog časnog položaja, postojala je izvesna razlika u vlasti, i dok je izbor svih njih bio jednak, ipak je jednome bilo dato da bude na čelu ostalih. Po tom obrascu nastala je razlika i među episkopima, i važnom je uredbom određeno da ne prisvaja svako sve za sebe, nego da u svakoj pokrajini bude jedan čije mišljenje ima prvenstvo među braćom: i, opet, da oni čije je postavljenje u većim gradovima preuzmu potpuniju odgovornost, kroz koje briga za sveopštu Crkvu treba da se steče ka jednoj Petrovoj katedri, i da ništa nigde ne bude odvojeno od svoje Glave. Neka, dakle, onaj koji zna da je postavljen nad nekim drugima ne uzima za zlo što je neko postavljen nad njim, nego neka i sam ukazuje poslušnost koju od njih zahteva; i kao što ne želi da nosi težak teret prtljaga, tako neka se ne usudi da na tuđa pleća stavi breme koje se ne može podneti. Jer mi smo učenici poniznog i krotkog Učitelja koji kaže: „naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako.“ Matej 11:29-30 . A kako ćemo to iskusiti ako nam ne dođe u sećanje i ovo što isti Gospod kaže: „A najveći između vas da vam bude sluga. Jer koji se uzdiže poniziće se, a koji se ponizi uzvisiće se.“ (Poslanica 14)
SABOR U Efesu (431) [VASELJENSKI]
Filip, prezviter i legat Apostolske stolice, reče: Zahvaljujemo svetom i časnom Saboru što ste se, pošto su vam pročitani spisi našeg svetog i blaženog pape, vi sveti udovi, našim [ili vašim] svetim glasovima, pridružili i svetoj glavi svojim svetim klicanjem. Jer vašem blaženstvu nije nepoznato da je glava čitave vere, glava apostola, blaženi apostol Petar. A pošto je sada, nakon što je bila bacana burom i mnogo uznemiravana, stigla naša neznatnost, molimo vas da naredite da nam se izloži šta je učinjeno na ovom svetom Saboru pre našeg dolaska; kako bismo i mi, u skladu sa mišljenjem našeg blaženog pape i ovog prisutnog svetog sabranja, potvrdili njihovu odluku. (Sednica II, izvodi iz Akata)
Filip, prezviter i legat Apostolske stolice, reče: Nema nikakve sumnje, i zaista je bilo poznato u svim vekovima****, da je sveti i preblaženi Petar, prvak (ἔξαρχος) i glava apostola, stub vere_ i temelj (θεμέλιος)_ Katoličke Crkve, primio ključeve carstva od našeg Gospoda Isusa Hrista, Spasitelja i Iskupitelja ljudskog roda, i da mu je data vlast da razrešuje i vezuje grehe: koji sve do danas i doveka i živi i sudi u svojim naslednicima****. Sveti i preblaženi papa Celestin, po dužnom redu, jeste njegov naslednik i drži njegovo mesto, a nas je poslao da popunimo njegovo mesto na ovom svetom saboru, koji su najčovekoljubiviji i hrišćanski carevi zapovedili da se sazove, imajući na umu i neprestano bdijući nad katoličkom verom. Jer oni su i sačuvali i sada čuvaju neokrnjenim apostolsko učenje koje im je predato od njihovih veoma pobožnih i čovekoljubivih dedova i otaca svetog sećanja sve do današnjeg vremena, itd. (Sednica III, izvodi iz Akata)
Za dalje čitanje