Palama i islam iznova

U ovom tekstu citiraću delo Gregory Palamas: The Hesychast Controversy and the Debate with Islam, Translated Texts for Byzantinists, tom 8, u prevodu, s uvodom i beleškama Normana Rasela, objavljeno kod Liverpool University Press, 2020.

Palama pretpostavlja da i hrišćani i turski muslimani imaju u vidu istog Boga i Hrista, ali tvrdi da su muslimani izopačili istinu koja im je poznata kako bi sledili i obožavali lažnog proroka Muhameda. Sva naglašavanja su moja.

PISMO SVOJOJ CRKVI

Istoga, pismo iz Azije koje je, dok je bio zarobljenik, poslao svojoj Crkvi

1. Smerni mitropolit solunski svoj deci i braći moje smernosti, ljubljenoj u Duhu, episkopima, najvoljenijima od Boga, i visokim crkvenim dostojanstvenicima, a preko njih, pre svega, onima koji žele da čuju vesti o nama: neka se u vama umnože večno milosrđe od Boga, i milost i mir.

2. Da su sudovi Božji velika bezdan, to jest njegov promisao o nama, jer je visina ili dubina njegove premudrosti neistraživa, poučio nas je David, koji nam objavljuje Boga.30 Ali ima onih koji se, usled slabosti uma, da tako kažem, pred tim sudovima zavrte u vrtoglavici, izgube ravnotežu i teško padnu: ili bezbožno poriču promisao, ili nerazumno osuđuju život onih koje snalazi nesreća, ili ponekad čak jadno misle da su i sama vrlina i vera uzaludne i besmislene. Kada, međutim, neko ima ispravan stav uma, što više gleda u tu bezdan i tu visinu i razmišlja o njoj, to više pripoveda o svom divljenju pred nevidljivim i vidljivim.

3. Ono što sam razumeo o božanskom promislu, pošto sam zarobljen i odveden u Aziju, i ono što vidim kod hrišćana i Turaka koji žive jedni uz druge i zajedno se kreću, vodeći i vođeni, izložiću vašoj ljubavi. Jer čini mi se da se kroz ovo domostrojiteljstvo ono što pripada Gospodu našem Isusu Hristu, koji je Bog nad svima, objavljuje čak i ovima, najvarvarskijima od svih varvara**, tako da nemaju odbrane na njegovom najstrašnijem budućem sudu, koji je već blizu**. Kroz ovo domostrojiteljstvo, kao što se vidi iz onoga što se dogodilo, i mi smo predati u njihove ruke, ujedno i kao manja kazna za naše mnoge grehe protiv Boga, poput onih koji se sada iskušavaju time što bivaju predati ognju koji se ipak gasi, dok su oni koji nanose zlostavljanje, ako se ne pokaju za svoje neverje i svirepost, određeni za onaj oganj koji je neugasiv…

7. Zatim smo svi zajedno, kao jedna skupina, najpre odvedeni u Lampsak.37 I tamo smo ja i moji sazarobljenici odmah zajedno iskusili ono što pripada ropstvu: da nas svuku do gola, da nas liše najnužnijeg i da nas podvrgnu svakojakom spoljašnjem zlostavljanju tela. U mom slučaju nije bilo samo tegoba s unutrašnjim organima, unutrašnje kopnjenje tela i blaga oduzetost udova, nego je i velika pažnja koja mi je ukazivana, tobože meni u korist, od strane Romeja koji su tamo živeli, dospela do ušiju varvara; jer su hvalili, i to ne umerenim rečima, moje obrazovanje i vrlinu, i naširoko govorili o mojim borbama za Crkvu, koje su, kako su sami rekli, prevazilazile sve one koje se sada vode. Po mom mišljenju nisu grešili, ili bolje reći, znam samo da je najveći deo toga bio tačan, ali mi to nije bilo ni od najmanje koristi. Jer je usled toga vođa varvara stekao nadu da će od mene dobiti hiljade nomizmi, a to je bio i razlog što su se oni privrženi varvarskim učenjima razjarili na mene, tako da su neki od njih došli tamo i upustili se u raspravu sa mnom, i uglavnom su, pošto nisu imali jak dokaz, isticali naše zarobljeništvo kao znak nesigurnog temelja hrišćanske vere.

8. Jer se ovaj bezbožni, bogomrski i posve gnusni narod hvali da su nadvladali Romeje zbog svoje ljubavi prema Bogu. Oni ne mare za to da ovaj svet leži pod vlašću Zloga i da je njegov veći deo umnogome u posedu zlih, robova paklenih sila, i onih koji svoje susede izgone silom oružja. Zato su sve vreme do Konstantina, koji je zaista carovao u ljubavi Božjoj, idolopoklonici vladali gotovo celim svetom, a i dugo potom drugi koji se ni po čemu ili tek neznatno nisu razlikovali od svojih prethodnika. Stoga mi se čini da će i oni koji se hvale svojim zlom pretrpeti isto što i Jelini, za koje apostol reče da su predati pokvarenom umu, jer, iako su poznavali Boga, nisu ga poštovali kao Boga niti su ga obožavali. Tako, budući da i oni znaju Hrista – jer kažu da je on logos i duh Božji, i da se rodio od device, i da je delao i učio na božanski način, i da je uznet na nebo, i da ostaje besmrtan, i da će doći da sudi celoj vaseljeni – dakle, budući da na taj način znaju Hrista**, nisu ga proslavili kao Hrista, to jest kao Reč koja je Bogočovek, nego su istinu zamenili lažju,** i poverovali su, obožavali i sledili pukog čoveka koji beše smrtan i koji je sahranjen, tog Muhameda**, umesto Bogočoveka Logosa koji je vekovečan i večan i koji je, iako je okusio smrt u telu, to učinio da bi ukinuo smrt i postao začetnik večnog i neuvelog života, koji stradanje, smrt i vaskrsenje pukog čoveka nikada ne bi mogli da pruže**. Zato su i svi vaskrsli koji su živeli našim smrtnim životom ponovo umrli, dok Hristom, pošto je vaskrsao iz mrtvih, smrt više ne gospodari, nego se pre nagoveštava budući večni život. Jer pošto su oni o kojima govorim znali Hrista, ali ga nisu poštovali niti obožavali kao Hrista, Bog ih je predao pokvarenom umu, strastima i sramotnim delima, tako da žive na način koji je sraman, neljudski i omrznut Bogu, i, poput Isava, koga je Bog od detinjstva mrzeo i koji beše odbačen od očevog blagoslova,38 žive od luka, mača i razvrata, uživajući u porobljavanju, ubistvu, pljački, otmici, bludu, preljubi i neprirodnoj pohoti. I ne samo da čine takve stvari nego – kakvo bezumlje! – misle da time ugađaju Bogu. To je ono što ja sam mislim o njima, sada kada sam tačnije upoznao njihove običaje.39…

13. Pošto su prošla dva dana, napustili smo Prusu pod pratnjom i dva dana kasnije stigli u selo na bregu, okruženo dalekim planinama i ukrašeno senovitim drvećem.43 To selo, koje uživa u povetarcima što duvaju čas s jedne, čas s druge strane zbog planinskih vrhova koji ga okružuju, ima izvor iz kojeg šiklja veoma hladna voda i okruženo je svežim vazduhom čak i leti. Zbog toga vrhovni vladar među varvarskim knezovima tamo provodi leto. Dok su me onamo vodili zajedno s ostalim zarobljenicima, jedan od njegovih unuka posla po nas i pozva me da se odvojim od ostalih zarobljenika. I on sede sa mnom na meku travu, dok su neki od dostojanstvenika stajali oko nas. A pošto smo seli, preda me je postavljeno voće, a pred njega meso. I na njegov znak, ja počeh da jedem voće, a on meso. Dok smo jeli, upita me da li ikada jedem meso i zašto ne. Kada sam odgovorio na prikladan način, neko stiže sa strane i objasni razlog svog odsustva. ‘Tek sam sada uspeo da završim deljenje milostinje’, reče, ‘koje je veliki emir odredio petkom.’ Tada otpoče prilično dug razgovor o milostinji.

14. Ismail, jer to beše ime unuka velikog emira,44 reče mi: ‘Da li se i kod vas praktikuje davanje milostinje?’ Kada sam rekao da je milostinja zapravo plod ljubavi prema istinitom Bogu, i da što neko više voli Boga, to je istinskije raspoložen da daje milostinju, on ponovo upita da li i mi prihvatamo i volimo njihovog proroka Muhameda. Pošto sam porekao da to činimo, upita me za razlog. Izneo sam odbranu o tome primerenu svome slušaocu i rekao: ‘Nije moguće da onaj ko ne veruje rečima učitelja voli učitelja kao učitelja.’ ‘Vi’, reče on, ‘volite Isu’, jer tako je nazivao Hrista, ‘iako kažete da je bio raspet.’ Razmotrio sam to i ubrzo razrešio prividnu protivrečnost, izloživši dobrovoljnost, način i slavu stradanja, kao i nestradalnost Božanstva. Zatim me je ponovo upitao: ‘Kako to da poštujete drvo i krst?’ I opet sam mu izneo odbranu o tome, kako me je Bog nadahnuo, i dodao: ‘Ti sam nesumnjivo odobravaš one koji poštuju tvoj sopstveni simbol i krajnje si ozlojeđen na one koji ga preziru; e pa, Hristov spomen i znak jeste krst.’

Nato, želeći i dalje da ismeje našu veru kao nešto nedostojno, on reče: ‘Ali vi tvrdite da je Bog imao ženu, jer kažete da je rodio sina.’

15. Ja sam mu pak odgovorio: ‘I Turci kažu da se Hristos rodio od Device Marije, koju mi slavimo kao Bogorodicu. Dakle, ako Marija, rađajući Hrista po telu, nije imala muža niti joj je muž bio potreban kada je u telu rodila Reč Božju, utoliko pre Bog, rađajući sopstvenu Reč na bestelesan i Bogu dostojan način, u skladu sa bestelesnom prirodom Reči, nije imao ženu niti mu je žena bila potrebna, kao što vi pogrešno mislite.’ Ni suočen s tim nije se razjario, iako je, kako rekoše neki koji su ga poznavali, bio prvi među najoštrijim i najžešćim protivnicima hrišćana…

17. Pošto je emir bolovao od jetre, pozvan je dobri Taronit i takođe je došao tamo.46 Najbogoljubiviji i najbogoljubljeniji među lekarima, učinio je za mene sve što je mogao, jer je video šta bi mi koristilo i duhovno i telesno, i postarao se da nagovori emira da mi dopusti da ostanem u Nikeji. Emir ga upita o meni: ‘Ko je taj monah i kakav je to čovek?’ Taronit odgovori, a emir opet reče: ‘I ja imam mudre i učene ljude, koji će raspravljati s njim.’ I odmah posla poziv Hionima, ljudima koji nisu ništa izučavali i koje je satana naučio jedino bogohuljenju i drskosti prema Gospodu našem Isusu Hristu, Sinu Božjem.47 Ipak, kada su došli, ono što je rečeno i učinjeno zapisao je Taronit, koji je bio prisutan kao očevidac i slušalac, a pošto je objavio svoj zapis, oni koji to žele mogu da ga pročitaju i o tome se obaveste.48…

20. Sutradan sam izašao da vidim kapiju koja jeste i zove se Istočna kapija, budući da je bila bliža od ostalih.51 Bio sam odmakao tek malo izvan kapije – čemu govoriti o lepim visokim zdanjima i utvrđenjima? Ceo grad ih je pun, premda sada ne služe nikakvoj svrsi52 – bio sam izašao tek malo kada na jednom ravnom mestu ugledah kocku sazdanu od mermernih blokova, kao da je namenjena nekoj upotrebi. Zatim sam upitao one koji su se zatekli u blizini da li ta kocka ima neku posebnu namenu, jer je bila izvan grada, a ipak u njegovoj neposrednoj blizini, kao da je postavljena spremna za upotrebu. Rekli su mi čemu kocka služi. I pre nego što su završili s govorom, začusmo naricanje koje je dopiralo od gradske kapije, i okrenuvši se prema zvuku, ugledasmo povorku varvara koji su nosili mrtvaca i išli pravo ka kocki. Izmakosmo se i, prateći ih obazrivo, držasmo se na dovoljnoj udaljenosti da vidimo i čujemo šta čine i govore.

21. Kada su stigli do kocke, svi su zadržali duboko ćutanje. A nekolicina njih podiže kovčeg s mrtvacem, koji beše umotan u bele plahte, i s poštovanjem ga postavi na kocku. Zatim su, stojeći oko njega, imali u svojoj sredini jednog od svojih tasimanai – tako obično nazivaju one koji su posvećeni njihovim svetilištima.53 Podigavši ruke, taj čovek glasno izgovori prizivanje, a ostali odgovoriše jednako glasno. To učiniše tri puta. Zatim oni koji je trebalo da odnesu taj kovčeg do groba uzeše ga u ruke i odnesoše dalje, dok se svaki od ostalih, zajedno sa tasimanai, vrati kući.

22. Zatim se i mi vratismo i uđosmo pešice kroz istu kapiju. Videvši kako tasimanes sedi s još nekima u senci kapije da bi uživao u svežini vazduha u to doba godine – jer beše mesec jul – i neke hrišćane, kako sam pretpostavio, kako sede na suprotnoj strani, i mi posedasmo. Sedeći tu, upitao sam da li ima nekoga ko zna oba jezika koja su mi bila potrebna. Kada se neko javio, zamolio sam ga da u moje ime kaže Turcima: ‘Smatram dobrim obred koji ste tamo napolju izvršili. Jer molitva koju ste uputili beše za pokojnika i upućena Bogu – a kome je drugom mogla biti upućena? Voleo bih takođe da znam šta ste tamo rekli Bogu i o čemu se radilo.’ Tasimanes, preko istog tumača, reče: ‘Molili smo Boga za oproštaj pokojniku, za lične prestupe njegove duše.’

23. ‘S pravom’, rekoh, nadovezujući se na njegovu primedbu. ‘Ali u svakom slučaju, moć da daruje oproštaj ima sudija, a i po vama je Hristos taj koji će doći kao sudija celom ljudskom rodu. Njemu, dakle, treba da upućujete svoje molitve i moljenja**. Zar i vi ne bi trebalo da ga prizivate kao Boga, kao što mi činimo, jer znamo da je nerazdvojan od Oca kao njegova urođena Reč? Jer nije bilo vremena kada je Bog bio bez razuma ili bez svoje urođene Reči**.’ Tasimanes odgovori: ‘I Hristos je sluga Božji.’54 A ja mu zauzvrat rekoh: ‘Ali treba razmotriti ovo, dobri moj prijatelju: da on sudi, kao što i sami kažete, živima i mrtvima, vaskrslima i onima koji stoje oko njega dok on predsedava strašnim i nepristrasnim sudom pri svom budućem dolasku. A Avraam, vaš praotac – jer i vi imate svoje Sveto pismo, budući da rado održavate autoritet Mojsijevih knjiga, a vidi se da ga i Jevreji čuvaju – Avraam, ponavljam, reče Bogu: „eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo?“55 Dakle, onaj koji treba da sudi celoj zemlji jeste sam Bog, koji je, prema proroku Danilu, car svega i to zauvek, i koji se u pogledu Božanstva ne razlikuje od Oca, kao što se ni sunčeva svetlost u pogledu svetlosti ne razlikuje od sunca. Tasimanes delovaše ozlojeđeno i, pošto je za trenutak ćutao, poče da govori opširnije, jer se poveći broj hrišćana i Turaka okupio da sluša. Poče, dakle, rekavši da vole sve proroke, uključujući i Hrista, i četiri knjige koje su sišle od Boga, od kojih je jedna Hristovo jevanđelje.56 I završi vrativši pitanje meni. ‘A vi’, reče, ‘kako to da ne prihvatate našeg proroka niti verujete u njegovu knjigu, iako je i ta knjiga sišla s neba?’

24. Ja mu zauzvrat rekoh: ‘I kod vas i kod nas odavno je običaj, potvrđen i vremenom i zakonom, da se ništa ne prihvata i ne prima kao istinito bez svedočanstava. A svedočanstva su dvojaka. Ili proizlaze iz samih dela i činjenica, ili ih pružaju osobe dostojne poverenja. Tako je Mojsije poučavao Egipćane znacima i čudesima. Štapom je razdelio more i ponovo ga sastavio. Učinio je da s neba pada hleb. A koje još primere treba navesti, budući da i vi verujete Mojsiju? Jer i Bog svedoči o njemu kao o svom vernom slugi, ali ne kao o svom sinu ili reči.57 Zatim se po Božjoj zapovesti popeo na goru, umro i pridružio se svojim precima.58 A o Hristu, pored mnogih velikih i izuzetnih dela koja je učinio, svedoče i sam Mojsije i ostali proroci. I jedino se za njega od svih vekova kaže čak i kod vas da je Reč Božja; i jedino se on od svih vekova rodio od device; i jedino je on od svih vekova uznet na nebo i tamo ostaje besmrtan; i jedino se od njega od svih vekova očekuje da se odande vrati da sudi živima i vaskrslim mrtvima. O njemu govorim ono što i vi Turci priznajete. Zbog toga, dakle, verujemo u Hrista i u njegovo jevanđelje. Ali ne nalazimo da o Muhamedu svedoče proroci, niti da je učinio išta čudesno i vredno pomena što bi nas dovelo do vere. Iz tog razloga ne verujemo ni u njega ni u knjigu koja od njega potiče.’ Tasimanes, iako očigledno nezadovoljan tim rečima, iznese odbranu govoreći: ‘Nekada je u jevanđelju bilo mesta koja se odnose na Muhameda, a vi ste ih izbrisali. Ali kao što vidiš, izišavši s krajeva istoka, on je pobedonosan sve do zapada.’

25. Rekoh mu: ‘Nijedan hrišćanin nikada nije ništa izbrisao iz našeg jevanđelja, niti je bilo i najmanje izmene. Jer su na takav čin položene teške i strašne kletve, i onaj ko se usudi da izbriše ili izmeni išta Hristovo, pre biva sam izbrisan. Kako je onda ijedan hrišćanin mogao to da učini? I kako bi još uvek bio hrišćanin, ili na bilo koji način prihvatljiv hrišćanima, ako bi izbrisao tekst koji je Bog urezao i ono što je sam Hristos zapisao ili objavio? Uz to, tu je i svedočanstvo mnogih različitih jezika na koje je Hristovo jevanđelje od početka brzo prevođeno; nije od samog početka bilo napisano samo na jednom jeziku. Kako je onda moglo biti falsifikovano ili išta izmenjeno? Kako to da se među različitim narodima saglasnost smisla održala sve do sada? Osim toga, Hristovo jevanđelje postoji i kod mnogih inoslavnih hrišćana, koje mi nazivamo jereticima. Među njima ima onih koji se s vama slažu u nekim tačkama, ali ne mogu naći ništa u Hristovom jevanđelju čime bi tako nešto dokazali. A ni među onima koji nam protivreče od početka – i takvih je mnogo – ništa slično nije dokazano. Štaviše, u jevanđelju je moguće naći čak i jasno izrečeno suprotno. Kako je onda moglo svedočiti protivno? Osim toga, u jevanđelju nema ničega što nisu unapred rekli i božanski proroci. Ako je, dakle, u njemu bilo išta napisano u prilog Muhamedu, to bi se našlo napisano i kod proroka. Umesto toga, ono što tamo možeš naći napisano i neizbrisano jeste da će ustati mnogi lažni hristosi i lažni proroci i mnoge zavesti. Zato nas i opominje govoreći: „A on reče: Pazite da vas ne prevare, jer mnogi će doći u ime moje govoreći: Ja sam, i: vrijeme se približilo. Nemojte, dakle, ići za njima.“59

26. Mojsije i proroci koji su živeli mnogo pre njega i posle njega svi su se kroz smrt vratili u zemlju i tamo leže čekajući sudiju koji će doći s neba. Da je tako bilo i sa Hristom, posle njega bi došao neko drugi koji bi se uzneo na nebo i postavio kraj. Jer nebo postavlja granicu svemu ovde dole. Budući da se Hristos, kao što i sami priznajete**, uzneo na nebo**, niko zdravog razuma ne očekuje nekog drugog posle njega. Jer Hristos se nije samo uzneo na nebo nego se očekuje i da ponovo dođe, što je još jedno učenje koje delite s nama. Stoga je on taj koji je došao i koji dolazi i za koga se očekuje da ponovo dođe, i s pravom ne prihvatamo niti očekujemo nikog drugog osim njega.

27. On je onaj za koga se očekuje da ponovo dođe i sudi ljudskom rodu. Zašto? Zato što je sam rekao da je došao i objavio svetlost svetu, to jest sebe i svoje učenje, a ipak su ljudi, zbog naučavanja lažnih učenja i hedonističkog života, više zavoleli tamu nego svetlost. Da i mi ne bismo iskusili isto, prvi među Hristovim učenicima reče: „kao što će i među vama biti lažnih učitelja, koji će unijeti jeresi pogibli, i odricaće se Gospodara koji ih iskupi i dovešće sebi naglu pogibao. I mnogi će poći za njihovim nečistotama, zbog kojih će se pohuliti na Put istine. I u lakomstvu iskorišćavaće vas varljivim riječima; njihov sud odavno ne docni, i pogibao njihova ne drijema.“60 Neko drugi opet kaže da „ako vam i mi ili anđeo s neba propovijeda Jevanđelje drukčije nego što vam propovijedasmo, anatema da bude!“61 A jevanđelist kaže: „svaki duh koji ne priznaje da je Isus Hristos u tijelu došao, nije od Boga“62 Kako je onda moguće da onaj koji kaže da nije od Boga onaj ko tvrdi da Isus, javljen u telu, nije Gospod, bude osoba koja prenosi knjigu koja kaže da onaj ko to tvrdi dolazi od Boga? To nije moguće. Nije moguće.

28. Istina je da je Muhamed, pošavši sa istoka, kao osvajač napredovao sve do zapada, ali to je učinio ratom i mačem, pljačkom, porobljavanjem i klanjem. Ništa od toga ne može proisteći od dobrog Boga. Pre proističe iz volje onoga koji je od početka bio ubica.63 Ali šta s tim? Zar Aleksandar, pošavši sa zapada, nije pokorio ceo istok? U svakom slučaju, i drugi su često, u raznim vremenima, preduzimali mnoge pohode i osvajali ceo svet. Ali nijedan narod nikome od njih nije poverio svoju dušu kao što ste vi učinili Muhamedu. Štaviše, ni upotrebom nasilja udruženom s primamljivanjem onim što pruža nasladu, ovaj čovek nije uspeo da u potpunosti pridobije ni jedan jedini deo sveta. Hristovo učenje, nasuprot tome, iako isključuje gotovo sve životne naslade, obuhvatilo je sve krajeve zemlje i preovladava usred onih koji se protiv njega bore. Ne nameće se nikakvim nasiljem, nego svaki put pobeđuje nasilje koje mu se čini, tako da je to učenje pobeda koja pobeđuje svet.’64

29. U tom trenutku hrišćani koji su se zatekli prisutni, videvši da su se Turci već razgnevili, dadoše mi znak da okončam svoj govor. Ja sam pak, da bih razvedrio raspoloženje, nasmešio im se i dodao: ‘Kada bismo se slagali u onome što govorimo, svi bismo držali isto učenje. Ali neka onaj ko može shvati snagu onoga što sam rekao.’ Jedan od njih reče: ‘Doći će vreme kada ćemo se međusobno složiti.’ I ja se saglasih i izrazih želju da to vreme dođe uskoro.65 Ali zašto bih to rekao onima koji sada žive drugačije nego oni tada? Saglasio sam se jer sam se setio apostolove reči, da će se u ime Isusovo pokloniti svako koleno i svaki jezik priznati da je Isus Hristos Gospod, na slavu Boga Oca.66 To će se u svakom slučaju dogoditi pri drugom dolasku Gospoda našeg Isusa Hrista…

31. Dok sam bio s vama, „trude u propovijedanju“ nasamo i javno,67 učio sam putu koji vodi u spasenje, ne prećutkujući ništa, čak i ako se nekima činilo teško. Isto tako, sada kada sam odsutan i podnosim iskušenja, pišem svima vama, što je moguće kraće, ne prećutkujući ništa, da je naše bogatstvo Hristos, živi i istiniti Bog, o kome ne svedoče samo Bog Otac i proroci poslani od Boga nego i sama dela i činjenice. On stoga s pravom zahteva da naša vera u njega bude živa i istinita, o kojoj svedoče Bog i učitelji poslani od Boga, kao i sama dela i činjenice. A tako će i biti ako živimo u skladu sa zapovestima jevanđelja. Tako, prema apostolu, jevanđelski duh milosti „svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi“.68

32. To je živa vera. „vjera bez djela mrtva“, kaže drugi od vesnika vere.69 A ono što je mrtvo nije prihvatljivo živom Bogu, jer Bog je „Bog nije Bog mrtvih, nego živih.“.70 Onaj, dakle, čija je vera mrtva zato što ne čini dobra dela, i sam je mrtav, jer ne živi u Bogu i nema svoje biće u Bogu, koji je jedini davalac istinskog i nepobedivog života. Mrtav je sve dok, poput bludnog sina koji se vratio, ne postane svestan lišenosti koju je pretrpeo udaljivši se od dela života, dok se ne vrati Bogu kroz dela pokajanja i ne čuje od njega, kao što je čuo bludni sin koji se vratio: „ovaj sin moj bješe mrtav, i oživje; i izgubljen bješe, i nađe se.“71 Jer tako će imati i istinsku veru. Vera o kojoj ne svedoče dela spasenja nije toliko vera koliko neverje, i nije toliko ispovedanje koliko odricanje. A to i predočava onaj koji o takvima kaže: „Govore da znaju Boga, a djelima ga se odriču; jer su gnusni i nepokorni i nesposobni za ma koje dobro djelo.“72 A drugi od saapostola kaže: „Pokaži mi vjeru tvoju bez djela tvojih, a ja ću tebi pokazati vjeru moju iz djela mojih.“73 A ko je veran? Neka pokaže svoja dela dobrim životom. Kakva je korist ako neko kaže da ima veru, a nema dela? Može li ga vera spasti? Nikako. Vi verujete da je Hristos Bog sa Ocem i Duhom. Dobro činite. Ali i demoni veruju i drhte**, govoreći: „Znam te ko si, Svetac Božiji.“**74 Oni su, međutim, demoni i neprijatelji Boga, jer se svojim delima protive Bogu.

33. Pazite da ne iskusite išta slično ovim izopačenim vernicima – ne mislim u pogledu pobožne vere (theosebeia) nego u pogledu načina života (politeia), koji ti ljudi zasnivaju na svojim učenjima. Čuvajte se da i vi, poput njih, koji kažu da je onaj koji se rodio od device, to jest Bogočovek, Reč Božja i njegov dah i pomazanik, a zatim ga besmisleno izbegavaju i odbacuju kao da nije Bog, ne budete zatečeni kako govorite da su vrline i jevanđelske zapovesti ispravne i dobre, a da ih potom svojim delima odbacujete kao da ne postoje, i pokazujete da ono što je zaista dobro nije dobro za vas i da ono što je zaista poželjno treba izbegavati.

34. Reci mi, kako nevernik može da ti poveruje kada kažeš da veruješ u onoga koji beše devstven i rođen od devstvenog oca, ali u večnosti i pre svakog vremena, a potom rođen u vremenu od device majke, makar i na natprirodan način, a pri tom ne živiš ni u devstvenosti ni u čistoti, nego nepopravljivo žudiš za tuđim ženama i predaješ se razvratu? Kako pijanica i proždrljivac može sebe predstaviti kao usvojenog sina kroz Duha onome koji je postio čak četrdeset dana u pustinji i koji je celog života uzdržanje učinio zakonom? Kako onaj ko voli nepravdu može stati pred onoga koji nam je zapovedio da sudimo i postupamo pravedno? Kako nemilosrdni može stati pred lice onoga koji reče „Budite, dakle, milostivi kao i Otac vaš što je milostiv.“?75 Kako onaj ko voli bogatstvo može doći pred onoga koji je korio one koji se bogate? Kako onaj ko ne pokazuje saosećanje prema onima koji padaju, ni strpljenje, blagost, trpeljivost ili smirenje, može stati pred onoga koji je to pokazao svojim delima i svojim rečima nas podstakao da to činimo? „naučite se od mene“, kaže se, „jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim.“76 I: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojih sagrješenja njihova.“77 A i kada je visio na krstu, dao nam je primer, govoreći svome Ocu: ‘Ne pripiši ovaj greh raspinjačima.’78

35. Ali neko će možda reći: ‘On je bio Bog i samim tim je bio iznad zla.’ Imam mnogo toga da kažem o tome, ali okolnosti to ne dopuštaju. U svakom slučaju, ono što od vas tražimo nije božanska vrlina nego ljudska vrlina. Načinite početak, a Bog će dati ispunjenje. Odvratite se od zla i dođite u zemlju vrline. Prihvatite se dela pokajanja i istrajavanjem ćete od Boga primiti ne samo ispunjenje ljudske vrline nego ćete na natprirodan način steći i same božanske vrline kroz useljenje Svetog Duha. Jer tako se čovek obožuje. Jer onaj ko prianja uz Boga vršenjem vrline postaje jedan duh s Bogom kroz milost Svetog Duha. Neka ta milost bude s vama svagda, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.

30 Up. Psalam 35 (36): 6–7…

37 Drevni grad (današnji Lapseki) na azijskoj strani Helesponta, naspram Kalipolisa.

38 Up. Postanje 27: 30–40.

39 § 8 (koji Philippidis-Braat naziva ‘nasilnom diatribom protiv islama’) ima sve odlike kasnijeg razmišljanja umetnutog u pripovest…

43 Ime sela nije poznato.

44 Ime Ismailovog oca nije poznato. Da bi Ismail bio dovoljno zrelog uzrasta, morao je biti unuk jedne od Orhanovih starijih žena (tj. ne Teodore).

45 Ti poslanici su verovatno bili izaslanici koje je Jovan Kantakuzin poslao da pregovaraju o povratku tvrđave Cimpe u Trakiji, koju je 1352. zauzeo Orhanov sin Sulejman (Nicol 1996, 126–7).

46 O Taronitu vidi gore, str. 164.

47 O Hionima vidi Philippidis-Braat 1979, 214–18.

48 Prevedeno dole, str. 401–8. Palama verovatno misli na kraću verziju, koja je kružila nezavisno…

51 Kapija i danas stoji. U nju je ugrađen rimski trijumfalni luk, otuda i osenčeni prostor pomenut u § 22.

52 Impresivne građevine potiču iz vremena kada je Nikeja bila prestonica carstva u izgnanstvu (1204–61). O stanju grada sredinom četrnaestog veka vidi Pahlitzsch 2015a, 158.

53 Tasimanēs je očigledno grčki oblik reči danişmend.

54 Kuran 19, 30.

55 Postanje 18: 25.

56 „Četiri knjige”, Davidova, Mojsijeva, Isusova i Muhamedova, tj. Psalmi, Petoknjižje, jevanđelja i Kuran.

57 Up. Brojevi 12; 17.

58 Up. Ponovljeni zakoni 32; 48–50.

59 Up. Luka 21: 8.

60 Up. 2. Petrova 2: 1–3.

61 Up. Galatima 1: 8.

62 Up. 1. Jovanova 4: 2–3.

63 Up. Jovan 8: 44.

64 Up. 1. Jovanova 5: 4.

65 Ove primedbe nemaju nikakve veze sa savremenim pojmovima tolerancije ili ekumenizma, kako se ponekad tvrdi. Svaka strana predviđa obraćenje one druge.

66 Filipljanima 2: 11. 67 Up. 1. Timoteju 5: 17.

68 Rimljanima 8: 16–17.

69 Jakovljeva 2: 17.

70 Matej 22: 32.

71 Luka 15: 24.

72 Titu 1: 16.

73 Jakovljeva 2: 18.

74 Up. Marko 1: 24.

75 Luka 6: 36.

76 Matej 11: 29.

77 Matej 6: 15.

78 Up. Luka 23: 34. (Str., 385-401)

Ima još:

RASPRAVA SA HIONIMA

Istoga, rasprava sa bezbožnim Hionima, koju je zapisao lekar Taronit, koji je bio prisutan i slušalac

1. Hioni su došli, kako se kaže, po naredbi turskog vladara da stupe u raspravu sa mitropolitom.79 Bojali su se da uđu u raspravu u njegovom prisustvu i najpre su pregovarali sa mnom i sa mitropolitom, a naročito sa onima koji su imali pristup turskom vladaru, nastojeći da o takvim stvarima uopšte ne govore. Pošto to nisu uspeli da postignu, upustili su se u dalje pregovore kako ne bi morali da govore u prisustvu svoga vladara. U tome su uspeli. A ovaj je odredio ne mali broj dostojanstvenika, među kojima i jednog po imenu Palapanos.80 I oni dođoše zajedno sa Hionima onamo gde je mitropolit boravio. I svi zajedno sedosmo

2. Hioni zatim počeše da govore veoma opširno. Suština njihovog govora bila je ova: „Čuli smo za deset reči koje je Mojsije doneo ispisane na kamenim pločama, i znamo da ih Turci drže. I napustili smo ono što smo ranije mislili, pristupili im i i sami postali Turci.”

3. Zatim dostojanstvenici rekoše mitropolitu da iznese odbranu. A on ovako poče: „Ne priliči da sada iznosim odbranu. Prvo, zato što — u odnosu na uzvišenost i veličanstvo Saborne i Apostolske Crkve moga Hrista — ko sam ja da iznosim odbranu, kada je moj udeo u njoj neznatan i gotovo nikakav? Drugo, zato što dostojanstvenici, koji ovde sede i kao sudije, pristaju uz stranu protivnikâ, pa mi ne priliči da o tačkama kojima se oni protive izlažem opravdanja istinskog blagočašća, a to su bogonadahnuta pisma, i naročito proročke knjige. Treće, zato što sam predat u ropstvo, a znam od svoga Gospoda i Boga i Spasitelja, Isusa Hrista, da on, pošto je bio predat, na pitanja nije odgovarao.

4. „Pa ipak, budući da veliki emir tako zapoveda, i budući da razumem da mu je Bog dao vladarsko znanje — robu ili bilo kom običnom čoveku pripada da poznaje jedan sistem verovanja, i jedva i toliko, dok vladar, i to onaj koji pod svojom vlašću ima mnoge narode, nužno mora poznavati svaki sistem verovanja, i to tačno — iz tog razloga želim da o našoj veri kažem ono što mi Reč Božija dâ da kažem kada otvorim usta.81 A činiću to ne da bih se branio od Hiona. Jer oni, po onome što sam ranije o njima čuo, očigledno više liče na Jevreje nego na Turke. Ali govor koji ću izložiti nije upućen Jevrejima.82 Tajna, dakle, naše vere jeste sledeća.

5. „Postoji samo jedan Bog, koji je oduvek postojao i ostaje doveka, bez početka, bez kraja, nepromenljiv, neizmenljiv, nedeljiv, nesliven, bez granice. Svako stvorenje je propadljivo i promenljivo. Sam njegov početak jeste promena, jer je iz nebića prešlo u biće. Sam Bog, dakle, koji je jedini bez početka, nije lišen reči. Sam Bog, koji je jedini bez početka, nije lišen mudrosti. Prema tome, Reč Božija jeste i Mudrost Božija. Jer mudrost je u reči, a bez reči nema mudrosti. Stoga, ako je bilo vreme kada Reči ili Mudrosti Božije nije bilo, onda je bilo vreme kada je Bog bio lišen reči i mudrosti — što je bezbožno i nemoguće. Prema tome, i Reč Božija je bez početka, a Mudrost Božija nikada nije bila odvojiva od njega.

6. „Ali ni reč se ne nalazi bez duha, kao što i vi Turci sami priznajete.83 Jer govoreći da je Hristos Reč Božija, vi takođe kažete da je on i Duh Božiji, kao nikada odvojen od Svetoga Duha. Bog, dakle, ima i Reč i Duh, koji su sa njim i ostaju sa njim bez početka i bez ikakvog razdvajanja. Jer nije bilo vremena kada je Bog bio bez duha ili bez reči. Jedno je, dakle, troje, a troje je jedno. Bog ima reč i duh. On ih nema kao mi, rasute po vazduhu, nego na njemu primeren način, takoreći po analogiji. Na primer, sunčev sjaj se rađa od sunca, a sunčev zrak se od njega šalje i silazi sve do nas, i ni sjaj ni zrak nikada se ne odvajaju od diska, pa stoga, kada ih nazivamo „suncem”, ne kažemo da postoji neko drugo sunce osim jednoga sunca. Isto tako, kada kažemo da su Reč Božija i Duh Božiji Bog, ne kažemo da postoji neki drugi Bog osim jednoga Boga, koji se poima kao onaj koji postoji bez početka i večno sa večnom Reči i Duhom. I upravo to nas je sam Hristos, Reč Božija, naučio da verujemo i ispovedamo.

7. „Tome nije učio samo Hristos nego i Mojsije u Dekalogu, na koga se vi Hioni pozivate. Zato je i rekao: „Gospod je Bog naš jedini Gospod.“,84 pominjući istoga tri puta — jer dvaput kaže „Gospod”, a jednom „Bog” — da bi pokazao da su troje jedno i da je jedno troje. Štaviše, Mojsije je od početka hteo da pokaže da Bog ima i Reč i Duh i da je u njima i sa njima jedan Bog, tvorac svega stvorenog. Zato je rekao: „reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.“.85 I rekao je: „Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njihovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro.“.86 I, da ne ulazimo u sve pojedinosti, kao što David kaže: „on reče, i postade; on zapovjedi, i pokaza se.“.87 Taj izraz „on reče, i postade; on zapovjedi, i pokaza se.“ pokazuje da Bog ima Reč — jer nije moguće govoriti bez reči — i da su sve stvorene stvari kroz njega nastale. I tako je sama Reč Božija prethodila svakom stvorenju i nestvorena je. A pošto je Reč Božija nestvorena, kako da ne bude Bog? Jer jedino je Bog nestvoren.

8. „Osim toga, Mojsije nas uči i o stvaranju čoveka. „Bog“ kaže on, „dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.“.88 Govoreći, dakle, „dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek“, pokazao je da Bog ima duh i da je taj duh tvorac. A tvorac duša jeste jedino Bog. Zato je i Jov rekao: „Duh Božji stvorio me je“.”89

9. Solunski mitropolit je želeo da nadoveže i ostala svedočanstva proroka, a naročito ona kroz koja se pokazuje da Bog i obnovu čoveka i sveta ostvaruje kroz svoju Reč i svoj Duh, kao što i David kaže: „Posla riječ svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova.“,90 i opet na drugom mestu: „Pošlješ duh svoj, postaju, i obnavljaš lice zemlji.“.91 Ali kada je solunski mitropolit već počeo da govori u tom smislu, njegovi protivnici ga zaustaviše, i svi koji su stajali unaokolo rekoše mu u isti mah: „Ovo što govoriš je istina i nije moguće da bude drugačije.” A solunski mitropolit im opet reče: „Dakle, Bog je zaista troje, i to troje je jedan Bog i tvorac.” I opet, pokrenuti na to bilo božanskom silom bilo time što nisu mogli da protivreče onome što je rekao, složiše se s njim, govoreći: „To je ono što je dokazano, to je ono što je istinito, i toga se i sami držimo.” A solunski mitropolit reče: „Dobro. Slava Bogu našemu koji je zadovoljan što stvari tako stoje.”

10. Oni: „Ali reci nam ovo. Kako to da Hrista nazivate Bogom, kada je on čovek i rodio se kao čovek?” A on opet: „Bog nije samo svevladar i svemoguć, nego i pravedan, kao što je i prorok David rekao: „Jer je Gospod pravedan, ljubi pravdu; lice će njegovo vidjeti pravednici.“.92 Nema dela Božijeg koje nije praćeno pravednošću. I kao što sunčev zrak ima životvornu silu istovremeno sa svetlošću i toplotom, tako i delatnost Božija sa sobom nosi božansku silu i pravednost. A pošto je Bog stvorio čoveka za dobra dela i naložio mu da živi u skladu sa svojom božanskom zapovešću, a taj se čovek, dobrovoljno priklonivši uho đavolu, njemu pokorio i sagrešio, te je, prestupivši božansku zapovest, pravedno bio osuđen na smrt — nije priličilo Bogu da čoveka od njega izbavi činom sile. Jer bi tako bio nepravedan prema đavolu, oduzimajući mu čoveka iz ruku silom, kada ga ovaj nije silom ni dobio. Osim toga, ukinuo bi čovekovu slobodnu volju oslobodivši ga silom i činom božanske moći. A nije priličilo Bogu da ukine sopstveno delo. Bilo je stoga nužno da nastane bezgrešan čovek i da poživi bez greha te tako pomogne čovečanstvu, koje je sagrešilo dobrovoljno. „Niko.“ kaže Sveto pismo, „Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je“.93 A prorok David kaže: „Pokropi me isopom, i očistiću se; umij me, i biću bjelji od snijega.“.94

11. „Zato je jedina bezgrešna Reč Božija postala sin čovečiji i rodila se od device, i očinski glas sa neba posvedočio je o njemu. I bio je kušan od đavola, i borio se protiv svoga kušača i pobedio ga. I delima i rečima i velikim čudesima pokazao je i potvrdio veru i način života koji pripadaju spasenju. I tako je onaj koji je živeo bez krivice i bez greha uzeo na sebe stradanja zbog krivice sve do smrti, da bi, sišavši u ad, i tamo spasao one koji su poverovali.”

12. Solunski mitropolit je opet hteo da govori o vaskrsenju i vaznesenju Gospodnjem i da navede svedočanstva proroka koja pokazuju da je Hristos Bog i svedoče da se sam Bog ovaplotio od Device, postradao za nas i vaskrsao iz mrtvih, i sve ostalo, ali Turci podigoše graju i sprečiše ga u tome, govoreći: „Kako kažete da se Bog rodio i da ga je utroba žene sadržala?” i druge slične stvari. „Ne, Bog je samo rekao i Hristos je nastao.”95 On im reče: „Bog nije veliko telo, pa da zbog svoje veličine ne može da stane u mali prostor. Naprotiv, budući bestelesan, on može biti svuda, i izvan svega i unutar jedne jedine stvari. Čak i u najmanjoj stvari koju čovek može zamisliti, on ceo može biti i u njoj.” Opet se digoše u galami i rekoše da je „Bog rekao i Hristos je nastao.” Solunski mitropolit odgovori: „Vi kažete da je Hristos Reč Božija. Kako je onda i on sam doveden u postojanje nekom drugom rečju? Jer bi u tom slučaju sledilo da Reč Božija nije savečna samome Bogu. To je pokazano na početku, a i vi ste to priznali — da Bog ima i reč i duh savečne sebi. Zato i kažete da Hristos nije samo reč nego i duh Božiji. Bog je rekao i ovaj kamen je nastao” — pokazujući na kamen koji je ležao blizu njega — „i samo rastinje i gmizavci.96 Ako je, dakle, zato što je Hristos doveden u postojanje Rečju Božijom, kao što vi kažete, Hristos Reč i Duh Božiji**, onda su i kamen i biljke i svaki od gmizavaca takođe reč Božija i njegov duh, jer je i u njihovom slučaju rekao i oni su nastali**. Vidite li koliko je loše reći da je „Bog rekao i Hristos je nastao”? Jer se večna Reč Božija očovečila i postala telo bez mešanja, a ne zato što bi telo bilo duh i reč Božija.97 Jer je tek kasnije, kao što rekosmo, uzeo ljudsku prirodu od nas i radi nas, ali je uvek bio u Bogu, budući njegova savečna Reč, kroz koju je Bog i svetove stvorio.”98

13. Na tom mestu Hioni opet upadoše, a Palapanos, koji je predsedavao, nametnu tišinu i reče solunskom mitropolitu: „**Vladar ti naređuje da objasniš zašto mi prihvatamo Hrista i volimo ga i poštujemo i kažemo da je on reč i dah Božiji,**99 i držimo da je njegova majka bliska Bogu,100 dok vi ne prihvatate našeg proroka, niti ga volite.” Solunski mitropolit reče: „Onaj ko ne veruje u reči učitelja ne može voleti tog učitelja. Zato mi ne volimo Muhameda. Naš Gospod i Bog Isus Hristos rekao nam je da će opet doći da sudi celome svetu i zapovedio nam je da nikoga drugog ne prihvatamo dok nam opet ne dođe. Čak je i onima koji mu nisu verovali rekao: „Ja sam došao u ime Oca svojega i ne primate me; ako drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti.“.101 Zato nam Hristov učenik piše da „Ali ako vam i mi ili anđeo s neba propovijeda Jevanđelje drukčije nego što vam propovijedasmo, anatema da bude!“.”102

14. Hioni zajedno sa Turcima opet rekoše solunskom mitropolitu: „Obrezanje je očigledno Bog dao od početka, i sam Hristos je bio obrezan. Zašto vi ne vršite obrezanje?” Solunski mitropolit: „Zato što se pozivate na stari Zakon, i ono što je tada bilo dato Jevrejima Bog je dao, ali je i držanje subote Bog dao, kao i jevrejsku Pashu i žrtve koje su smeli da prinose samo sveštenici, i postavljanje žrtvenika i zavese unutar hrama. Pošto je te stvari i njima slične tada dao Bog, zašto ih se vi ne držite niti ih činite?”

15. Pošto Hioni i Turci na to nisu imali šta da odgovore, solunski mitropolit je opet hteo da navede proroke koji su jasno prorekli promenu Zakona i starog saveza i to da je promena izvršena kroz Hrista. I poče govoreći: „Ono što i vi sami priznajete jeste staro, a sve staro usmereno je ka svom kraju.” I opet ga prekinuše, govoreći: „Zašto u svojim crkvama postavljate mnoge likove i klanjate im se, iako je Bog napisao i rekao Mojsiju: „Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje.“”?103 Solunski mitropolit odgovori: „I prijatelji se jedni drugima nisko klanjaju, ali time jedni druge ne obogotvoruju. Da je Mojsije to zaista tako naučio od Boga i da je to tada narodu tako i preneo, jasno je svima. Ali s druge strane, sam Mojsije tada gotovo ništa nije propustio a da od toga nije načinio lik. Jer je prostor iza zavese učinio likom i simbolom onoga što je gore — a pošto su heruvimi među onim što je gore, načinio je njihove likove i postavio ih tamo, unutar unutrašnje svetinje hrama — dok je spoljašnjost hrama učinio simbolom onoga što je ovde dole. Da je neko tada upitao Mojsija: „Kako to da si, kada Bog zabranjuje slike i likove onoga što je gore i onoga što je dole, ti ipak tako načinio te stvari?”, on bi svakako rekao da su slike i likovi zabranjeni zato da ih niko ne bi obožavao kao bogove, ali da je uzlaženje ka Bogu kroz njih dobro. Jelini su upućivali hvale stvorenim stvarima, ali kao bogovima. I mi hvalimo te stvari, ali kroz njih uzlazimo ka slavi Božijoj.” Turci, ponovo progovorivši, rekoše: „A da li je Mojsije zaista tada činio te stvari?” Mnogi odgovoriše: „Da, sve je to učinio.”

16. Na tom mestu turski dostojanstvenici ustadoše, sa poštovanjem se oprostiše od solunskog mitropolita i odoše. Ali jedan od Hiona zaostade, bestidno opsova velikog arhijereja Božijeg i, skočivši na njega, udari ga pesnicom u vilicu. Ostali Turci koji to videše uhvatiše ga, optužiše ga za teško nedelo i izvedoše pred emira. Kada su se vratili, Turci mu rekoše ono što su hteli da kažu. Šta su tačno rekli, mi nismo čuli. Ono što smo zapisali čuli smo lično, i sa Bogom kao svedokom, ono što smo zapisali jeste ono što smo videli i čuli.

79 O Hionima, vidi gore, str. 379.

80 Očigledno Balabandžik (Balabancık), nekadašnji hrišćanski rob koji je postao jedan od Orhanovih pouzdanih zapovednika; vidi Kafadar 1995, 135. 81 Up. Efescima 6: 19.

82 Ipak, većina tekstova navedenih u prilog argumentu potiče iz jevrejskog Svetog pisma.

83 Kuran 4, 171.

84 Ponovljeni zakoni 6: 4.

85 Postanje 1: 3.

86 Postanje 1: 11–12.

87 Psalam 33 (32): 9 148; 5.

88 Postanje 2: 7.

89 Jov 33: 4.

90 Psalam 106 (107): 20.

91 Psalam 103 (104): 30.

92 Psalam 10 (11): 7; 91 (92): 16.

93 Up. Jov 14: 4–5.

94 Psalam 50 (51): 7.

95 Up. Kuran 3, 52/59.

96 Up. Postanje 1; 11, 24.

97 Up. Jovan 1; 14.

98 Up. Jevrejima 1; 2.

99 Kuran 43, 57.

100 Kuran 66, 12.

101 Jovan 5: 43.

102 Galatima 1: 8.

103 Izlazak 7: 4; Ponovljeni zakoni 5: 8. (Str. 401-408)