Otkrivanje identiteta jedinog istinitog Boga [2. deo]

Dolazimo do završnog dela našeg ispitivanja.

Poslednja linija dokaza koja utvrđuje da je Isus jedini istiniti Bog, iako on nije Otac, dolazi iz Hristove izjave da svi moraju poštovati njega upravo onako kako poštuju Oca. Ono što ovu tvrdnju čini prilično smelom jeste to što je Isus ovo rekao u istom kontekstu u kojem Jevrejima govori da može činiti sve što čini Otac, kao što je davanje života i vaskrsavanje mrtvih iz njihovih grobova prostim zvukom svoga svesuverenog glasa!

„I zato gonjahu Judejci Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu. A Isus im odgovori: Otac moj do sada djela, i ja djelam. I zato još više tražahu Judejci da ga ubiju, ne samo što narušavaše subotu, nego što i Boga nazivaše svojim Ocem gradeći se jednak Bogu. A Isus odgovori i reče im: Zaista, zaista vam kažem: Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin; Jer Otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće mu veća djela od ovih da se vi čudite. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:16-23, 25-26, 28-29

Ovo objašnjava zašto su neverujuće jevrejske vođe pretpostavile da Isus huli i da stoga zaslužuje smrt, budući da su shvatile da on tvrdi da je Božji Sin na takav način da sebe čini jednakim Bogu po suštini:

„Odgovoriše mu Judejci: Mi imamo zakon i po zakonu našemu mora da umre, jer načini sebe Sinom Božijim.“ Jovan 19:7

Hristos je otišao čak dotle da je ustvrdio kako je lično postojao zajedno sa Ocem u istoj božanskoj slavi pre nego što je svet bio stvoren!

„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:5

Međutim, Sveto pismo je izričito u tome da Jahve ne deli svoju božansku slavu, niti obožavanje i hvalu, ni sa jednim drugim božanstvom:

„Jer ne valja da se klanjaš drugomu bogu: Jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj.“ Izlazak 34:14

„S kojima učini Gospod zavjet i zapovjedi im i reče: Ne bojte se drugih bogova, niti im se klanjajte, niti im služite, niti im prinosite žrtava; Nego Gospoda koji vas je izveo iz zemlje Misirske silom velikom i mišicom podignutom, njega se bojte i njemu se klanjajte i njemu prinosite žrtve;“ 2. Carevima 17:35-36**(1)**

„Sebe radi, sebe radi učiniću, jer kako bi se hulilo na ime moje? I slave svoje neću dati drugome.“ Isaija 48:11

„Tada mu Isus reče: Idi od mene, Satano, jer je napisano: Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi!“ Matej 4:10 – up. Luka 4:8

Dakle, jedini način da Isus poseduje istu božansku slavu i da prima iste božanske počasti koje prima Otac jeste taj da je on Jahve Bog.

Zaključne napomene

Evo šta smo otkrili iz Jovanovog jevanđelja u vezi sa identitetom jedinog istinitog Boga:

Postoji samo jedan Bog (5:44).
Otac je jedini istiniti Bog (17:3).
Otac je Bog Isusa i Isusovih učenika (20:17).
Istovremeno, Isus je Bog Tomin i, po produžetku, Bog svih učenika (20:28; up. Titu 2:13; 2. Petrova 1:1).
Budući da je Hristos Bog učenika, i budući da oni imaju samo jednog Boga nad sobom, Isus stoga mora biti i jedini istiniti Bog.
Ipak, Isus nije Otac, već je lično različit od njega (1:1-2; 8:17-19; 17:5, 24).
Međutim, iako su lično različiti jedan od drugoga, Isus i Otac su jedno po suštini (10:25-33).
Prema tome, budući da je Otac jedini istiniti Bog, i budući da je Isus jedno s njim po suštini, to jednostavno pruža dodatnu potvrdu da je i Isus jedini istiniti Bog.
Isus čak poseduje istu slavu i prima istu čast koju sam Otac poseduje i prima (5:22-23; 17:5).
Međutim, Sveto pismo je prilično izričito u tome da se jedino Jahve sme obožavati, budući da on svoju slavu i hvalu ne deli ni sa jednim drugim bogom (Izlazak 34:14; 2. Carevima 17:35-36; Isaija 48:11; Matej 4:10; Luka 4:8).
To znači da su i Otac i Sin identifikovani kao Jahve, i stoga su obojica jedini istiniti Bog prema Jovanovom jevanđelju.

Mogli smo sada odvojiti vreme i za raspravu o Jovanovom prologu (tj. 1:1-18), pokazujući kako već prvo poglavlje Jovanovog jevanđelja identifikuje Hrista kao večnu, preegzistentnu Reč i božanskog Činioca celokupnog stvaranja koji je postao telo, kao dodatnu potvrdu da je Isus najodlučnije identifikovan kao jedini istiniti Bog. Međutim, želeli smo da našu raspravu ograničimo na Isusove reči kako bismo pokazali da je sam Hristos posvedočio da je u punini Bog po suštini.

Mogli smo dalje razmotriti i ono što Jovan kaže o Svetom Duhu, kako bismo pokazali da je i on prikazan kao potpuno božanska Ličnost, te stoga takođe Bog. Međutim, to će morati da sačeka neki budući članak (ako Gospod Isus da).

Ipak, da bismo sprečili da ovaj članak postane još duži nego što već jeste, ovde ćemo za sada stati. Uostalom, podaci koje smo izneli više su nego dovoljni da se utvrdi činjenica da prema Jovanovom jevanđelju i Otac i Sin (zajedno sa Svetim Duhom) sačinjavaju večni identitet jedinog istinitog Boga.

Zaključujemo rečima uglednog evangelikalnog novozavetnog naučnika Mareja Dž. Harisa (Murray J. Harris), koji majstorski sažima Jovanovo svedočanstvo o božanstvu Gospoda Isusa Hrista:

„… Kao i drugde kod Jovana, titula ho huios tou theou, koja stoji u apoziciji sa ho Christos u Jovanu 20:31, označava više od pukog davidovskog Mesije. Jevanđelje je napisano da bi proizvelo veru da je Isus obećani jevrejski Mesija i da Mesija nije niko drugi do ’jedini i jedinstveni’ Sin Božji koji je došao od Oca (Jovan 11:42; 17:8), koji je delio njegovu prirodu (Jovan 1:1, 18; 10:30) i zajedništvo (Jovan 1:18; 14:11), te kome se stoga prikladno moglo obraćati i koga se moglo obožavati kao ho theos mou. Jedinstveno sinovstvo podrazumeva božanstvo (Jovan 5:18; up. 19:7)… Kada ga monoteistički Jevrejin upotrebi u vezi sa osobom koja je bila očigledno ljudska, theos će označavati jedno s Ocem u biću (up. Jovan 10:30),94 a ne samo u nameri i delovanju. Drugim rečima, Tomin uzvik izražava suštinsko božanstvo Isusa. Toma je prodro s onu stranu semeiona – pojave vaskrslog Isusa – do njegove implikacije, naime, božanstva Hrista. Iako nije formulisano kao ontološka tvrdnja (su ei ho theos mou), apostolovo uzvično obraćanje ima neizbežne ontološke implikacije. Čak i onako kako je izraženo, ispovedanje otelovljuje manje funkcionalnu, a više ontološku istinu: Toma je obožavao Isusa kao onoga koji učestvuje u božanskoj prirodi, a ne prosto kao posrednika božanskog blagoslova… Da Tomin uzvik nije bio preterana aklamacija, izgovorena u trenutku duhovnog ushićenja kada je njegova zanesenost nadmašila njegov teološki osećaj, očigledno je iz dve činjenice. Prvo, jevanđelist ne beleži nikakav Isusov prekor Tomi zbog njegovog obožavanja. Isusovo ćutanje ravno je pristanku, jer su monoteistički Jevreji smatrali da je ljudsko prihvatanje obožavanja hula. Toma nije bio kriv za obožavanje stvorenja umesto Stvoritelja (up. Rimljanima 1:25). Zaista, Isusova reč Tomi – pepisteukas (Jovan 20:29a; up. ginou… pistos u st. 27) – podrazumeva prihvatanje njegovog ispovedanja, koje se potom posredno preporučuje drugima (st. 29b). Drugo, Jovan je Tomino ispovedanje potvrdio kao svoje sopstveno time što ga je učinio svojom poslednjom i vrhunskom hristološkom tvrdnjom pre svoje izjave o svrsi, stiha 31. Autor je u Tominom uzviku pronašao pogodno sredstvo kojim je mogao da na kraju svog jevanđelja, kao i na njegovom početku (Jovan 1:1, 18), oštro fokusira krajnje implikacije svog portreta Isusa.“ (Harris, Jesus as God – The New Testament Use of Theos in Reference to Jesus [Baker Books, Grand Rapids, MI: prvo izdanje u mekom povezu, 1992], Poglavlje IV: My Lord and my God! (Jovan 20:28), c. The Meaning of theos, str. 124-127; podebljanje naše)

94. S obzirom na Jovana 1:1 i 1:18, sasvim je dopustivo da se u ego eimi ho pater hen esmen (Jovan 10:30; up. 17:11, 22-23; 1. Korinćanima 3:8) razabere više od jedinstva volje ili namere, ali manje od istovetnosti ličnosti. Jednakost božanske moći (10:28-29) ukazuje na jedinstvo suštine (10:30; hen esmen). Surjansky u hen esmen nalazi jedinstvo prirode i postojanja (84-87). O egzegezi Jovana 10:30 u ranim trinitarnim kontroverzama, vidi Pollard, „Exegesis“. (Isto, str. 125; podebljanje naše)

Obavezno pročitajte i naš Dodatak.

Dodatna literatura

Gospod moj i Bog moj
Istina o Jovanu 1:1

Fusnote

(1) Zapanjujuće je to što Isus prima upravo ono poštovanje za koje ovaj starozavetni tekst kaže da je strogo zabranjeno da ga primi bilo koje drugo božanstvo osim Jahvea. Na primer, ne samo da se pojedinci klanjaju Isusu ili ga obožavaju,

„A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:33

„Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:35-38

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

„I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ Jevrejima 1:6

Od njih se takođe očekuje da ga se boje, odnosno da ga poštuju, kao i da mu služe kao Gospodu,

„Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo. Znajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude, a Bogu smo poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima.“ 2. Korinćanima 5:10-11

„Robovi, budite poslušni u svemu vašim gospodarima po tijelu, ne radeći samo pritvorno kao da ljudima ugađate, nego u prostoti srca, bojeći se Boga. I sve što god činite, od srca činite, kao Gospodu, a ne kao ljudima, Znajući da ćete od Gospoda primiti kao nagradu nasljedstvo, jer Gospodu Hristu služite.“ Kološanima 3:22-24

Od vernika se čak zahteva da pevaju Isusu u svom obožavanju i hvaljenju vaskrslog i uzvišenog Gospoda slave:

„I ne opijajte se vinom, u čemu je razvrat, nego se ispunjavajte Duhom, Govoreći među sobom u psalmima i himnama i pjesmama duhovnim, pjevajući i pojući Gospodu u srcu svome; Zahvaljujući svagda za sve Bogu i Ocu u ime Gospoda našega Isusa Hrista, Pokoravajući se jedan drugome u strahu Božijem.“ Efescima 5:18-21

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14