Origen i obožavanje anđela
Origen se često pogrešno citira kao da poriče da hrišćani treba da se mole anđelima ili svetiteljima na nebu, odnosno da ih prizivaju kako bi posredovali za vernike na zemlji. To zasnivaju na Origenovom odgovoru paganinu Kelsu, kritičaru hrišćanstva, kojem je ovaj plodni hrišćanski pisac uputio temeljno pobijanje.
U ovom tekstu navešću ceo Origenov odgovor kako bih pokazao da on nije osuđivao praksu prizivanja anđela da se mole za vernike. Naprotiv, kao što će kontekst obilato pokazati, Origen je pobijao Kelsovu tvrdnju da Jevreji obožavaju anđele kao bogove, slično onome kako su pagani obožavali sunce, mesec, zvezde itd. Origenova poenta bila je da nijedan istinski Jevrejin ili hrišćanin nikada ne bi obožavao anđeoska stvorenja niti sazvežđa poput sunca i meseca kao bogove ili boginje, budući da je takvo božansko obožavanje izričito osuđeno u svetim spisima. Kao što Origen ističe, istinski vernici treba da obožavaju jedino Oca i njegovog jedinorodnog Sina kao Boga.
Stoga Origenove izjave nisu upravljene protiv traženja pomoći od anđela kroz molitvu upućenu njima. To je jednostavno zloupotreba i izvrtanje Origenovih reči.
Citiraću iz KNJIGE V Origenovog odgovora pod naslovom Contra Celsus (Protiv Kelsa). Svi naglasci su moji.
Poglavlje 2
Sada, dakle, treba da pobijemo onu njegovu tvrdnju koja glasi ovako: O Jevreji i hrišćani, nikakav Bog niti sin Boga nije sišao niti će sići (na zemlju). Ali ako mislite da su izvesni anđeli to učinili, kako ih onda nazivate? Jesu li oni bogovi, ili neka druga vrsta bića? Neka druga vrsta bića (nesumnjivo), i po svoj prilici demoni. Budući da je Kels ovde kriv za ponavljanje samoga sebe (jer je na prethodnim stranicama često iznosio takve tvrdnje), nije potrebno raspravljati o toj stvari opširnije, jer ono što smo već rekli o ovome može biti dovoljno. Pomenućemo, međutim, nekoliko razmatranja od većeg broja njih, onakvih kakva smatramo saglasnim sa našim ranijim dokazima, ali koja nemaju sasvim isti smisao kao ona, i kojima ćemo pokazati da on, tvrdeći uopšteno da nikakav Bog, niti Sin Božji, nikada nije sišao (među ljude), obara ne samo mišljenja koja većina čovečanstva gaji o javljanju Božanstva, nego i ono što je i sam ranije priznavao. Jer ako Kels istinito zastupa opštu tvrdnju da nikakav Bog niti sin Boga nije sišao niti će sići, očigledno je da smo time oborili verovanje u postojanje bogova na zemlji koji su sišli s neba bilo da ljudima prorokuju budućnost bilo da ih isceljuju božanskim odgovorima; i ni pitijski Apolon, ni Eskulap, niti bilo ko drugi među onima za koje se pretpostavlja da su to činili, ne bi bio bog sišao s neba. On bi, doduše, mogao biti ili bog kome je u deo pala (obaveza) da zauvek prebiva na zemlji, i tako da bude, takoreći, begunac iz prebivališta bogova, ili bi mogao biti neko ko nije imao moći da učestvuje u društvu bogova na nebu; ili pak Apolon, i Eskulap, i oni drugi za koje se veruje da čine dela na zemlji, ne bi bili bogovi, nego samo izvesni demoni, mnogo niži od onih mudraca među ljudima koji se zbog svoje vrline uzdižu do nebeskog svoda…
Poglavlje 4
Ali pošto on zatim kaže, kao da su Jevreji ili hrišćani odgovorili, o onima koji silaze da posete ljudski rod, da su to anđeli: Ali ako kažete da su oni anđeli, kako ih nazivate? on nastavlja_, Jesu li oni bogovi, ili neka druga vrsta bića?_ i onda nas ponovo predstavlja kao da odgovaramo: Neka druga vrsta bića, i verovatno demoni,— pređimo na razmatranje ovih primedbi. Jer mi zaista priznajemo da su anđeli služebni duhovi, i kažemo da su poslani da služe onima koji će naslediti spasenje; i da se uzdižu, noseći molbe ljudi, do najčistijih nebeskih mesta u svemiru, ili čak do nadnebeskih oblasti još čistijih; i da odatle silaze, prenoseći svakome, prema njegovoj zasluzi, ono što je Bog naložio da oni podare onima koji treba da prime Njegova dobra. Naučivši tako da ova bića nazivamo anđelima prema njihovim službama, nalazimo da se oni, zato što su božanski, ponekad u Svetom pismu nazivaju bogom, ali ne tako da nam je zapoveđeno da poštujemo i obožavamo umesto Boga one koji nam služe i donose nam Njegove blagoslove**. Jer svaka** molitva, i molba, i posredovanje, i zahvaljivanje treba da se uznosi Vrhovnom Bogu kroz Prvosveštenika, koji je iznad svih anđela, živu Reč i Boga. I samoj Reči takođe ćemo se moliti i upućivati posredovanja, i prinositi zahvaljivanja i molbe Njemu**, ako imamo sposobnost da razlikujemo pravilnu upotrebu od zloupotrebe** molitve.
Poglavlje 5
Jer prizivati anđele a da se prethodno ne stekne znanje o njihovoj prirodi veće od onoga koje poseduju ljudi, bilo bi protivno razumu. Ali, saglasno našoj pretpostavci, neka se to znanje o njima, koje je nešto čudesno i tajanstveno, ipak stekne. Tada nam to znanje, čineći nam poznatom njihovu prirodu i službe za koje su pojedinačno određeni, neće dozvoliti da se molimo s pouzdanjem ikome drugom osim Vrhovnom Bogu, koji je dovoljan za sve stvari, i to kroz našeg Spasitelja Sina Božjeg, koji je Reč, i Mudrost, i Istina, i sve ono drugo čime Ga nazivaju spisi Božjih proroka i apostola Isusovih. A dovoljno je da bismo osigurali da nam sveti Božji anđeli budu naklonjeni i da sve čine za nas to da naše raspoloženje uma prema Bogu podražava, koliko je to u moći ljudske prirode, primer tih svetih anđela, koji opet slede primer svoga Boga; i da predstave koje imamo o Njegovom Sinu, Reči, koliko su nam dostupne, ne budu suprotne jasnijim predstavama o Njemu koje poseduju sveti anđeli, nego da im se svakodnevno približavaju u jasnoći i razgovetnosti. Ali pošto Kels nije čitao naše Sveto pismo, sam sebi daje odgovor kao da dolazi od nas, govoreći da mi tvrdimo da su anđeli koji silaze s neba da bi činili dobra čovečanstvu druga vrsta od bogova, i dodaje da bismo ih po svoj prilici mi nazvali demonima: ne primećujući da ime demoni nije izraz ravnodušnog značenja kao izraz ljudi, među kojima su neki dobri a neki loši, niti izraz izvrsnosti kao izraz bogova, koji se ne primenjuje na zle demone, ni na kipove, ni na životinje, nego (od strane onih koji poznaju božanske stvari) na ono što je istinski božansko i blaženo; dok se izraz demoni uvek primenjuje na one zle sile, oslobođene tereta grubljeg tela, koje zavode ljude, i ispunjavaju ih rasejanošću i vuku ih dole od Boga i nadnebeskih misli ka ovdašnjim stvarima.
Poglavlje 6
Zatim iznosi sledeću tvrdnju o Jevrejima:— Prvo što je kod Jevreja podesno da izazove čuđenje jeste to što obožavaju nebo i anđele koji u njemu prebivaju, a ipak zaobilaze i zanemaruju njegove najčasnije i najmoćnije delove, kao što su sunce, mesec i ostala nebeska tela, kako nepokretne zvezde tako i planete, kao da je moguće da ‘celina’ bude Bog, a da njeni delovi ipak ne budu božanski; ili (kao da je razumno) da se s najvećim poštovanjem postupa prema onima za koje se kaže da se javljaju takvima koji su negde u tami, zaslepljeni nekakvim izopačenim vračanjem, ili koji sanjaju snove pod uticajem senovitih utvara, dok se oni koji tako jasno i upečatljivo prorokuju svim ljudima, posredstvom kojih nastaju kiša, i vrelina, i oblaci, i grom (kojima oni prinose obožavanje), i munje, i plodovi, i svakovrsna rodnost — posredstvom kojih im se Bog otkriva — najistaknutiji glasnici među onim bićima koja su gore — oni koji su istinski nebeski anđeli — smatraju nevrednim pažnje! Iznoseći ove tvrdnje, izgleda da je Kels zapao u zbrku i da ih je zapisao na osnovu pogrešnih predstava o stvarima koje nije razumeo; jer je očigledno svima koji ispituju običaje Jevreja i porede ih sa običajima hrišćana, da Jevreji koji slede zakon, koji, govoreći u ime Boga, kaže: „Nemoj imati drugih Bogova uza me. Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti“****, ne obožavaju ništa drugo do Vrhovnog Boga, koji je načinio nebesa i sve ostalo. Očigledno je, dakle, da oni koji žive po zakonu i obožavaju Tvorca neba neće obožavati nebo zajedno sa Bogom. Štaviše, niko ko sluša Mojsijev zakon neće se klanjati anđelima koji su na nebu; i, na isti način, kao što se ne klanjaju suncu, mesecu i zvezdama, vojsci nebeskoj, uzdržavaju se od poklonjenja nebu i njegovim anđelima, slušajući zakon koji objavljuje: „I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im; jer ih Gospod Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom;“.
Poglavlje 7
Pošto je, štaviše, pretpostavio da Jevreji smatraju nebo Bogom, dodaje da je to besmisleno; zamerajući onima koji se klanjaju nebu, ali ne i suncu, i mesecu, i zvezdama, govoreći da Jevreji tako čine, kao da je moguće da celina bude Bog, a njeni pojedini delovi ne budu božanski. A izgleda da nebo naziva celinom, a sunce, mesec i zvezde njenim pojedinim delovima. Ipak, zacelo ni Jevreji ni hrišćani ne nazivaju nebo Bogom. Dopustimo, međutim, da Jevreji, kako on tvrdi, nebo nazivaju Bogom, i pretpostavimo da sunce, mesec i zvezde jesu delovi neba — što nikako nije istina, jer ni životinje ni biljke na zemlji nisu njen deo — kako je istinito, čak i po mišljenju Grka, da su, ako je Bog celina, i Njegovi delovi božanski? Zacelo oni kažu da je Kosmos uzet kao celina Bog, pri čemu ga stoici nazivaju Prvim Bogom, sledbenici Platona Drugim, a neki od njih Trećim. Prema ovim filozofima, dakle, budući da je ceo Kosmos Bog, i njegovi delovi su božanski; tako da nisu božanska samo ljudska bića, nego i celokupno nerazumno stvorenje, kao delovi Kosmosa; a osim njih, i biljke su božanske. A ako su reke, i planine, i mora delovi Kosmosa, onda, budući da je ceo Kosmos Bog, jesu li i reke i mora bogovi? Ali ni to Grci neće tvrditi. Ipak, one koji upravljaju rekama i morima (bilo demone bilo bogove, kako ih nazivaju), oni bi nazvali bogovima. Iz ovoga, dakle, sledi da je opšta Kelsova tvrdnja, čak i po Grcima koji zastupaju učenje o Promislu, lažna, naime da su, ako je neka celina bog, njeni delovi nužno božanski. Ali iz Kelsovog učenja sledi da je, ako je Kosmos Bog, božansko sve što je u njemu, jer su delovi Kosmosa. Sada, prema ovom shvatanju, životinje, kao muve, i komarci, i crvi, i svaka vrsta zmije, kao i ptica i riba, biće božanske, — tvrdnja koju ne bi izneli ni oni koji zastupaju da je Kosmos Bog. Ali Jevreji, koji žive po Mojsijevom zakonu, iako možda ne znaju kako da prime tajno značenje zakona, koje je izraženo nejasnim jezikom, neće tvrditi da su nebo ili anđeli Bog.
Poglavlje 8
Pošto, međutim, tvrdimo da je zapao u zbrku usled pogrešnih shvatanja koja je usvojio, hajde da ih po svojoj moći ukažemo i pokažemo da, iako Kels smatra jevrejskim običajem klanjanje nebu i anđelima u njemu, takva praksa nikako nije jevrejska, nego je kršenje judaizma, kao što je to i poklonjenje suncu, mesecu i zvezdama, kao i likovima. Naći ćeš bar u knjizi Jeremijinoj reči Božje koje ustima proroka prekorevaju jevrejski narod što se klanjao takvim predmetima i što je prinosio žrtve kraljici nebeskoj i svoj vojsci nebeskoj. Spisi hrišćana, štaviše, pokazuju, prekorevajući grehe počinjene među Jevrejima, da su, kada je Bog napustio taj narod zbog izvesnih grehova, i ovi gresi (idolopoklonstva) bili od njih počinjeni. Jer se u Delima apostolskim o Jevrejima pripoveda da se Bog okrenuo i predao ih da obožavaju vojsku nebesku; kao što je zapisano u knjizi proroka: „Eda što zaklano i žrtve prinesoste mi za četrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev? I prihvatiste šator Molohov, i zvjezdu boga vašega Remfana, kipove koje načiniste da im se klanjate“. A u spisima Pavla, koji je pažljivo poučen u jevrejskim običajima, a potom obraćen u hrišćanstvo čudesnim javljanjem Isusa, mogu se pročitati sledeće reči u Poslanici Kološanima: „Niko da vas ne obmanjuje tobožnjom poniznošću i služenjem anđelima, upuštajući se u ono što nije vidjeo, i uzalud nadimajući se tjelesnim umom svojim, A ne držeći se glave iz koje je sve tijelo pomoću zglavaka i sveza sastavljeno da raste rastom Božijim.“. Ali Kels, koji niti je čitao ove stihove, niti je njihov sadržaj saznao iz nekog drugog izvora, prikazao je, ne znam kako, da Jevreji ne prestupaju svoj zakon klanjajući se nebesima i anđelima u njima.
Poglavlje 9
I dalje pomalo zbunjen, i ne trudeći se da sagleda šta je za stvar bitno, izneo je mišljenje da su Jevreji bili navedeni bajanjima koja se koriste u opsenarstvu i vračanju (usled kojih se pojavljuju izvesne utvare, u poslušnosti čarolijama kojima se služe magovi) da se klanjaju anđelima na nebu, ne primećujući da je to bilo protivno njihovom zakonu, koji je govorio onima koji su vršili takve obrede: „Ne obraćajte se k vračarima i gatarima, niti ih pitajte, da se ne skvrnite o njih. Ja sam Gospod Bog vaš.“. Trebalo je, dakle, ili da ovu praksu uopšte ne pripiše Jevrejima, budući da je primetio da drže svoj zakon i nazvao ih onima koji žive po svom zakonu; ili, ako ju je već pripisao, trebalo je da pokaže da su Jevreji to činili kršeći svoj zakonik. Ali opet, kao što prestupaju svoj zakon oni koji prinose obožavanje onima za koje se kaže da se javljaju onima koji su obavijeni tamom i zaslepljeni vračanjem, i koji sanjaju snove zbog nejasnih utvara koje im se prikazuju; tako isto prestupaju zakon i oni koji prinose žrtvu suncu, mesecu i zvezdama. I tako postoji velika protivrečnost u tome što isti čovek kaže da Jevreji pažljivo drže svoj zakon time što se ne klanjaju suncu, i mesecu, i zvezdama, dok ga ne drže tako pažljivo u pogledu neba i anđela.
Poglavlje 10
A ako je potrebno da iznesemo odbranu svog odbijanja da priznamo za bogove, ravno sa anđelima, i suncem, i mesecom, i zvezdama, one koje Grci nazivaju očiglednim i vidljivim božanstvima, odgovorićemo da Mojsijev zakon zna da je ove potonje Bog razdelio svim narodima pod nebom, ali ne i onima koje je Bog izabrao za svoj izabrani narod iznad svih naroda na zemlji. Jer je pisano u knjizi Ponovljenih zakona: „I da ne bi podigavši oči svoje k nebu i vidjevši sunce i mjesec i zvijezde, svu vojsku nebesku, prevario se i klanjao im se i služio im; jer ih Gospod Bog tvoj dade svijem narodima pod cijelijem nebom; A vas uze Gospod i izvede vas iz peći gvozdene, iz Misira, da mu budete narod našljedni, kao što se vidi danas.“. Jevrejski narod, dakle, koji Bog naziva izabranim rodom, i carskim sveštenstvom, i svetim narodom, i stečenim narodom, o kome je Avramu bilo prorečeno glasom Gospodnjim koji mu se obratio: „Pogledaj na nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti.“; i reče mu: „Tako će biti sjeme tvoje.“; i imajući tako nadu da će postati kao zvezde nebeske, nije bio sklon da se klanja onim predmetima kojima je trebalo da bude sličan kao ishod svog razumevanja i držanja zakona Božjeg. Jer im je rečeno: „Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih.“. U knjizi Danilovoj takođe se nalaze sledeća proročanstva koja se odnose na one koji će imati udela u vaskrsenju: „I u to će se vrijeme spasiti Tvoj narod, svaki koji se nađe zapisan u knjizi. I mnogi od onih koji spavaju u zemaljskom prahu ustaće, jedni u život vječni, a jedni u sramotu i stid vječni. I razumni će zasijati kao svjetlost nebeska i mnogi od pravednika kao zvijezde, u vjekove vijekova.“, itd. I otuda i Pavle, govoreći o vaskrsenju, kaže: „I postoje tjelesa nebeska i tjelesa zemaljska; ali je druga slava nebeskih, a druga zemaljskih. Druga je slava sunca, a druga slava mjeseca, i druga slava zvijezda, jer se zvijezda od zvijezde razlikuje u slavi. Tako i vaskrsenje mrtvih“.
Nije, dakle, bilo u skladu s razumom da oni koji su bili poučeni da se uzvišeno uzdignu iznad svih stvorenih stvari, i da se nadaju uživanju najslavnijih nagrada kod Boga zbog svog čestitog života, i koji su čuli reči: „Vi ste svjetlost svijetu“, i, „Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima.“, i koji su vežbanjem stekli ovu blistavu i neuvelu mudrost, ili koji su obezbedili čak i sam odsjaj večne svetlosti — da budu toliko zadivljeni (pukom) vidljivom svetlošću sunca, i meseca, i zvezda da bi, zbog te njihove čulne svetlosti, sebe smatrali (iako poseduju tako veliku razumsku svetlost znanja, i istinite svetlosti, i svetlost sveta, i svetlost ljudi) na neki način nižima od njih, i da im se klanjaju; budući da bi njima trebalo ukazivati obožavanje, ako uopšte treba da prime obožavanje, ne radi čulne svetlosti kojoj se mnoštvo divi, nego zbog razumske i istinite svetlosti, ako su zaista zvezde na nebu razumska i čestita bića, i ako su prosvetljene svetlošću znanja onom mudrošću koja je odsjaj večne svetlosti. Jer je ta njihova čulna svetlost delo Tvorca svih stvari, dok je ona razumska svetlost izvedena možda iz načela slobodne volje u njima.
Poglavlje 11
Ali ni samu tu razumsku svetlost ne treba da obožava onaj koji gleda i razume istinitu svetlost, učešćem u kojoj su i one prosvetljene; niti onaj koji gleda Boga, Oca istinite svetlosti — o kome je rečeno: „da je Bog svjetlost, i tame u Njemu nema nikakve“. Oni, doista, koji obožavaju sunce, mesec i zvezde zato što je njihova svetlost vidljiva i nebeska, ne bi se klanjali iskri vatre ili svetiljci na zemlji, jer vide neuporedivu nadmoć onih predmeta koji se smatraju dostojnima poštovanja nad svetlošću iskri i svetiljki. Tako oni koji razumeju da je Bog svetlost, i koji su shvatili da je Sin Božji „svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet“, i koji takođe razumeju kako On kaže: „Ja sam svjetlost svijetu“, ne bi razumno ukazivali obožavanje onome što je, takoreći, iskra u suncu, mesecu i zvezdama, u poređenju s Bogom, koji je svetlost istinite svetlosti. Niti tako govorimo o suncu, i mesecu, i zvezdama zato da bismo omalovažili ova velika dela Božje stvaralačke moći, ili da bismo ih, po uzoru na Anaksagoru, nazvali usijanim masama; nego zato što opažamo neizrecivu nadmoć božanstva Boga, i božanstva Njegovog jedinorodnog Sina, koje prevazilazi sve ostalo. I budući uvereni da se i samo sunce, i mesec, i zvezde mole Vrhovnom Bogu kroz Njegovog jedinorodnog Sina, smatramo neprikladnim da se molimo onim bićima koja i sama uznose molitve (Bogu), pošto bi čak i ona sama više volela da mi upućujemo svoje molbe Bogu kome se ona mole, nego da ih šaljemo naniže njima, ili da svoju moć molitve delimo između Boga i njih. I ovde mogu upotrebiti ovu ilustraciju, budući da se tiče ove tačke: naš Gospod i Spasitelj, čuvši da Mu se jednom prilikom obraćaju kao Dobrom Učitelju, upućujući onoga ko je taj izraz upotrebio ka sopstvenom Ocu, reče: „Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednoga Boga.“ Matej 19:17 A pošto je u skladu sa zdravim razumom bilo da to kaže Sin ljubavi svoga Oca, kao onaj koji je slika dobrote Božje, zašto ne bi sunce s još više razloga reklo onima koji mu se klanjaju: Zašto me obožavate? jer „Gospodu Bogu svome klanjaj se i njemu jedinome služi“; jer On je Onaj kome ja i svi koji su sa mnom služimo i obožavamo ga. I premda neko možda nije toliko uzvišen (kao sunce), ipak neka se takav moli Reči Božjoj (koja je u stanju da ga isceli), A JOŠ VIŠE NJEGOVOM OCU, koji je i pravednicima nekadašnjih vremena „Posla riječ svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova.“.
Poglavlje 12
Bog, dakle, u svojoj dobroti snishodi čovečanstvu, ne u nekom mesnom smislu, nego kroz svoju promisao; dok je Sin Božji, ne samo (dok je bio na zemlji), nego u sva vremena, sa svojim učenicima, ispunjavajući obećanje: „evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.“. A ako loza ne može doneti rod ako ne ostane na čokotu, očigledno je da ni učenici Reči, koji su razumne loze istinskog čokota Reči, ne mogu doneti plodove vrline ako ne ostanu u istinskom čokotu, Hristu Božjem, koji je s nama mesno ovde dole na zemlji, i koji je s onima koji Mu prianjaju u svim delovima sveta, i takođe je na svim mestima s onima koji Ga ne poznaju. Drugo pak obelodanjuje onaj Jovan koji je napisao Jevanđelje, kada je, govoreći u liku Jovana Krstitelja, rekao: „a među vama stoji koga vi ne znate. To je Onaj što dolazi za mnom“. I besmisleno je, kada je Onaj koji ispunjava nebo i zemlju, i koji je rekao: „ne ispunjam li ja nebo i zemlju? govori Gospod.“, s nama i blizu nas (jer Mu verujem kada kaže: „Jesam li ja Bog izbliza, govori Gospod, a nijesam Bog i izdaleka?“ ) tražiti da se molimo suncu ili mesecu, ili nekoj od zvezda, čiji uticaj ne doseže ceo svet. Ali, da upotrebimo same Celzusove reči, neka bude dopušteno da sunce, mesec i zvezde zaista pretkazuju kišu, i vrućinu, i oblake, i grmljavine — zašto onda, ako zaista pretkazuju tako velike stvari, ne bismo pre odali počast Bogu, čije sluge oni jesu izričući ta predskazanja, i ukazali poštovanje Njemu radije nego Njegovim prorocima? Neka onda pretkazuju dolazak munja, i plodova, i svakovrsnih rodova, i neka sve takve stvari budu pod njihovom upravom; ipak zbog toga nećemo obožavati one koji i sami prinose obožavanje, kao što ne obožavamo ni Mojsija, ni one proroke koji su posle njega došli od Boga, a koji su pretkazivali bolje stvari od kiše, i vrućine, i oblaka, i grmljavina, i munja, i plodova, i svakovrsnih rodova vidljivih čulima. Štaviše, čak i kad bi sunce, i mesec, i zvezde bili u stanju da prorokuju bolje stvari od kiše, ni tada nećemo obožavati njih****, nego Oca proroštava koja su u njima, i Reč Božju, njihovog služitelja. Ali pretpostavimo da su oni Njegovi glasnici, i zaista vesnici neba — zašto ni tada ne bismo obožavali Boga koga oni samo objavljuju i navešćuju, radije nego one koji su glasnici i vesnici?
Poglavlje 13
Celzus, štaviše, pretpostavlja da mi sunce, i mesec, i zvezde smatramo ništavnima. Što se njih tiče, priznajemo da i one „žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji“, budući da su zasad podvrgnute ispraznosti svojih materijalnih tela, zbog Onoga koji ih je podvrgao u nadi. Ali da je Celzus pročitao bezbrojne druge odlomke gde govorimo o suncu, mesecu i zvezdama, a naročito ove — „Hvalite ga, Sunce i Mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde sjajne!“, i, „Hvalite ga, nebesa nad nebesima“ — ne bi za nas rekao da smatramo ništavnima tako moćna bića, koja veoma hvale Gospoda Boga. Niti je Celzus znao za odlomak: „Jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom Da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije.“. I ovim rečima završimo svoju odbranu od optužbe da ne obožavamo sunce, mesec i zvezde. A sada iznesimo one njegove tvrdnje koje slede, da bismo mu, ako Bog da, uputili u odgovor onakve dokaze kakve nam bude nadahnula svetlost istine.
Na drugom mestu u svom odgovoru Celzusu, Origen uporno naglašava da istinski vernici ne prinose božansko obožavanje, kao što su žrtve, nikakvim bićima osim Ocu i Sinu:
Poglavlje 13
On dalje pretpostavlja da, budući da uz obožavanje Boga pridružujemo i obožavanje Njegovog Sina, sledi da, po našem shvatanju, ne treba obožavati samo Boga, nego i sluge Božje. Da je to mislio primeniti na one koji su zaista sluge Božje, posle Njegovog jedinorodnog Sina — na Gavrila i Mihaila, i ostale anđele i arhanđele, i da je za njih rekao da ih treba obožavati — i da je takođe jasno odredio značenje reči obožavanje, i dužnosti onih koji obožavaju****, — možda bismo izneli takve misli kakve su nam pale na um o tako važnom predmetu. Ali pošto među sluge Božje ubraja demone koje obožavaju neznabošci, ne može nas, pod izgovorom doslednosti, navesti da obožavamo one za koje Reč objavljuje da su sluge zloga, kneza ovoga sveta, koji od Boga odvodi na stranputicu koliko god može. Odbijamo, dakle, sasvim da obožavamo i služimo one koje drugi ljudi obožavaju, iz razloga što oni nisu sluge Božje. Jer da smo bili poučeni da ih smatramo slugama Svevišnjega, ne bismo ih nazivali demonima. Stoga svom svojom snagom obožavamo jednoga Boga, i Njegovog jedinog Sina, Reč i Sliku Božju, molitvama i prošnjama; i svoje molbe upućujemo Bogu svemira kroz Njegovog jedinorodnog Sina. Sinu ih najpre iznosimo i molimo Ga, kao žrtvu pomirenja za naše grehe, i našeg Prvosveštenika, da prinese naše želje, i žrtve, i molitve, Svevišnjemu. Naša vera, dakle, upravljena je Bogu kroz Njegovog Sina, koji je u nama učvršćuje; i Celzus nikada neće moći da pokaže da je Sin Božji uzrok ikakve pobune ili neverstva u carstvu Božjem. Poštujemo Oca kada se divimo Njegovom Sinu, Reči, i Mudrosti, i Istini, i Pravednosti, i svemu onome što se u Svetom pismu kaže da jeste Onaj koji je Sin tako velikoga Oca. Toliko o ovoj tački…
Poglavlje 57
Celzus pretpostavlja da ljudi vrše životne dužnosti sve dok se ne oslobode njegovih spona, kada, u skladu sa opšteprihvaćenim običajima, prinose žrtve svakom od bogova priznatih u državi; a ne uviđa istinsku dužnost koja se ispunjava iskrenom pobožnošću. Jer mi kažemo da zaista vrši životne dužnosti onaj ko je uvek svestan ko je njegov Tvorac, i koje su stvari Njemu ugodne, i ko u svemu postupa tako da ugodi Bogu. Opet, Celzus želi da budemo zahvalni ovim demonima, umišljajući da im dugujemo zahvalne prinose. Ali mi, iako priznajemo dužnost zahvalnosti, tvrdimo da ne pokazujemo nikakvu nezahvalnost odbijajući da zahvaljujemo bićima koja nam ne čine nikakvo dobro, nego se pre postavljaju protiv nas kada im niti prinosimo žrtve niti ih obožavamo. Mnogo više se brinemo da ne budemo nezahvalni Bogu, koji nas je obasuo svojim dobročinstvima, čije smo delo, koji se stara o nama u kakvom god stanju bili, i koji nam je dao nadu u ono što je s one strane ovog sadašnjeg života. A imamo i simbol zahvalnosti Bogu u hlebu koji nazivamo Evharistijom. Osim toga, kao što smo ranije pokazali, demoni nemaju vlast nad onim stvarima koje su stvorene za našu upotrebu; ne činimo, dakle, nikakvu nepravdu kada uzimamo udela u stvorenim stvarima, a ipak odbijamo da prinosimo žrtve bićima koja s njima nemaju nikakve veze. Štaviše, pošto znamo da nisu demoni, nego anđeli postavljeni nad plodovima zemlje i nad rađanjem životinja, njih hvalimo i blagosiljamo****, kao one koje je Bog postavio nad stvarima potrebnim našem rodu; ipak ni njima nećemo dati čast koja pripada Bogu. Jer to ne bi bilo ugodno Bogu, niti bi bilo ikakvo zadovoljstvo samim anđelima kojima su ove stvari poverene. Doista, mnogo im je milije ako se uzdržimo od prinošenja žrtava njima nego ako im ih prinosimo; jer nemaju želju za žrtvenim mirisima koji se dižu sa zemlje…
Poglavlje 64
Postoji, dakle, Jedan čiju naklonost treba da tražimo i kome treba da se molimo da nam bude milostiv — Svevišnji Bog, čija se naklonost zadobija pobožnošću i vršenjem svake vrline. A ako bi on hteo da posle Svevišnjeg Boga tražimo naklonost drugih, neka razmotri da, kao što kretanje senke prati kretanje tela koje je baca, tako isto sledi da, kada imamo naklonost Boga, imamo i dobru volju svih anđela i duhova koji su prijatelji Boga. Jer oni znaju ko je dostojan božanskog odobrenja, i nisu samo dobro raspoloženi prema njima, nego sarađuju s njima u njihovim nastojanjima da ugode Bogu: oni traže Njegovu naklonost u njihovu korist; njihovim molitvama pridružuju svoje molitve i posredovanja za njih. Zaista smemo smelo reći da ljudi koji teže boljim stvarima imaju, kada se mole Bogu, desetine hiljada svetih sila na svojoj strani****. One, čak i kada nisu zamoljene, mole se zajedno s njima**, one donose pomoć našem smrtnom rodu**, i, ako smem tako da kažem, uzimaju oružje uz njega: jer vide demone kako ratuju i najžešće se bore protiv spasenja onih koji se posvećuju Bogu i preziru neprijateljstvo demona; vide ih pomamne u mržnji prema čoveku koji odbija da im služi krvlju i dimom žrtava, nego se svim silama trudi, rečju i delom, da bude u miru i jedinstvu sa Svevišnjim kroz Isusa, koji je nagnao u beg mnoštva demona kada je išao unaokolo isceljujući i izbavljajući sve koje je tlačio đavo. (KNJIGA VIII; naglasak moj)
Primetite ovde da Origen govori o hvaljenju i blagosiljanju anđeoskih slugu Božjih, što bi bilo čudno da kaže ukoliko bi u potpunosti odbacivao BILO KOJI vid prizivanja nebeske vojske Božje ili zajedništva s njom. On čak izričito tvrdi da vernici imaju mnoštvo anđela i duhova koji se mole i posreduju za njih.
Kao da ovo nije dovoljno da opovrgne shvatanje da je Origen bio protiv prizivanja anđela, obratite pažnju na to šta je ovaj plodni crkveni pisac napisao u svojim besedama na Jezekilja:
7. (1) **„otvoriše se nebesa“**110 Nije dovoljno da se otvori jedno nebo; otvaraju se mnoga, kako bi ne sa jednog neba nego sa svih nebesa anđeli sišli k onima koji treba da budu spaseni — anđeli koji su uzlazili i silazili na Sina Čovečjeg,111 i došli k njemu, i služili mu.112 Štaviše, anđeli su sišli zato što je Hristos sišao ranije, bojeći se da siđu pre nego što Gospod svih Sila113 i [svih] stvari pođe pred njima.114 Kada su, međutim, videli vođu nebeske vojske kako se zadržava na zemaljskim mestima, tada su izašli otvorenim putem, sledeći svoga Gospoda i pokoravajući se volji onoga koji ih je odredio za čuvare onih koji veruju u njegovo ime. Juče si bio podložan demonu; danas si pod anđelom. Gospod kaže: „Gledajte da ne prezrete jednoga od malih ovih“ koji su u Crkvi; „jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima stalno gledaju lice Oca moga nebeskoga.“115 Anđeli se posvećuju tvom spasenju; izjasnili su se116 za službu Sina Božjeg, i govore jedni drugima: “Ako je on sišao, i sišao u telo, ako se obukao u smrtno telo i pretrpeo krst, i umro za čovečanstvo, zašto mi počivamo? Zašto sebe štedimo? Hajde, siđimo svi, svi anđeli, sa neba!” Iz tog razloga je i bilo mnoštvo nebeske vojske koje je hvalilo i slavilo Boga kada se Hristos rodio.117
(2) Sve je puno anđela: Dođi, anđele, primi starca koji se obratio od svoje prvobitne zablude, od učenja demona, od bezakonja koje govori oholo,118 i dok ga primaš, neguj ga i poučavaj kao dobar lekar. On je malo dete: danas se rađa starac, starac koji ponovo postaje dečačić. **A kada ga primiš, podaj mu krštenje drugog rođenja,119 **i pozovi k sebi druge kao saputnike120 u svojoj službi,121 **kako biste svi zajedno poučili u veri one koji su nekada bili prevareni. Jer „Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednoga grješnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika koji nemaju potrebe za pokajanjem.“122 Sva tvorevina kliče, zajedno se raduje i pozdravlja one koji treba da budu spaseni. Jer „žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji.“123 I premda oni **koji su iskvarili124 apostolska Pisma ne žele da u njihovim knjigama budu izjave ove vrste, kojima bi se moglo dokazati da je Isus Hristos Tvorac,125 ipak u tom odlomku sva tvorevina čeka decu Božju — čeka vreme kada će biti oslobođena od prestupa, kada će biti izvedena iz ruku đavola,126 kada će biti nanovo rođena kroz Hrista.
Ali je sada vreme da se dotaknemo i nekih pitanja koja se tiču odlomka pred nama. Prorok ne vidi viđenje, nego viđenja Božja.127 Zašto ne vidi jedno, nego mnoga viđenja? Poslušaj Gospoda, koji obećavajući kaže: „A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, još ću ti dati da sjediš u šatorima kao o praznicima.“128
110. Jezekilj 1:1.
111. Up. Jovan 1:51.
112. Up. Matej 4:11.
113. Lat. virtutum. Up. Psalam 47[48]:9[8] itd. Izraz Dominus virtutum odgovara izrazu “Gospod nad vojskama”.
114. Lat. praeciperet, što bi se moglo prevesti i kao “zapovedio” — tako Borret: “avant que l’eût ordonnée…”, a Scheck: “…pre nego što je ‘Gospod’…zapovedio da to učine.”
115. Matej 18:10, blago prilagođeno.
116. Lat. confessi sunt. Borret prevodi “ils se sont déclarés…”; Scheck, “obavezali su se…” Mignov tekst ima concessi sunt (“bilo im je dopušteno”); iako Baehrens ovde ne navodi varijantno čitanje, pitam se nije li concessi zapravo ispravno čitanje. U svakom slučaju, tekst je donekle problematičan.
117. Up. Luka 2:13.
118. Up. Psalam 72[73]:8. Možda bi trebalo ispraviti iniquitate u iniquitatem, u skladu sa biblijskim tekstom? Scheck to implicitno čini.
119. Lat. secunda generatio. Up. Titu 3:5.
120. Lat_. socii_.
121. Lat. ministerium.
122. Luka 15:7, blago prilagođeno.
123. Rimljanima 8:19.
124. Lat. interpolaverunt; Borret tvrdi da se ovde radi o uklanjanju građe, a ne o njenom dodavanju.
125. Borret, sa drugačijim tumačenjem: “…ne veuillent pas que des paroles de ce genre soient dans les livres de ceux par qui le Christ Jesus peut être prouvé Créateur…” (“…ne žele da izjave ove vrste budu u knjigama onih kojima se može dokazati da je Hristos Isus Tvorac…”). Harnack, Der kirchengeschichtliche Ertrag, 2: 67, ovo shvata tako da je Markion izbacio Rimljanima 8:19 iz svog teksta.
126. Lat. Zabulus, varijanta grčkog διάβολος koja se javlja kod nekih latinskih autora (npr. Laktancije, O smrtima progonitelja 16.5, 10). Ovo ne treba mešati sa izrailjskim patrijarhom / plemenom Zavulon / Zabulon.
127. Jezekilj 1:1 128. Osija 12:11[10]. (Origen of Alexandria: Exegetical works on Ezekiel – The Fourteen Homilies and the Greek fragments of the Homilies, Commentaries and Scholia Text (Ancient Texts in Translation) 2, priredio Roger Pearse, preveo i propratio beleškama Mischa Hooker[Chieftain Publishing Ltd, 2014], Beseda 1, str. 37, 39, 41; naglasak moj)
Origen se direktno moli anđelu dodeljenom novokrštenom, nanovo rođenom verniku da bdi nad tim skorašnjim obraćenikom i da ga vodi.
Ovo ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju u to da je Origen rani svedok hrišćanske prakse prizivanja svetih radi pomoći i posredovanja.
Dodatna literatura