Obožavanje Isusa u svetlu islamske teologije

Prenosi se da je Muhamed učio da je prizivanje ili moljenje sama suština obožavanja:

1342. Prenosi An-Numan bin Bešir: Poslanik je rekao: „Zaista, moljenje jeste obožavanje.“ [Prenose ga al-Arbaa i At-Tirmizi ga je ocenio kao sahih (pouzdan)].

Prenosi Anas: (Alahov Poslanik je rekao) „Moljenje je srž obožavanja.“ [Prenosi ga At-Tirmizi sa potpunim lancem prenosilaca].

Prenosi Abu Hurejra: (Alahov Poslanik je rekao) „Ništa nije časnije pred Alahom od moljenja.“ [At-Tirmizi ga prenosi sa potpunim lancem prenosilaca. Ibn Hiban i Al-Hakim ocenili su ga kao sahih (pouzdan)]. (Bulugh Al-Maram: Attainment of the Objective according to Evidence of the Ordinances, priredio Ibn Hadžer Al-Askalani sa kratkim beleškama iz knjige Subul-us-Salam, koju je napisao Muhamed bin Ismail As-Sanani [Dar-us-Salam Publications, Rijad-Saudijska Arabija, prvo izdanje 1996], 16. Sveobuhvatna knjiga, Poglavlje 6. Sećanje na Alaha i moljenja, str. 540-541)

Budući da islam navodno uči da svi činovi obožavanja moraju biti upućeni jedino Bogu, to znači da niko ko je istinski musliman nikada neće prizivati nikoga osim Alaha.(1) A pošto Kuran tvrdi da su Hristos i njegovi sledbenici svi bili muslimani koji su pozivali na obožavanje Alaha (up. K. 3:51; 5:72, 111), oni takođe nikada ne bi molili nijednu drugu osobu osim Boga. Štaviše, da nisu verovali da je Isus Bog u telu, nikada se ne bi usudili da ga prizivaju u svojim molitvama, jer bi to bilo idolopoklonstvo.

S druge strane, ako su Hristos i njegovi učenici zaista verovali i objavljivali da je Isus Bog u telu, onda ne bi bilo iznenađujuće da nađemo molitve i prizivanja upućena vaskrslom Gospodu.

Pa šta onda uče novozavetni spisi? Da li oni predstavljaju Isusa i apostole kao pobožne muslimane koji su svu svoju religioznu predanost usmeravali ka Bogu Ocu? Ili su Hristovi učenici uznosili hvalu i klanjanje zajedno sa moljenjima svome vaskrslom Gospodu i Spasitelju? Okrenimo se hrišćanskom Svetom pismu da bismo to saznali.

Na nesreću muslimana, Sveto pismo objavljuje da je Gospod Isus zapravo rekao svojim učenicima da mogu upućivati svoja prizivanja neposredno njemu odmah nakon što se vrati Ocu u slavi, uveravajući ih da će on lično odgovoriti na sve njihove molbe:

„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14

„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima. I više nisam u svijetu, a oni su u svijetu, i ja dolazim tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. Dok bijah s njima u svijetu, ja ih čuvah u ime tvoje; one koje si mi dao sačuvah; i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se ispuni pismo. A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.“ Jovan 17:5, 8, 10-11, 13

Ovo objašnjava zašto su novozavetni spisi ispunjeni primerima ljudi koji se mole vaskrslom Gospodu.

Na primer, apostol Jovan je podsetio vernike na njihovu pouzdanost u činjenicu da Sin Božji čuje i odgovara na svako prizivanje njemu upućeno koje je u skladu sa njegovom voljom:

„Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božijega, da znate da imate život vječni i da vjerujete u ime Sina Božijega. I ovo je smjelost koju imamo prema Njemu: da nas posluša ako što molimo po volji njegovoj. I kad znamo da nas sluša što god molimo, znamo da imamo traženo što smo iskali od Njega.“ 1. Jovanova 5:13-15

Još jedan primer bio bi prvi hrišćanski mučenik Stefan, koji je uputio sledeće prizivanje upravo dok je bio na samrti:

„I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:59-60

Začuđujuće, Stefan se molio Gospodu Isusu na isti način na koji bi se starozavetni sveti molili Jahveu:

„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5

Ovaj blaženi mučenik je čak pripisao Isusu vlast da oprašta grehe, što je isključivo pravo koje pripada samo Bogu, kao što potvrđuju i Sveto pismo i islamski izvori:

„A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:5-12

„Ko je Bog kao ti? Koji prašta bezakonje i prolazi prijestupe ostatku od našljedstva svojega, ne drži dovijeka gnjeva svojega, jer mu je mala milost. Opet će se smilovati na nas; pogaziće naša bezakonja; bacićeš u dubine morske sve grijehe njihove.“ Mihej 7:18-19 – up. 1. Carevima 8:39, 46-50; Psalam 130:3-4, 7-8; Isaija 43:25; Danilo 9:9

A sada uporedite ovo sa sledećim islamskim navodima:

„I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi učine nepravdu, sete se Allaha i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?! I za one koji u grehu svesno ne ustraju.“ S. 3:135 J. Ali

1347. Prenosi Šadad bin Aus: Alahov Poslanik je rekao: „Najbolji način traženja oproštaja jeste reći: ’O Alahu, Ti si Rab. Nema Boga osim Tebe. Ti si me stvorio, a ja sam Tvoj rob i držim se Tvoga saveza i obećanja koliko mogu. Tražim utočište kod Tebe od zla koje sam učinio. Priznajem Tvoju naklonost prema meni i priznajem svoje grehe. Oprosti [sic] mi, JER NIKO NE OPRAŠTA GREHE OSIM TEBE.“ (Ibn Hadžer, Bulugh Al-Maram, str. 542; velika slova i kurziv naši)

Pavle je bio još jedan istinski vernik koji ne samo da je u molitvi govorio vaskrslom Gospodu Isusu,

„I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje prizvavši Ime Gospodnje. A dogodi mi se kada se vratih u Jerusalim i dok se moljah u hramu da dođoh u zanos, I vidjeh Njega koji mi govori: Pohitaj i iziđi brzo iz Jerusalima, jer neće primiti svjedočanstva tvojega za mene. A ja rekoh: Gospode, sami znaju da sam ja bacao u tamnice i tukao po sinagogama one koji vjeruju u tebe. I kad se prolijevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i sam bijah prisutan i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onih koji ga ubijahu. I reče mi: Idi, jer ću te ja poslati daleko među neznabošce.“ Dela apostolska 22:16-21

nego ga je i molio za pomoć,

„I da se ne bih pogordio zbog mnoštva otkrivenja, dade mi se žalac u tijelo, anđeo satanin, da mi pakosti, da se ne ponosim. Za njega triput Gospoda molih, da odstupi od mene; I reče mi: Dosta ti je blagodat moja; jer se sila moja u nemoći pokazuje savršena. Zato ću se najradije hvaliti svojim nemoćima, da se useli u mene sila Hristova. Zato sam dobre volje u nemoćima, u porugama, u nevoljama, u gonjenjima, u tjeskobama za Hrista; jer kada sam slab, onda sam silan.“ 2. Korinćanima 12:7-10

I zahvaljivao je Gospodu Isusu što ga je spasao i ojačao:

„I zahvaljujem Hristu Isusu Gospodu našemu koji mi dade moć, što me za vjerna primi, postavivši na služenje Mene, koji sam ranije bio hulnik i gonitelj i prkosnik, ali bih pomilovan, jer to iz neznanja učinih, u nevjerovanju; Ali se još više umnoži blagodat Gospoda našega sa vjerom i ljubavlju u Hristu Isusu. Istinita je riječ i svakoga primanja dostojna da Hristos Isus dođe u svijet da spase grješnike od kojih sam prvi ja. Ali zbog toga bih pomilovan da bi Isus Hristos pokazao na meni prvome sve dugotrpljenje, za primjer onima koji će vjerovati u njega za život vječni.“ 1. Timoteju 1:12-16

Zapravo, prve hrišćane je odlikovala praksa prizivanja imena Gospoda Isusa Hrista, praksa koja je započela među jevrejskim vernicima u Jerusalimu:

„A u Damasku bješe jedan učenik, po imenu Ananija, i reče mu Gospod u viđenju: Ananija! A on reče: Evo me, Gospode! A Gospod njemu: Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i traži u domu Judinom po imenu Savla Taršanina; jer gle, on se moli Bogu, I vidje u viđenju čovjeka, po imenu Ananiju, gdje uđe i metnu ruku na njega da progleda. A Ananija odgovori: Gospode, čuo sam od mnogih za toga čovjeka koliko zla počini svetima tvojima u Jerusalimu. I ovdje ima vlast od prvosveštenika da veže sve koji prizivaju Ime tvoje. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sasud izbrani, da iznese Ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve; A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za Ime moje. I otide Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, poslao me je da progledaš i da se ispuniš Duha Svetoga. I odmah otpade od očiju njegovih kao krljušt, i progleda, i ustavši krsti se; I uzevši hranu, okrijepi se. I bi Savle nekoliko dana sa učenicima koji bijahu u Damasku. I odmah po sinagogama propovijedaše Isusa da je on Sin Božiji. A svi koji slušahu čuđahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što u Jerusalimu satiraše one koji prizivaju Ime ovo, i ne dođe li ovdje zato da ih vezane vodi prvosveštenicima?“ Dela apostolska 9:10-17, 21

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

Reći da je ovo zapanjujuće bilo bi krajnje potcenjivanje, naročito kada imamo na umu činjenicu da jevrejsko Sveto pismo objavljuje da su istinski vernici oni koji prizivaju ime Jahvea Boga:

„Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade.“ Psalam 99:5-7

„Milo mi je što Gospod usliši molitveni glas moj; Što prignu k meni uho svoje; i zato ću ga u sve dane svoje prizivati. Opkoliše me bolesti smrtne, i jadi pakleni zadesiše me, naiđoh na tugu i muku; Ali prizvah ime Gospodnje: Gospode, izbavi dušu moju! Dobar je Gospod i pravedan, i Bog je naš milostiv; Čuva proste Gospod; bijah u nevolji, i pomože mi. Vrati se, dušo moja, u mir svoj, jer je Gospod dobrotvor tvoj! Ti si izbavio dušu moju od smrti, oko moje od suza, nogu moju od spoticanja. Hodiću pred licem Gospodnjim po zemlji živijeh. Vjerovah kad govorih: U ljutoj sam nevolji. Rekoh u smetnji svojoj: Svaki je čovjek laža. Šta ću vratiti Gospodu za sva dobra što mi je učinio? Uzeću čašu spasenja i prizvaću ime Gospodnje. Izvršiću obećanja svoja Gospodu pred svijem narodom njegovijem. Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovijeh. O Gospode, ja sam sluga tvoj, ja sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje; raskovao si s mene okove moje. Žrtvu za hvalu prinijeću tebi, i ime Gospodnje prizvaću.“ Psalam 116:1-4, 13, 17 – up. 145:18; Postanje 4:26; 12:8; 21:33; Ponovljeni zakoni 4:7; Jeremija 29:13; Joil 2:32

Prvi vernici bi takođe prizivali Gospoda Isusa, preklinjući ga da ponovo dođe:

„Ako neko ne ljubi Gospoda Isusa Hrista, neka je anatema. Maran ata.[1] Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista s vama.“ 1. Korinćanima 16:22-23 Holman Christian Standard Bible (HCSB)

„Govori Onaj koji svjedoči ovo: Da, doći ću skoro. Amin, da dođi, Gospode Isuse! Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa svima svetima. Amin.“ Otkrivenje 22:20-21

Marana ta (Gospode, dođi!) jeste aramejski izraz, što ukazuje na to da je praksa prizivanja vaskrslog Gospoda da se vrati započela među Jevrejima koji su govorili aramejski, a zatim je preneta na vernike koji su govorili grčki.

Ovi konkretni tekstovi dodatno pokazuju da bi Hristovi učenici molili Gospoda Isusa da izlije svoje duhovne blagoslove na sve verne. Evo još nekoliko primera:

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa duhom vašim, braćo. Amin.“ Galatima 6:18

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa svima vama. Amin.“ Filipljanima 4:23

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista s vama!“ 1. Solunjanima 5:28

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa svima vama. Amin.“ 2. Solunjanima 3:18

Prvi hrišćani su to činili čak i prizivajući vaskrslog Gospoda zajedno sa Bogom Ocem:

„Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ 1. Korinćanima 1:3

„Blagodat vam i mir od Boga Oca i Gospoda našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega vijeka zloga, po volji Boga i Oca našega, Kome slava u vijekove vijekova. Amin.“ Galatima 1:3-5

„Pavle, apostol Isusa Hrista po volji Božijoj, svetima koji su u Efesu, i vjernima u Hristu Isusu: Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Efescima 1:1-2

„Mir braći i ljubav sa vjerom od Boga Oca i Gospoda Isusa Hrista! Blagodat sa svima koji postojano ljube Gospoda našega Isusa Hrista. Amin.“ Efescima 6:23-24

„Pavle i Timotej, sluge Isusa Hrista, svima svetima u Isusu Hristu koji su u Filipima, sa episkopima i đakonima: Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Filipljanima 1:1-2

„Pavle i Silvan i Timotej Crkvi Solunskoj u Bogu Ocu našemu i Gospodu Isusu Hristu: Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ 2. Solunjanima 1:1-2

„Timoteju, pravome sinu po vjeri, blagodat, milost, mir od Boga Oca našega i Hrista Isusa Gospoda našega.“ 1. Timoteju 1:2

„Timoteju, ljubljenome čedu: Blagodat, milost, mir od Boga Oca i Hrista Isusa Gospoda našega.“ 2. Timoteju 1:2

„Da bude s vama blagodat, milost, mir od Boga Oca i od Gospoda Isusa Hrista, Sina Očeva, u istini i ljubavi.“ 2. Jovanova 1:3

Ova moljenja upućena Bogu Ocu i Gospodu Isusu otkrivaju veru rane Crkve u suštinsku jednakost Oca i Sina. Ona ističu činjenicu da su prvi hrišćani verovali da je vaskrsli Gospod bio (i jeste) sveprisutan, sveznajući i svemoguć, jer su to osobine koje mora posedovati da bi mogao da obasipa svojom ljubavlju, mirom, blagoslovom i milošću sve vernike svuda.

Imajući sve prethodno u vidu, sasvim je očigledno da su Isusovi sledbenici obožavali Hrista kao svoga vaskrslog Gospoda i da su mu kroz molitvu iznosili svoje molbe i prošnje. Ovo dokazuje da ni Hristos ni njegovi učenici nisu bili muslimani, jer praksa prizivanja i zazivanja imena vaskrslog Gospoda od strane prvih hrišćanskih zajednica izričito krši islamsko poricanje da je Isus Bog u telu, i stoga nedostojan takvog obožavanja.

Toliko o muslimanskoj tvrdnji da su Isus i njegovi učenici bili muslimani koji su propovedali istu islamsku poruku koju je propovedao i Muhamed.

Ukoliko nije drugačije naznačeno, svi biblijski navodi preuzeti su iz New American Standard Bible (NASB).

Napomene

(1) Ironično, uprkos svojoj tvrdnji da je prizivanje obožavanje, Muhamed je zapravo dopuštao, pa čak i učio, svoje sledbenike da prizivaju njega neposredno zajedno sa Alahom, kako bi se osigurali da dobiju ono što traže:

3578. Usman bin Hunejf je preneo da je jedan slepac došao Poslaniku i rekao mu: „Moli Alaha da me izleči.“ On reče: „Ako želiš, moliću za tebe, a ako želiš, možeš biti strpljiv, jer to je bolje za tebe.“ On reče: „Onda ga moli.“ On reče: „I tako mu je naredio da uzme abdest i da ga potpuno obavi, i da uputi ovo moljenje: ’O Alahu, molim Te i okrećem se ka Tebi posredstvom Tvog Poslanika Muhameda, Poslanika Milosti. Zaista, okrenuo sam se svome Gospodu, POSREDSTVOM TEBE, u pogledu ove moje potrebe, kako bi se ona ispunila. Zato, Alahu, prihvati NJEGOVO ZAUZIMANJE za mene (Allahumma Inni As’aluka WA MUHAMMADIN Nabi-Ir-Rahmati Tawajjahtu Bika Ila Rabbi Fi Hajati Hadhihi Lituqda Li, Allahumma Fashaffi‘hu Fiya).’“ (SAHIH)

[Rekao je]: Ovaj hadis je hasan SAHIH garib, ne znamo za njega osim ovim putem, kao predanje Abu Džafara, a on je neko drugi a ne Al-Hatmi, [a Usman bin Hunejf je brat Sehla bin Hunejfa] (English Translation of Jami‘ At-Tirmidhi: Compiled by Imam Hafiz Abu ‘Eisa Mohammad Ibn ‘Eisa At-Tirmidhi, preveo Abu Khaliyl (SAD), hadise priredio i referencirao Hafiz Tahir Zubair ‘Ali Za’i [Darussalam Publishers & Distributors, prvo izdanje: novembar 2007], Tom 6, Od hadisa br. 3291 do 3956, Razna predanja o poglavljima o moljenjima, Poglavlje 118, str. 283; velika slova i podvlačenje naši)

A evo i nešto drugačije verzije istog tog izveštaja:

1385. Preneto je od Usmana bin Hunejfa da je jedan slepac došao Poslaniku i rekao mu: „Moli se Alahu da me izleči.“ On reče: „Ako želiš da sačuvaš svoju nagradu za Onaj svet, to je bolje, ili ako želiš, moliću za tebe.“ On reče: „Moli.“ On reče: „I tako mu je rekao da uzme abdest i da to dobro obavi, i da klanja dva rekata, i da izgovori ovo moljenje: „Allahumma inni as’aluka wa atawajjahu ilaika BI-MUHAMMADIN NABIYYIR-RAHMA. YA MUHAMMADU inni qad tawajjahtu bika ila rabbi fi hajati hadhihi Lituqda. Allahumma fashaffi‘hu fiya (O Alahu, molim Te i okrećem svoje lice ka Tebi POSREDSTVOM ZAUZIMANJA MUHAMEDA, POSLANIKA MILOSTI. O MUHAMEDE, okrenuo sam se svome Gospodu POSREDSTVOM TVOG ZAUZIMANJA u pogledu ove moje potrebe, kako bi se ona ispunila. O Alahu, prihvati NJEGOVO ZAUZIMANJE za mene)“. (SAHIH) (English Translation of Sunan Ibn Majah: Compiled by Imam Muhammad Bin Yazeed Ibn Majah Al-Qazwini, hadise priredio i referencirao Hafiz Abu Tahir Zubair 'Ali Za'i, preveo Nasiruddin al-Khattab (Kanada), završna redakcija Abu Khaliyl (SAD) [Darussalam Publications and Distributors, prvo izdanje: jun 2007], Tom 2, Od hadisa br. 803 do 1782, 5. Poglavlja o obavljanju molitve i sunetu u vezi sa njom, Poglavlje 189. Šta je preneto o molitvi u vreme potrebe, str. 329-330; velika slova i podvlačenje naši)

Ovo predstavlja ozbiljan problem, budući da Kuran i hadisi svedoče da Muhamed nije bio ništa više od nesavršenog, pogrešivog smrtnika kome je očajnički bio potreban oproštaj i spasenje:

„ili dok ne budeš imao kuću od zlata, ili dok se na nebo ne uspenješ; a nećemo da verujemo ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.“ Reci: „Uzvišen neka je moj Gospodar! Zar ja nisam samo čovek, poslanik?!““ S. 17:93 Hilali-Kan

„Reci: „Ja (Muhammed) sam čovek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog. Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka radi dobra dela i neka pored svog Gospodara nikoga ne obožava!““ S. 18:110 Pikthal

„Ti ćeš, sigurno, da umreš, a i oni će, takođe, da pomru. A zatim ćete, na Sudnjem danu, pred svojim Gospodarom međusobno da se sporite.“ S. 39:30-31 Hilali-Kan

„Reci: „Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će da bude sa mnom ili sa vama; ja sledim samo ono što mi se objavljuje, i ja sam samo jasni opominjač.““ S. 46:9 Hilali-Kan

1354. Prenosi Abu Musa Al-Ašari: Poslanik je imao običaj da moli: „O Alahu, oprosti mi moj greh, moje neznanje, moju neumerenost u mojim postupcima, i ono što Ti bolje znaš od mene. O Alahu, oprosti mi moje teške i moje lakomislene grehe, moje nenamerne i moje namerne grehe, JER SAM KRIV ZA SVE TO. O Alahu, oprosti mi moje ranije i moje kasnije grehe, ono što sam držao u tajnosti i ono što sam učinio otvoreno, i ono što Ti bolje znaš od mene. Ti si Onaj koji unapređuje, Ti si Onaj koji odlaže, i Ti si Svemoćni.“ [Saglasno preneto]. (Ibn Hadžer, Bulugh Al-Maram, str. 545; velika slova i podvlačenje naši)

Kao takav, Muhamed je bio kriv za to što je naveo svoje sledbenike da počine idolopoklonstvo uzimajući njega za predmet obožavanja, što je neoprostivi greh širka (up. K. 2:22; 4:48, 116; 6:83-88; 39:65). Muhamed, dakle, stoji osuđen zato što je dopustio drugima da njega, nesavršeno stvorenje, pridružuju njegovom sopstvenom božanstvu u obožavanju koje pripada isključivo Bogu.

Za više o ovom pitanju, molimo pogledajte naš niz članaka o deifikaciji Muhameda.