Nestvorena Reč postaje Sin
Spisak citata koji se ovde navode preuzet je iz knjige A Dictionary of Early Christian Beliefs Dejvida V. Berkota (David W. Bercot), koju je objavio Hendrickson Publishers, Peabody, Masačusets, 1998, str. 262-265.
Autor će navoditi određeni tom i broj strane desetotomnog izdanja The Ante-Nicene Fathers, prir. Alexander Roberts i James Donaldson, 1885–1887, koje je Hendrickson ponovo objavio 1994). Na primer, ovo 1.144 znači tom 1, str. 144. Berkot će takođe naznačiti da li je hrišćanski pisac istočni i/ili zapadni teolog/apologeta.
Evo linkova na kojima se ovo izdanje može naći na internetu:
Rani hrišćanski crkveni oci. 38 tomova.
Sav naglasak je moj.
IV. Unutrašnji Logos i spoljašnji Sin
Brojni gore navedeni citati jasno pokazuju da je rana crkva verovala da je Logos Božji večan. Izjave nekih pisaca, međutim — kada se izvuku iz konteksta ili čitaju nepažljivo — zvuče kao da su oni mislili da je Sin nastao ni iz čega. Oni ponekad govore o tome da je Bog Otac prvobitno bio sam. Ponekad takođe govore o Ocu kao onome koji rađa Reč ili Sina u nekom trenutku ili razdoblju. Pa ipak, ti isti pisci tvrde da je Otac oduvek imao svoj Logos ili Mudrost sa sobom. Pažljivijim ispitivanjem otkriva se da ti pisci prave razliku između unutrašnjeg Logosa i spoljašnje Reči (koji su jedna te ista ličnost). Oni kažu da se, strogo govoreći, naziv „Reč“ (a možda i „Sin“) ne primenjuje na Logos sve dok on nije izašao od Oca da stvori svemir. Ponekad će o tom izlaženju od Oca govoriti kao o rađanju Sina, razlikujući ga od večnog rađanja Logosa od Oca. Na primer, sledeći odlomak iz Tatijana na prvi pogled zvuči prilično arijanski:
Bog je bio u početku. . . . Jer Gospod svemira, koji je i sam nužni temelj svakog bića, bio je sam. Jer nijedno stvorenje još nije postojalo. Tatijan (oko 160, E), 2.67.
Kada, međutim, neko pročita ceo odlomak, ubrzo shvata da je Tatijan verovao da je Logos večan. Ali on pravi razliku između večnog postojanja Logosa i trenutka na početku vremena kada je Logos izašao da stvori svemir:
Ipak, budući da je Otac bio sva sila, i sam nužni temelj vidljivih i nevidljivih stvari, sve je bilo sa njim. Sam Logos je bio u njemu i postoji sa njim po Logos-Sili. I njegovom prostom voljom, Logos izvire. Tako Logos, ne izlazeći uzalud, postaje prvorođeno delo Oca. Znamo da je Logos početak sveta. Ali on je nastao učestvovanjem, a ne odsecanjem. Jer ono što je odsečeno odvojeno je od izvorne suštine. Međutim, ono što dolazi učestvovanjem, birajući svoju ulogu, ne čini manjkavim onoga od koga je uzeto. Od jedne baklje pale se mnoge vatre, ali svetlost prve baklje ne umanjuje se paljenjem mnogih baklji. Isto je i sa Logosom. Njegovo izlaženje iz Logos-Sile Oca nije lišilo Logos-Sile onoga koji ga je rodio. Tatijan (oko 160, E), 2.67.
U sledećem citatu Tertulijan kaže da je bilo vreme kada Sin nije postojao. Na prvi pogled, to zvuči kao arijanska izjava:
Nije mogao biti Otac pre Sina, niti Sudija pre greha. Bilo je, međutim, vreme kada kod njega nije postojao ni greh ni Sin. Tertulijan (oko 200, W), 3.478.
Ipak, i ovde, kada neko pročita sve što Tertulijan kaže o Ocu i Sinu (kao što pokazuje odlomak koji sledi), postaje jasno da Tertulijan nije bio arijanac. Pre će biti da naziv „Sin“, po njegovom mišljenju, nije važio za večni Logos sve dok on nije izašao od Oca da stvori svemir.
Vođen sam ka drugim dokazima izvedenim iz samog Božjeg domostroja, u kome je on postojao pre stvaranja sveta, sve do rađanja Sina. Jer pre svega, Bog je bio sam — budući sam u sebi i za sebe svemir, prostor i sve stvari. Štaviše, bio je sam, jer nije bilo ničega izvan njega osim njega samog. Pa ipak, ni tada nije bio [potpuno] sam. Jer imao je sa sobom ono što je posedovao u sebi — to jest, sopstveni Razum. Jer Bog je razuman, i Razum je bio prvi u njemu. I tako je sve bilo od njega samog. Ovaj Razum jeste njegova sopstvena Misao, koju Grci nazivaju logos, kojim izrazom i mi označavamo Reč ili Govor. Stoga je sada uobičajeno kod našeg naroda — zbog pukog jednostavnog tumačenja tog izraza — da se kaže da je Reč u početku bila kod Boga. Iako bi bilo prikladnije Razum smatrati drevnijim. Jer Bog nije imao „Reč“ od početka. Ali je imao Razum čak i pre početka. . . . Jer iako Bog još nije izaslao svoju „Reč“, on ju je i dalje imao u sebi, kako uz sam svoj Razum tako i sadržanu u njemu — dok je ćutke u sebi zamišljao i uređivao sve ono što je potom trebalo da izgovori kroz svoju Reč. A dok je tako zamišljao i uređivao sa sopstvenim Razumom, on je zapravo činio da to postane Reč. . . . Mogu, dakle, bez ishitrenosti najpre postaviti ovo: da ni tada, pre stvaranja svemira, Bog nije bio sam. Jer imao je u sebi i Razum i, svojstvenu Razumu, svoju Reč, koju je učinio drugim pored sebe pokrećući je u sebi. …
Sada, čim se Bogu svidelo da [započne stvaranje], . . . on je najpre izneo samu Reč, koja je u sebi imala njegov neodvojivi Razum i Mudrost, da bi sve moglo biti stvoreno kroz onoga kroz koga je bilo zamišljeno i uređeno. . . . Tada, dakle, i sama Reč uzima sopstveni oblik i slavno ruho, sopstveni zvuk i glasovni izgovor, kada Bog kaže: „Neka bude svjetlost“ Ovo je savršeno rođenje Reči, kada ona ishodi od Boga — koju je on najpre uobličio da smisli i osmisli sve stvari pod imenom Mudrosti — „Gospod me je imao u početku puta svojega“, a potom rođenu, da sve privede ostvarenju: „Kad je uređivao nebesa, ondje bijah“ Tako on čini svoga Sina jednakim sebi. Jer, ishodeći od samoga sebe**, on je postao njegov Prvorođeni Sin.** Jer bio je rođen pre svega. I on je takođe njegov Jedinorodni, jer je jedini bio rođen od Boga na način svojstven njemu samom, iz utrobe [Očevog] sopstvenog srca. To je upravo onako kako sam Otac svedoči. On kaže: „Teče iz srca mojega riječ dobra“ Otac je oduvek nalazio zadovoljstvo u njemu, koji se jednako radovao uzajamnom radošću u Očevom prisustvu. „Ti si Sin moj, ja te sad rodih.“ Tertulijan (oko 213, W), 3.600, 601.
Ne moramo se više zadržavati na ovoj tački, kao da to nije sama Reč, o kojoj se govori pod imenom i Mudrosti i Razuma, i čitave Božanske Duše i Duha. On je takođe postao Sin Božji i bio rođen, kada je ishodio od njega. Tertulijan (oko 213, W), 3.602.
Sledeći odlomak iz Hipolita ilustruje isti taj pojam razlikovanja između večnog Logosa (Razuma) i njegovog izlaženja od Oca kao Reči Božje.
Bog, postojeći sam i nemajući ništa savremeno sebi, odlučio je da stvori svet. . . . Nama je, dakle, dovoljno da naprosto znamo da nije bilo ničega savremenog Bogu. Pored njega nije bilo ničega. Međutim, on je — iako je postojao sam — ipak postojao u mnoštvu. Jer nije bio ni bez Razuma, ni bez Sile, ni bez Saveta. I sve je bilo u njemu, i on je bio Sve. Kada je hteo i kako je hteo, objavio je svoju Reč u vreme koje je on odredio. I kroz nju je stvorio sve. . . . I, kao Tvorac, Savetnik i Graditelj stvari koje su stvorene, on je rodio Reč. Izgovorio je prvi glas, rađajući je kao Svetlost od Svetlosti. I poslao ju je u svet kao njegovog Gospoda. Hipolit (oko 205, W), 5.227.
Dodatna literatura
DA LI JE TERTULIJAN PORICAO VEČNU PRIRODU HRISTA?
TROJSTVO KOD IRINEJA I TERTULIJANA
Hristos kao rođeni i božanska hijerarhija