Muslimanka ima neka pitanja, 3. deo

Nastavljamo tamo gde smo stali.

Jovan o obožavanju Isusa

Već smo ranije videli kako Jovanovo jevanđelje kaže da je Isus izričito izjavio da Bog zahteva da svi ukazuju Sinu istu čast koju ukazuju Ocu (up. Jovan 5:22-23).

U svetlu takve tvrdnje, ne treba da čudi što Isus u ovom jevanđelju takođe prima obožavanje:

„I prolazeći vidje čovjeka slijepa od rođenja. I zapitaše ga učenici njegovi govoreći: Ravi, ko sagriješi, ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep? Isus odgovori: Ne sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božija na njemu. Meni valja činiti djela Onoga koji me posla, dok je dan. Dolazi noć kad niko ne može raditi. Dok sam u svijetu, svjetlost sam svijetu. Rekavši ovo, pljunu na zemlju i načini blato od pljuvačke, i pomaza blatom oči slijepome. I reče mu: Idi umij se u banji Siloamskoj, što prevedeno znači: poslan. On ode, dakle, i umi se, i dođe gledajući. A susjedi i oni koji ga bijahu vidjeli prije da bješe slijep govorahu: Nije li ovo onaj što je sjedio i prosio? Jedni govorahu da je on, a drugi da je nalik na njega. On govoraše: Ja sam. Tada mu govorahu: Kako ti se otvoriše oči? On odgovori i reče: Čovjek koji se zove Isus načini blato, i pomaza oči moje, i reče mi: idi u banju Siloamsku i umij se. I kad otidoh i umih se, progledah. Tada mu rekoše: Gdje je on? Reče: Ne znam. Onda njega, nekadašnjega slijepa, odvedoše farisejima. A bješe subota kad Isus načini blato i otvori mu oči. A fariseji ga tada opet pitahu kako progleda. A on im reče: Blato mi metnu na oči, i umih se i vidim. Tada govorahu neki od fariseja: Nije ovaj čovjek od Boga, jer ne svetkuje subotu. Drugi govorahu: Kako može čovjek grješan takva znamenja činiti? I nasta razdor među njima. Opet rekoše slijepom: Šta ti veliš za onoga što otvori oči tvoje? A on reče: Prorok je. Tada Judejci ne vjerovaše za njega da je bio slijep i progledao, dok ne dozvaše roditelje toga što je progledao. I zapitaše ih govoreći: Je li ovo sin vaš za koga vi kažete da se rodi slijep? Kako, dakle, sada vidi? A roditelji njegovi odgovoriše im i rekoše: Znamo da je ovo sin naš, i da se rodi slijep; A kako sada vidi ne znamo, ili ko mu otvori oči mi ne znamo; sam je već odrastao, pitajte njega, neka sam kaže za sebe. Ovo rekoše roditelji njegovi jer se bojahu Judejaca; jer se Judejci već bijahu dogovorili da bude odlučen od sinagoge ko god njega prizna za Hrista. Zato rekoše roditelji njegovi: Odrastao je, njega pitajte. Tada po drugi put dozvaše čovjeka koji je bio slijep, i rekoše mu: Podaj slavu Bogu, mi znamo da je onaj čovjek grješan. A on odgovori i reče: Je li grješan, ne znam; jedno znam – da ja bijah slijep, i sada vidim. Tada mu opet rekoše: Šta ti učini? Kako otvori oči tvoje? Odgovori im: Već vam kazah i ne slušaste. Šta opet hoćete da čujete? Da nećete i vi da postanete učenici njegovi? Oni ga izgrdiše i rekoše: Ti si učenik njegov, a mi smo učenici Mojsejevi. Mi znamo da je Mojseju govorio Bog; a ovoga ne znamo otkuda je. Odgovori čovjek i reče im: U tome i jeste čudo što vi ne znate otkuda je, a on otvori oči moje. A znamo da Bog ne sluša grješnike; nego ako ko Boga poštuje i volju njegovu tvori, toga sluša. Otkako je vijeka nije se čulo da iko otvori oči rođenome slijepom. Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa činiti. Odgovoriše i rekoše mu: Ti si se rodio sav u grijesima, pa ti nas da učiš? I istjeraše ga napolje. Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:1-11, 35-38

Ovde je Isus obožavan u kontekstu darivanja vida čoveku rođenom slepim, kao način pružanja natprirodne božanske potvrde da je on zaista Svetlost sveta, što je tvrdnja koju je izneo više puta:

„Isus im opet reče, govoreći: Ja sam svjetlost svijetu; ko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ Jovan 8:12

„A Isus im reče: Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide. Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih. Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri? Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu. Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju. A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao. Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.“ Jovan 12:35-36, 46

Međutim, Kuran kaže da je Alah svetlost nebesa i zemlje, pri čemu je arapska reč an-Nur („Svetlost“) jedno od njegovih božanskih imena:

„Allah je svetlo nebesa i Zemlje! Primer Njegovog svetla je kao udubina u kojoj je fitilj kandila; fitilj je u staklenki, a staklenka je kao blistava zvezda; užiže se blagoslovljenim maslinovim drvetom, istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra i ne dotakne; sama svetlost iznad svetlosti! Allah vodi ka Svojoj svetlosti onoga koga On hoće. Allah navodi primere ljudima, Allah sve dobro zna.“ S. 24:35 Quran: A Reformist Translation

Stoga, iz muslimanske perspektive ne može se poreći da je Isus obožavan kao Bog, budući da o sebi iznosi tvrdnje koje samo Bog može izneti.

Za Isusa se takođe kaže da ima sluge od kojih se očekuje da mu služe:

„Ko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti; i ko meni služi, tome će dati počast Otac moj.“ Jovan 12:26

Ipak, kao što smo videli u prvom delu naše rasprave, to je nešto što islam izričito zabranjuje, jer je muslimanima naređeno da služe jedino Alahu (up. K. 18:110).

Jovan nam dalje govori da je Isus otišao čak dotle da sebe učini predmetom molitava i prizivanja svojih sledbenika!

„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14

Isus izričito govori svojim sledbenicima da će moći da čine veća dela od onih koja je on činio, kada se on vrati Ocu. Isus objašnjava da je razlog zbog kojeg će to moći taj što, nakon što se on vrati, mogu njemu direktno tražiti u njegovo ime, a on će to lično učiniti za njih!

Ovo ukazuje na to da je Isus pretpostavljao da je sveznajući, sveprisutan i svemoćan, budući da mora biti u stanju da čuje sve molitve upućene njemu, i takođe mora imati moć da udovolji svakom pojedinačnom zahtevu.

I opet, to je funkcija koja pripada Bogu, jer je on onaj koji čuje molitve, prema Svetom pismu i prema Kuranu:

„U tebi je uzdanje, Bože, tebi pripada hvala na Sionu, i tebi se izvršuju zavjeti. Ti slušaš molitvu; k tebi dolazi svako tijelo.“ Psalam 65:1-2

„A kada te sluge Moje za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni Meni odazovu i neka veruju u Mene, kako bi ispravnim putem krenuli.“ S. 2:186 Reformist Translation

„Vaš Gospodar kaže: „Pomolite Mi se, i ja ću vam se odazvati! Zaista, oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju - ući će, sigurno, poniženi u Pakao.““ S. 40:60 Reformist Translation

Kao da Jovan nije mogao učiniti očiglednijim da je Isus obožavan kao Bog, on nastavlja i beleži sledeći susret između vaskrslog Hrista i Tome:

„A Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama njegovim rane od klinova, i ne metnem prst svoj u rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici njegovi i Toma s njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:24-29

Toma ispoveda da je Isus njegov Gospod i Bog, a Hristos blagosilja njegovo ispovedanje vere!

Reći da je ovo zapanjujuće bilo bi krajnje potcenjivanje, naročito kada imamo na umu da je Jahve jedino Biće koje bi monoteistički Jevrejin ikada priznao kao svog Gospoda i Boga:

„Slušaj viku moju, care moj i Bože moj, jer se tebi molim, Gospode!“ Psalam 5:3[eng. 2] LXX

„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju. Sudi mi po pravdi svojoj, Gospode, Bože moj, da mi se ne svete.“ Psalam 34[eng. 35]:23-24 LXX

Celo stvorenje mora obožavati Hrista

Nadahnuto Sveto pismo dalje potvrđuje da će svako stvorenje na kraju obožavati Isusa kao Gospoda, priznajući njegov veoma uzvišeni položaj nad stvorenjem:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Ovaj odlomak ne samo da govori o tome da je Hristos veoma uzvišen i da poseduje ime koje je iznad svih imena, već je čak prikazan kako prima upravo ono obožavanje za koje Stari zavet kaže da je rezervisano za Jahvea Boga!

„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:21-23

Dakle, Isus će biti obožavan na isti način na koji Stari zavet kaže da će jednoga dana biti obožavan Jahve!

Štaviše, hebrejska Biblija odlučno objavljuje da se Jahveovo ime treba hvaliti, jer je jedino njegovo ime uzvišeno iznad svega:

„I neka znadu da si ti, kojemu je ime Gospod, jedini najviši nad svom zemljom.“ Psalam 83:18

„Nek se stide svi koji se klanjaju kipovima, koji se hvale idolima svojim. Poklonite mu se svi bogovi. Čuje i raduje se Sion, i kćeri se Judejske vesele zbog sudova tvojih, Gospode! Jer si ti, Gospode, visok nad svom zemljom i nadvisuješ sve bogove.“ Psalam 97:7, 9

„Neka hvale ime Gospodnje; jer je samo njegovo ime uzvišeno, slava njegova na zemlji i na nebu.“ Psalam 148:13

Prethodni starozavetni tekstovi izričito jasno pokazuju da ime iznad svih imena koje Isus poseduje mora biti ime Jahve. To takođe objašnjava zašto Hristos prima obožavanje koje pripada Jahveu: Isus je Jahve Bog ovaploćeni (iako on nije Otac niti Sveti Duh).

Pavle nije bio jedini nadahnuti pisac koji je posvedočio da Bog očekuje od svakog stvorenog bića da obožava vaskrslog i uzvišenog Gospoda:

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

Ako dakle Jovan prikazuje svako stvoreno biće kako obožava i Boga i Hrista, onda Isus ne može biti stvorenje; inače bi i on morao da se pridruži ostatku stvorenja u obožavanju Boga. Umesto toga, Jovan prikazuje Isusa kako stoji na Božjoj strani u podeli između Stvoritelja i stvorenja.

Sledeći evangelikalni naučnici objašnjavaju zašto je ovo prilično izuzetna tvrdnja:

„Starešine su svoje obožavanje usmerile, prirodno, ka predmetu svoje doksologije, a to su u ovom odlomku Bog Otac i Isus Hristos. Postupak starešina koje obožavaju Boga i Hrista reprezentativan je za sve one koji su okupljeni i učestvuju u doksologiji – a to je bilo ‚svako stvorenje koje je na nebu i na zemlji i pod zemljom i na moru, i sve što je u njima‘ (st. 13 NASB). Odlomak tako predstavlja nebeska i zemaljska stvorenja, u mirijadama (st. 11), kako se klanjaju pred Bogom i Hristom. Jagnje prima obožavanje zajedno sa Bogom, deli njegov presto i oštro se razlikuje od svih Božjih stvorenja kao jedini dostojan takvog klanjanja. Ideja nije da je Isus drugi predmet obožavanja. Naprotiv, kako Piter Karel primećuje u svojoj disertaciji o Isusu i anđelima u knjizi Otkrivenja, „Isus je vezan sa Bogom na takav način da zajedno čine jedan jedini predmet obožavanja…. Nikakvo ohrabrenje se ne daje onima koji su skloni da veruju da je Isus drugi bog. Naprotiv, postoji strogo pridržavanje monoteizma – ali monoteizma koji dopušta da Isus bude uključen sa Bogom kao predmet obožavanja i koji zamišlja Isusa kako deli božanski presto sa Bogom.‘

„Dva puta pred kraj knjige Otkrivenja Jovan je pao pred noge anđela koji mu je govorio kako bi ga obožavao. Anđeo je odgovorio prekorevajući Jovana: ‚Nemoj to činiti; ja sam sasluga … Boga obožavaj‘ (Otk. 19:10 NASB; up. 22:8-9). Ove anđelove izjave pobijaju tvrdnju da je bilo prihvatljivo obožavati anđela ili se klanjati pred anđelom koji je delovao kao Božji predstavnik.“ (Bowman i Komoszewski, Putting Jesus In His Place: The Case For The Deity Of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], Deo 1: The Devotion Revolution: Jesus Shares the Honors to God, 2. The Worship of the Carpenter, str. 42-43; podebljani naglasak naš)

Sledeći naučnik pomaže da se obožavanje koje Novi zavet pripisuje Hristu stavi u perspektivu:

„Božansko obožavanje. Kao i u čitavom Novom zavetu, apostolski spisi uče da Isus treba da primi naše obožavanje, predanost, poverenje i uzdanje koje jedino Bog zahteva i zaslužuje. Kroz čitavu biblijsku istoriju jevrejski narod je dvaput dnevno recitovao Šema (Ponovljeni zakoni 6:4). Ovo temeljno ispovedanje potvrđivalo je postojanje jednog istinitog i živog Boga i podrazumevalo je da je jedino on ispravan predmet obožavanja; obožavati stvorenje umesto stvoritelja jeste bogohuljenje. Rana crkva je takođe delila taj isti osećaj potpunog gnušanja nad idejom da ljudsko biće treba obožavati (up. Dela apostolska 14:14-15; Otk. 19:10).

„Naspram te pozadine moramo ozbiljno uzeti dve zapanjujuće stvari. Prvo, kada je Isus bio na zemlji, primao je hvalu i obožavanje koje mu je davano a da nikada nije prekorio osobe koje su tako postupale (Matej 14:33; 21:15-16; 28:9; Jovan 20:28; up. 5:22-23). Drugo, nakon što se Isus vratio na nebo kao uzvišeni Gospod, hvala i obožavanje njemu su se pojačali (Efescima 5:19; Filipljanima 2:9-11; Jevrejima 1:6; up. Otk. 5:11-12). Džon Stot lepo sažima ovaj dokaz kada piše: ‚Niko ne može sebe nazvati hrišćaninom ako ne obožava Isusa. Obožavati ga, ako on nije Bog, jeste idolopoklonstvo; uskratiti mu obožavanje, ako jeste, jeste otpadništvo.‘ Pored obožavanja i predanosti koje Isus prima, on je i onaj kome se upućuje molitva (Dela apostolska 1:24-25; 7:59-60; 9:10, 13; 22:17-19; 1. Korinćanima 1:2; 16:22; 2. Korinćanima 12:8; Otk. 22:20) i predmet spasavajuće vere. Stari zavet više puta potvrđuje da ‚spasenje pripada GOSPODU‘ (Jona 2:9); ‚On je jedino ... moje spasenje‘ (Ps. 62:2, 6); ‚U Bogu je moje spasenje i moja slava‘ (Ps. 62:7).

„Međutim, kada se okrenemo Novom zavetu, uvodi se dodatni predmet spasavajuće vere, naime Sin (vidi Jovan 3:15-16; 14:1; Dela apostolska 3:16; 4:12; 10:43; 16:31; Rimljanima 10:12-13; 1. Korinćanima 1:2).108 Zapravo, u Novom zavetu Bog Otac se prilično retko ističe kao predmet vere. Zašto je to tako? Kao što Marej Haris primećuje: ‚To nije zato što je Isus istisnuo Boga Oca kao onoga u koga moramo imati poverenje, već zato što nas u Hristu Bog susreće u spasenju. Ne postoje dva suparnička lična predmeta spasavajuće vere. Samo zato što je Isus potpuno božanski, suštinski deleći Božju prirodu i svojstva, on postaje legitiman predmet poverenja.‘ U ovom istom kontekstu, ključno je primetiti kako Pavle započinje svoje poslanice: ‚Milost vam i mir od (apo) Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista‘ (Rimljanima 1:7; 1. Korinćanima 1:3; 2. Korinćanima 1:2; Galatima 1:3; Efescima 1:2; Filipljanima 1:2; 1. Solunjanima 1:1; 2. Solunjanima 1:2; Filipljanima 1:2; 2. Timoteju 1:2; Titu 1:4). Upotrebom predloga (apo) pred Ocem i Sinom, Pavle potvrđuje da Otac i Sin zajedno čine jedan jedini izvor božanske milosti i mira. Ni za jedno puko ljudsko biće ne bi se moglo reći da je, zajedno sa Bogom, izvor duhovnog blagoslova. S obzirom na jevrejski monoteizam, samo ako Pavle smatra Isusa potpuno božanskim mogao je tako da govori.111“ (Stephen J. Wellum, „The Deity of Christ in the Apostolic Witness“, The Deity of Christ (Theology in Community), priredili Christopher W. Morgan i Robert A. Peterson [Crossway, Wheaton Il. 2011], str. 142-143; podebljani naglasak naš)

108 Isus je takođe predstavljen kao predmet doksologija. Doksologija je formalno pripisivanje hvale, časti, slave ili blagoslova koje se daje božanskoj osobi, ali nikada puko ljudskoj ličnosti. Novozavetne doksologije redovno su upućene Bogu, ponekad kroz Isusa Hrista (Luka 2:14; Rimljanima 11:36; 2. Korinćanima 11:31; Galatima 1:5; Efescima 3:21; Filipljanima 4:20; 1. Timoteju 1:17; 1. Petrova 5:11; Judina 24-25; Otk. 5:13; 7:12; Rimljanima 16:27a; 1. Petrova 4:11; Judina 25). Ali u najmanje četiri navrata doksologija je upućena direktno Hristu (2. Timoteju 4:18; 2. Petrova 3:18; Otk. 1:5-6; 5:13). Ovakva vrsta dokaza povlači da su novozavetni pisci smatrali da Isus ima jednak status sa Bogom Ocem. (Isto, str. 142; podebljani naglasak naš)

111 Ovo je dodatno potvrđeno u 1. Solunjanima 3:11 i 2. Solunjanima 2:16-17. U prvom slučaju imamo dva subjekta (Boga i Isusa), a ipak je, što je izuzetno, glagol („neka … raščisti put“) u jednini. U drugom slučaju imamo dva subjekta (Boga i Isusa), a svaki od glagola – „voleo, dao hrabrost, ojačao“ – u jednini je. Ovo ne pokazuje da je Pavle izjednačavao Boga sa Isusom, kao da su ista osoba, ali ukazuje na to da je pretpostavljao da Isus podjednako deli božansku prirodu, te je mogao da jednu radnju pripiše jednom jedinstvenom izvoru. Up. isto, 75-79. (Isto, str. 143; podebljani naglasak naš)

Stoga je sasvim očigledno da Novi zavet prikazuje Isusa kako prima potpuno iste božanske počasti i obožavanje koje prima Bog.

U svetlu toga, vreme je da sada preokrenemo stvari protiv muslimanke i njenih saboraca.

Dodatna literatura