Matej 27:9-10: pogrešno pripisivanje?

Neki kritičari Svetog pisma tvrde da je Matej lažno i pogrešno pripisao proroštvo iz Zaharije 11:13 proroku Jeremiji (up. Matej 27:9-10).

Ovde ću navesti opširno pobijanje ovog argumenta iz knjige dr Majkla L. Brauna, Answering Jewish Objections to Jesus, tom 4: New Testament Objections, koju je objavio Baker Books, Grand Rapids, MI, 2007, str. 38-41. Sva podebljanja i naglašavanja kurzivom su moja.

5.4. Matej 27:9–10 je potpuna zbrka. Najpre Matej citira deo proroštva iz Zaharije, zatim kaže da ono potiče od Jeremije, a onda celu stvar potpuno izvlači iz konteksta. Kakav haos!

Dozvolite mi da na vaš prigovor odgovorim sopstvenim pitanjem: da ste tradicionalni Jevrejin i da naiđete na sličan citat u Talmudu — ne u vezi sa Ješuom, nego u vezi s nekom halahičkom ili hagadskom temom — da li biste rekli da je „potpuno zbrkan“, ili biste rekli da je to težak odlomak, ali takav koji se svakako može razrešiti pažljivim proučavanjem? Nema sumnje, rekli biste da se može razrešiti. Pošteno je, dakle, da vam pokažem kako se i ovi stihovi kod Mateja mogu objasniti pažljivim proučavanjem, gledajući dublje teme njegove knjige, a ne samo ovaj jedan odlomak izolovano. Još jednom, videćete da je Matej sve samo ne zbunjen u svom čitanju Tanaha.

Želim da budem potpuno iskren s vama. Pre nego što sam dubinski ispitao ovaj odlomak, i mene je taj citat zbunjivao; pitao sam se: „Šta je zaboga Matej mislio? Da li je zaista bio toliko slobodan u upotrebi Svetog pisma?“ Međutim, što sam više istraživao taj citat, počev od hebrejskog teksta Zaharije 11:13, to sam bio više impresioniran njegovim uvidima. Prijatno sam se iznenadio onim što sam pronašao!

Naravno, potpuno sam svestan da su neki liberalni naučnici koji su proučavali Matejevu Besorah (hebrejski za jevanđelje ili dobru vest) optuživali da barata Tanahom na površan ili čak trivijalan način (vidi gore, 5.1-5.3, za primere takvih optužbi). Drugi, koji su njegovo delo proučavali minuciozno, došli su do sasvim drugačijih zaključaka, a sud dvojice danas vodećih svetskih stručnjaka za Mateja vredi ponoviti, tim pre što su obojica veoma upućena u drevne judaističke studije i nijedan od njih nije bio „fundamentalista“. Kao što je gore navedeno, profesori Dejvis i Alison su napisali:

Matej se nije ustručavao da po svom grčkom tekstu raspe pojedinosti čije su dublje značenje mogli da cene samo oni koji poznaju hebrejski. Štaviše, moguće je čak da je Matej nalazio autorsko zadovoljstvo u tome što skriva „bonus poene“ za one koji su voljni i sposobni da zavire malo ispod površine jevanđelja.70

Pogledajmo ispod površine i vidimo šta možemo da naučimo o Matejevoj metodologiji ovde u Mateju 27:1–10. Tekst beleži da je, nakon što su neke jevrejske vođe odlučile da Ješuu predaju na smrt, Judu Iskariotskog obuzelo kajanje zbog izdaje njegovog Učitelja, pa je vratio trideset srebrnika koje je primio kao platu od prvosveštenika i starešina, govoreći im: „Sagriješih što izdadoh krv nevinu“ (vidi 27:1–4; i obratite pažnju na taj izraz, „krv nevinu“). Njegove reči dočekane su ravnodušno, pa je Juda bacio novac u Hram, a zatim izašao i obesio se (27:5). Matej 27:6-10 potom nastavlja pripovest, uključujući i ključni citat iz „Jeremije“ (tekst sam istakao, dole):

„A prvosveštenici, uzevši srebrnike, rekoše: Ne valja ih metnuti u hramovnu riznicu, jer su cijena za krv. Nego se dogovoriše te kupiše za njih lončarevu njivu za groblje strancima. Zato se ta njiva i prozva Krvna njiva do danas.“ „Tada se ispuni što je kazano preko proroka Jeremije koji govori: I uzeše trideset srebrnika, cijenu cijenjenoga, koga su cijenili sinovi Izrailjevi; I dadoše ih za njivu lončarevu, kao što mi kaza Gospod.“

Koji su glavni problemi s ovim citatom? Prvo, čini se da tekst potiče iz Zaharije 11:11–13, a ne odnekud iz Jeremije, a ipak ga Matej navodi kao da dolazi od Jeremije. Drugo, u tekstu kod Zaharije nema nikakvog pomena lončareve njive. Treće, izvorni kontekst Zaharije, čini se, nema veze s Judinim postupcima. Razmotrimo ove prigovore redom kojim su izneti, sažimajući najbolja rešenja za prividne probleme. Za one koji žele dalje da proučavaju ovo pitanje, već postoje opsežne obrade.71

Da li je Matej pobrkao Zahariju i Jeremiju? Neki su nagađali da je u prenošenju došlo do prepisivačke greške (zbog sličnog pisanja imena na grčkom) ili da izvorni tekst nije pominjao ime određenog proroka (kako svedoče neki rukopisi), ali malo je dokaza koji potkrepljuju te predloge. Drugi su tvrdili da je Matej jednostavno zaboravio ko je šta rekao. To je, međutim, neodrživo iz više razloga: (1) Kao što smo jasno videli, on je bio pažljiv proučavalac Tanaha i teško da bi napravio takvu grešku. (2) Čak i oni koji nisu ubeđeni da je Matej tako dobro poznavao Sveto pismo moraju imati na umu da on nije prosto seo i jednog dana napamet, u hodu, napisao svoje jevanđelje, pa je i pomisao da mu se dogodio trenutni previd koji nikada nije ispravio krajnje neverovatna, u najmanju ruku. (3) Primećeno je da odlomak koji se ovde citira „pokazuje znake da mu je autor posvetio veliku pažnju“,72 što opet otežava verovanje da je potom pogrešno identifikovao izvor. Zapravo, videćemo da je Matej prevodio direktno s hebrejskog. Teško da bi pogrešio ime knjige! (4) Formula kojom se uvodi ovaj citat iz Svetog pisma razlikuje se od uobičajene formule citiranja kod Mateja, ali je istovetna onoj iz Mateja 2:17, jedinog drugog odlomka gde se Jeremija direktno citira. I to ukazuje na promišljenost i pažnju.

Koje je onda rešenje? Izgleda da je Matej, citirajući prevashodno iz Zaharije, ujedno upućivao čitaoca i na ključan odlomak (ili temu) u Jeremiji, na onaj koji se vezivao za poentu koju je želeo da iznese. Stoga je, da bi na to skrenuo čitaocu pažnju, uputio na Jeremiju, budući da bi uputa na Zahariju bila očigledna. Slično tome, mada ne i istovetno, jeste Markovo citiranje i Isaije i Malahije, ali uvodna napomena u Marku 1:2a kaže: „Kao što je pisano kod proroka“, a naredni stihovi zatim redom citiraju Isaiju i Malahiju (Marko 1:2b–3). U slučaju koji je pred nama u Mateju 27, mešanje tekstova i pojmova je suptilnije, ali svakako je prisutno. Ono što je Marku i Mateju takođe zajedničko jeste to što, upućujući na dva proročka teksta, navode istaknutijeg proroka — kod prvog Isaiju, kod drugog Jeremiju. Vratićemo se na pitanje koji je tekst (ili tekstove) u Jeremiji Matej imao na umu kada budemo sklopili sve delove u zaključku našeg odgovora na ovaj prigovor.

Šta je s lončarevom njivom? Pozabavimo se najpre pitanjem lončara. U NIV-u Zaharija 11:13 glasi: „I reče mi Gospod: Baci lončaru tu časnu cijenu kojom me precijeniše. I uzev trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru.“ U NJPSV-u, međutim, stoji: „Gospod mi reče: ’Položi to u riznicu.’ I uzeh trideset sikala i položih ih u riznicu u Domu Gospodnjem“, uz napomenu da je značenje nekih reči, uključujući „riznica“, neizvesno. Otkuda ovo neslaganje? Masoretska tekstualna tradicija (MT) čita ha-yotser, lončar, ali neke tekstualne i tumačiteljske tradicije razumele su to kao istovetno sa ha-’otsar, riznica (up. Raši; Radak), ili ha-’otser, čuvar riznice (up. Targum; Raši). Unutar Tanaha, međutim, reč yotser nikada ne znači riznica (niti rizničar), nego lončar, a tekst doslovno kaže: „Baci to (a ne „Položi to“) lončaru… I bacih to u dom Gospodnji lončaru.“ Septuaginta (LXX) je, međutim, ha-yotser razumela kao da se odnosi na peć (kao da dolazi od „topionica“), što je moguća, ali inače nepotvrđena upotreba ove imenice u Tanahu.

Koju je verziju, dakle, Matej sledio? Da li je ovde citirao LXX, kao što često čini drugde? Ne. Da li je sledio tradiciju koja se kasnije odražava u Targumu? Ne, mada ne možemo biti sigurni da je ta tumačiteljska tradicija već bila poznata u njegovo vreme. Šta je s tradicijom koja se odražava u sirijskoj Pešiti, koja je takođe bila bliska Targumu? Ne, on tu tradiciju nije sledio (niti ju je poznavao). Umesto toga, prevodio je direktno s hebrejskog, prenoseći ha-yotser kao „lončar“, ali uz dodatak jedne pojedinosti (koja je, gledano unazad, imala ogroman proročki smisao): novac koji je bačen u dom Gospodnji za lončara zapravo je upotrebljen da se kupi lončareva njiva. Drugim rečima, kao što je dole navedeno, nije bila reč o tome da Matej izmišlja priču kako bi se uklopila u biblijski tekst, kao da mu je tajni cilj bio da stvori utisak da je Isus ispunio proroštva. Naprotiv, kao što je Karson primetio: „kada Matejev citat ispitamo rečenicu po rečenicu, možemo videti impresivne razloge za stav da pripovest ne izrasta iz proroštva …“73

Matej je svakako bio dobro upoznat s tragičnim događajima izdaje svog Učitelja, događajima koji su uključivali: (1) cenu pastira (izraz kojim je Isus opisivao samog sebe) određenu na trideset srebrnika; (2) tih trideset srebrnika koje je očajni Juda bacio u dom Gospodnji; i (3) taj novac koji je potom upotrebljen za kupovinu lončareve njive. Imajući sve to na umu, ovaj tekst kod Zaharije prosto mu je morao zapasti za oko. Da još jednom navedemo Zahariju 11:13: „I reče mi Gospod: Baci lončaru tu časnu cijenu kojom me precijeniše. I uzev trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru.“ Zaista je vrlo mali korak preći sa „lončaru“ na „lončaru, za njegovu njivu“. (Za dodatne napomene o tumačenju ovog odlomka, vidi dole.)

Pa ipak, ima još, i tu treba Mateju odati priznanje koje mu pripada. Zašto je uputio na Jeremiju? Zar ovo proroštvo nije bilo dovoljno blisko, naročito s obzirom na njegovu donekle zagonetnu prirodu, čak i u izvornom kontekstu? Očigledno je da bi svaki čitalac upućen u Sveto pismo znao da je sam stih preuzet iz Zaharije, a ne iz Jeremije, pa, kao što smo gore istakli, mora postojati nešto drugo na šta je Matej ukazivao. Izgleda, dakle, da je Matej, u svetlu svih mogućih tekstova u Jeremiji, najverovatnije ukazivao na Jeremiju 19:1–13, gde Gospod zapoveda proroku da „kupi krčag zemljan u lončara“ (yotser) i da ga odnese, u prisustvu starešina i sveštenika, „u dolinu sina Enomova što je pred vratima istočnijem“, objavljujući reč svečanog suda nad Jerusalimom: „ovako veli Gospod nad vojskama Bog Izrailjev: Evo, ja ću pustiti zlo na to mjesto da će zujati uši svakome ko ga čuje.“ (19:1–3). Jeremija je potom trebalo da razbije lončarev sud i kaže: „Ovako veli Gospod nad vojskama: Tako ću razbiti taj narod i taj grad kao što se razbije sud lončarski, koji se ne može više opraviti“ (Jeremija 19:11).

Tragično je što je Jeremija doživeo da vidi ispunjenje ovog proroštva, kada su Vavilonci srušili Gospodnji Hram i grad Jerusalim. I pažljivo zapazite 19:4: Bog bi razorio Jerusalim ne samo zbog njegovog idolopoklonstva, nego i zato što „napuniše to mjesto krvi prave“ — upravo izraz koji je Juda izgovorio u Mateju 27:4: „izdadoh krv nevinu“. A taj krvavi novac upotrebljen je da se kupi lončareva njiva, otada nazvana Njiva krvi. I kome je Juda uputio to priznanje, i ko je odlučio da krvavim novcem kupi lončarevu njivu? Bili su to „prvosveštenicima i starješinama“ (27:3b). Odjeci Jeremije 19:1! Zapazite takođe da Jeremija, pošto je razbio lončarev sud, izjavljuje: „u Tofetu će se pogrebavati“ [u dolini Ben Inomovoj] „jer neće biti mjesta za pogrebavanje“ (Jeremija 19:11b), dok se lončareva njiva u Mateju 27 počela koristiti „za groblje strancima“ (27:7). „Kao rezultat toga“, ističe Majkl Nouls, „premda su ranije obe bile povezane s lončarima, sada nose imena koja upućuju na krvoproliće (’Dolina pokolja’; ’Njiva krvi’).“74

Šta je onda Matej govorio? Govorio je: „Setite se lončara! Setite se krivice za krv! Setite se Jeremijinog proroštva o razaranju našeg grada i Hrama! Dogodilo se tačno onako kako je rekao. A danas postoji još veća krivica za krv, sa još težim posledicama. Izdali smo Božjeg Sina. Predali smo Mesiju na smrt. Sud je blizu!“ Citirajući Zahariju, uz aluziju na Jeremiju, izneo je svoju poentu vrlo snažno, da ne kažemo i duboko.75

Kao što D. P. Senior primećuje: „Izričite pojedinosti koje su se ispunile izložene su rečima [Zaharije], ali je tragičan ton Jeremijinog proroštva ono što boji ostvarenje Božje volje u trenutku izdaje i istine.“76 Nouls takođe nalazi dokaze da je Matej pravio direktno poređenje između Isusa i Jeremije, budući da su obojica bili odbačeni i zlostavljani od sopstvenog naroda i da su obojica prorekli razaranje Jerusalima i Hrama. I kao što je Matej ukazao na pokolj nevinih dečaka u Vitlejemu u Mateju 2:16–18, citirajući Jeremiju 31:15 i koristeći istovetnu uvodnu formulu u 2:17 i 27:9a, tako i ovde, na vrhuncu Mesijine misije, proliva se nedužna krv. Kao što Nouls objašnjava:

U 27:9–10 Matej u onome što je verovatno najpodmukliji čin protivljenja mesiji u njegovom jevanđelju — Isusovoj izdaji od strane jednog od njegovih najbližih učenika — vidi ne samo ispunjenje proroštva uopšte nego i vezu s rečima Jeremije posebno. Zaista, činjenica da je ceo citat o ispunjenju dat pod Jeremijinim imenom čini da celina deluje kao tipična za tog proroka. Bez sumnje, citat o ispunjenju predstavlja vrhunac i žižu Matejeve pripovesti: mesija je prodat za cenu roba, a Judin zakasneli pokušaj da ispravi nepravdu pokazuje i priznanje sopstvene krivice i saučesništvo onih koji odbijaju ono što i sami priznaju da je „cena krvi“. Na taj način Matej pokazuje Isusovu nevinost nasuprot krivici i odgovornosti ostalih učesnika. I sve se to vidi kao ispunjeno u rečima namerno, mada zagonetno, pripisanim proroku Jeremiji.77

Ali da li je Zaharija zaista prorokovao izdaju Mesije? Tačno je da i Novi zavet i rabinski spisi navode nekoliko odlomaka iz Zaharije u vezi s Mesijom. Kao što se navodi u Jewish Study Bible:

Mnogi drevni čitaoci nalazili su u Zahariji brojne uputnice na mesijanska vremena. Kao što se moglo očekivati, neki rani hrišćanski čitaoci razumeli su ih hristološki (vidi, na primer, Marko 14:27 i Zaharija 13:7; Matej 27:9 i Zaharija 11:12–13; Jovan 19:37 i Zaharija 12:10; Jovan 12:15 i Zaharija 9:9). Rabinski judaizam je mnoge od tih tekstova tumačio u vezi s mesijanskim vremenom koje tek treba da dođe (npr. Zaharija 3:8; 6:12 u Targumu; u vezi sa Zaharijom 6:12 vidi Num. Rab. 18.21; za Zahariju 9:9 vidi Gen. Rab. 56.2, 98.9; a za Zahariju 12:10 kao ukazivanje na Mesiju iz doma Josifovog, vidi b. Sukkah 52a).78

Uz sve to rečeno, pitanje ostaje: postoji li mesijanski značaj u Zahariji 11:12–13? Pogledajmo kako neki klasični rabinski komentatori tumače ovaj stih, nakon čega možemo ponovo da pitamo: da li je Matej imao opravdanje da ga navede u vezi s izdajom Ješue, Dobrog Pastira koji je položio svoj život za ovce?

Prema Rašiju:

12 I odmeriše moju platu, trideset srebrnika. [Targum] Jonatan parafrazira: I izvršiše moju volju s malo ljudi. Među njima je bilo nekoliko dobrih ljudi, kao što su zanatlije i stražari, Danilo, Ananija, Misailo, Azarija i Jezekilj. Ali ne znam kako da objasnim ovde izraz trideset srebrnika tačno, osim što je kesep izraz za želju. I naši mudraci su to tako objasnili u Hulinu (92a). Doneli su dokaz iz (Priče Solomonove 7:20): „Svežanj poželjnih uze u ruku svoju.“ Trideset su objasnili na sledeći način: u svakom naraštaju postoji četrdeset pet pravednika. Doneli su dokaz iz (Osija 3:2): „homer ječma i letek ječma“ — petnaest pravednika u Vavilonu i trideset u Erec Jisraelu. Rečeno je: „I uzeh trideset srebrnika i bacih ih u dom Gospodnji u Erec Jisraelu.“ Broj trideset objašnjava Midraš Agada (up. Genesis Rabbah 49:3, Pesikta d’Rav Kahana 88a) time što je našem ocu Avrahamu bilo obećano da nijedan naraštaj neće imati manje od trideset pravednika, prema broju iz (Postanje 15:8): „Takvo će biti tvoje seme.“ Reč yihyeh ima brojnu vrednost trideset.

Zvuči li ovo pomalo nategnuto? Raši nastavlja:

13 I reče mi Gospod: baci to čuvaru riznice kao ha’otser, čuvar riznice. Reče Sveti, blagosloven neka je, proroku: piši, i ostavi ove i njihovu pravednost da budu sačuvani za kraj sedamdeset godina vavilonskog izgnanstva. Njima će Hram biti sagrađen. A šta je riznica? [Up. dole] utvrđenje slave moj Hram, utvrđenje moje slave. čega sam ih lišio čega sam ih lišio, tako da više ne bi imali slavu.… Moje objašnjenje slično je Jonatanovom prevodu. Video sam mnoge različite verzije objašnjenja ovog proroštva, ali ne mogu da ih uskladim s tekstom.

Living Nach zgodno sažima neke druge važne rabinske komentatore:

—trideset srebrnika. To je bila uobičajena nadnica za pastira u ono vreme (Metzudoth). Trideset srebrnika aludira na trideset pravednika koji su živi u svakom naraštaju (Raši, Metzudoth). Prema Malbimu, trideset pravednika Zaharijinog naraštaja dali su svoje živote da posvete Božje ime. Time su „platili“ Bogu da nastavi da štiti Izrailjce uprkos njihovoj zloći. —Položi to. Bog je zapovedio Zahariji da pohrani zaslugu trideset pravednika na koje se aludira u prethodnom stihu (vidi prethodnu napomenu) za budućnost, kada će se, po toj zasluzi, sagraditi Treći hram (Metzudoth). Ili, Bog je zapovedio proroku da likove trideset pravednika koji su umrli posvećujući Božje ime da ugravirati na srebrne novčiće [navodeći Malbima i druge]

—riznica. (Radak o 11:[13]; Metzudoth.) Hebrejska reč yotzer, koja počinje slovom yod, obično znači „zanatlija“. Međutim, ovo je jedan od slučajeva u kojima se yud upotrebljava naizmenično s aleph, čime reč postaje otzar, „riznica“ (Raši, Radak). Ili „čuvar riznice“ (Targum, Raši).

Malbim, međutim, tumači yotzer u značenju „zanatlija“: Bog figurativno zapoveda Zahariji da trideset srebrnih talanata odnese kovaču novca, kako bi on ugravirao lik trideset pravednika.79

Koliko god sve ovo delovalo neobično (setite se, ovo nisu prosto midraške primene koje se izvode iz teksta; ovo su tumačenja teksta od strane vodećih rabinskih komentara), prevod ortodoksnog jevrejskog Stone Edition izdanja Tanaha dodaje još jedan obrt, prevodeći deo Zaharije 11:13 sa: „Baci to rizničaru Dragocenog utvrđenja“, uz objašnjenje u napomeni: „Hram. Bacajući dela ovih trideset pravednika u Hram, Zaharija je simbolizovao da će Hram biti ponovo sagrađen zbog njihovih zasluga.“

Uporedite sve to s Matejevim citatom: prvo, on tačno prevodi yotser sa lončar, dodajući da je tim novčićima kupljena lončareva njiva; drugo, on trideset srebrnika objašnjava kao trideset srebrnika, a ne kao dela trideset pravednika ili lica tih trideset pravednika ugravirana na novčićima; treće, on tekst odnosi na stvarnu izdaju Dobrog Pastira (vidi 11:4-9), pri čemu je glavna razlika u tome što je kod Zaharije prorok, kao pastir, odglumio simboličko viđenje sopstvene izdaje, dok je u Mateju 27 Juda bio taj koji je to delo doslovno počinio; četvrto, širi kontekst u Zahariji prepun je mesijanske slikovitosti, uključujući 9:9, proroštvo o mesijanskom caru koji dolazi krotak i ponizan, jašući na magaretu; 12:10, gde pokajani Izrailj gleda u onoga koga su proboli; 13:7, gde Bog poziva mač da udari onoga koji mu je blizak drug, što ima za posledicu rasejanje ovaca (up. prevod Living Nach: „O maču, digni se na mog pastira i na mog druga — govori Bog nad vojskama.“);80 i 14:1–21, koje je mesijansko od početka do kraja. Matej je tačno znao šta radi i s potpunim opravdanjem je naveo ovaj odlomak u vezi s izdajom Mesije za trideset srebrnika, ukazujući ujedno i na duboke paralele s Jeremijom.

Ko bi zaista, pošteno govoreći, mogao reći da je Matej ovo pogrešno razumeo, a da su rabinski komentari, upravo navedeni, bili u pravu? I je li onda čudo što Targum iz ovog stiha uklanja svaki pomen trideset srebrnika? Prema stručnjaku za Targume Brusu Čiltonu, Targum ovde „izostavlja pomen ’trideset srebrnika’ u 11:12, ’lončara’ u 11:13 (up. Matej 27:3–10) i ’onoga koga su proboli’ u 12:10 (up. Jovan 19:37; Otkrivenje 1:7)“ — a sve s namerom da se uklone one uputnice na koje su ukazivali novozavetni pisci.81

Daleko od toga da je ovo primer egzegetske zbrke; ovo je primer nadahnutog tumačenja, možda nadahnutog samim Mesijom (vidi Luka 24:44-46), i umesto da razotkriva Matejevu slabost u poznavanju Reči, ono otkriva njegovu dubinu. Kasnije, u 5.14, obrađujemo prigovor da su novozavetni pisci rekonstruisali Isusov život da bi se uklopio u mesijanska proroštva (prigovor koji, naravno, potpuno protivreči tvrdnji da on zapravo nije ispunio nijedno proroštvo; vidi dole, 5.15; tom 3, 4.32–4.33). Što se tiče proroštva o kojem je ovde reč, Karson nudi mudar odgovor kritičkim naučnicima koji takođe zastupaju stav da je Isusov život prepisan kako bi se saobrazio proroštvima:

Mnogi naučnici smatraju da Matej kao istoriju iznosi niz „ispunjenja“ koja se nisu dogodila. Pre će biti da on zaključuje kako su se morala dogoditi zato što izabrani starozavetni tekstovi, kako ih on razume, predviđaju da će se takvi događaji odigrati. Tome se mogu uputiti dva prigovora. Prvo, što je citat složeniji i sastavljeniji (kao ovde), to je manje verovatno da je „ispunjenje“ izmišljeno. Mnogo je lakše verovati da su određeni istorijski događaji naveli Mateja da traži mesta u Svetom pismu koja se na njih odnose.… Drugo, kada Matejev citat ispitamo rečenicu po rečenicu, možemo videti impresivne razloge za stav da pripovest ne izrasta iz proroštva.… Da navedemo samo jedan primer, „trideset srebrnika“ (st. 3) pominju se u Zahariji 11:13; ali Marko govori o novcu za izdaju ne pominjući Zahariju. Čak i ako Marko ne navodi iznos, činjenica da je Juda bio plaćen postala je opštepoznata, nezavisno od bilo kakvog hrišćanskog tumačenja Zaharije 11:12–13; i nije nerazumno pretpostaviti da je i iznos novca postao opšte znanje.82

Mogli biste reći: „Pa, čuo sam vaše argumente i nisam ubeđen da je Matej bio u pravu. Ako je pokušavao da me ovim citatom navede da poverujem u Isusa, nije uspeo.“

Zapravo, Matej nije pokušavao da svojim čitaocima „dokaže“ da Ješua mora biti Mesija na osnovu ovog jednog citata iz Zaharije i Jeremije. Naprotiv, kao očevidac Mesijine slave i kao neko ko je svedočanstvom Svetog pisma bio ubeđen da je Ješua zaista Mesija Izrailja, on je potom napisao svoj izveštaj da bi ovu Dobru vest podelio sa svojim jevrejskim narodom (i drugim zainteresovanim čitaocima), osvrćući se na Tanah i uočavajući izuzetna proroštva i aluzije i nagoveštaje i tipove i senke onoga što je imalo da dođe.83 Pažljivo je posmatrao Isusov život, pažljivo je proučavao Tanah, i tu, pred njegovim očima, na mnogim različitim nivoima, video je neke od ključnih događaja prorečene i praslikovane, ne pomišljajući ni na trenutak da svaka od tih praslika predstavlja „dokaz“. To bi bilo slično rabinskom učenju da Tora ima sedamdeset lica, ali da nemaju sva pravnu obavezujuću snagu i da se svakako ne treba sva tumačiti na isti način.

Poslušajte još jednom Karsona:

Ono što se ne sme prevideti jeste to da su, za razliku od bilo koje druge široke hermeneutičke kategorije koju su Jevreji koristili, novozavetni pristupi Starom zavetu prožeti spasenjsko-istorijskom perspektivom koja u svetom tekstu nalazi čitave obrasce proročkog iščekivanja (vidi naročito uz 2:15; 5:17–20; 8:17; 11:11–13; 13:34–35). U tom smislu Matej u Jeremiji 19 i Zahariji 11 vidi ne samo niz verbalnih i tematskih paralela s Isusovom izdajom nego i obrazac otpadništva i odbacivanja koji mora naći svoje konačno ispunjenje u odbacivanju Isusa, koji je jeftino procenjen, odbačen od Jevreja, i čiji je novac od izdaje upotrebljen u svrhu koja je ukazivala na uništenje naroda (vidi uz 15:7–9; 21:42).84

Ovakvi Matejevi uvidi teško da su površni ili zbrkani. Naprotiv, oni samo deluju promašeno kada se čitaju površno, kritizerski ili s pogrešnim pretpostavkama. Dakle, umesto da pitamo: „Da li ovaj citat dokazuje da je Isus Mesija?“, upitajmo radije: „Ako on jeste Mesija i ako jeste ispunio sve što je tada moralo biti ispunjeno, da li je bilo legitimno da se Matej osvrne i pogleda celu Bibliju i pronađe duhovne paralele i mesijanske praslike kroz istoriju Izrailja i kroz reči proroka?“ Odgovor je da, bez ikakve sumnje. I ponavljam izjavu iznetu gore, u 5.1: Matejeva tumačenja su trezvena i uzdržana u poređenju s kasnijim rabinskim tumačenjem. Zapravo, u razgovorima s nekim krajnje ortodoksnim ili hasidskim Jevrejima koji su otkrili da je Ješua naš Mesija, zapanjeno sam slušao neke od „dokaza“ do kojih su došli u Tanahu. Zašto? Zato što su tako čitali Sveto pismo čitavog života — pronalazeći uputnice na Toru ili neko halahičko načelo ili mistički uvid u svakom slovu, reči i izrazu — pa sada, kada su susreli Mošijaha, i njega vide svuda u Svetom pismu. Da ponovimo još jednom: Matej je sasvim uzdržan u poređenju!

Ovo je, dakle, bila perspektiva Mateja i njegovih sapisaca koji su napisali mesijanske spise. Mesija jeste došao u vreme određeno pešatom (to jest, prostim, istorijskim smislom) Svetog pisma i on jeste ispunio ono što je moralo biti ispunjeno tokom te faze njegove misije — opet, prema prostom, istorijskom smislu Tanaha — i on nastavlja da ostvaruje tu misiju — još jednom, prema prostom, istorijskom smislu Tanaha (vidi tom 1, 2.1; tom 3, 4.32–4.33, za više o tome). I tako su novozavetni pisci pošli od te stvarnosti: Mesija je došao u skladu sa istinskim i doslovnim značenjem hebrejskog Svetog pisma, najavljen od anđela i potvrđen čudima, i na osnovu te stvarnosti okrenuli su se svojoj Bibliji i videli proroštva i aluzije i tipove Mesije kroz čitavo Sveto pismo, baš kao što su rabini videli uputnice na Toru svuda u Svetom pismu, čak i tamo gde su te uputnice bile potpuno midraške ili alegorijske. Da ponovimo: Ješuini sledbenici nisu pokušavali da dokažu njegove mesijanske kvalifikacije putem midraških tumačenja; naprotiv, pošto su videli kako poučava Toru, čini čuda, umire, vaskrsava iz mrtvih, uzlazi na nebo, a zatim ih uranja u Svetog Duha, i uviđajući da je ispunio suštinske uslove za Mesijinu misiju u tom trenutku istorije — u skladu s prostim značenjem Svetog pisma! — oni su svoju poruku ukrasili midraškim aluzijama i ilustracijama. Ipak, i čineći to, vodio ih je Duh, koji je nadahnuo i pisce Tanaha. I tako, kao što tradicionalni Jevreji imaju poverenja u metodologiju i tumačenje talmudskih mudraca, tako i ja imam poverenja u metodologiju i tumačenje sledbenika Isusa Mesije, a kada se čitaju nepristrasnim, a ne zajedljivo kritizerskim očima, duhovno bogatstvo je tu da se vidi.

70 Dejvis i Alison, Matthew 1–7, 279, s uputom na R. T. Frensa.

71 Pored komentara na Mateja Karsona, Kinera, Dejvisa i Alisona, Luca i Nolanda, koji svi pružaju dodatne bibliografske podatke, vidi monografiju Majkla Noulsa, Jeremiah in Matthew’s Gospel: The Rejected Prophet Motif in Matthean Redaction (Journal for the Study of the New Testament: Supplement Series 68; Sheffield: JSOT Press, 1993). Najskorije, vidi Kleja Alana Hama, The Coming King and the Rejected Shepherd: Matthew’s Reading of Zechariah’s Messianic Hope (Sheffield: Sheffield Phoenix Press, 2006)

72 D. P. Senior, „The Passion Narrative in the Gospel of Matthew“, citirano u Nouls, Jeremiah in Matthew’s Gospel, 61.

73 Karson, „Matthew“, EBC, 8:563.

74 Nouls, Jeremiah in Matthew’s Gospel, 70–71, gde zgodno navodi šest „bliskih paralela“ između Jeremije 19 i Mateja 27, s uputom na 70, nap. 1 na Seniorovo zapažanje da je Matej 27:8 u grčkom vrlo blizak LXX-u Jeremije 19:6.

75 Moguće je i da postoje aluzije na druge tekstove u Jeremiji, uključujući Jeremiju 32:14; postoji i izvesna bliska verbalna sličnost između ključnih izraza u Mateju 27:9 i Plaču Jeremijinom 4:2. Up. isto, 74–77.

76 Senior, „The Passion Narrative“, 369, citirano u Nouls, Jeremiah in Matthew’s Gospel, 76.

77 Nouls, Jeremiah in Matthew’s Gospel, 77.

78 The Jewish Study Bible, ur. Adele Berlin i Mark Cvi Bretler (Njujork: Oxford University Press, 2004), 1250.

79 Jakov Elman, ur. i prev., The Living Nach: Later Prophets, Isaiah, Jeremiah, Ezekiel, Twelve Prophets. A New Translation based on Traditional Sources (Njujork: Moznaim, 1995), 803.

80 Living Nach, 812. Zanimljivo je da fusnote ističu kako rabinski komentatori „pastira“ i „druga“ tumače kao neznabožačke careve (koji se bore protiv Izrailja tokom mesijanskog doba Mesije ben Josifa), Isava, arhanđele naroda, ili čak Muhameda, pri čemu Ibn Ezra i Malbim tvrde da „moj drug“ znači da će, „zbog svoje znatne moći, sebe smatrati jednakim Bogu“! Ali kada se ’amit, drug, bližnji (ovde „čovek koji je moj drug/bližnji“), ikada koristi na takav neprijateljski način? Vidi Levitska 5:21 (2x); 18:20; 19:11, 15, 17; 24:19; 25:14 (2x), 15, 17, jedina druga mesta gde se ta reč koristi u Tanahu. Ko bi to mogao biti koga Bog naziva svojim drugom? Odgovor se nalazi u Mateju 26:31; Marku 14:27.

81 Čilton, „From Aramaic Paraphrase to Greek Testament“, 39.

82 Karson, „Matthew“, EBC, 8:563.

83 Treba takođe napomenuti da on nije pokušavao samo da širi Dobru vest onima koji je nikada nisu čuli. Njegova knjiga bila je i priručnik za obuku učenika koji su već bili ubeđeni da je Isus Mesija i Car (up. Matej 28:19), pa je u svom pisanju imao nekoliko ciljeva. Kao dokaz za to, zapazite, npr., petostruku podelu Mateja, obeleženu izrazom „I kada završi Isus riječi ove“ (vidi Matej 7:28; 13:53; 19:1; 26:1).

84 Karson, „Matthew“, EBC, 8:566.

DALJE ČITANJE

BOŽANSKI PASTIR KOJI DONOSI IZGNANSTVO

Stari zavet o Mesiji koji vaskrsava trećeg dana [Deo 2]

Markov prolog ispitan u svetlu tvrdnji nekompetentnog davagandiste