Marija u Talmudu
U ovom tekstu navodiću izvode iz knjige Petera Šefera Jesus in the Talmud, koju je 2007. objavio Princeton University Press, u vezi sa onim što vavilonski Talmud tvrdi o svetoj i blaženoj Majci Hristovoj.
Evo šta Šefer piše o imenima kojima su rabini nazivali Hrista, a koja na prvi pogled uopšte ne izgledaju kao da govore o Isusu:
Rabinska književnost gotovo potpuno ćuti o Isusovom rodoslovu i njegovom porodičnom poreklu. Izgleda da rabini ne znaju — ili ne mare da pomenu — ono što nam Novi zavet kazuje: da je bio sin izvesne Marije i njenog muža (tačnije, verenika) Josifa, drvodelje iz grada Nazareta, i da je rođen u Vitlejemu, gradu Davidovom, te da je stoga davidovskog porekla. Tek u vavilonskom Talmudu, i to na dva gotovo istovetna mesta, nalazimo neke čudne podatke koji se mogu smatrati slabim i izobličenim odjekom jevanđeljskih priča o Isusovom porodičnom poreklu i njegovim roditeljima.1 Budući da, međutim, nijedan od tih izvora ne pominje ime „Isus“, nego pribegava zagonetnim imenima „Ben Stada“ odnosno „Ben Pandera“, njihov odnos prema Isusu predmet je žustrog spora. Analiziraću tekst Bavlija u pojedinostima i pokazati da se on zaista odnosi na Isusa iz Novog zaveta i da nije tek daleki i iskvareni odjek novozavetne priče; on pre predstavlja — sa malo reči i u tipično diskurzivnom stilu Bavlija — krajnje ambicioznu i razornu protivpripovest novozavetnoj priči o Isusovom detinjstvu. (Peter Šefer, Jesus in the Talmud [Princeton University Press, 2007], 1. Isusova porodica, str. 15; podebljanje moje)
Šefer zatim navodi šta Talmud kaže o Mariji, kojoj su pojedini rabini dali ime Stada:
Upravo se u tom kontekstu Talmud (Šab 104b)7 upušta u razjašnjavanje porodičnog porekla zagonetne „budale“. Tekst je sačuvan samo u necenzurisanim rukopisima i štampanim izdanjima Bavlija; navodim prema Rkp. Minhen 95 (napisan 1342. u Parizu), uz neke varijante u fusnotama:
(Da li je bio) sin Stade8 (a ne, naprotiv) sin Pandere?
Reče Rav Hisda: muž (ba’al) je bio Stada, (a) sažitelj/ljubavnik (bo’el) je bio Pandera.
Njegova majka bila je [Mirjam],10 (žena koja je) puštala (svoju) žensku [kosu]11 da raste dugačka (megadla [se’ar] neshayya).12
Ovo13 je onako kako o njoj14 kažu u Pumbediti: Ova je zastranila od (bila neverna) svoga muža (satat da mi-ba’alah). (Isto, str. 16)
Evo i samih navoda iz samog Talmuda:
הַמְסָרֵט עַל בְּשָׂרוֹ. תַּנְיָא, אָמַר לָהֶן רַבִּי אֱלִיעֶזֶר לַחֲכָמִים: וַהֲלֹא בֶּן סָטָדָא הוֹצִיא כְּשָׁפִים מִמִּצְרַיִם בִּסְרִיטָה שֶׁעַל בְּשָׂרוֹ? אָמְרוּ לוֹ: שׁוֹטֶה הָיָה, וְאֵין מְבִיאִין רְאָיָה מִן הַשּׁוֹטִים. ״בֶּן סָטָדָא״? בֶּן פַּנְדִּירָא הוּא! אָמַר רַב חִסְדָּא: בַּעַל ״סָטָדָא״, בּוֹעֵל ״פַּנְדִּירָא״. בַּעַל פַּפּוּס בֶּן יְהוּדָה הוּא? אֶלָּא אִמּוֹ ״סָטָדָא״. אִמּוֹ מִרְיָם מְגַדְּלָא שְׂעַר נְשַׁיָּא הֲוַאי? אֶלָּא כִּדְאָמְרִי בְּפוּמְבְּדִיתָא: סְטָת דָּא מִבַּעְלַהּ.
Naučili smo u mišni: Ako neko nenamerno ureže slova na svoje telo u šabat, rabin Eliezer smatra da je dužan da prinese žrtvu za greh, a mudraci ga smatraju oslobođenim. Učilo se u baraiti da je rabin Eliezer rekao rabinima: Zar nije ozloglašeni ben Stada izneo magijske čini iz Egipta u urezu na svome telu****? Rekoše mu: Bio je budala, a od budala se ne uzima dokaz. Nije to način na koji većina ljudi piše. Uzgred, Gemara pita: Zašto su ga zvali ben Stada, kada je bio sin Pandire****? Rav Hisda reče: Muž njegove majke, koji mu je bio umesto oca, zvao se Stada, ali onaj koji je imao odnose sa njegovom majkom i začeo ga zvao se Pandira****. Gemara pita: Zar muž njegove majke nije bio Papos ben Jehuda? Nego, njegova majka zvala se Stada i po njoj je nazvan ben Stada. Gemara pita: Ali zar njegova majka nije bila Mirjam, koja je plela ženama kosu****? Gemara objašnjava: To nije protivrečnost. Nego, Stada je bio tek nadimak, kao što kažu u Pumbediti: Ova je zastranila [setat da] od svoga muža****. (Šabat 104b | Sefaria biblioteka)
וְכֵן עָשׂוּ לְבֶן סָטָדָא בְּלוֹד, וּתְלָאוּהוּ בְּעֶרֶב הַפֶּסַח.
I sud je isto učinio sa zavodnikom po imenu ben Setada, iz grada Loda, i obesili su ga uoči Pashe.
בֶּן סָטָדָא? בֶּן פַּנְדִּירָא הוּא! אָמַר רַב חִסְדָּא: בַּעַל סָטָדָא, בּוֹעֵל פַּנְדִּירָא. בַּעַל? פַּפּוּס בֶּן יְהוּדָה הוּא! אֶלָּא, אִמּוֹ סָטָדָא. אִמּוֹ? מִרְיָם מְגַדְּלָא נְשַׁיָּא הֲוַאי! כִּדְאָמְרִי בְּפוּמְבְּדִיתָא: ״סְטָת דָּא מִבַּעְלַהּ״.
Gemara pita: Zašto su ga zvali ben Setada, kada je bio sin Pandire? Rav Hisda kaže: Možda se muž njegove majke, koji mu je bio umesto oca, zvao Setada, ali se ljubavnik njegove majke, koji je začeo tog mamzera, zvao Pandira. Gemara prigovara: Ali muž njegove majke bio je Papos ben Jehuda, a ne Setada. Nego, možda se njegova majka zvala Setada, pa je po njoj nazvan ben Setada. Gemara prigovara: Ali njegova majka bila je Mirjam, koja je plela ženama kosu****. Gemara objašnjava: To nije protivrečnost; Setada je bio tek nadimak, kao što kažu u Pumbediti: Ova je zastranila [setat da] od svoga muža. (Sanhedrin 67a | Sefaria biblioteka)
בְּמַתְנִיתָא תָּנָא: מְגַדֶּלֶת שֵׂעָר כְּלִילִית, וְיוֹשֶׁבֶת וּמַשְׁתֶּנֶת מַיִם כִּבְהֵמָה, וְנַעֲשֵׂית כַּר לְבַעְלָהּ.
Učilo se u baraiti da su tri dodatna prokletstva ova: Pušta svoju kosu da raste dugačka poput Lilit, demona; seda i mokri kao životinja; i služi svome mužu kao jastuk prilikom odnosa. (Eruvin 100b | Sefaria biblioteka)
Šefer objašnjava značaj i smisao svega što Talmud iznosi u vezi sa Isusom i njegovom blaženom Majkom. Jedno na šta čitaoci treba da obrate pažnju jeste to da Talmud tvrdi da je Isus vanbračni sin čoveka po imenu Pandera, za koga se u izvorima izvan Talmuda kaže da je bio rimski vojnik.
Drugim rečima, Marija je počinila preljubu sa paganskim vojnikom neznabošcem koji ju je zatrudneo Isusom!
Imajući sve navedeno u vidu, sada navodim iz Šeferovog dela. Sva podebljanja su moja.
Ovo je tipičan diskurs Bavlija, koji nastoji da razjasni protivrečnost između dva predanja: prema jednom primljenom predanju, budala/mađioničar se naziva „sin Stade“, a prema drugom „sin Pandere“.15 Koje je, dakle, njegovo ispravno ime?16 Drugim rečima, Talmud se bavi problemom što se ista osoba naziva dvama različitim imenima, a ne pitanjem ko je ta osoba (odgovor na to drugo pitanje očigledno se pretpostavlja: izgleda da ga svi znaju). Dana su dva različita odgovora.
Najpre, Rav Hisda (vavilonski amora treće generacije i značajan učitelj u akademiji u Suri; umro 309. n. e.) sugeriše da je dotična osoba imala, takoreći, dva „oca“ zato što je njegova majka imala muža i ljubavnika,17 i da je nazivan „sin Stade“ kada se mislilo na muža, a „sin Pandere“ kada se mislilo na ljubavnika. Nasuprot tome, anonimni autor nudi drugačije rešenje: Ne, tvrdi on, muž njegove majke nije bio nekakav „Stada“ nego Papos b. Jehuda, palestinski učenjak (koji se ne prikazuje kao mudrac i nema titulu „rabin“) iz prve polovine drugog veka n. e., a zapravo je njegova majka bila ta koja se zvala „Stada“.18 Ako je tako, nastavlja poslednji korak minidiskursa u Bavliju, treba da objasnimo to čudno ime „Stada“ za njegovu majku. Odgovor: pravo ime njegove majke bilo je Mirjam, a „Stada“ je epitet koji potiče od hebrejsko-aramejskog korena **satah/**sete („skrenuti s pravog puta, zastraniti, biti neveran“). Drugim rečima, njegova majka Mirjam nazivana je i „Stada“ zato što je bila sota****, žena osumnjičena, tačnije osuđena, za preljubu. To anonimno objašnjenje smešteno je u Pumbeditu, akademiju suparnicu Sure u Vaviloniji.
Otuda postaje jasno da oba objašnjenja polaze od pretpostavke da je majka našeg junaka imala i muža i ljubavnika, i da se razilaze samo oko imena muža (Stada naspram Papos b. Jehuda). Ime Pandera za ljubavnika izričito navodi jedino Rav Hisda, ali izgleda da se ono prihvata i u pumbeditskom objašnjenju, jer ono pretpostavlja majčinu preljubu i ne predlaže drugo ime za ljubavnika. To što se Papos b. Jehuda poistovećuje sa mužem potiče iz druge priče u Bavliju, prenete u ime R. Meira, prema kojoj je Papos b. Jehuda, kad bi izlazio, zaključavao svoju ženu u kući — očigledno zato što je imao razloga da sumnja u njenu vernost (b Git 90a). Takvo ponašanje Papos b. Jehude prilično se drastično poredi sa ponašanjem čoveka koji, kad mu muva padne u čašu, ostavi čašu u stranu i više ne pije iz nje — što znači da Papos b. Jehuda ne samo da zaključava svoju ženu da ne bi zastranila, nego se i uzdržava od odnosa sa njom jer je postala sumnjiva. (Isto, str. 17–18)
Sumnjiv ugled majke našeg junaka dodatno se naglašava tvrdnjom da je puštala kosu da naraste veoma dugačka. Kakvo god bilo izvorno značenje te čudne fraze,19 kontekst u Šabatu 104b/Sanhedrinu 67a jasno sugeriše da je Mirjamina duga i očigledno raspuštena kosa bila znak njenog nepristojnog ponašanja. Drugi odlomak u Talmudu (Er 100b) opisuje oličenje „loše žene“ ovako: **„Ona pušta dugu kosu poput Lilit (megaddelt sa’ar ke-Lilit),**20 seda kad vrši nuždu kao životinja i služi svome mužu kao uzglavlje.“ Slično tome, priča u Gitinu nastavlja se sa „lošim čovekom koji vidi svoju ženu kako izlazi raspuštene kose21 i prede tkaninu na ulici otkrivenih pazuha i kupa se sa (drugim) ljudima“ — takav čovek, zaključuje se, treba odmah da otpusti svoju ženu umesto da nastavi da živi s njom i da ima odnose s njom. Žena koja se u javnosti pojavljuje gologlava i duge kose, kako izgleda ovde se pretpostavlja, sklona je svakojakom raspusnom ponašanju i zaslužuje da bude otpuštena.22
Ako Bavli uzima zdravo za gotovo da je majka našeg junaka bila preljubnica, onda sledi logičan zaključak da je on bio mamzer****, kopile ili vanbračno dete. Da bi bio svrstan u tu kategoriju mamzera, nije bilo važno da li mu je biološki otac zaista bio majčin ljubavnik a ne njen zakoniti muž — sama činjenica da je imala ljubavnika činila je njegov pravni status sumnjivim. Otuda i neizvesnost zbog koje se ponekad naziva Ben Stada, a ponekad Ben Pandera. **Pa ipak, izgleda da je Talmud ubeđen da je njegov pravi otac bio Pandera,**23 ljubavnik njegove majke, i da je bio kopile u punom smislu te reči.
Tragajući za svedočanstvima izvan rabinskog korpusa, naučnici odavno ukazuju na upadljivu paralelu u polemičkom spisu paganskog filosofa Celzusa Alethe¯s Logos, napisanom u drugoj polovini drugog veka n. e.24 i sačuvanom samo u navodima u odgovoru crkvenog oca Origena Contra Celsum (napisanom oko 231–233. n. e.). Tamo Celzus predstavlja Jevrejina****25 kako razgovara sa samim Isusom i optužuje ga da je „izmislio priču o svom rođenju od device“. U stvarnosti, tvrdi taj Jevrejin,
on [Isus] je došao iz jednog jevrejskog sela i od siromašne seoske žene koja je za život zarađivala predenjem. On [Jevrejin] kaže da ju je oterao njen muž, po zanatu drvodelja, jer je bila osuđena za preljubu. Zatim kaže da je, pošto ju je muž oterao i dok je na sraman način lutala, potajno rodila Isusa. I kaže da se, budući da je bio siromašan, on [Isus] najmio kao radnik u Egiptu, i tamo se okušao u izvesnim magijskim moćima kojima se Egipćani ponose; vratio se pun uobraženosti zbog tih moći, i zbog njih je sebi dao titulu Boga.26
U drugom navodu Celzus ponavlja te optužbe stavljene u usta Jevrejinu i čak saopštava ime Isusovog oca:
Vratimo se, međutim, rečima stavljenim u usta Jevrejinu, gde se za Isusovu majku kaže da ju je oterao drvodelja koji je bio veren s njom, jer je bila osuđena za preljubu i imala dete sa izvesnim vojnikom po imenu Pantera (Panthera).27
Ova priča ima mnogo toga zajedničkog sa kratkim diskursom u Talmudu: junak je sin preljubnice, vratio se iz Egipta sa magijskim moćima i, što je najvažnije, ime ljubavnika njegove majke (njegovog oca) bilo je Pantera. Jedina razlika između verzija u Talmudu i kod Celzusa jeste činjenica da Celzus izričito kaže da je dete, rođeno od siromašne jevrejske preljubnice i vojnika Pantere, bilo upravo onaj Isus koga hrišćani smatraju osnivačem svoje vere, dok Talmud ćuti o vlastitom imenu deteta.28 Ali to ne predstavlja stvaran problem, jer se Talmud, kao što smo videli, ne bavi identitetom deteta nego čudnom pojavom dvaju različitih imena koja se koriste za njegovog oca. **Štaviše, više rabinskih izvora pominje Isusa kao sina Panderinog,**29 te se stoga sa sigurnošću može pretpostaviti da Talmud pretpostavlja poznavanje tog identiteta. Poenta tog pripisivanja jeste, naravno, činjenica da Isus, preko svoga oca Pantere/Pandere, postaje ne samo kopile nego čak i sin nejevrejina.30
**Te podudarnosti čine veoma verovatnim da se i Talmud i Celzus oslanjaju na zajedničke izvore (najverovatnije izvorno jevrejske) koji kazuju da je Isus iz Nazareta bio kopile zato što je njegova majka bila preljubnica (Mirjam)**31 a njegov otac njen ljubavnik (Pandera/Pantera). Neki naučnici, među njima najradikalnije Johan Majer, žele da iz činjenice da je ime Pantera relativno često u latinskim natpisima32 i da se pisanje njegovog ekvivalenta u hebrejskim izvorima znatno razlikuje zaključe da je morao postojati neki drugi Isus sa patronimom Pantera/Pandera/Pantiri (ili sličnim oblicima) koji se ne može i ne treba dovoditi u vezu sa jednim jedinim Isusom iz Nazareta.33 Iako se takva mogućnost ne može isključiti, ona ne izgleda naročito verovatna. Različite verzije imena Pantera dovoljno su slične da bi se pripisale istoj osobi, a takvo pripisivanje svakako ne zahteva da se svi različiti oblici imena filološki svedu na jedan pra-oblik (Pantera).34 Štaviše, i što je važnije, to ime uopšte nije uobičajeno na hebrejskom ili aramejskom, pa već sama ta činjenica čini vezu sa Celzusovom Panterom očiglednom.
Celzusov Jevrejin iz kasnog drugog veka n. e. i vavilonski Talmud u predanju koje se pretpostavlja da potiče iz ranog četvrtog veka upućuju na istu protivpripovest o Isusovom porodičnom poreklu, koja je očigledno izokretanje novozavetne pripovesti o Isusovom rođenju i polemika protiv nje. Nekoliko motiva je karakteristično:
1. Isus se „vraća“ iz Egipta kao mađioničar. U Novom zavetu, Isusovi roditelji Marija i Josif beže u Egipat sa novorođenim detetom jer car Irod preti da ubije dete (Matej 2:13 i dalje). Irod je za Isusa čuo od magova koji su došli sa Istoka da odaju počast Isusu kao novorođenom Caru Jevreja (Matej 2:2). Egipat se u antici smatrao klasičnom zemljom magije,35 **a Isus se i u Novom zavetu**36 i u rabinskim izvorima****37 prikazuje kao neko sa natprirodnim moćima (isceljivanje, zapovedanje demonima itd.). To što se Isus označava kao mađioničar u pogrdnom smislu jeste, dakle, izokretanje Novog zaveta, koji ga (pozitivno) povezuje sa magovima, sa Egiptom i sa isceliteljskim moćima.
2. Celzus prikazuje Isusove roditelje kao siromašne: njegov otac bio je drvodelja, a njegova majka siromašna seljanka koja je za život zarađivala predenjem. Novi zavet ne kaže ništa o Marijinom porodičnom poreklu, ali izričito pominje da je Josif, njen verenik, bio drvodelja (Matej 13:55).38 Talmud ćuti o imovinskom stanju njegovih roditelja — osim ako se u čudnom epitetu megadla neshayya koji je dat njegovoj majci ne želi videti aluzija ne na njenu dugu kosu nego na njeno zanimanje fizičke radnice (aramejska reč megadla može značiti „pletenje“, ali i „tkanje“).
3. Najoštriji protivargument protiv pripovesti jevanđelista jeste, naravno, tvrdnja o Isusovom nezakonitom rođenju od preljubničke majke i nekog beznačajnog ljubavnika. On odbija tvrdnju o Isusovom plemenitom davidovskom poreklu kojoj Novi zavet pridaje toliki značaj: Matej počinje njegovim rodoslovom (Matej 1) koji vodi pravo do Davida i naziva ga, kao i njegovog „oca“ Josifa, „sinom Davidovim“ (Matej 1:1, 20; Luka 1:27, 2:4); rođen je u Vitlejemu, gradu Davidovom (Matej 2:5 i dalje; Luka 2:4), i stoga je davidovski Mesija (Matej 2:4; Luka 2:11). Ne, tvrdi jevrejska protivpripovest, sve je to besmislica; on je sve samo ne plemenitog porekla. Njegov otac nikako nije bio Davidov potomak nego inače nepoznati Pantera/Pandera (naprosto rimski vojnik, prema Celzusu, drugim rečima nejevrejin i pripadnik omraženog Rimskog carstva koje je tako vidno i strašno tlačilo Jevreje).
Mnogo gore, pretvarajući Isusa u kopile, protivpripovest se hvata za protivrečnosti unutar novozavetne priče o Isusovom poreklu i ismeva tvrdnju da je rođen od device (partenogeneza). Sam Novi zavet je u pogledu te tvrdnje upadljivo neodređen. Matej, pošto je utvrdio Isusov rodoslov od Avraama do Josifa, zaključuje Jakovom, koji „A Jakov rodi Josifa, muža Marije, od koje se rodi Isus zvani Hristos.“39 (Matej 1:16). To je dovoljno jasno: Isus je sin bračnog para Josifa i Marije, a davidovska loza dolazi od njegovog oca Josifa, a ne od njegove majke. Samo pod tom pretpostavkom, da je Josif bio njegov stvarni otac, naglasak stavljen na njegov rodoslov ima smisla.40 Ipak, posle tog dramatičnog početka Matej odjednom otkriva da Marija nije bila udata za Josifa nego samo verena i da je očekivala dete pre nego što su se zakonito venčali (1:18). To otkriće je uznemirilo Josifa,41 koji je bio pravedan čovek, pa je odlučio da je otpusti (1:19) — ali mu je u snu otkriveno da je njeno dete „od Duha je Svetoga“ (1:20). Kada se probudio iz sna, Josif je uzeo Mariju za svoju zakonitu ženu i prihvatio njenog sina (1:24 i dalje).42
Jevrejska protivpripovest ukazuje na nedoslednosti unutar Matejeve priče o rođenju. Ona se ne zadržava na pravnim zamršenostima veridbe i braka nego tvrdi da su Josif i Marija zaista bili u braku, a ne samo vereni. Bizarna zamisao da Sveti Duh interveniše kako bi postao otac Marijinog deteta nije ništa drugo do prikrivanje istine, tvrdi ona, naime da je Marija, Josifova zakonita žena, imala tajnog ljubavnika i da je njeno dete bilo tek kopile kao i svako drugo kopile**. Josifova sumnja, bilo da joj je bio muž ili verenik,** bila je potpuno opravdana: Marija mu je zaista bila neverna. Trebalo je da je odmah otpusti, kao što je bio običaj po jevrejskom zakonu.
Ova moćna protivpripovest potresa same temelje hrišćanske poruke. Ona nije tek zlonamerno izobličenje priče o rođenju (takve moralizatorske kategorije ovde su potpuno neumesne); ona pre postavlja tvrdnju da čitava zamisao o Isusovom davidovskom poreklu, njegovo polaganje prava da bude Mesija i naposletku njegovo polaganje prava da bude Sin Božji počivaju na prevari. Njegova majka, njegov navodni otac (utoliko što je pomogao u prikrivanju istine), njegov stvarni otac i ne najmanje sam Isus (mađioničar samozvanac) svi su varalice koje su obmanule jevrejski narod i zaslužuju da budu raskrinkane, izložene podsmehu i time neutralisane. Najupadljivije je to što je taj protiv–Novi zavet u malom sačuvan u rabinskim izvorima samo u vavilonskom Talmudu,43 i to gotovo uzgred. (Isto, str. 18–22)
Šefer dalje pokazuje kako Talmud ismeva priču o rođenju od Device, poredeći je sa mazgom koja rađa, što je i samo po sebi neverovatno. Rabini čak ismevaju i Isusovo učenje o soli koja gubi svoj ukus i time postaje beskorisna:
Ovo poglavlje zaključujem još jednom pričom iz vavilonskog Talmuda (opet, samo u Bavliju) koja se može čitati kao parodija Isusovog rođenja od device. Ona je deo duge rasprave između „onog“ ozloglašenog rimskog cara i R. Jehošue b. Hananije,44 u toku koje R. Jehošua putuje u Atinu da se sretne sa grčkim mudracima. R. Jehošua i Atinjani upuštaju se u dugu raspravu koja treba da pokaže ko je pametniji, grčki mudraci ili rabin. Zamoljen da im ispriča neke izmišljene priče (milei di-bedi’ei), on iznosi sledeću pripovest:
Bila jedna mazga koja se oždrebila, a [oko vrata] joj je visila isprava na kojoj je pisalo: „postoji potraživanje prema kući moga oca u iznosu od sto hiljada zuza“. Oni [atinski mudraci] ga upitaše: „Zar mazga može da rađa?“ On [R. Jehošua] im odgovori: „To je jedna od tih izmišljenih priča“.
[Atinski mudraci ponovo upitaše:] „Kada so obljutavi, čime se soli?“ On odgovori: „Posteljicom mazge.“ — „A zar postoji posteljica mazge?“ — „A zar so može da obljutavi?“45
Ove kratke priče vrte se oko dobro poznate činjenice da su mazge, potomstvo ukrštanja magarca i kobile, gotovo uvek sterilne. Obe se poigravaju dvostrukim elementom iznenađenja: u prvom slučaju tvrdnjom da mazga ne samo da može da rodi mladunče, nego da je određeno mladunče čak rođeno sa dužničkom ispravom vezanom oko vrata; a u drugom slučaju time da so ne samo da može da obljutavi, nego i da može da povrati svoj ukus posteljicom mazge. To, naravno, nema nikakve veze sa Isusom. Ali zašto čudna zamisao o sterilnoj mazgi koja rađa, spojena sa ništa manje čudnom zamišlju o obljutaveloj soli, to jest o soli koja je verovatno izgubila ukus? Moglo bi se tvrditi da je ovde reč o ostacima nekakvog ranog „naučnog“ diskursa o sterilnosti mazgi, i to je verovatno najlakši odgovor. Pa ipak, veza između čudesnog poroda sterilne mazge i soli koja povraća svoj ukus posteljicom mazge jeste sumnjiva. U vezi sa obljutavelom — najverovatnije bljutavom — solju, odmah se pomišlja na Isusovu čuvenu izreku iz Besede na gori:
„Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čime će se osoliti? Ona već neće biti ni za šta, osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze.“46
Isus se ovde obraća svojim učenicima kao soli zemlje, tačnije kao novoj soli zemlje, jer postoji neka druga so koja je izgubila svoju slanost, a time i ukus. Ta druga so, koja više nema ukusa, lako se može razumeti kao narod starog saveza koji „Ona već neće biti ni za šta“, „da se prospe napolje“ i „da je ljudi pogaze“. Ako ovu Isusovu izreku uzmemo kao podlogu naspram koje je naša priča iz Bavlija sastavljena, kratka pripovest se pretvara u zajedljivu parodiju novozavetne tvrdnje da su Isusovi sledbenici nova so zemlje: ti hrišćani, tvrdi ona, drže da je so starog saveza postala bljutava, a time i beskorisna, i da je njen ukus obnovljen narodom novog saveza — posteljicom mazge! A svi znamo da ne postoji tako nešto kao posteljica mazge, jer mazga ne rađa, kao što znamo i da so ne gubi svoj ukus.
Na toj pozadini, čudesni porod mazge u prvoj priči (i posteljica u drugoj) dobija još značajniji smisao. Sasvim se dobro može razumeti kao parodija Isusovog čudesnog rođenja od device: porod od device verovatan je koliko i porod od mazge.47 Hrišćanska tvrdnja o Isusovom rođenju od device i bez oca spada u kategoriju izmišljenih priča, bajki naprosto radi zabave. Štaviše, u tome je poenta druge priče: Isusovi sledbenici, koji tvrde da su nova so zemlje, nisu ništa drugo do posteljica tog zamišljenog poroda mazge, izmišljotina izmišljotine. Čitane na taj način, naše dve male priče iz Bavlija postaju zaista mnogo više od zabavne razmene između rabina i grčkih mudraca; one pre nude još jedno gorko ismevanje jednog od ugaonih kamenova hrišćanske teologije. (Isto, str. 22–24)
9. ela hu ela immo u Rkp. Minhen očigledno je ditografija; ostali rukopisi Šab 104b glase ovako:
Rkp. Oksford 23: „muž je bio taj Papos ben Jehuda, a pre će biti da je njegova majka bila Stada, a njegov otac Pandera“;
Rkp. Vatikan 108: „muž [varijanta: sažitelj] bio je Papos ben Jehuda, (a) njegova majka bila je Stada [dodatak: (i) on je Isus Nazarećanin]“;
Rkp. Vatikan 487: posle imena „Ben Siteda“ nedostaje naredni deo; štampano izdanje Soncino: „muž je bio Papos ben Jehuda, a njegova majka bila je Stada“.
Rukopisi Sanh 67a: Rkp. Minhen 95: „muž je bio Papos ben Jehuda, nego pre reci: Stada je bila njegova majka“;
Rkp. Firenca II.1.8–9: „muž je bio Papos ben Jehuda, nego pre reci: njegova majka bila je Stada“;
Rkp. Karlsrue (Rojhlin 2): „muž/sažitelj je bio Papos ben Jehuda, nego pre reci: njegova majka bila je Stada“;
Rkp. Jad ha-Rav Hercog 1: „muž je bio Papos ben Jehuda, nego pre reci: njegova majka bila je Stada“.
10. „Mirjam“ u većini rukopisa i štampanih izdanja, ali u Rkp. Minhen samo u Sanh 67a. — Rkp. Vatikan 108 ima jedinstven i čudan dodatak: njegova majka bila je Mirjam „i njegov otac (? avoyale ?) Knez/Nasi (? nas´i/nes´iya ?)“. (Isto, str. 149)
28. Samo Rkp. Vatikan 108 identifikuje dete kao „Isusa Nazarećanina“ (vidi gore, nap. 9). (Isto, str. 151)
Dodatna literatura