Da li Kuran pogrešno predstavlja hrišćanska verovanja? 1. deo

Muslimanski apologeta Pol Bilal Vilijams objavio je odgovor na kritiku uglednog hrišćanskog naučnika Alistera Makgrata upućenu kuranskom viđenju hrišćanske teologije, koja se nalazi u njegovoj knjizi pod naslovom Heresy.

Vilijams se žali na Makgratove primedbe u vezi sa kuranskim nerazumevanjem i/ili pogrešnim predstavljanjem dve suštinske hrišćanske doktrine:

Makgrat prigovara da Kuran pogrešno predstavlja dva ključna hrišćanska verovanja: učenje o Trojstvu i učenje o božanstvu Hrista.

On piše:

„Većina hrišćana smatra da kuransko prikazivanje ovih pojmova ima malo veze sa njihovim pravovernim formulacijama… Problematično kuransko prikazivanje hrišćanstva može se tumačiti kao odraz poznavanja, bilo neposrednog bilo posrednog, jeretičkih verzija hrišćanstva za koje se zna da su bile prisutne u tom području. Kao što smo isticali kroz celo ovo delo, jeresi se moraju posmatrati kao nešto što nastaje unutar crkve, te se stoga mogu smatrati ’hrišćanskim’, makar u slabom smislu te reči. Ipak, one se ne mogu smatrati autentično hrišćanskim. Kuran tako kritikuje ideje koje leže na rubu hrišćanske vere – i za koje bi se praktično svi hrišćani takođe složili da su manjkave.“ str. 224-225 Heresy: A History of Defending the Truth

Makgrat veruje da Kuran predstavlja hrišćane kao one koji obožavaju trojstvo sastavljeno od Boga, Isusa i Marije, i da je kuranska polemika zapravo usmerena protiv takozvane kolridijanske sekte, koja je Mariju tretirala kao boginju. Kolridijanizam je bio opskuran ranohrišćanski jeretički pokret čiji su pripadnici, po svemu sudeći, obožavali Devicu Mariju. Glavni izvor obaveštenja o njima potiče od njihovog najžešćeg protivnika, Epifanija Salaminskog, koji je o njima pisao 375. godine. Međutim, nema dokaza da je kolridijanizam još uvek postojao u vreme proroka Muhameda (6. i 7. vek)

Makgrat dalje prigovara da se islamsko prikazivanje Trojstva „prosto ne može održati ni pri kakvom poređenju sa pravovernim hrišćanstvom.“ str. 225.

Štaviše, Makgrat odbacuje kuransko viđenje Isusa iz Nazareta jer tvrdi da ono odražava ’jeretičke hristologije’ koje su navodno bile popularne na Arabijskom poluostrvu, a ne ’pravoverno’ gledište koje on sam zastupa.

Vilijams zatim kaže:

Kao nekadašnji hrišćanin koji je oduševljeno prihvatao sva pravoverna verovanja o Isusu i Trojstvu (onako kako su ustanovljena na Nikejskom i Halkidonskom saboru), ipak sam zadivljen preciznošću i veštinom kojom Kuran demitologizuje ove ’pravoverne’ doktrine. Makgrat ne uviđa kuranski modus operandi kojim on polemički razotkriva metafizičke zablude hrišćanstva. On očekuje da Kuran bude priručnik hrišćanske teologije. On to nije. Kuranska svrha leži drugde – u pobijanju zablude i ponovnom potvrđivanju istine o Bogu i Njegovim prorocima, istine koju je hrišćanstvo (pod čim podrazumevam teologije istorijske Rimokatoličke, Pravoslavne i protestantskih crkava, a ne opskurne jeresi 7. veka) izobličilo.

U ovom nizu pobijanja pokazaćemo da je, suprotno Vilijamsovim tvrdnjama, Makgrat u pravu, budući da Kuran ne predstavlja niti osuđuje tačno istorijsko hrišćansko gledište o Trojstvu i Ličnosti Hrista. Kada završimo, biće očigledno da navodna preciznost Kurana postoji samo u Vilijamsovom umu, jer njegove tvrdnje ne odražavaju istorijsku stvarnost i kontekst kuranske kritike istorijskih hrišćanskih verovanja.

Rekavši to, prelazimo sada na naše pobijanje, obraćajući se najpre Vilijamsovim tvrdnjama o Jevanđeljima po Marku i po Jovanu.

VILIJAMS

Ali naše najranije sačuvano jevanđelje, ono po Marku, prikazuje veoma ljudski lik koji se moli Bogu; koji ne zna ključna obaveštenja zato što mu ona nisu otkrivena (datum Kraja); i koji čak poriče da je „dobar“ (Marko 10). Štaviše, u Jevanđelju po Jovanu postoji Isusova izreka koja je izuzetno slična Isusovim rečima u Kuranu.

Kuran: „O Izrailjevi sinovi, obožavajte Allaha, i mog i vašeg Gospodara!“

Jevanđelje po Jovanu: „Uzlazim Ocu mojemu i Ocu vašemu, i Bogu mojemu i Bogu vašemu.“

U oba odlomka Isus ima Boga. Stoga on logički ne može biti Bog (pošto je Bog jedan Bog).

ODGOVOR:

Za početak, Isusove reči u Jovanu 20:17 dokazuju da Bog kojeg je on došao da otkrije nije Muhamedov bog. Bog otkriven u Hristu jeste Otac Hristov, i Otac svih koji veruju u Božjeg Sina:

„A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga.“ Jovan 1:12-13

On je Bog koji proslavlja svog Sina na isti način na koji Sin proslavlja njega, i koji zahteva od svakoga da poštuje njegovog Sina na isti način na koji poštuju njega:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

„Kad on iziđe, Isus reče: Sada se proslavi Sin Čovječiji, i Bog se proslavi u njemu. Ako se Bog proslavi u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti.“ Jovan 13:31-32

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni.“ Jovan 17:1-2

Muhamedovo božanstvo, međutim, nije otac nikome, a pogotovo nije Isusov otac:

„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Ali Kuli Karai

A prema Muhamedu, najviši odnos koji čovek može imati sa islamskim bogom jeste odnos roba prema gospodaru:

„Oni govore: „Svemilosni je uzeo dete!“ Vi, zaista, govorite nešto strašno i gnusno! Gotovo da se od toga nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe, jer Svemilosnom pripisuju dete! Nezamislivo je da Svemilosni ima dete! Pa, svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, da dođu Svemilosnom kao sluge.“ S. 19:88-93 Sahih International

To je odnos za koji Isus kaže da nije dovoljno dobar, budući da čovek mora postati sin kojeg je Sin oslobodio da bi imao trajno mesto u Božjem domu:

„Isus im odgovori: Zaista, zaista vam kažem da svako koji čini grijeh rob je grijehu. A rob ne ostaje u kući vavijek, sin ostaje vavijek. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.“ Jovan 8:34-36

„Neka se ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. U kući Oca mojega stanovi su mnogi. A da nije tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripremim mjesto. I ako otidem i pripremim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da gdje sam ja, budete i vi. I kuda ja idem znate, i put znate. Reče mu Toma: Gospode, ne znamo kuda ideš; i kako možemo znati put? Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:1-6

Štaviše, Isusova izjava u Jovanu 17:2 da mu je Otac dao vlast nad svakim telom stvara još veće probleme za Vilijamsa, jer to ukazuje na to da Isus ima vlast nad Muhamedom. Zapravo, Isus kaže da sve što Otac poseduje pripada njemu:

„Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi. A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi. On će mene proslaviti, jer od mojega će uzeti, i javiće vam. Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:12-15

„Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:9-10

Pošto celokupno stvorenje pripada Bogu, to znači da Isus poseduje čitavo stvorenje. A pošto su Muhamed i njegovi sledbenici bili/jesu stvorenja od krvi i mesa, to ukazuje na to da i njih sve Isus poseduje.

Da Vilijams ne bi pokušao da obezvredi Jovanovo svedočanstvo tvrdeći da je to kasnija, hristološki razvijenija perspektiva od one koju su imali Hristos ili Marko, evo odlomka iz Markovog jevanđelja koji u suštini govori isto:

„I poče im govoriti u pričama: Posadi čovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i sagradi kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. I kada dođe vrijeme, posla vinogradarima slugu da primi od vinogradara roda vinogradskoga. A oni ga uhvatiše, izbiše i poslaše praznih ruku. I opet im posla drugoga slugu; i onoga napadoše kamenjem, i razbiše mu glavu, i poslaše ga osramoćena. I opet posla drugoga, i njega ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a druge pobiše. A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari oni rekoše među sobom: Ovo je nasljednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasljedstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. Šta će, dakle, učiniti gospodar vinograda? Doći će i pogubiće vinogradare, i daće vinograd drugima.“ Marko 12:1-9

U gornjoj paraboli Isus tvrdi da je Božji ljubljeni Sin i Naslednik, za razliku od proroka koji su bili samo Božje sluge (up. Jeremija 7:25; 26:5; 29:19; 44:4). Poslanica Jevrejima objavljuje isto:

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:1-3, 10-12 NIV

„Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vjere naše koju ispovjedamo, Isusa Hrista, Koji je vjeran Onome koji ga je postavio, kao i Mojsej u svemu domu njegovu, Jer se ovaj udostoji veće slave nego Mojsej, kao što veću čast od doma ima onaj koji ga je sagradio. Jer je svaki dom sazidan od nekoga, a onaj koji je sve sazdao jeste Bog. Mojsej pak bješe vjeran u svemu domu njegovu kao sluga, za svjedočanstvo onoga što je imalo da se kaže, Dok je Hristos kao Sin nad domom njegovim; a njegov dom smo mi ako smjelo pouzdanje i nadu kojom se hvalimo do kraja nepokolebivo održimo.“ Jevrejima 3:1-6

Začuđujuće je da pisac Jevrejima Hrista ne opisuje samo kao Posrednika stvaranja, koji sve održava svojom moćnom rečju, što su uloge koje jevrejsko Sveto pismo i jevrejska literatura pripisuju Jahveu,

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24 – up. 42:5; 45:12, 18-22; 48:12-13

„Radi Njega miomiriše anđeo Njegov, i riječju Njegovom sve se objedinjuje.“ Sirah 43:26

On čak ide dotle da Sinu pripisuje sledeći psalam, koji Jahvea opisuje kao nepromenljivog Tvorca i Održavatelja!

„Gospode! Čuj molitvu moju, i vika moja nek izađe preda te. Nemoj odvratiti lica svojega od mene; u dan kad sam u nevolji prigni k meni uho svoje, u dan kad te prizivam, pohitaj, usliši me. Jer prođoše kao dim dani moji, kosti moje kao topionica ogorješe. Pokošeno je kao trava i posahlo srce moje, da zaboravih jesti hljeb svoj. Od uzdisanja mojega prionu kost moja za meso moje. Postadoh kao gem u pustinji; ja sam kao sova na zidinama. Ne spavam, i sjedim kao ptica bez druga na krovu. Svaki dan ruže me neprijatelji moji, i koji su se pomamili na mene, mnom se uklinju. Jedem pepeo kao hljeb, i piće svoje rastvaram suzama Od gnjeva tvojega i srdnje tvoje; jer podigavši me, bacio si me. Dani su moji kao sjen koji prolazi, i ja kao trava osuših se. A ti, Gospode, ostaješ dovijeka, i spomen tvoj od koljena do koljena. Ti ćeš ustati, smilovaćeš se na Sion, jer je vrijeme smilovati se na nj, jer je došlo vrijeme; Jer slugama tvojim omilje i kamenje njegovo, i prah njegov žale. Tada će se neznabošci bojati imena Gospodnjega, i svi carevi zemaljski slave njegove; Jer će Gospod sazidati Sion, i javiti se u slavi svojoj; Pogledaće na molitvu onijeh koji nemaju pomoći, i neće se oglušiti molbe njihove. Napisaće se ovo potonjemu rodu, i narod nanovo stvoren hvaliće Gospoda, Što je prinikao sa svete visine svoje, Gospod pogledao s neba na zemlju, Da čuje uzdisanje sužnjevo, i odriješi sinove smrtne; Da bi kazivali na Sionu ime Gospodnje, i hvalu njegovu u Jerusalimu, Kad se skupe narodi i carstva da služe Gospodu. Strošio je na putu krjepost moju, skratio dane moje. Rekoh: Bože moj, nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena. Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:1, 12, 24-27

Stoga, pošto nadahnuti spisi kao što su Markovo jevanđelje i Poslanica Jevrejima prikazuju Isusa kao ljubljenog Sina i Naslednika Božjeg, Vilijams ne može tvrditi da je to kasnija doktrina koju prvi hrišćani nisu zastupali.

Otuda se Vilijams sada suočava sa ogromnom dilemom, budući da upravo ona jevanđelja na koja se on sam pozvao potvrđuju da Gospod Isus poseduje sve što pripada Bogu, što uključuje i Muhameda i njegove sledbenike poput Vilijamsa.

Drugačije rečeno, Vilijams se mora suočiti sa činjenicom da su Isus i njegovi sledbenici učili da je Hristos Naslednik celokupnog stvorenja, koji ima moć nad svakim stvorenjem, i da je stoga Muhamedov suvereni Gospod i Sudija!

Vilijamsovi problemi daleko su od kraja, kao što ćemo videti u narednom delu našeg pobijanja.