Kritika debatnih taktika Šabira Alija, 2c deo

Nastavljam sa svojom kritikom nedoslednih i obmanjujućih taktika koje Šabir Ali primenjuje u svojim debatama, naročito u onoj koju je vodio sa pokojnim dr Nabilom Kurešijem: Kritika debatnih taktika Šabira Alija, 2b deo.

Večna molitva? Dilema sure al-Fatiha

Uvodno poglavlje islamskog spisa jeste molitva kojom se veliča i priziva muslimansko božanstvo:

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svetova. Milostivom, Samilosnom. Vladaru Sudnjega dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na pravi put; Na put onih kojima si blagodati Svoje darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali.“ S. 1:1-7 Hilali-Khan

Kao što smo istakli u prethodnom odeljku, veruje se da je Kuran nestvoreni govor/reč Alaha. Budući da je ova sura deo tog nestvorenog Kurana, to znači da je reč o molitvi koja postoji oduvek. Kao takva, ona sada otvara nekoliko pitanja na koja Šabir Ali i drugi sunitski muslimani treba da odgovore.

Budući da je ovo večna molitva, u kojoj se islamsko božanstvo istovremeno i veliča i priziva, ko je uopšte mogao da je izgovara u trenutku kada stvorenje nije ni postojalo?

Odgovor deluje očigledno. Pošto je Alah jedino biće koje je postojalo pre stvaranja, to mora značiti da je on bio taj koji je veličao i prizivao samoga sebe. To dodatno potvrđuje i činjenica da je ova sura deo njegovog sopstvenog govora/reči, te stoga mora biti nešto što je izgovorio u sebi i sebi samome.

Međutim, da li muslimani zaista žele da prihvate činjenicu da je njihov bog ne samo veličao i obožavao samoga sebe, već je i tražio od sebe da ga uputi na pravi put, kako bi izbegao put onih koji bi navukli na sebe njegov gnev ili onih koji su zalutali? Ima li to uopšte smisla?

Ili treba da pretpostavimo da se sam Kuran moli Alahu? Uostalom, kao što smo videli u 2b delu, islamska tradicija opisuje muslimansku knjigu kao živo, svesno biće koje je u stanju da opšti sa Alahom i da mu govori. Ali i ovo otvara istu vrstu problema. Zašto bi Kuran imao potrebu da bude upućen na pravi put kada je on jedno od suštinskih svojstava Alaha, i stoga nikada ne može biti odvojen od njega?

Štaviše, zašto bi Alahov večni govor uopšte imao potrebu da obožava Alaha ako nije ništa drugo do sopstvene Alahove reči? Zar ovo dodatno ne dokazuje da je Kuran zasebno i odvojeno biće koje poseduje sopstveni um i sopstvenu volju?

Ako, pak, neki musliman želi da tvrdi da je ova molitva sastavljena imajući u vidu vernike, što znači da je zamišljena kao priziv koji će muslimani jednoga dana izgovarati pošto Alah privede stvorenje u postojanje, onda i to otvara još problema.

To ili znači da je Alah predodredio da će postojati vernici i nevernici, budući da u ovoj suri ljudi mole da ne budu poput onih koji su zalutali ili se nalaze pod Alahovim gnevom. To, dakle, pretpostavlja da je Alah namerno stvorio nevernike sa izričitom svrhom da ovu večnu molitvu učini stvarnošću. Kao takvi, ti pojedinci nisu imali nikakvog izbora u toj stvari, pošto su njihovi životi već unapred bili iscrtani.

Ili neki musliman može tvrditi da Alah nije predodredio neke na nevericu, već je unapred znao da će biti onih koji će izabrati da ne veruju. Ipak, ovakav stav znači da je Alahov govor oblikovan izborima i postupcima stvorenja i da od njih zavisi, što znači da su ta bića nužno morala postojati.

Prema tome, Alah nije bio slobodan da stvori koga je hteo, već je bio primoran da stvori određenu grupu ljudi za koje je znao da će učiniti sve ono što je Kuran rekao da će na kraju učiniti. U protivnom, to znači da bi Kuran mogao biti opovrgnut ako ta bića ne bi postojala da govore i čine ono što je islamski spis predvideo da će govoriti i činiti.

Otuda Alah nije imao izbora nego da stvori te slobodnovoljne činioce kako bi sprečio da se njegov govor pokaže pogrešnim, što bi zauzvrat dokazalo da postoji nedostatak u Alahovom znanju. To bi dalje značilo da muslimansko božanstvo nije suvereno nad stvorenjem, budući da konačna stvorenja imaju sposobnost da opovrgnu ono za šta on zna (ili je mislio da zna) da će se dogoditi, i da spreče da se ono što je Kuran predvideo ikada odigra.

Prepustićemo Šabiru Aliju da odgovori na ove primedbe i da raščisti sav ovaj nered prouzrokovan pogrešnim verovanjem da je Kuran nestvoreni govor njegovog boga.

Sveti Duh: Alahov sustvoritelj i darodavac života

Kuran ukazuje na još jedno biće koje je potpuno božansko, a ipak podređeno Alahu, biće koje čak ima moć da se pokaže u ljudskom obličju.

Prema islamskom spisu, Alahov Duh, koji se naziva i Sveti Duh, jeste božansko biće koje stvara i daje život na potpuno isti način na koji to čini muslimansko božanstvo. Štaviše, upravo se Alahov Duh javio blaženoj majci Hristovoj u vidu čoveka kako bi joj objavio da je došao da učini da čudesno začne svoga sina bez potrebe za polnim odnosom:

„I spomeni iz Knjige Mariju: kada se od ukućana svojih povukla na istočnu stranu, i od njih uzela zaklon, Mi smo ka njoj poslali Našeg anđela i on joj se pokazao u potpunom ljudskom obliku. „Tražim zaštitu Svemilosnog od tebe, ako se Njega bojiš!“ Uzviknu ona. „A ja sam upravo izaslanik tvoga Gospodara“, reče on, „da ti poklonim čestitog dečaka!“ „Kako ću da imam dečaka?“ Reče ona, „kad me nijedan muškarac nije dodirnuo, a ja nisam bludnica.“ A on reče: „Eto tako, Gospodar tvoj je kazao: 'To je Meni lako, i zato da ga učinimo da bude znak ljudima i znak naše milosti.' Tako je unapred određeno.““ S. 19:16-21 Arberry

Zapazite ovde da se Duh pojavljuje kao čovek, razgovara sa Marijom, naziva sebe apostolom/poslanikom Alahovim i govori majci Hristovoj da će joj on lično dati čistog, besprekornog sina.

Arapska reč za „dati“ (ahaba) znači dati/podariti/darovati/pokloniti itd., što potvrđuje i sledeći leksički izvor:

Waw-ha-Ba = dati/podariti, posvetiti, ponuditi kao poklon/dar. Wahaba (prf. 3rd. p. m. sing.): Podario je itd. Wahabat (prf. 3rd. p. f sing.): Ona je posvetila, ponudila. Wahabnaa (prf 1st. p. plu.): Mi smo podarili. Yahabu (imp. 3rd. p. m. sing.): On podaruje. Ahabu (imp. 1st. sing.): Ja dajem. Hab (prt. m. sing.): Podari. Al-Wahhaab (n. ints.): Najdarežljiviji darodavac. Jedno od Alahovih imena. wahaba vb.

(1) perf. act. 6:84, 14:39, 19:49, 19:50, 19:53, 21:72, 21:90, 26:21, 29:27, 33:50, 38:30, 38:43

impf. act. 19:19, 42:49, 42:49

impv. 3:8, 3:38, 19:5, 25:74, 26:83, 37:100, 38:35

wahhab n.m. 3:8, 38:9, 38:35

Lane’s Lexicon, tom 8, strane: 222, 223 (Project Root List: http://www.studyquran.co.uk/25_WAW.htm)

A evo i nekoliko primera iz samog Kurana u kojima se ovaj glagol upotrebljava u vezi sa tim da Alah daruje potomstvo određenim pojedincima:

„Tu Zaharija zamoli svoga Gospodara: „Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestitog potomka, Ti zaista molbu čuješ!““ S. 3:38 – upor. K. 19:5-6; 21:90

„I Mi smo mu darovali Isaka i Jakova; i svakog uputismo - a Noja smo još pre uputili - i od potomaka njegovih Davida, i Solomuna, i Jova, i Josifa, i Mojsija, i Arona - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra dela čine;“ S. 6:84 – upor. K. 14:39; 19:49-50; 21:72; 29:27

„Mi smo Davidu poklonili Solomona; divan je on bio sluga, stalno se kajao!“ S. 38:30

„I seti se Naše sluge Jova, kada je zavapio svome Gospodaru: „Sotona me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” Udari nogom o zemlju eto hladna voda za kupanje i piće! I Mi smo mu, iz Naše milosti, darovali porodicu i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti. „I uzmi svojom rukom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši.“ Mi smo, zaista, uvideli da je on strpljiv; divan je on sluga bio i mnogo se kajao!“ S. 38:41-44

„Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! Daruje žensku decu kome hoće, a kome hoće - mušku,“ S. 42:49

Na drugom mestu u islamskom spisu čak nam se kaže i kako je Duh učinio da Marija začne:

„I Mariju, kćer Joakimovu, koja je svoju nevinost sačuvala, pa smo u nju život udahnuli, i ona je u reči svoga Gospodara i Njegove knjige poverovala i bila je od onih koji su pokorni.“ S. 66:12 – upor. K. 21:91

Alah je udahnuo svoj Duh u Marijino telo sa očiglednom svrhom da učini da ona zatrudni sa svojim blaženim i slavnim Sinom.

Ovo nije jedini put da je Alah izdahnuo Duha kako bi stvorio i dao život:

„I kad tvoj Gospodar reče anđelima: „Ja ću da stvorim čoveka od suve gline, od glatkog blata. I kad mu dam lik i u njega udahnem dušu, vi mu se poklonite.““ S. 15:28-29 – K. 32:9; 38:71-72

Alah je izdahnuo Duha u Adama dok je ovaj još bio glina, kako bi oživeo njegovo telo i tako ga učinio živim bićem.

Ovo ne samo da izričito označava Duha kao sustvoritelja sa muslimanskim božanstvom, već dodatno potvrđuje i to da Sveti Duh nije stvorenje, nego večni i neodvojivi vid samoga Alahovog bića.

Činjenica da Kuran opisuje kako Alah izdiše svoj Duh pokazuje da Sveti Duh potiče od samog Alaha, i da stoga nije deo stvorenja. Kao takav, Duh mora biti večan, budući da se ni za šta što je deo Alahovog sopstvenog bića i što iz njega potiče ne može reći da je stvoreno.

Ima još.

Za Svetog Duha se kaže da je ojačao Isusa:

„I Mi smo Mojsiju Knjigu dali i posle njega, jednog za drugim, poslanike slali. I Isusu, sinu Marijinom, jasne smo dokaze dali i Duhom Blagoslovljenim (anđelom Gavrilom) smo ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik doneo ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se uzoholili, pa ste neke u laž ugonili, a neke ubijali.“ S. 2:87 – upor. K. 2:253; 5:110

Štaviše, to je isti onaj Duh koji dolazi od Alaha i koji takođe krepi sve istinske vernike, gde god se oni nalazili:

„Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i Sudnji dan veruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Njegovom Poslaniku suprotstavljaju, pa bili to njihovi očevi, ili njihovi sinovi, ili njihova braća, ili njihovi rođaci. Njima je On u srca usadio verovanje i osnažio ih Svojim svetlom, i On će da ih uvede u rajske bašte, kroz koje teku reke, da u njima večno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su Allahovi sledbenici a, zaista, Allahovi sledbenici će sigurno da uspeju.“ S. 58:22

Međutim, da bi Duh bio u stanju da krepi sve vernike, ma koliko ih bilo i ma gde se nalazili, Sveti Duh mora biti svemoguć i svuda prisutan, kao i sveznajući. A jedini način na koji Duh može posedovati takva svojstva jeste taj da je istinski božanski, budući da je jedino Bog sveznajući, svemoguć i svagda prisutan.

To objašnjava zašto je pokojni prevodilac Kurana Abdulah Jusuf Ali mogao da kaže da Sveti Duh nije samo božanski, već i izvan ljudskog poimanja:

… Upor. ii 87 i 253, gde se kaže da je Bog ojačao proroka Isusa svetim duhom. Ovde saznajemo da Bog svetim duhom krepi sve dobre i pravedne ljude. Ako ništa drugo, izraz koji je ovde upotrebljen jeste snažniji: „duh od Njega samoga“. Kad god neko svoje srce u veri i čistoti prinese Bogu, Bog ga prihvata, urezuje tu veru u srce tragaoca i dodatno ga utvrđuje Božanskim Duhom, koji ne možemo definisati ništa primerenije nego što ljudskim jezikom možemo definisati prirodu Boga. (Ali, The Meaning of the Holy Quran, str. 1518, nap. 5365; podebljano isticanje je moje)

Jusuf Ali je jasno uviđao da Kuranov prikaz Svetog Duha znači da Alahov Duh mora biti potpuno božanski i suštinski jedno sa muslimanskim božanstvom.

Jusuf Ali nije bio jedini, budući da je ahmedijski učenjak i prevodilac Kurana Maulana Muhamed Ali izneo nešto slično u vezi sa K. 15:29:

29_a_. Ovo pokazuje da čovek postaje potpun kada se u njega udahne Božanski duh. Treba primetiti da Božanski duh (ar. ruh) ovde ne označava životinjsku dušu u čoveku, već Duh Alahov, koji mu daje savršenstvo. (Izvor: http://www.muslim.org/english-quran/ch015.pdf; podebljano isticanje i podvlačenje su moji)

A evo šta je napisao u vezi sa K. 32:9:

9_a_. Ovaj stih pokazuje da se duh Božji udahnjuje u svakog čoveka. To ukazuje na mističan odnos između ljudske prirode i Božanske prirode. Reč ruh ovde ne označava životinjsku dušu, jer je životinjska duša zajednička čoveku i životinjskom carstvu. Reč je o nečemu što čoveka razlikuje od životinjskog sveta. Zahvaljujući duhu Božanskom on vlada stvorenjem, i zahvaljujući istom Božanskom duhu u njemu on prima novi život posle smrti – život koji živi u Bogu i sa Bogom – susret sa Bogom, ili liqa Allah, kako se to naziva u st. 10. (Izvor: http://www.muslim.org/english-quran/ch032.pdf; podebljano isticanje i podvlačenje su moji)

Očigledno je da su obojica Alija mogli da vide iz Kuranovog prikaza Svetog Duha da on nije puko stvoreno biće.

Neki muslimani sada mogu da prigovore i ustvrde da Sveti Duh nije niko drugi do anđeo Gavrilo. Postoje dva velika problema sa ovom tvrdnjom.

Prvo, Kuran u više navrata razlikuje Duha od svih anđela, čime dokazuje da Duh nije anđeosko biće:

„On šalje anđele s Objavom, po volji Svojoj, onim vernicima Svojim kojima hoće:“Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!”“ S. 16:2 Rodwell

„Njemu se penju anđeli i anđeo Gavrilo u danu koji pedeset hiljada godina traje.“ S. 70:4 Pickthall

„Na Dan kada anđeo Gavrilo i svi anđeli budu poređani u redove, neće progovoriti. Govoriće samo onaj kome Svemilosni dozvoli, a istinu će reći.“ S. 78:38 Pickthall

„anđeli i anđeo Gavrilo, sa dozvolom svoga Gospodara, se spuštaju u njoj zbog odluke svake.“ S. 97:4 Pickthall

Drugo, evo odgovora koji je Muhamed dao kada su ga upitali o identitetu Duha:

„Pitaju te o duši. Reci:“Šta je duša samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.”“ S. 17:85 Hilali-Khan

Ovo je bilo savršeno mesto da Muhamed otvoreno kaže da Duh nije niko drugi do anđeo Gavrilo. Međutim, umesto da poistoveti Duha sa Gavrilom, Muhamed je prosto priznao da je znanje koje on i čovečanstvo imaju o Duhu ograničeno, čime je pokazao da ni na trenutak nije mislio da je Duh neko stvoreno anđeosko biće.

Činjenica je da muslimanski spis opisuje Duha ne kao neko stvorenje, već kao večni dah Alahov koji je, iako podređen islamskom božanstvu i njemu potčinjen, ipak potpuno božanski, budući da je prikazan kao stvoritelj i darodavac života, koji je sveznajući, svuda prisutan i svemoguć.

Duh je čak opisan i kao lično biće, ono koje se javlja drugima i sa njima opšti i koje ima sposobnost da uzme ljudsku prirodu i pokaže se kao čovek.

U svetlu svega rečenog, šta bi još Kuran mogao da kaže da bi potvrdio da je Sveti Duh Bog i jedno sa islamskim božanstvom?

Imajući sve to u vidu, sada Alijev sopstveni prigovor upućen Kurešiju okrećemo protiv njega samog:

U redu, ako je Sveti Duh Bog i ako Sveti Duh govori, da li to čini i Duhovu reč nekako Bogom? Dakle, sada imate drugačiji problem koji ovde treba objasniti, a to je upravo ono na šta ukazujete kao na hrišćanski problem. Taj problem dele muslimani, Jevreji i hrišćani, i mi imamo načine da ga prevaziđemo. Mi kažemo da postoje neke stvari o Bogu koje su nam rečene u Svetom pismu, koje znamo, a ne razumemo kako to može biti tako. U redu, toliko jeste tajna. Ali kada počnete da uzimate neki aspekt Boga i od njega pravite posebnu ličnost, i to smatrate Bogom, sada odjednom imate problem tri-u-jednom. Kako objašnjavate da su troje, a ipak jedno?

Ako Gospod Isus dozvoli, imaću još toga da kažem o Alijevim nepoštenim i nedoslednim debatnim trikovima u budućim objavama.