Ko je pravi spasitelj islama? 2. deo

Nastavljamo raspravu.

**
Obožavanje vaskrslog Gospoda Isusa i molitva upućena njemu**

Treći problem sa kojim se Williams suočava jeste taj što ne samo da argumentuje iz ćutanja kada tvrdi da Isus u Očenašu nikoga ne upućuje da se moli njemu ili Trojstvu, nego i olako previđa sve dokaze iz Mateja i Luke–Dela apostolskih koji pokazuju da je Hristos obožavan kao Bog.

Evo nekih mesta u Mateju i Luki–Delima apostolskim gde je Isus obožavan na način koji bi bio čisto idolopoklonstvo da je on samo čovek:

„A u četvrtu stražu noći otide k njima Isus hodeći po moru. I vidjevši ga učenici gdje ide po moru, uznemiriše se govoreći: To je utvara; i od straha povikaše. A Isus im odmah reče govoreći: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se! A Petar odgovarajući reče mu: Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi. A on reče: Hodi! I izišavši iz lađe, Petar iđaše po vodi da dođe Isusu. No videći jak vjetar uplaši se, i počevši tonuti, povika govoreći: Gospode, spasi me! I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga, i reče mu: Malovjerni, zašto posumnja? I kad uđoše u lađu, presta vjetar. A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:25-33 – up. Marko 6:45-52; Jovan 6:16-21; Jov 9:8; Psalam 65:5-8; 89:5-9; 107:21-33; Isaija 41:10-14; 43:1-5, 10-13

U navedenom odlomku učenici obožavaju Hrista kao Božjeg Sina kao odgovor na njegovu suverenu vlast nad prirodnim silama!

„A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se. Tada im reče Isus: Ne bojte se, idite te javite braći mojoj neka idu u Galileju, i tamo će me vidjeti. A dok one iđahu, gle, neki od stražara dođoše u grad i javiše prvosveštenicima sve što se dogodilo. A oni sastavši se sa starješinama učiniše vijeće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca, govoreći: Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali. I ako to čuje namjesnik, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige. A oni uzevši novce učiniše kao što bijahu naučeni. I razglasi se ova riječ među Judejcima do danas. A Jedanaest učenika otidoše u Galileju, na goru kuda im je zapovijedio Isus. I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a neki posumnjaše. I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ Matej 28:9-10, 16-20 – up. 1:22-23; 18:20

Ovde vidimo da je Hristos obožavan u kontekstu u kojem tvrdi da je sveprisutan (npr. „ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.“), da poseduje potpunu suverenost nad celokupnim stvorenjem i da deli isto božansko ime koje pripada i Ocu i Svetom Duhu!

U sledećem odlomku učenici obožavaju Hrista nakon njegovog vaznesenja na nebo, gde sada sedi ustoličen s desne strane Boga kao Gospod nad svim stvorenjem:

„I izvede ih napolje do Vitanije, i podigavši ruke svoje blagoslovi ih. I dok ih on blagosiljaše, odstupi od njih i uznošaše se na nebo. A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom. I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga.“ Luka 24:50-53 – up. 20:41-44; Dela apostolska 2:29-36

Sledeći primer je još upečatljiviji:

„I pristupiše mu hromi i slijepi u hramu, i iscijeli ih. A kad vidješe prvosveštenici i književnici čudesa koja učini, i djecu gdje viču u hramu i govore: Osana Sinu Davidovu, rasrdiše se. I rekoše mu: Čuješ li šta ovi govore? A Isus im reče: Da! Zar niste nikada čitali: Iz usta djece i odojčadi načinio si sebi hvalu?“ Matej 21:14-16

U ovom primeru prvosveštenici i književnici ljute se zbog dece koja kliču hvale Hristu. Isus opravdava njihovo obožavanje njega navodeći Psalam koji govori o odojčadi i deci koja slave Jahvea Boga!

„Gospode, Gospode naš! Kako je veličanstveno ime tvoje po svoj zemlji! Podigao si slavu svoju više nebesa. U ustima male djece i koja sisaju činiš sebi hvalu nasuprot neprijateljima svojim, da bi učinio da zamukne neprijatelj i nemirnik.“ Psalam 8:1-2

Jedini način na koji je Hristos mogao da upotrebi Psalam koji govori o tome kako Jahve prima hvalu od odojčadi da bi odobrio obožavanje koje su mu deca iskazivala jeste taj da je Isus smatrao da jeste Jahve Bog!

Ali to nije sve. Luka nam kaže da su se najraniji Hristovi sledbenici molili direktno Isusu prizivajući njegovo ime, što je jedan od razloga zbog kojih je Pavle progonio hrišćane:

„A kad putovaše i dođe blizu Damaska, iznenada obasja ga svjetlost sa neba, I padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle, Savle, zašto me goniš? A on reče: Ko si ti, Gospode? A Gospod reče: Ja sam Isus kojega ti goniš, (teško ti je protiv bodila praćati se. A on drhteći od straha reče: Gospode, šta ću da činim? A Gospod mu reče) nego ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati šta treba da činiš. A ljudi koji putovahu s njim stajahu nijemi, čujući glas, a nikoga ne videći. A Savle ustade sa zemlje i otvorenim očima svojim nikoga ne viđaše. Oni ga uzeše za ruku i uvedoše u Damask. I bješe tri dana slijep, i ne jede, niti pi. A u Damasku bješe jedan učenik, po imenu Ananija, i reče mu Gospod u viđenju: Ananija! A on reče: Evo me, Gospode! A Gospod njemu: Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i traži u domu Judinom po imenu Savla Taršanina; jer gle, on se moli Bogu, I vidje u viđenju čovjeka, po imenu Ananiju, gdje uđe i metnu ruku na njega da progleda. A Ananija odgovori: Gospode, čuo sam od mnogih za toga čovjeka koliko zla počini svetima tvojima u Jerusalimu. I ovdje ima vlast od prvosveštenika da veže sve koji prizivaju Ime tvoje. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sasud izbrani, da iznese Ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve; A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za Ime moje. I otide Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, poslao me je da progledaš i da se ispuniš Duha Svetoga. I odmah otpade od očiju njegovih kao krljušt, i progleda, i ustavši krsti se; I uzevši hranu, okrijepi se. I bi Savle nekoliko dana sa učenicima koji bijahu u Damasku. I odmah po sinagogama propovijedaše Isusa da je on Sin Božiji. A svi koji slušahu čuđahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što u Jerusalimu satiraše one koji prizivaju Ime ovo, i ne dođe li ovdje zato da ih vezane vodi prvosveštenicima?“ Dela apostolska 9:1-18, 20-21

Pavle je i sam počeo da se moli Hristu kada se obratio milošću Gospoda Isusa:

„A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu, posvjedočen od sviju Judejaca koji žive u Damasku, Dođe k meni, stade i reče mi: Savle brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah u njega. A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih: Da mu budeš svjedok pred svima ljudima za ovo što si vidio i čuo. I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje prizvavši Ime Gospodnje. A dogodi mi se kada se vratih u Jerusalim i dok se moljah u hramu da dođoh u zanos, I vidjeh Njega koji mi govori: Pohitaj i iziđi brzo iz Jerusalima, jer neće primiti svjedočanstva tvojega za mene. A ja rekoh: Gospode, sami znaju da sam ja bacao u tamnice i tukao po sinagogama one koji vjeruju u tebe. I kad se prolijevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i sam bijah prisutan i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onih koji ga ubijahu. I reče mi: Idi, jer ću te ja poslati daleko među neznabošce.“ Dela apostolska 22:12-21

Pavle čak opisuje hrišćane kao one koji prizivaju ime našeg Gospoda Isusa Hrista:

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

Značaj takve prakse postaje jasniji kada imamo na umu da su, prema jevrejskim Pismima, istinski vernici bili oni koji su prizivali jedino ime Jahvea!

„Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade.“ Psalam 99:5-7

„Uzeću čašu spasenja i prizvaću ime Gospodnje. Izvršiću obećanja svoja Gospodu pred svijem narodom njegovijem. Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovijeh. O Gospode, ja sam sluga tvoj, ja sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje; raskovao si s mene okove moje. Žrtvu za hvalu prinijeću tebi, i ime Gospodnje prizvaću. Izvršiću obećanja svoja Gospodu pred svijem narodom njegovijem“ Psalam 116:13-14, 17-18 – up. Psalam 145:18; Postanje 4:26; 21:33; Ponovljeni zakoni 4:7; Joil 2:32

Poznati novozavetni naučnik James D. G. Dunn, u knjizi koju Williams i sam veoma hvali i preporučuje drugim muslimanima, odlično objašnjava zašto je ta ranohrišćanska praksa prizivanja imena vaskrslog Gospoda Isusa toliko izuzetna:

(c) Značajan izraz je epikaleisthai, „prizivati“. Mogao bi se smatrati prvenstveno izrazom za molitvu (i stoga bi bio prikladnije obrađen u 2. poglavlju). Ali u svojoj širokoj upotrebi on zapravo označava obožavanje kao „prizivanje Boga“. U hebrejskoj Bibliji (Starom zavetu) qara’ redovno se koristi „da označi uspostavljanje odnosa između ljudskog pojedinca i Boga… upravo je verbalni poziv na prisustvo božanstva ono što je temelj svih činova molitve i obožavanja“.30 I u opštem grčkom jeziku epikaleisthai se redovno koristi za prizivanje božanstva.31 Stoga nije iznenađujuće što Septuaginta često koristi izraz epikaleisthai to onoma kyriou („prizivati ime Gospodnje“), to jest u molitvi.32 Ista upotreba prirodno se ponovo javlja u Novom zavetu, gde je u vidu prizivanje Boga.33 Još je upečatljivija, međutim, činjenica da je u više navrata „prizivan“ upravo Gospod Isus.34 A još je upečatljivije to što se vernici mogu označiti jednostavno kao „koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista“ (1. Korinćanima 1:2).35 Obeležje koje definiše te rane hrišćane („koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista“ gotovo je definicija, ekvivalentna izrazu „hrišćani“) razlikovalo ih je od drugih koji su „prizivali (ime)“ nekog drugog boga ili nebesko biće.36 Štaviše, u još upečatljivijem odlomku, Pavle primenjuje Joila 3:5 (u Septuaginti) na Isusa: „Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ (Rimljanima 10:13), gde je iz konteksta jasno da je „Gospod“ Gospod Isus (10:9).37 Na ovaj odlomak moraćemo da se vratimo u 4. poglavlju. Ovde je dovoljno da primetimo da se isti jezik – prizivanje božanstva, prizivanje Gospoda Boga – koristi za Hrista, i to kao razlikovna odlika najranijih vernika. (Dunn, Did the First Christians Worship Jesus? The New Testament Evidence [Westminster John Knox Press, 2010], 2. The practice of worship, 2.1. prayer, str. 15-16; podebljanje naše)

33 Dela apostolska 2:21; 1. Petrova 1:17; up. 2. Korinćanima 1:23.

34 Dela apostolska 7:59 (Stefan); Rimljanima 10:12, 14; 2. Timoteju 2:22.

35 Takođe Dela apostolska 9:14, 21; 22:16; 2. Timoteju 2:22.

36 I Hurtado (Origins 78-9; Lord Jesus Christ 198-9) i Bauckham (Jesus and the God of Israel 129-30) vide ove tekstove (1. Korinćanima 1:2; itd.) kao dokaz „kultne pobožnosti“ iskazivane Isusu od „veoma ranih trenutaka hrišćanskog pokreta“. Nasuprot tome, P. M. Causey, ‘Monotheism, Worship and Christological Development in the Pauline Churches’, u Newman i dr. (ur.), Jewish Roots 214-33, zaključuje da je Pavle imao na umu „prvenstveno upotrebu aklamacija i ispovedanja kao što su maranatha i kyrios Iesous“ (225). Hurtado dodaje upotrebu Isusovog imena pri krštenju i u isceljenjima/egzorcizmima kao potkrepljujući dokaz za svoju tezu „da rana hrišćanska upotreba Isusovog imena predstavlja novu adaptaciju [te] jevrejske monoteističke brige [da se očuva jedinstvenost jednoga Boga]“ (200-6; ovde 204). Slično komentariše 1. Korinćanima 5:1-5, da je disciplinska mera na koju se tamo upućuje „verovatno uključivala ritualno prizivanje Isusovog imena i sile da bi se ona sprovela. Isusovo kultno prisustvo i sila ovde očigledno deluju na način koji inače povezujemo s bogom“ (Origins 80).

37 Slično se može tvrditi da, budući da je u govoru na Pedesetnicu u Delima 2 Isus učinjen Gospodom (2:36), prizivanje imena Gospodnjeg u 2:17 upućuje takođe na kultno poštovanje/aklamaciju/prizivanje uzvišenog Isusa (Hurtado, Lord Jesus Christ, 179, 181). (Isto, str. 16; podebljanje naše)

Ali to nije sve što su rani hrišćani činili. Kada je Stefan trebalo da bude mučen zbog svog svedočanstva, on nije vapio Bogu Ocu, nego Gospodu Isusu Hristu!

„A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, I reče: Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu. A oni povikavši iza glasa, zatisnuše uši svoje, i navališe jednodušno na njega, Pa izbacivši ga izvan grada, stadoše ga kamenovati. A svjedoci metnuše haljine svoje kod nogu mladića po imenu Savle, I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:55-60

Stefan priziva Isusa kao Gospoda na isti način na koji psalmista vapi Jahveu!

„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5

Stefanova molitva Hristu takođe je slična načinu na koji se Isus molio Ocu dok je visio na krstu:

„I povikavši Isus iz svega glasa reče: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu.“ Luka 23:46

Dakle, ovo nedvosmisleno pokazuje da su prvi hrišćani obožavali Isusa na isti način na koji su starozavetni svetitelji obožavali Jahvea!

Stefan takođe identifikuje Isusa kao Sina Čovečijeg, što je način na koji je Hristos često govorio o sebi, budući da mu je to bio omiljeni samoopis.

Ono što mnogi ljudi ne shvataju jeste da taj opis ukazuje na to da se od svih Hristovih sledbenika očekivalo da ga obožavaju. Razlog zbog kojeg to kažemo jeste taj što je Isus tim izrazom poistovetio sebe sa Sinom Čovečijim koga je prorok Danilo video i o kome je pisao:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Iz Danilovog opisa jasno je da je taj naročiti Sin Čovečiji Bog koji se pojavljuje kao čovek, budući da jaše na oblacima nebeskim kao što to čini Bog,

„Gle, Gospod sjedeći na oblaku laku doći će u Misir; i zatrešće se od njega idoli Misirski, i srce će se rastopiti u Misircima.“ Isaija 19:1

„Bog je revnitelj i Gospod je osvetnik; osvetnik je Gospod i gnjevi se; Gospod se sveti protivnicima svojim, i drži gnjev prema neprijateljima svojim. Gospod je spor na gnjev i velike je moći; ali nikako ne pravda krivca; put je Gospodnji u vihoru i buri, i oblaci su prah od nogu njegovijeh.“ Naum 1:2-3

vlada zauvek kao što to čini Bog i obožavan je na isti način na koji je Bog obožavan,

„Carstvo, pak, i vlast i veličanstvo careva koji su pod cijelim nebom dade se Svetima Višnjega, a Carstvo Njegovo je Carstvo vječno, i sve vlasti Njemu će služiti i slušati Ga.“ Danilo 7:27

„Tada Darije car napisa svima narodima, plemenima i jezicima, koji življahu po zemlji: Mir da vam se umnoži“ Danilo 6:26

„Carstvo je tvoje carstvo svijeh vijekova, i vlada tvoja na sva koljena.“ Psalam 145:13

Sam Kuran priznaje da je dolazak na oblacima s anđelima božanska funkcija:

„Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i anđeli, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!“ S. 2:210 Muhamed Asad

Vidi takođe Danilo 3:12, 17-18, 28; 6:16, 20; Izlazak 13:21-22; 14:19-20, 24; 33:7-11; 40:34-38; Brojevi 10:34; Ponovljeni zakoni 33:26-27; Psalam 22:29-30; 68:4, 33-34; 104:3; 86:9; Isaija 66:23; Zaharija 14:1-5, 9, 16-17; Matej 17:5; Marko 9:7; Luka 9; Otkrivenje 14:14-16.

Da je Isus tvrdio da je upravo taj Sin Čovečiji lako se dokazuje sledećim odlomcima:

„I tada će ugledati Sina Čovječijega gdje dolazi na oblaku sa silom i slavom velikom. A kada se počne ovo zbivati, uspravite se i podignite glave svoje, jer se približava izbavljenje vaše.“ Luka 21:27-28 – up. Matej 24:30-31; Marko 13:26-27

„Dok on još govoraše, gle narod, i jedan od Dvanaestorice, zvani Juda, iđaše pred njima, i približi se Isusu da ga poljubi. Jer im bijaše dao ovakav znak: koga poljubim, taj je! A Isus mu reče: Judo, zar cjelivom izdaješ Sina Čovječijega? A kad oni što bijahu s njim vidješe šta će biti, rekoše mu: Gospode, da bijemo nožem? I udari jedan od njih slugu prvosveštenikovog, i odsiječe mu desno uho. A Isus odgovorivši reče: Ostavite se toga. I dohvativši se uha njegovog, iscijeli ga. A prvosveštenicima i vojvodama hramovnim i starješinama koji bijahu došli na njega reče Isus: Zar ste kao na razbojnika izišli s noževima i koljem da me uhvatite? Svaki dan bio sam s vama u hramu i ne digoste ruke na mene; ali ovo je vaš čas i vlast tame. A kad ga uhvatiše, odvedoše ga i uvedoše u dvor prvosveštenika. A Petar iđaše za njim izdaleka. I kad naložiše vatru nasred dvorišta i sjedoše zajedno, i Petar sjeđaše među njima. Vidjevši ga pak jedna sluškinja gdje sjedi kod vatre, i pogledavši na njega reče: I ovaj bješe sa njim. A on ga se odreče govoreći: Ženo, ne poznajem ga. I malo zatim vidje ga i drugi i reče: I ti si od njih. A Petar reče: Čovječe, nisam. I pošto prođe oko jednoga časa, drugi neko potvrđivaše govoreći: Zaista i ovaj bješe s njim; jer je Galilejac. A Petar reče: Čovječe, ne znam šta govoriš. I odmah dok on još govoraše zapjeva pijetao. I obazrevši se Gospod pogleda na Petra, i sjeti se Petar riječi Gospodnje kako mu reče: Prije nego što pijetao zapjeva odreći ćeš me se triput. I izišavši napolje, plakaše gorko. A ljudi koji držahu Isusa rugahu mu se, i bijahu ga. I pokrivši ga udarahu ga po licu i pitahu ga govoreći: Proreci ko te udari? I druge mnoge hule govorahu na njega. I kada se razdani, sabraše se starješine narodne, prvosveštenici i književnici, i odvedoše ga u svoj Sinedrion Govoreći: Ako si ti Hristos, kaži nam. A on im reče: Ako vam i kažem, nećete vjerovati, A ako vas i zapitam, nećete mi odgovoriti, niti ćete me pustiti. Od sada će Sin Čovječiji sjedjeti sa desne strane sile Božije. Svi pak rekoše: Ti li si, dakle, Sin Božiji? A on im reče: Vi kažete da sam ja.“ Luka 22:47-48, 66-70 – up. Matej 26:63-64; Marko 14:61-62

Dakle, poistovećujući sebe sa Sinom Čovečijim o kome je Danilo govorio, Isus je svojim slušaocima u suštini govorio da je on božanski Car koga su svi narodi dužni da obožavaju.

Ovo, dakle, utvrđuje da su ga najraniji Isusovi sledbenici obožavali priznajući činjenicu da je Hristos božanski Sin Čovečiji iz Danilovog proroštva, koji zauvek vlada nad svim narodima.

Pouzdanost Luke–Dela apostolskih

Za slučaj da Williams pokuša da podrije pouzdanost jevanđelja selektivnim citiranjem kritičkih naučnika čija bi se mišljenja mogla upotrebiti i za diskreditovanje verodostojnosti Kurana, dopustićemo poznatom hrišćanskom filozofu i debatanti dr Williamu Lane Craigu da objasni zašto možemo bezrezervno da verujemo svedočanstvu jevanđelja, a posebno Luke–Dela apostolskih:

“… Pisci jevanđelja imaju dokazan učinak istorijske pouzdanosti. Pogledajmo opet samo jedan primer: Luku. Luka je autor dvodelnog dela: Jevanđelja po Luki i Dela apostolskih. To je zapravo jedno delo, a u našim Biblijama razdvojeno je samo zato što je crkva grupisala jevanđelja zajedno u Novom zavetu.

“Luka je pisac jevanđelja koji najsvesnije piše kao istoričar. U predgovoru piše:

„Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili među nama, Kao što nam predadoše oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi (Logosa), Namislih i ja, ispitavši tačno sve od početka, po redu pisati tebi, plemeniti Teofile, Da poznaš temelj onih riječi kojima si naučen.“ (Luka 1:1-4 RSV)

“Taj predgovor napisan je na klasičnom grčkom kakvim su pisali veliki grčki istoričari; nakon toga Luka prelazi na uobičajeniji grčki. Ali on je svog čitaoca upozorio da može, ako želi, da piše kao učeni istoričar. Govori o svom dugotrajnom istraživanju priče koju će ispričati i uverava nas da se ona zasniva na obaveštenjima očevidaca i da je stoga istina.

“A ko je bio taj autor koga zovemo Luka? On očigledno nije i sam bio očevidac Isusovog života. Ali otkrivamo važnu činjenicu o njemu iz knjige Dela apostolskih. Počev od šesnaestog poglavlja Dela, kada Pavle stiže u Troadu u današnjoj Turskoj, autor iznenada počinje da koristi prvo lice množine: „Kad se pak odvezosmo iz Troade, stigosmo pravo na Samotrak“ „U tome gradu ostadosmo nekoliko dana“ „Dogodi se pak kad iđasmo na molitvu“ itd. Najočiglednije objašnjenje jeste da se autor pridružio Pavlu na njegovoj misionarskoj turneji po mediteranskim gradovima. Na kraju prati Pavla natrag u Izrael i konačno u Jerusalim. To znači da je autor Luke–Dela apostolskih zapravo bio u neposrednom kontaktu sa očevicima Isusovog života i službe u Jerusalimu.

“Skeptički kritičari izvodili su prave akrobacije da bi izbegli taj zaključak. Kažu da upotrebu prvog lica množine u Delima ne treba shvatiti doslovno; to je navodno bilo samo književno sredstvo uobičajeno u antičkim pričama o pomorskim putovanjima. Nema veze što se mnogi odlomci u Delima uopšte ne odnose na Pavlovo pomorsko putovanje, nego se odigravaju na kopnu! Još je važnije to što se ta teorija, kada se proveri, ispostavlja kao čista fantazija. U antičkom svetu jednostavno nije postojalo književno sredstvo pomorskih putovanja u prvom licu množine – pokazalo se da je čitava stvar naučna izmišljotina! Nema načina da se izbegne zaključak da su Luka–Dela apostolska napisana od strane Pavlovog saputnika koji je imao priliku da intervjuiše očevice Isusovog života dok je boravio u Jerusalimu.” (Craig, On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision [Published by David C. Cook, 2010], Personal Interlude: A Philosopher’s Journey of Faith, Part Two, 8. Who Was Jesus?, str. 191- 193)

I:

“Da li je autor bio pouzdan u tačnom prenošenju činjenica? Knjiga Dela apostolskih omogućava nam da na to pitanje odgovorimo odlučno. Knjiga Dela značajno se preklapa sa svetovnom istorijom antičkog sveta, a istorijska tačnost Dela je neosporna. To je nedavno iznova pokazao Colin Hemer, klasični filolog koji se okrenuo novozavetnim studijama, u svojoj knjizi The Book of Acts in the Setting of Hellenistic History. Hemer prolazi kroz knjigu Dela apostolskih do najsitnijih pojedinosti, izvlačeći obilje istorijskih detalja, u rasponu od onoga što bi bilo opštepoznato do podataka koje bi znao samo neko odande. Iznova i iznova pokazuje se Lukina tačnost. Od plovidbi aleksandrijske flote za žito, preko obalskog terena mediteranskih ostrva, do neobičnih titula lokalnih zvaničnika – Luka sve pogađa tačno.

“Prema profesoru Sherwin-Whiteu: ‘Potvrda istoričnosti u Delima je neodoljiva. Svaki pokušaj da se odbaci njihova istoričnost, čak i u pojedinostima, sada mora izgledati apsurdno.’ Sud Sir Williama Ramseya, svetski poznatog arheologa, i dalje stoji: ‘Luka je istoričar prvog reda… Ovog autora treba svrstati među najveće istoričare.’

“S obzirom na Lukinu pažljivost i dokazanu pouzdanost, kao i na njegov kontakt sa očevicima unutar prve generacije nakon događaja, ovaj autor je vredan poverenja.” (Isto, str. 193-194)

Dakle, budući da je Luka lično poznavao, pa čak i intervjuisao očevice Hrista, to nam daje još više razloga da verujemo onome što piše o učenjima Isusa i njegovih najranijih sledbenika.

Uostalom, upravo Williams koristi te iste pisce jevanđelja da dokaže svoju tezu. Stoga doslednost i poštenje zahtevaju da, ako su ta jevanđelja dovoljno verodostojna da utemelje njegov stav, on mora prihvatiti i činjenicu da su dovoljno pouzdana da razotkriju njegovo grubo izvrtanje biblijskog učenja. Jednostavno nema načina da se to zaobiđe.

Kada je to rečeno, vreme je da pokažemo kako svedočanstvo najranijih zapisa očevidaca o životu Isusa i njegovih učenika stvara veliku dilemu za Williamsovog proroka i boga.

Williamsova dilema

Dokazi koje smo izneli iz Mateja i Luke–Dela apostolskih potvrđuju da su Isus i njegovi najraniji sledbenici objavljivali da je Bog opraštao dugove ljudima na osnovu zamenske smrti Hrista na krstu. Drugim rečima, Hristova posrednička žrtva jeste otkup koji je Bog zahtevao za oproštenje grehova.

Svedočanstvo očevidaca takođe pokazuje da su Gospod Isus i njegovi učenici učili da spasenje dolazi jedino kroz veru u Hristovo ime.

Ti isti izvori dalje svedoče da su Isus i njegovi apostoli objavljivali da je on božanski Sin Čovečiji i jedinstveni Sin Božji koji sedi ustoličen s desne strane Boga kao Gospod svega stvorenja. Oni čak tvrde da je Bog postavio Isusa da sudi celom svetu, određujući time večnu sudbinu svakog pojedinca.

Kao da to nije dovoljno izuzetno, najraniji vernici (od kojih je većina bila monoteističkih Jevreja!) obožavali su Isusa, pa su mu se čak i molili prizivajući samo njegovo ime, na isti način na koji su starozavetni svetitelji obožavali i prizivali Jahvea!

Sve to stavlja Williamsa u prilično nezavidan položaj. Islamska teologija razlaže učenje o monoteizmu na tri glavne kategorije, od kojih se sve moraju održati da bi čist monoteizam postojao:

Tauhid al-Rububiyyah. Alah je jedini stvoritelj, izdržavatelj i suvereni gospodar koji nikome ne dopušta da učestvuje u njegovoj vlasti nad stvorenjem:

„Jevreji i hrišćani kažu: „Mi smo deca Allahova i Njegovi miljenici.“ Reci: „Pa zašto vas On kažnjava zbog vaših greha?“ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će da oprosti, a koga hoće On će da podvrgne patnji. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i kod Njega je konačno odredište.“ S. 5:18 Hilali-Khan

„I reci: „Sva hvala Allahu Koji Sebi nije uzeo deteta i Koji u vlasti nema sličnog, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći“ – i istinski Ga veličaj!“ S. 17:111 Y. Ali

Tauhid al-Uluhiyyah/Ibaadah. Svi činovi obožavanja, prizivanja i molitve treba da budu upućeni jedino Alahu. Zapravo, Kuran izričito uči muslimane da prizivaju Alaha i da se obraćaju samo njemu:

„A kada te sluge Moje za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni Meni odazovu i neka veruju u Mene, kako bi ispravnim putem krenuli.“ S. 2:186 Asad

„Džamije su radi Allaha, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“ S. 72:18 Hilali-Khan

Evo kako je pokojni Muhamed Asad preveo taj stih:

„Džamije su radi Allaha, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“

Tauhid al-Asma wa-Sifaat. Alah poseduje određena imena i svojstva, a takođe vrši i određene funkcije koje se ne mogu pripisati nikome drugom. Na primer, jedno od Alahovih imena jeste „Sudija“, budući da će on na Sudnji dan biti onaj koji određuje sudbinu svakog pojedinog stvorenja:

Al-Hakam: Sudija

Arbitar; Alah sudi i njegova presuda se ne može poništiti.

Al-Hakam je jedno od Devedeset devet imena.

„Reci: „Ko vas iz strahota na kopnu i na moru izbavlja kada mu se i javno i tajno ponizno molite: 'Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo da budemo zahvalni!'““ (6:63)

„Zatim ćete se svi vratiti Meni, i Ja ću suditi među vama o onome u čemu ste se razilazili.“ (3:55) (Aisha Bewley, The Divine Names)

Budući da Kuran tvrdi da Hristos nije Bog i da su Isusovi učenici bili muslimani (K. 3:52, 59; 5:17, 72-75, 111), to znači da bi apostoli verovali i zastupali upravo ovo shvatanje monoteizma koje su objavili Muhamed i njegovi sledbenici.

Međutim, Hristos i njegovi sledbenici učili su da Isus učestvuje u suverenoj vladavini Boga (al-Rububiyyah), prima obožavanje koje pripada Bogu (al-Uluhiyyah/Ibaadah), a takođe vrši i razne božanske funkcije i poseduje određena svojstva koja pripadaju jedino Bogu (al-Asma wa-Sifaat).

Dakle, Muhamed je bio potpuno u zabludi kada je tvrdio da su svi Hristovi učenici bili muslimani. Williams mora da postupi pošteno i osudi Muhameda kao lažnog proroka koji je izvrnuo istinsku poruku Hrista i njegovih najranijih sledbenika!

Za više o Očenašu i oproštenju grehova preporučujemo ovaj članak.

Sada je vreme da otkrijemo pravog spasitelja islama.