Još dokaza da Isus i njegovi učenici nisu učili islam

Budući da Kuran tvrdi da su Hristovi sledbenici svi bili muslimani (K. 3:52; 5:111), to znači da bi oni usvojili i zastupali osnovne postavke islamske teologije, naročito one koje se tiču prirode Boga.

Stoga smo odlučili da pružimo dodatne dokaze iz novozavetnih dokumenata da Isus i njegovi učenici nikako nisu bili muslimani.

Od ključne je važnosti imati na umu činjenicu da islamska učenost monoteizam, nazvan tevhid, u osnovi deli na tri glavne kategorije ili podskupa. To su:

Tevhid se obično deli na tri kategorije: tevhid al-rububijja, tevhid al-uluhijja i tevhid al-esma ve-l-sifat. Širk se može javiti u svim ovim kategorijama tevhida.

1. Širk u rububijji. Budući da tevhid al-rububijja podrazumeva potvrđivanje Postojanja i Dela Alahovih, postoji više načina na koje se širk može javiti u rububijji.

a. Širk poricanjem. Do njega može doći na jedan od tri načina:

i. Poricanje da stvorenje ima Stvoritelja. To je bilo verovanje faraona, koji je doveo u pitanje samo postojanje Alaha…

„A ko je Gospodar svetova?“ [sura al-Šu'ara: 23].

Ovo je takođe verovanje ateista, komunista i drugih filozofija koje poriču postojanje stvoritelja.

ii. Poricanje savršenog postojanja Alaha poricanjem svih Njegovih Imena i Svojstava. Poričući Alahova Imena i Svojstva, čovek zapravo poriče Alahovo Gospodstvo, čak i ako ta osoba verbalno priznaje postojanje boga. To je tako zato što je poricanje svih svojstava bilo čega poricanje postojanja te stvari. Sve što postoji mora biti okarakterisano određenim svojstvima koja ga izdvajaju od drugih predmeta; jedino je nepostojeće izvan svakog pripisivanja. Dakle, poricanje svih [sic] Alahovih Imena i Svojstava jeste u suštini poricanje samog Alaha. Takav je slučaj sa većinom filozofa (naročito ranih Grka) i sa starom sektom džehmija.

iii. Poricanje prava na koja On ima pravo po savršenstvu svoje Prirode. Primeri toga uključuju: tvrdnju da je On jedno sa stvorenjem, ili da je svet kakav ga poznajemo postojao od večnosti. Tvrdnja onih koji šire teoriju vahdet al-vudžud, poput Ibn Arabija, al-Haladža i drugih ekstremnih sufijskih škola mišljenja, u stvarnosti protivreči verovanju u postojanje Alaha. Isto tako, tvrdnja mnogih filozofa, uključujući Ibn Sinu, da je svet postojao od večnosti, poništava verovanje u Alahovo Gospodstvo. Ako Alah nije stvorio svet, ko ga je onda stvorio?

b. Širk potvrđivanjem. Do njega dolazi kada neko potvrdi postojanje drugog Stvoritelja ili Gospoda pored Alaha. Primer ove vrste širka jeste tvrdnja zoroastrijanaca da postoje dva stvoritelja: Ahriman, stvoritelj svega dobrog, i Ahura Mazda, stvoritelj svega zla. Izvesne ekstremne pseudomuslimanske sekte delimično upadaju u ovu vrstu širka kada stvorenim bićima pripisuju moći koje pripadaju Alahu. Na primer, i šiiti i ekstremni sufije smatraju da njihove verske vođe upravljaju određenim aspektima stvorenja. Oni veruju da ti ljudi imaju moć da daju život i da ga oduzmu, ili da podare neku ovozemaljsku korist, ili da spreče da se dogodi neko zlo. Tako, pripisujući te moći gospodstva (rububijje) nekome drugom osim Alahu, ove grupe zapravo čine jednu vrstu velikog širka.

2. Širk u uluhijji. Pojam tevhid al-uluhijja iziskuje da se svaki pojedini čin obožavanja usmeri ka Alahu i samo ka Alahu. Stoga je usmeravanje bilo kog čina ka nekome drugom osim Alahu primer širka u uluhijji. Primeri činova obožavanja koji pripadaju jedino Alahu jesu dova, molitva, padanje ničice, zaveti i zakletve. Širk u uluhijji najrasprostranjenija je vrsta širka među ljudima. To je zato što većina čovečanstva potvrđuje postojanje jednog Stvoritelja, a ipak činove obožavanja usmerava ka nekome drugom osim ka Njemu. Tako hrišćani, iako veruju u Boga „Oca“, većinu svog obožavanja usmeravaju ka Isusu Hristu.

Iako je pravilo među nemuslimanima da obožavaju Alaha i nekog drugog pored Alaha (poput hrišćana), moguće je i da određene grupe i religije uvek obožavaju nekoga drugog osim Alaha. Tako, na primer, većina budista ne obožava Stvoritelja, već iskazuje poštovanje statuama. Isto tako, izvesne ekstremne sufijske grupe se nikada ne obraćaju neposredno Alahu, već svoje činove obožavanja usmeravaju ka svetiteljima i prorocima.

3. Širk u esma ve-l-sifat. Pojam tevhid al-esma ve-l-sifat podrazumeva potvrđivanje Alahovih Najlepših Imena i Savršenih Svojstava. Dakle, širk ove kategorije može se javiti na više načina:

a. Upoređivanjem Alaha sa stvorenjem. Na primer, tvrdnja Jevreja i hrišćana da se Alah „umorio“ nakon stvaranja nebesa i zemlje, ili da je „zaboravio“ izvesne stvari, primeri su širka u esma ve-l-sifat.

b. Upoređivanjem stvorenja sa Alahom. Kada se stvorenju pripišu Imena ili Svojstva koja pripadaju isključivo Alahu, dolazi do širka. Dakle, tvrditi da izvesni svetitelj sve zna, ili da može čuti molbu bilo kog poklonika, zapravo je širk u esma ve-l-sifat.

c. Izvođenjem imena idola iz Alahovih Imena. To je bila praksa starih Arapa iz doba džahilijje, jer su svog idola al-Lat nazvali feminizacijom imena „Alah“, i al-Uza feminizacijom imena al-Aziz, i al-Manat od al-Manan.

Ova podela, baš kao i tri kategorije tevhida, može se izvesti i zaključiti iz raznih tekstova Kurana i sunneta. Kuran izričito opisuje širk u sve tri ove kategorije. U jednom stihu Alah kaže…

„Reci: Pozovite one za koje tvrdite [da su božanstva] pored Alaha. Oni ne poseduju ni koliko trun [vlasti] na nebesima ni na zemlji, niti u tome imaju bilo kakvog udela (širk), niti On [Alah] ima ikakvih pomagača [među njima]“ [sura Saba'; 22]

U ovom stihu spominje se širk u rububijji, jer im Alah poriče bilo kakvu vlast ili vlasništvo nad nebesima i zemljom.

Stih koji spominje širk u uluhijji jeste…

„Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarem – neka čini dobra dela i neka u obožavanju svoga Gospodara nikoga ne pridružuje (jušrik)“ [sura al-Kahf; 110]

U ovom stihu Alah upozorava ljude da ne upadnu u širk u uluhijji usmeravanjem činova obožavanja ka nekome drugom osim ka Njemu.

Širk u esma ve-l-sifat takođe se često poriče u Kuranu. Na primer, Alah kaže…

„I On ni sa kim ne deli (jušrik) svoju vlast propisivanja“ [sura al-Kahf; 26]

I On kaže…

„I niko Mu ravan nije“ [sura al-Ihlas; 4]

Tako Alah poriče postojanje bilo kakvog sudruga koji Mu je nalik, ili koji ima Njegova Imena i Svojstva. (A__n Explanation of Muhammad ibn 'Abdul Wahhab's Kashf al-Shubuhat - Critical Study of Shirk, prevod i komentar Abu Ammaar Yasir Qadhi [Al-Hidaayah Publishing & Distribution, Birmingem, Velika Britanija], 6. The Categories of Shirk, 1. Shirk in Relation to the Categories of Tawhid, str. 35-38; podebljani naglasak naš)

Stoga, da su Isus i njegovi sledbenici zaista bili muslimani, oni bi zasigurno prihvatili ove kategorije tevhida. To znači da ne bi trebalo da očekujemo da nađemo novozavetne spise koji Hristu pripisuju suverenost, obožavanje i/ili isključiva imena i osobine Božanstva, naročito jer islam uči da on nije bio ništa više od ljudskog poslanika, doduše veoma poštovanog.

Međutim, ako je Hristos zaista tvrdio, i njegovi učenici zaista verovali, da je Isus bio/jeste Bog po suštini, onda će se to odraziti u tome što će mu oni pripisivati sve glavne kategorije tevhida.

S obzirom na rečeno, vreme je da vidimo da li novozavetni dokumenti predstavljaju muslimanskog Isusa, i da li ovi spisi prikazuju njegove sledbenike kako propovedaju islamski monoteizam onako kako su ga kasniji muslimanski teolozi shvatali i definisali.

**
1. Tevhid al-rububijja**

Iako Kuran objavljuje da vlast nad nebesima i zemljom pripada Alahu:

I Alahu pripada vlast nad nebesima i zemljom, i Alah nad svime ima moć. K. 3:189 Hilali-Khan

Njemu pripada sve što je na nebesima i sve što je na zemlji. I zaista, Alah je Bogat (Nezavisan od svega), Dostojan svake hvale. K. 22:64 Hilali-Khan

Hrišćansko Sveto pismo uči da je Hristos Suvereni Gospod celokupnog stvorenja i jedinstveni Sin Božji koji poseduje nebo i zemlju kao svoje pravo vlasništvo:

„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ Matej 28:18-20

Ovaj odlomak ne samo da potvrđuje da Hristos ima udela u Božjoj isključivoj vlasti nad stvorenjem (rububijja), već mu čak pripisuje imena i osobine Božanstva (al-esma ve-l-sifat), poput sveprisutnosti i svemoći. Dalje, prikazuje Hrista kako prima obožavanje od svojih učenika (uluhijja/ibada). Niti je ovo usamljen primer Isusovog obožavanja:

„Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Matej 11:27 – up. Luka 10:22

Govoreći da poznaje Oca na isti način na koji Otac poznaje njega, Isus u osnovi tvrdi da je sveznajući. Time što takođe kaže da jedino Otac poznaje Sina, Isus sebe prikazuje kao nepojmljivo Biće koje može poznavati samo neko ko ima beskonačan i sveznajući um.

Idemo dalje:

„A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari oni rekoše među sobom: Ovo je nasljednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasljedstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda.“ Marko 12:6-8

„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35

„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide,“ Jovan 13:3

„On će mene proslaviti, jer od mojega će uzeti, i javiće vam. Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:14-15

„I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:10

„Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:20-23

„Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:22

Hristos je čak prikazan kao Posrednik i Održavatelj celokupnog stvorenja radi koga sve postoji:

„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi.“ Kološanima 1:13-18

Dakle, Hristos je voljeni Sin koji poseduje sve što pripada Bogu!

To objašnjava zašto se za Božje carstvo kaže da je Sinovljevo carstvo:

„Jer znajte ovo, da nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljeđa u Carstvu Hrista i Boga.“ Efescima 5:5

„I sedmi anđeo zatrubi, i nastadoše gromki glasovi na nebu koji govorahu: Postade carstvo svijeta Carstvo Gospoda našega i Hrista njegovog, i carovaće u vijekove vijekova.“ Otkrivenje 11:15

„Drugu priču kaza im govoreći: Carstvo nebesko je kao čovjek što posija dobro sjeme na njivi svojoj. A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide. A kada niče usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj. Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme sijao na njivi svojoj? Otkuda, dakle, kukolj? A on im reče: Neprijatelj čovjek to učini. A sluge mu rekoše: Hoćeš li, dakle, da idemo da ga počupamo? A on reče: Ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime i pšenicu. Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snoplje da se sažeže, a pšenicu odvezite u žitnicu moju. Drugu priču kaza im govoreći: Carstvo nebesko je kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj. Ono je, istina, najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze i nastanjuju se na granama njegovim. Drugu priču kaza im: Carstvo nebesko je kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne. Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priča ništa im ne govoraše. Da se ispuni što je rečeno preko proroka koji govori: Otvoriću u pričama usta svoja, iskazaću sakriveno od postanja svijeta. Tada otpusti Isus narod, i dođe u kuću. I pristupiše mu učenici njegovi govoreći: Protumači nam priču o kukolju na njivi. A on odgovarajući reče im: Koji sije dobro sjeme, to je Sin Čovječiji; A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su Carstva, a kukolj sinovi su zla. A neprijatelj koji ga je posijao jeste đavo; a žetva je svršetak vijeka, a žeteoci su anđeli. Kao što se, dakle, kukolj sabira i ognjem sažiže, tako će biti na posljetku ovoga vijeka. Poslaće Sin Čovječiji anđele svoje, i sabraće iz Carstva njegova sve sablazni i one koji čine bezakonje. I baciće ih u peć ognjenu; ondje će biti plač i škrgut zuba. Tada će se pravednici zasjati kao sunce u Carstvu Oca svoga. Ko ima uši da čuje, neka čuje!“ Matej 13:24-30, 36-43

Ovde Isus sebe poistovećuje sa Vlasnikom njive, pri čemu je njiva svet. To znači da Isus tvrdi da je Vlasnik čitavog sveta, što je izričita tvrdnja o Božanstvu, budući da hebrejska Biblija svedoči da svet pripada Jahveu!

„Gospodnja je zemlja i što je god u njoj, vaseljena i sve što živi na njoj. Jer je on na morima osnova, i posred rijeka utvrdi je.“ Psalam 24:1-2

„Da ogladnim, ne bih tebi rekao, jer je moja vaseljena i sve što je u njoj.“ Psalam 50:12

Toliko o kuranskoj tvrdnji da Alah nema sina niti sudruga koji ima udela u njegovoj suverenoj vlasti i vlasništvu nad celim stvorenjem:

I reci: Hvala Alahu, koji nije sebi uzeo sina, i koji nema sudruga u Vlasti, niti ima ikakvog zaštitnika iz nemoći. I veličaj Ga svom veličinom. K. 17:111 Pickthall

RECI: „Zovite one [koje smatrate] da su pored Boga [obdareni božanskim moćima]: oni nemaju ni trunke moći ni na nebesima ni na zemlji, niti u tome [u upravljanju] imaju bilo kakvog udela, niti On [želi da] ima ijednog pomagača među njima.“ K. 34:22 Muhammad Asad

2. Tevhid al-uluhijja

Ne samo da su ljudi padali ničice u obožavanju pred Hristom uz njegovo odobrenje,

„I gle, dođe gubavac i klanjaše mu se govoreći; Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti.“ Matej 8:2

„Dok on tako govoraše njima, gle, knez jedan dođe i klanjaše mu se govoreći: Kći moja sad umrije; nego dođi i stavi na nju ruku svoju, i oživjeće.“ Matej 9:18

„Tada mu pristupi mati sinova Zevedejevih sa sinovima svojim klanjajući mu se i moleći ga za nešto.“ Matej 20:20

„A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se.“ Matej 28:9

„A kad vidje Isusa izdaleka, potrča i pokloni mu se. I povikavši iz sveg glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse Sine Boga Višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!“ Marko 5:6

„A oni mu se pokloniše i vratiše se u Jerusalim sa radošću velikom. I bjehu neprestano u hramu hvaleći i blagosiljajući Boga. Amin!“ Luka 24:52-53

„Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga i onaj koji govori s tobom, taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.“ Jovan 9:35-38

On sam je izjavio da je Božja volja da svi poštuju njega, Sina, na isti način na koji poštuju Oca:

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Jovan 5:22-23

Gospod Isus je čak rekao svojim sledbenicima da mogu da mu se mole neposredno kada se vrati Ocu, i da će on lično odgovoriti na sve njihove molbe i prizivanja:

„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14

To objašnjava zašto ga je rana Crkva prizivala u svojim molitvama i obožavanju:

„I kamenovahu Stefana koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse, primi duh moj! Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj! I ovo rekavši, usnu.“ Dela apostolska 7:59-60

„A Ananija odgovori: Gospode, čuo sam od mnogih za toga čovjeka koliko zla počini svetima tvojima u Jerusalimu. I ovdje ima vlast od prvosveštenika da veže sve koji prizivaju Ime tvoje. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sasud izbrani, da iznese Ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve; A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za Ime moje. I otide Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, poslao me je da progledaš i da se ispuniš Duha Svetoga. I odmah otpade od očiju njegovih kao krljušt, i progleda, i ustavši krsti se; I uzevši hranu, okrijepi se. I bi Savle nekoliko dana sa učenicima koji bijahu u Damasku. I odmah po sinagogama propovijedaše Isusa da je on Sin Božiji. A svi koji slušahu čuđahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što u Jerusalimu satiraše one koji prizivaju Ime ovo, i ne dođe li ovdje zato da ih vezane vodi prvosveštenicima? A Savle sve više jačaše, pa zbunjivaše Judejce koji žive u Damasku, dokazujući da je ovo Hristos.“ Dela apostolska 9:13-22

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

Međutim, muslimansko pismo je izričito jasno da se prizivanja i molitve upućuju Alahu, to jest Bogu:

Ako te Moje sluge pitaju o Meni, Ja sam blizu, odazivam se na poziv onih koji Me zovu. Zato neka se oni odazovu Meni i neka veruju u Mene, da bi bili na Pravom putu. K. 2:186

Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me i Ja ću vam se odazvati.“ Zaista, oni koji su previše oholi da bi Mi služili, ući će u pakao, poniženi. K. 40:60

A ipak su Isusovi sledbenici, koji su navodno bili muslimani, svi obožavali i prizivali svog vaskrslog Gospoda po njegovoj izričitoj zapovesti!

Ono što ovo čini prilično zanimljivim jeste to što je Muhamed izjavio da bi on bio prvi koji bi obožavao Božjeg Sina kada bi ga On imao:

Reci: „Ako Milostivi ima sina, onda sam ja prvi koji ga obožava. K. 43:81

Muhamed je mogao da uvidi da bi Bog, da ima Sina, taj Sin morao biti božanski, i stoga dostojan obožavanja.

I gle, upravo to su učenici i učinili!

„A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.“ Matej 14:33

I oni su shvatili da to što je jedinstveni Sin Božji znači da je Isus bio/jeste zaista božanski, i stoga dostojan njihovog obožavanja.

3. Tevhid al-esma ve-l-sifat

Za Hrista se kaže da poseduje Božju suštinu u svoj njenoj punini, budući da je tačan otisak Božje nestvorene supstance ili prirode:

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno, I vi ste ispunjeni u Njemu, koji je glava svakoga načalstva i vlasti;“ Kološanima 2:9-10

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ Jevrejima 1:1-3

Kao takav, Isus poseduje svaku bitnu osobinu i titulu Božanstva.

Na primer, za Isusa se kaže da je Svetlost sveta,

„Isus im opet reče, govoreći: Ja sam svjetlost svijetu; ko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ Jovan 8:12

Opis koji Kuran pripisuje Alahu:

Alah je Svetlost nebesa i zemlje. Poređenje Njegove svetlosti je kao udubljenje u kojem je svetiljka. Svetiljka je u staklu. Staklo je poput blistave zvezde. (Ta svetiljka) se pali od blagoslovenog drveta, masline ni istočne ni zapadne, čije bi ulje gotovo sijalo samo od sebe iako ga vatra ne bi dotakla. Svetlost nad svetlošću. Alah upućuje ka Svojoj svetlosti koga On hoće. I Alah govori ljudima u poređenjima, jer Alah sve zna. K. 24:35 Pickthall

Isus je takođe Istina, kao i Vaskrsenje i Život, koji daje večni život svima koji veruju u njega:

„Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:25-27

„Neka se ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. U kući Oca mojega stanovi su mnogi. A da nije tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripremim mjesto. I ako otidem i pripremim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da gdje sam ja, budete i vi. I kuda ja idem znate, i put znate. Reče mu Toma: Gospode, ne znamo kuda ideš; i kako možemo znati put? Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:1-6

Za njega se dalje kaže da je Onaj koji će vaskrsnuti mrtve u poslednji dan samim zvukom svog svesuverenog glasa, i koji će zatim pristupiti tome da svakome od njih sudi kako bi odredio njihovu večnu sudbinu!

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:21-23, 25-29

„A Isus im reče: Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće nikad ožednjeti. Nego vam rekoh: i vidjeli ste me, i ne vjerujete. Sve što mi daje Otac meni će doći; i onoga koji dolazi meni neću istjerati napolje. Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:35-40

Međutim, Kuran tvrdi da je Alah istina koja daje život mrtvima, i da će on biti taj koji će ih podići iz njihovih grobova da bi im sudio:

To je zato što Alah, On je Istina, i On je Taj koji daje život mrtvima, i On je Taj koji sve može. I zaista, Čas dolazi, u to nema sumnje, i zaista će Alah vaskrsnuti one koji su u grobovima. K. 22:6-7 Hilali-Khan

A nevernici neće prestati da sumnjaju u to, dok im Čas ne dođe iznenada, ili dok ih ne snađe kazna nerodnog dana. Vlast toga dana pripadaće Bogu, i On će presuditi među njima. Što se tiče onih koji veruju i čine dela pravednosti, oni će biti u Vrtovima Blaženstva. K. 22:55-56 Arberry

To je zato što je Alah Istina, a ono što oni prizivaju pored Njega – to je laž, i zato što je Alah Uzvišeni, Veliki. K. 22:62 Shakir

To nije sve. Isus je čak sebe nazvao Prvim i Poslednjim, i Živim koji je umro i vratio se u život da bi živeo doveka:

„I kad ga vidjeh, padoh k nogama njegovim kao mrtav, i On položi desnu ruku svoju na me govoreći: Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji I Živi; i bijah mrtav i evo živ sam u vijekove vijekova, i imam ključeve od smrti i od pakla.“ Otkrivenje 1:17-18

A ipak muslimansko pismo kaže da je Alah taj koji je prvi i poslednji, kao i živi koji ne umire:

I uzdaj se u Živoga koji ne umire, i slavi Njegovu hvalu. Dovoljan je kao Poznavalac greha Svojih robova, K. 25:58 Pickthall

On je Prvi i Poslednji, i Vidljivi i Skriveni; i On sve zna. K. 57:3 Pickthall

S obzirom na sve rečeno, da li bi moglo biti jasnije da su Hristos i njegovi sledbenici zaista verovali i objavljivali da je Isus Bog u telu (iako on nije Otac niti Sveti Duh)? Kako je onda Kuran mogao da tvrdi da su Isus i njegovi učenici svi bili muslimani, kada je stvarnost ta da su njegovi sledbenici bili hrišćani koji su ga obožavali kao svog vaskrslog Gospoda i Spasitelja?

„Ako vas ruže za Ime Hristovo, blaženi ste, jer Duh Božiji, Duh slave i sile počiva na vama; oni, dakle, hule na njega, a vi ga proslavljate. Samo da niko od vas ne postrada kao ubica ili kradljivac ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove. No ako li kao hrišćanin, neka se ne stidi, već neka slavi Boga zbog tog udjela.“ 1. Petrova 4:14-16

„No uzrastajte u blagodati i u poznanju Gospoda našega i Spasa Isusa Hrista. Njemu slava i sada i u Dan vječni. Amin.“ 2. Petrova 3:18

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Toliko o tome da je Kuran reč Božja!

Povezani članci

Kuranska greška: Da li su učenici bili muslimani? [1. deo], [2. deo]

Više o islamskoj teologiji i Isusovim božanskim tvrdnjama