Izazov muslimanskom metafizičaru, 2. deo

Nastavljam sa svojim izazovima Džejku, takozvanom Metafizičaru: IZAZOV MUSLIMANSKOM METAFIZIČARU, DEO (https://www.samshmnthelogy.net/post/challenging-muslim-metaphysician-pt-1b).

AL-KURAN: VEČNI LOGOS POSTAJE KNJIGA!

Kao sunitski musliman, Džejk je obavezan da veruje da je Kuran nestvoreni govor Alaha (kalam Allah) koji je postao knjiga (kitab). Razlog je taj što je govor jedan od atributa (sifaat) Alaha, a budući da Alahovi atributi večno postoje u njemu, to znači da je Kuran neodvojivi deo samog Alahovog bića ili suštine (dhaat). Kao takav, Kuran ne može biti stvoren (makhluq), jer ništa što je unutarnje Alahovoj prirodi nije moglo nastati u određenom trenutku vremena.

Kao što je rekao sledeći muslimanski učenjak:

“Kuran je Božiji govor, koji je on izgovorio, i on je nestvoren. Ko zastupa suprotno, taj je džehmit, nevernik. A ko kaže: ‘Kuran je Božiji govor’, i tu se zaustavi ne dodajući ‘nestvoren’, govori još sramnije od ovog prvog. Isto tako, ko tvrdi da bi naši glasovi, naše učenje Kurana, bili stvoreni, a sam Kuran, pak, Božiji govor — i taj je džehmit. A ko sve te ljude ne proglasi nevernicima, i sam je kao oni.” (prema Ibn Abu Ya’la, Tabaqat al-Hanabila, prir. Muhammad Hamid al Fiqh, Kairo 1952, tom I, str. 29; prev. dr Christopher Heger)

Poznati islamolog F. E. Peters navodi reči muslimanskog učenjaka Ahmada Ibn Hanbala:

Kuran je Reč Boga i on nije stvoren. Nije pogrešno reći: „Nije stvoren“, jer Reč Boga nije odvojena od Njega, a ničega od Njega nema što bi bilo stvoreno. Čuvaj se rasprave o tome sa onima koji govore o toj temi i pričaju o „stvorenosti glasova“ i sličnim stvarima, kao i sa onima koji idu srednjim putem i kažu: „Ne znam da li je Kuran stvoren ili nestvoren, ali on je Reč Boga.“ Takav je kriv za versku novotariju, kao i onaj koji kaže: „Stvoren je“, jer to je Reč Boga, a ona nije stvorena. (Ahmad Ibn Hanbal, Creed) [WILLIAMS 1971:29] (Peters, Judaism, Christianity, And Islam: The Classical Texts and Their Interpretation [Princeton Uinversity Press, Princeton, NJ, 1990 paperback], str. 47; podebljanje moje)

Peters navodi još jedan muslimanski autoritet koji je izjavio:

Kuran je govorenje Boga, koje je jedan od Njegovih atributa. A Bog je u svim svojim atributima Jedan i sa svim svojim atributima je večan i nije uslovljen, (te je Njegovo govorenje) bez slova i bez glasova, nije razdeljeno na slogove ni na odlomke. Nije On, niti je drugo od Njega… (Isto; podebljanje moje)

Evo šta je jedan istaknuti selefijski sajt napisao povodom pitanja da li je Kuran stvoren:

Dokaz da Kuran nije stvoren jeste ajet (tumačenje značenja):

„Samo On raspolaže stvaranjem i odlučivanjem!“ [al-A’raaf 7:54]

Alah, dakle, opisuje stvaranje kao jedno, a zapovest kao drugo. Veznik podrazumeva da je druga pomenuta stvar različita, a Kuran je deo zapovesti, na osnovu dokaza iz ajeta (tumačenje značenja):

„Tako Mi i tebi objavljujemo Kur'an odredbom Našom. Ti nisi znao šta je Knjiga, niti si poznavao verske propise, ali smo je Mi učinili svetlom pomoću kojeg upućujemo one Naše sluge koje želimo.“ [al-Shoora 42:52]

Ako je Kuran deo naredbe ili zapovesti, koja je različita od stvaranja, onda on nije stvoren, jer da je stvoren, ova podela na kategorije ne bi bila ispravna. To je dokaz iz Kurana. (Islam Question & Answer 10153: Kuran je objavio Alah, on nije stvoren; podebljanje moje)

Ajet koji je ovaj sajt naveo zapravo se odnosi na Alahov Duh, jer arapska reč Ruh (napisana kao Rooh u gornjem citatu) znači Duh. Tako da nisu argumentovali samo za nestvorenost Kurana, već i za nestvorenost Duha! Uostalom, ako to što je Kuran deo Alahove zapovesti znači da je nestvoren, budući da Alahove zapovesti nisu deo stvorenja, onda i Duh mora biti nestvoren. To nas ostavlja sa Alahom, Njegovom Rečju (Kuranom) i Njegovim Duhom — svi su nestvoreni!

Čuveni sunitski muslimanski pisac GF Haddad, odgovarajući na suprotne šiitske tvrdnje, donosi niz citata poznatih muslimanskih učenjaka o nestvorenosti Kurana, među kojima su i sledeći:

Ahl al-Sunna se SVI DO JEDNOG slažu da je Kuran predpostojeći, predvečni, nestvoreni Govor Alaha Uzvišenog, na osnovu dokaza Kurana, sunneta i verom vođenog razuma.

U retkom primeru klasičnog kelamskog rezonovanja, imam Malik je dao najsažetiju formulaciju ovog učenja:

“Kuran je Govor Alaha, Govor Alaha dolazi od Njega, a ništa stvoreno ne dolazi od Alaha Uzvišenog.” Prenosi al-Dhahabi u Siyar A`lam al-Nubala’ (izd. Dar al-Fikr 7:416).

Hafiz Abu al-Qasim Ibn `Asakir rekao je u Tabyin Kadhib al-Muftari (izd. Dar al-Jil, str. 150-151): “Mu`tazile su rekle: ‘Govor Alaha Uzvišenog je stvoren, izmišljen i doveden u postojanje.’ Hašvije, koje Uzvišenom Alahu pripisuju telo, rekle su: ‘Slovni znaci (al-hurûf al-muqatta`a), materijali na kojima su ispisani, boje kojima su ispisani i sve što je između dve korice [kuranskih tomova] jeste bespočetno i predpostojeće (qadîma azaliyya). Al-Ash`ari je zauzeo srednji put između njih i rekao: Kuran je bespočetni govor Alaha Uzvišenog, nepromenjen, nestvoren, nije nastao u vremenu, niti je doveden u postojanje. Što se tiče slovnih znakova, materijala, boja, glasova, elemenata koji podležu ograničenjima (al-mahdûdât) i svega što u svetu podleže modalitetu (al-mukayyafât): sve je to stvoreno, nastalo i proizvedeno.”

Hafiz Abu Bakr al-Bayhaqi rekao je u al-Asma’ wa al-Sifat (izd. al-Kawthari, str. 265; izd. al-Hashidi 2:18), sa ispravnim lancem prenosilaca:

“Nešto što je Ibn Shaddad napisao predato je Abu Bakru al-Marwaziju, a sadržalo je rečenicu: „Moje izgovaranje Kurana je nestvoreno“, i od njega je zatraženo da to pokaže Ahmadu ibn Hanbalu radi potvrde. Ovaj je precrtao rečenicu i umesto nje napisao: “Kuran je, kako god da se upotrebi (haythu yusraf), nestvoren.”

“U drugom ispravnom predanju, Abu Bakr al-Marwazi, Abu Muhammad Fawran [ili Fawzan] i Salih ibn Ahmad ibn Hanbal posvedočili su kako Ahmad prekoreva jednog od svojih učenika po imenu Abu Talib rečima: “Da li ti ljudima govoriš da sam ja rekao: ‘Moje izgovaranje Kurana je nestvoreno’?” Abu Talib je odgovorio: “To sam rekao samo od sebe.” Ahmad reče: “Nemoj to govoriti – ni od mene, ni od sebe! Nikada nisam čuo nijednog učenog čoveka da to kaže. Kuran je Govor Alaha, nestvoren, na koji god način da se upotrebi.” Salih reče Abu Talibu: “Ako si ljudima rekao to što si rekao, sada idi i reci tim istim ljudima da je Abu `Abd Allah [imam Ahmad] zabranio da se tako govori.”” Kraj al-Bayhaqijevog predanja u al-Asma’ wa al-Sifat (izd. Kawthari, str. 265-266; izd. al-Hashidi 2:18). Ovo je ispravno predanje koje se nalazi i u knjizi Saliha ibn Ahmada al-Mihna (str. 70-71), u Manaqib al-Imam Ahmad Ibn al-Jawzija (str. 155) i kod Ibn Taymiyye u Majmu` al-Fatawa (12:360, 12:425).

Dokaz islama i obnovitelj petog hidžretskog veka, imam Abu Hamid al-Ghazzali, rekao je u svojim „Temeljima islamskog verovanja“ (Qawa`id al-`Aqa’id), objavljenim u njegovim Rasa’il i Ihya’ `Ulum al-Din, a delimično prevedenim u Reliance of the Traveller šejha Nuha Kellera i od strane gđe Ahmad Darwish na Mosque of the Internet:

“Kuran se čita jezicima, piše u knjigama i pamti u srcu, a ipak je nestvoren i bez početka, postojeći u Suštini Alaha, ne podležući deljenju niti odvajanju kroz svoje prenošenje u srce i na papir. Musa je čuo Govor Alaha bez glasa i bez slova, kao što pravednici vide Suštinu Alaha Uzvišenog na onom svetu, bez supstance i bez njenog kvaliteta.” Kraj reči al-Ghazzalija.

A imam al-Tahawi je o Kuranu rekao u svom „Verovanju Abu Hanife i njegovih drugova“: “On nije stvoren kao govor stvorenja.”…

Alah kaže: „A Njegova naredba, kada nešto hoće, jeste da samo za to kaže: „Budi!“ - I ono bude.“ -Yasîn 82

Ibn `Uyayna objašnjava: “Alah je razlikovao svoje Stvaranje od svoje Zapovesti. Njegova zapovest je ‘Budi’ (Kun).”

Alah kaže: „Ako nešto hoćemo, Mi samo za to kažemo: „Budi!“ I ono bude.“ – Sura An-Nahl 40

Šejh `AbdulQadir al-Jilani (Rahimahullah),* objašnjavajući da reč Alaha nije stvorena, kaže: “Alah (subhanehu Wa ta’ala) je rekao: „Samo On raspolaže stvaranjem i odlučivanjem!“; (Alah) je razlikovao svoje Stvaranje od svoje Zapovesti. Ako je Njegova Zapovest, koja je ‘Budi’ (Kun) i kojom On stvara svoje stvorenje, stvorena, to bi bilo ponavljanje bez ikakve koristi – kao da je On (Alah) rekao ‘Zaista, Njemu (pripada) stvaranje i stvaranje’; Alah (subhanehu Wa ta’ala) je daleko iznad toga da čini tako nešto.” Iz knjige Al-Ghunya li-Talibiy Tariq al-Haqq, tom 1, str. 59. (Nestvorenost božanskog govora, slavnog Kurana; podebljanje i velika slova moji)

O mutazilitima ću uskoro reći više. Haddad navodi:

Iz Futuhat al-Makkiyya:

[164] On – Uzvišeni – govori, ne nakon što je prethodno ćutao niti nakon pretpostavljene nemosti, govorom predvečnim i bespočetnim, kao i ostali Njegovi Atributi, bilo Njegovo znanje, volja ili moć. Govorio je Musau. Nazvao ga je [svoj govor] božanskim Darom (al-tanzîl), Knjigom psalama (al-zabûr), Torom i Jevanđeljem. [Sve to] bez slova (hurûf), glasova (aswât), tonova (nagham), niti jezika (lughât). Naprotiv, On je Tvorac glasova, slova i jezika. [2000-09-18] (Haddad, Ibn `Arabi o nestvorenosti Kurana)

Govoreći o Alahovim atributima, Haddad objašnjava:

Akida Ljudi Istine glasi:

sifaatu-l-Laahi laysat `ayna dhaatinAtributi Alaha nisu ni sama Suština,

wa laa ghayran siwaahu dha-nfisaaliniti su drugo od Njega, niti su odvojeni.

sifaatu-dh-Dhaati wa-l-af`aali turranA svi Atributi Suštine i Dela

qadiimaatun masuunaatu-z-zawaalijesu predpostojeći i bez kraja. [Iz pesme Bad’ al-Amali maturidijskog učitelja Siraj al-Din `Ali ibn `Uthmana al-Ushija (u. 569).] (Nestvorenost božanskog govora, slavnog Kurana; podebljanje moje)

Ima toga još mnogo:

35. Kuran je Reč Boga koja je proistekla iz Njega, bez modaliteta u svom izrazu. Poslao ju je svome poslaniku kao objavu. Vernici je kao takvu prihvataju doslovno. Oni su sigurni da je ona, u stvarnosti, Reč Boga, Uzvišenog i Slavljenog.

36. Za razliku od ljudskog govora, ona je večna i nestvorena. (The Creed of Imam Al-Tahawi (Al-Aqidah al-Tahawiyyah), preveo, propratio beleškama i uvod napisao Hamza Yusuf [Zaytuna Institute, 2007], str. 54; podebljanje moje)

73. Mi se ne prepiremo o Kuranu. Naprotiv, svedočimo da je on Reč Gospodara svetova, objavljena preko Pouzdanog Duha, koji ju je predao prvaku poslanika, Muhamedu. On je Reč Boga, Uzvišenog i Slavljenog. Nijedan ljudski govor mu nije ravan, i mi ne kažemo da je stvoren. (Isto, str. 64; podebljanje moje)

I:

Ahlul al-Sunnah izjavljuju sledeće: Verujemo da je atribut govora [Alahovog] Qadim al-Naw’ Hadith al-Ahad, što znači da je u svojoj suštini [Alahov Govor] Večan, a On govori kad god hoće i onako kako hoće.

Reći „Qadim al-Naw’“ znači da je Govor Atribut Božanske Suštine, dakle Večan, jer postoji zahvaljujući Njegovoj Suštini, koja nema ni kraja ni početka… Sledeći ajeti pružaju jasan i neoboriv dokaz Alahovog Govora, na način koji dolikuje Njegovom Veličanstvu i Vrhovništvu, a koji je večan, neprolazan i savršen Atribut Njegove Suštine.

Alah je rekao…

„A Allah je sigurno sa Mojsijem razgovarao.“ [al-Nisa’ (4):164]

Štaviše, Alah je rekao…

„Reči Gospodara tvoga vrhunac su istine i pravde; Njegove reči niko ne može da promeni i On je Svečujući i Sveznajući.“ [al-An’am (6):115]

“Utičem se Savršenoj Reči od zla onoga što je stvorio”.

“ništa mu ne bi naudilo dok ne krene sa tog konačišta.”

Sve je to dovoljan dokaz da se potvrdi atribut Govora Alaha, Uzvišenog.

Kuran je Reč Alaha (Kalam Allah), koju je On objavio svome robu i Poslaniku, da ostane kao izvor zakonodavstva za čovečanstvo do Sudnjeg dana. Njome je opisao Sebe, dodajući je [kao genitiv] svome Imenu, u ajetu…

„Ako te neki neznanobožac zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove reči, a potom ga otpremi na sigurno mesto za njega. To je zato što su oni narod koji ne zna.“ [al-Taubah (9):6]

Stoga se onaj ko tvrdi da je Kuran stvoren smatra nevernikom, prema dokazima ustanovljenim svim navedenim ajetima.

Svi učenjaci i egzegete specijalizovani za pravo i hadis saglasni su konsenzusom da je onaj ko kaže da je Kuran stvoren nevernik. Većina učenjaka je takođe izjavila da je onaj ko kaže da je njegovo izgovaranje Kurana stvoreno novotar [za razliku od drugih učenjaka koji su takvu osobu proglašavali nevernikom]. Što se tiče onih koji po ovom pitanju sede na dve stolice – niti tvrde da je Kuran stvoren, niti potvrđuju da je Kuran Reč Alaha – i oni se svrstavaju u novotare.

Imam Ahmad [ibn Hanbal] i Ahlu’l-Sunnah wa’l-Jama’ah bili su čvrsti po ovom pitanju, ne pokazujući trpeljivost ni prema kome ko nije zauzeo odlučan stav. Štaviše, napustili su one učenjake koji su tvrdili da je njihovo izgovaranje Kurana stvoreno, a takođe su odvraćali i upozoravali ljude da od njih ne uče niti primaju znanje. Razlog za njihovu snažnu reakciju i čvrst stav protiv tih učenjaka bio je da se zatvore vrata zlonamernima koji bi takvu izjavu iskoristili da manipulišu Kuranom. To je zato što je izgovaranje u ovom slučaju dvosekli mač: s jedne strane, to je radnja koju obavlja čovek, a s druge strane, izgovaranje obuhvata i sam Kuran, koji je Reč Alaha.

Zato je imam Ahmad ibn Hanbal govorio ljudima da ne posećuju al-Husayna ibn ‘Alija al-Karabisija i da ne uzimaju znanje od njega, i zabranio je Dawudu al-Zahiriju, koji nije zauzeo stav po ovom pitanju, da mu dolazi; slično je postupio i sa Ya’qubom al-Dawraqijem i drugim učenjacima istog držanja. To je razlog zašto je autor napisao: „[Takođe se zahteva] da je Kuran Govor Alaha, da nije ni (makluq) stvoren tako da bi na kraju iščezao, niti (sifah) atribut nečega stvorenog što stoga mora doći svome kraju (yanfadh).“ (The Creed of Ibn Abi Zayd Al-Qayrawani: being a translation of Muqaddimah al-Risalah ibn Abi Zayd al-Qayrawani, imama Abu Muhammada ‘Abdullaha Ibn Abi Zayda al-Qayrawanija [310 – 389 AH], sa komentarom šejha Ahmada ibn Yahye al-Najmija [u. 1429 AH] [Dar As-Sunnah Publishers, Birmingham, U.K.: prvo izdanje, 2012], str. 68-73; podebljanje moje)

Vehabijski selefijski polemičar Jalal Abualrub piše:

Kuran je Govor Alaha, nije stvoren

Kuran je govor Alaha, objavljen, nestvoren, bez obzira na to kako se uči, kako se piše i na koji god način i gde god da se uči. Ono što je zapisano iz Kurana jeste upravo to, tj. Kuran; ono što se čita iz Kurana jeste upravo to, tj. Kuran; ono što se uči iz Kurana jeste upravo to, tj. Kuran. Govor Alaha je qadim****, nije stvoren, bez obzira na način i oblik u kojem se Kuran predstavlja. To je Govor Alaha, nije stvoren, ni nov, ni načinjen, niti je fizički entitet, niti fizička stvarnost, niti materijalni entitet. Naprotiv, on je atribut od atributa Alahove suštine. Nije sličan nijednoj stvorenoj stvari.

Atribut Govora

Alah je kadar, i uvek će biti kadar, da govori. (Nije dopušteno razdvajati to dvoje [tj. Alaha i Njegov Govor] na način koji negira Njegove Atribute)12. Ponekad se on čuje neposredno od Alaha, slavljen neka je On, a ponekad od onoga ko ga čuje neposredno od Alaha [kao što je anđeo Džibril]. Ko ga čuje neposredno od Alaha, čuje ga neposredno, bez ikakvog posrednika ili prevodioca, kao naš Poslanik Muhamed, kada mu je Alah govorio neposredno u noći al-Miradža. Alah je takođe govorio Musau kada je bio na gori Tur. Slično tome, onaj kome Alah odluči da govori među svojim anđelima, čuje Njegov govor neposredno od Njega. Oni koji ne spadaju u navedene kategorije čuju Alahov qadim__13 govor uistinu od onoga ko im ga uči [od Alaha]14. Alahov Govor sastoji se od razumljivih slova i glasa koji se čuje.15

12 Nisam mogao tačno da utvrdim šta je Imam ovde mislio, ali možda je mislio na to da je Alahov Atribut Govora uvek prisutan u Njemu, jer On govori OD VEČNOSTI, kad god hoće i na koji god način hoće. Alah takođe započinje govor kad god hoće, kao što je Alah rekao: „I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihovog kojoj se, slušajući je, ne podsmehuju“ [21:2] Ibn Kathir je rekao: „‘Nedavna’, ili ‘Nova’, znači nova u pogledu njenog objavljivanja.“ Vidi Tafsir al-Qur’an al-‘Adhim, 3/231, izdanje Mu’assasat ar-Rayyan.

13[N. prev.] Ova izjava Imama ima drugačije značenje, dok su učenjaci poput Ibn Taimiyye pojasnili šta qadim znači kada se upotrebljava u odnosu na Alahov Govor. Autor je taj termin upotrebio u njegovom doslovnom obliku, a Alah najbolje zna, u značenju da je qadim ono što je ranije izgovoreno. Qadim doslovno znači: staro, pre, drevno, prethodno itd.

14 [N. prev.] To jest, kao što je Poslaniku Muhamedu data Objava. Alah je izgovorio Kuran anđelu Džibrilu, koji ga je izgovorio Poslaniku Muhamedu. U stvarnosti, kao što Imam ovde kaže, Alahov Poslanik ga je čuo na qadim način, u smislu da je Alah već govorio pre nego što ga je Poslanik Muhamed čuo. (Kitab al-I’tiqad (The Book of Creed), imama Abu al-Husaina Muhammada bin al-Qadhija Abu Ya’le al-Hanbalija, provera teksta i komentar šejha Muhammada bin ‘Abd ar-Rahmana al-Khumaiyisa (vanredni profesor na Univerzitetu Muhammad bin Sa’ud), preveo Amr bin Jalal Abualrub [Madinah Publishers and Distributors, prvo izdanje: 2012], str. 17-18; podebljanje i velika slova moji)

Muslimanima se čak pretilo smrću ako poreknu da je Kuran nestvoren i večan. Na primer, čuveni muslimanski pravnik Qadi ‘Iyad navodi reči muslimana po imenu Malik:

Rekao je o onome ko kaže da je Kuran stvoren: “On je nevernik, pa ga ubijte.” U verziji Ibn Nafi’a rekao je: “Treba ga išibati, bolno istući i utamničiti dok se ne pokaje.” U verziji Bishra ibn Bakra at-Tinnisija nalazimo: “On se ubija i njegovo pokajanje se ne prihvata.” (Qadi ‘Iyad Musa al-Yahsubi, Muhammad Messenger of Allah (Ash-Shifa of Qadi ‘Iyad), prevela Aisha Abdarrahman Bewley [Madinah Press, Inverness, Scotland, U.K. 1991; treće izdanje, meki povez], str. 419; podebljanje moje)

I:

Kuran je večan, dok je njegov oblik (tj. arapski jezik i knjiga u kojoj je zapisan) vremenit. Zapravo, u ranoj islamskoj istoriji smatralo se bogohulnim reći da je Kuran stvoren, a halifa Al-Mutawakkil (u. 850. n. e.) otišao je toliko daleko da je „propisao smrtnu kaznu za svakoga ko bi učio da je Reč Boga (tj. Kuran) stvorena“. (John Alden Williams, ur., Islam [New York: George Braziller, 1962], str. 179)

ISLAMSKA VERZIJA ISUSA I MUSLIMANSKI ARIJANCI?

U upadljivoj sličnosti sa hrišćanstvom i pojavom arijanstva u četvrtom veku n. e., koje je učilo da je predljudski Hristos bio prvo od Božjih stvorenja, islam je imao svoje arijance kada je reč o prirodi Kurana.

Grupa muslimana pojavila se početkom 9**. veka n. e., snažno pod uticajem grčke logike i filozofije (baš kao i Džejk), i stoga je odbacila shvatanje da je Kuran nestvoren, jer su verovali da to ugrožava jednoću Alaha. Oni su čak uporedili to verovanje o Kuranu sa hrišćanskim razumevanjem Isusa kao nestvorene Reči (Logosa) koja je postala telo! Ti muslimanski logičari nazivaju se mutazilitima.**

Ono što ovo čini prilično ironičnim jeste to što je taj spor doveo čak i do nasilja i ubistava, kao što priznaje islamolog Cyril Glassé:

“Temeljno je učenje islama da je Kuran, kao govor Boga, večan i nestvoren u svojoj suštini i smislu, a stvoren u svojim slovima i glasovima (harf wa jarh). Tvrdilo se da je učenje o nestvorenom Kuranu bilo posledica izloženosti hrišćanskoj dogmi o Logosu; da su, kao što su hrišćani odredili Isusa kao Reč Boga i kao onoga koji ima dve prirode, jednu ljudsku i jednu Božansku u jednoj ličnosti, tako i muslimani po analogiji preneli to učenje na Kuran kao Reč Boga koja je postala knjiga. Muslimani su zaista bili svesni hrišćanskog učenja; halifa al-Ma’mun (u. 218/833), koji je podržavao mutazilitsku teoriju da je Kuran stvoren, pisao je jednom od svojih namesnika da verovanje u nestvorenost Kurana liči na hrišćane kada tvrde da Isus nije stvoren zato što je bio ‘Reč Boga’. Tokom kratkotrajne mutazilitske prevlasti, koja je počela u halifatu al-Ma’muna, verovanje u nestvoreni Kuran bilo je privremeno suspendovano, što je izazvalo žestoko protivljenje. Kuran je proglašen stvorenim, a oni koji su se protivili tom gledištu bili su progonjeni tokom inkvizicije zvane mihna (212-232/833-847), koja je ispitivala verovanja verskih autoriteta. Ipak, pravnici i sudije čvrsto su branili dogmu o nestvorenom Kuranu i negovali je, kada je bilo potrebno, u tajnosti. Ibn Hanbal je otišao i dalje i izjavio da je Kuran nestvoren ‘od korica do korica’, to jest i u svojim slovima i u svojim glasovima. U tome svakako nije nameravao da podražava monofizite, ali je zbog svojih uverenja bio išiban. Kada je mihna okončana, učenje o nestvorenosti je obnovljeno i od tada u sunitskom svetu nije osporavano. Haridžije se u ovoj tački razlikuju od sunita, i u njihovim dogmama Kuran je u potpunosti stvoren, što važi i za šiite, kako dvanaestoimamske tako i zejdijske, čija je teologija na mnogo načina produžetak mutazilitske.” (Glassé, The Concise Encyclopedia of Islam, [Harper San Francisco, drugo izdanje 1991, 1999], str. 231-232; podebljanje moje)

John L. Esposito, profesor islamskih studija na Univerzitetu Džordžtaun, takođe pominje mutazilitska gledišta o Kuranu i Božjim atributima:

Mutazile su se sukobile sa većinom uleme oko učenja o božanskim atributima ili imenima Boga i o večnoj, nestvorenoj prirodi Kurana. Oba verovanja smatrana su protivrečnim i takvim da ugrožavaju Božju jednoću (islamski apsolutni monoteizam). Kako bi jedan, transcendentni Bog mogao imati mnoštvo božanskih atributa (vid, sluh, moć, znanje, volju)? Mutazile su tvrdile da kuranske odlomke koji potvrđuju Božje atribute treba razumeti metaforički ili alegorijski, a ne doslovno. Ne činiti tako značilo bi upasti u antropomorfizam, ili još gore, u širk, pridruživanje ili politeizam. Slično tome, islamsko učenje da je Kuran govor ili reč Boga ne bi trebalo shvatati doslovno, jer kako bi i Bog i Njegova reč mogli biti večni i nestvoreni? Rezultat bi bila dva božanstva. Mutazile su metaforički tumačile one kuranske tekstove koji su govorili o Kuranu kao predpostojećem na nebu. Nasuprot većinskom mišljenju, učile su da je Kuran stvorena reč Boga, koji je njen nestvoreni izvor. Mutazilitsku kritiku onih poput Ahmada ibn Hanbala, koji su verovali u večnost Kurana, vešto je sažeo halifa Mamun u pismu svome namesniku:

Sve osim Njega jeste stvorenje iz Njegovog stvaranja – nova stvar koju je On doveo u postojanje. [Ovo izopačeno mišljenje oni zastupaju] iako Kuran jasno govori o tome da je Bog stvorio sve stvari, i to dokazuje tako da isključuje svaku razliku u mišljenju. Oni su, dakle, poput hrišćana kada tvrde da Isa bin Maryam [Isus, sin Marijin] nije stvoren zato što je bio reč Boga. Ali Bog kaže: „Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku“, a objašnjenje toga glasi: „Zaista, Mi smo ga stvorili“, baš kao što Kuran kaže: „a od njega je ženu njegovu stvorio da se uz nju smiri“ (Esposito, Islam The Straight Path [Oxford University Press, New York Oxford: tvrdi povez, treće izdanje], str. 71-72; podebljanje moje)

Thomas W. Lippman u vezi sa mutazilitima izjavljuje:

… Oni su takođe odbacili dogmu da je Kuran nestvorena reč Boga, suvečna s Njim. Mutaziliti su govorili da to gledište ugrožava jednoću Boga. U devetom veku halifa al-Mamun je uzdigao mutazilizam na status zvaničnog verovanja. Objavio je da je Kuran Bog stvorio i da nije suvečan s Njim. Provera pravovernosti bio je odgovor na pitanje da li je Bog stvorio sve stvari, uključujući i Kuran**. Odgovor „ne“ donosio je mučenje i tamnicu**, a halifa je odredio da sve sudije moraju prihvatiti novo učenje. Mutazilizam, koji je potekao iz racionalizma, tako se ispoljio kao neliberalan i represivan, a nakon smrti al-Mamuna njegovi naslednici su ga potiskivali jednako energično kao što ga je on bio nametnuo. Rasprava o večnosti Kurana od malog je značaja za praksu običnih muslimana danas; ali ona pokazuje u kojoj je meri islam, u osnovi jednostavna i nedvosmislena vera, prošao kroz isti proces samopreispitivanja kao i hrišćanstvo. Pitanja racionalizma i duhovnosti, božanskog sveznanja i ljudske slobode nikada nisu konačno rešena. (Lippman, Understanding Islam: An Introduction To The Muslim World [A Plume Book: oktobar 2002, treće revidirano i dopunjeno izdanje], str. 74; podebljanje moje)

Annemarie Schimmel, još jedno stručno ime u islamologiji, piše:

Problem prirode Hrista, tako središnji u dogmatskom razvoju rane crkve, uticao je, na izvestan način, i na razvoj islamske dogme. Označavanje Hrista kao logosa, kao Reči Boga, „rođenog, ne stvorenog“, najverovatnije je uticalo na islamske teorije o Kuranu, koji muslimani smatraju nestvorenom Rečju Boga. Fenomenološki gledano, Kuran u islamskoj dogmatici ima isti položaj koji Hristos ima u hrišćanstvu. Harry A. Wolfson je stoga skovao termin „inlibracija“, „Reč koja je postala Knjiga“, nasuprot hrišćanskom pojmu ovaploćenja, „Reč je postala telo“. To objašnjava zašto su teolozi isticali označavanje Muhameda kao ummi; taj termin, koji je prvobitno verovatno značio „prorok poslat neznabošcima“, tumačen je kao „nepismen“. Poslanik je morao biti posuda neuprljana spoljašnjim znanjem da bi se Reč inlibrirala, baš kao što je Marija morala biti devica da bi bila čista posuda za ovaploćenje Reči. To jest, Kuran je mnogo više od puke knjige… (Schimmel, Islam – An Introduction [State University of New York Press, Albany 1992], str. 74-75; podebljanje moje)

Yusuf K. Ibish je u članku pod naslovom „Musliman živi po Kuranu“ izjavio:

Još nisam naišao na zapadnog čoveka koji razume šta je Kuran. To nije knjiga u uobičajenom smislu, niti je uporediva sa Biblijom, bilo sa Starim bilo sa Novim zavetom. To je izraz Božanske Volje. Ako želite da ga uporedite sa nečim u hrišćanstvu, morate ga uporediti sa samim Hristom. Hristos je bio izraz Božanskog među ljudima, otkrivenje Božanske Volje. To je ono što je Kuran. Ako želite poređenje za ulogu Muhameda, bolje bi u tom pogledu bilo poređenje sa Marijom. Muhamed je bio nosilac Božanskog, kao što je i ona bila nosilac … Ima zapadnih orijentalista koji su svoj život posvetili proučavanju Kurana, njegovog teksta, analizi njegovih reči, otkrivajući da je ova reč abisinska, a ona grčkog porekla… Ali sve je to nebitno. Kuran je bio božanski nadahnut, zatim je sabran, i ono što sada imamo jeste izraz Božje Volje među ljudima. To je ono što je važno. (Charris Waddy, The Muslim Mind [New York: Longman, 1976], str. 14)

U svom delu Ideals and Realities of Islam****, muslimanski učenjak Seyyed Hossain Nasr primetio je da,

Reč Boga u islamu jeste Kuran; u hrišćanstvu to je Hristos… Da se ova analogija povuče dalje, može se ukazati na činjenicu da Kuran, budući da je Reč Boga, stoga odgovara Hristu u hrišćanstvu, a oblik ove knjige, koji je, kao i sadržaj, određen odredbom na nebu, u izvesnom smislu odgovara telu Hristovom. Oblik Kurana jeste arapski jezik, koji je, religijski govoreći, neodvojiv od Kurana kao što je telo Hristovo neodvojivo od samog Hrista. Arapski je svet u smislu da je sastavni deo kuranske objave, čiji sami glasovi i izgovori igraju ulogu u obrednim činovima islama. (Nav. delo [London: George Allen & Urwin, 1975], str. 43-44; podebljanje moje)

Još jedan ugledan muslimanski učenjak, Mahmoud M. Ayoub, govoreći o Muhamedovom odnosu prema Kuranu, kaže:

… da reči koje je Muhamed preneo svome narodu nisu bile njegove, već mu ih je objavio Bog. Time se takođe podrazumeva da njegov um nije bio zagađen ljudskom mudrošću. Naprotiv, bio je čista posuda za božansku reč na isti način na koji Marijino devičanstvo za hrišćane znači da je njeno telo bilo čista posuda podobna da primi Hrista, Reč Boga.

Zapravo, postoji zanimljiva paralela između Hrista i Kurana. Hristos je, za hrišćane, ovaploćena Reč Boga. Iako je Kuran, poput Hrista, večna božanska reč, on ne igra ulogu u stvaranju sveta. On je večna reč Boga sačuvana radi moralnog i duhovnog vođstva. To je večna knjiga: „Ovo je veličanstveni Kur'an na pomno čuvanoj Ploči.“ (Q. 85:21-22). (Ayoub, Islam: Faith and History [Oneworld Publications, Oxford England, 2004], str. 41; podebljanje moje)

Džejkove nevolje daleko su od kraja, kao što ćemo videti u narednim delovima moje serije.