Kako Isusova definicija Boga dokazuje da je Muhamed bio antihrist

Muslimanski polemičar Pol Bilal Vilijams nikako da nauči lekciju. U svom džihadu protiv istine o Gospodu Isusu Hristu, Vilijams neprestano objavljuje članke, meme, predavanja i slično, od antitrinitarnih jeretika ili rabina koji poriču Hrista, ne razmišljajući i ne mareći o tome da li primedbe koje iznose neprijatelji jevanđelja na kraju pobijaju njegova sopstvena verovanja kao muslimana.

Uzmimo, na primer, nedavni mem koji je objavio od vodećeg unitarijanskog jeretika Entonija F. Bazarda, koji se poziva na Marka 12:28-34, gde Gospod citira Ponovljene zakone 6:4-5 (poznate kao Šema), kako bi pokazao da Isus nije bio trinitarac.

Zar Vilijams do sada ne zna da i kontekst Marka 12:28-34 i Bazardova verovanja dokazuju da je Muhamed bio lažni prorok (što je svakako i bio)? I zar ga to onda ne bi obavezivalo da pokaže izvestan nivo poštenja i doslednosti — tako što će ili odbaciti Muhameda (što bi i trebalo da učini, mada iz drugih razloga), ili odbiti da objavljuje stavove pojedinaca koji protivreče njegovim sopstvenim verovanjima (koliko god ona bila pogrešna i lažna)?

Uz to rečeno, razložićemo neposredni kontekst Marka 12:28-34 da bismo još jednom pokazali kako reči Gospoda Isusa, i Bazardovi stavovi, na kraju razotkrivaju Muhameda kao antihrista.

Suvereni Gospod i večni Car celokupnog stvorenja

Obratite pažnju na to šta naš Gospod zapravo čini sa Šemom:

„I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako raspravljaju, pa vidjevši kako im dobro odgovori, zapita ga: Koja je zapovijest prva od sviju? A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini; I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veće od ovih nema. I reče mu književnik: Dobro, učitelju, pravo si kazao da je Bog jedan, i nema drugoga osim njega; I ljubiti njega svim srcem svojim i svim razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju paljenica i žrtava. A Isus vidjevši kako pametno odgovori, reče mu: Nisi daleko od Carstva Božijega. I niko se više ne usudi da ga zapita. I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:28-37

Nije slučajno što Hristos citira Davidove reči iz Psalma 110:1 neposredno nakon što je izrekao ispovedanje da je Izrailjev Bog jedan Gospod. Očigledno je da je Isus skretao pažnju na činjenicu da je Sveti Duh već otkrio Izrailju preko proroka poput Davida da je Mesija sastavni deo božanskog identiteta tog jednog Gospoda. Sveti Duh je već obznanio Božjem narodu da postoje najmanje dve različite božanske Ličnosti koje vladaju s neba kao jedan Gospod celokupnog stvorenja, naime, Jahve i njegov Mesija.

Međutim, da bi Mesija sedeo ustoličen kao Gospod s desne strane Jahvea, on mora biti Bog, budući da to znači da vlada sa Božjeg nebeskog prestola nad celokupnim stvorenjem:

„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih.“ Dela apostolska 10:36, 42

„Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi da ovlada i mrtvima i živima.“ Rimljanima 14:9

Drugim rečima, biti postavljen uz Boga znači postaviti Mesiju na božanski presto na nebu,

„Gospod na nebesima postavi prijesto svoj, i carstvo njegovo svijem vlada.“ Psalam 103:19

Položaj koji Gospoda Isusa smešta daleko iznad svakog stvorenog bića koje postoji:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza, ne kao pranje tjelesne nečistoće, nego obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista, Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:21-22

Kao takav, Mesija Isus je uzvišen do samog statusa i vlasti samoga Boga:

110:1. Ovaj psalam počinje razgovorom između prvog i drugog člana Božanstva. GOSPOD, Bog Otac, govori mome Gospodu, Bogu Sinu, nešto izuzetno. Isusu Hristu, Davidovom Gospodu, određeno je da sedne Bogu s desne strane, na mesto NAJVIŠE VLASTI, POVLASTICE I ČASTI. SA STATUSOM JEDNAKIM BOŽJEM, Sin će učestvovati u sveopštoj vladavini Oca. Hristos je sada ustoličen sve do budućeg vremena kada će se vratiti na zemlju kao car pobednik. Drevni carevi su sebe često prikazivali kako stavljaju noge na pobeđene neprijatelje, označavajući time svoju prevlast nad njima (Isus Navin 10:24). Hristovi neprijatelji postaće njegovo podnožje, potčinjeni i pokoreni pod njim. (Steven J. Lawson, The Holman Old Testament Commentary: Psalms 76-150, Max Anders (glavni urednik) [B & H Publishing Group, Nashville, TN 2006], str. 191; isticanje velikim slovima i podvlačenjem je naše)

I sa tog uzvišenog položaja Mesija prima/primaće potpuno isto obožavanje koje Bog Svemogući prima od svakog stvorenog bića koje postoji:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

„I kad uze knjigu, četiri živa bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jagnjetom; svaki je imao gusle, i zlatne čaše pune tamjana, a to su molitve svetih. I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji. I vidjeh i čuh glas mnogih anđela oko prijestola i živih bića i starješina, i bješe broj njihov mirijade mirijada i hiljade hiljada. Govoreći glasom gromkim: Dostojno je Jagnje koje je zaklano, da primi silu i bogatstvo i premudrost i čast i slavu i blagoslov. I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova! I četiri živa bića rekoše: Amin. I starješine padoše i pokloniše se.“ Otkrivenje 5:8-14

Ovo me vodi do moje sledeće tačke. Kao Mesija koji sedi s desne strane Boga,

„A on ćutaše i ništa ne odgovaraše. Opet ga prvosveštenik zapita i reče: Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga? A Isus reče: Ja sam taj; i vidjećete Sina Čovječijega gdje sjedi sa desne strane Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Marko 14:61-62

Isus je Sin čovečji koji dolazi na oblacima nebeskim, upravo onaj Lik koga je prorok Danilo video kako ga obožavaju svi narodi dok on vlada nad njima u vekove vekova:

„Vidjeh u noćnom viđenju i, gle, sa oblacima nebeskim kao da dolazaše Sin Čovječji i da stiže do Starca dana i pred Njega bi priveden. I dade Mu se vlast i čast i carstvo, i svi narodi i plemena i jezici da Mu služe; vlast Njegova je vlast vječna, koja neće proći, i carstvo Njegovo neće se razrušiti.“ Danilo 7:13-14

Ipak, kao što smo već primetili, to je obožavanje koje bi trebalo da prima jedino Jahve,

„Nema među bogovima takvoga kakav si ti, Gospode, i nema djela takvijeh kakva su tvoja. Svi narodi, koje si stvorio, doći će i pokloniti se pred tobom, Gospode, i slaviti ime tvoje. Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 86:8-10

„Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:23

„I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod.“ Isaija 66:23

Budući da je jedino njegovo ime uzvišeno i da jedino on vlada nad celokupnim stvorenjem kao Svevišnji,

„I neka znadu da si ti, kojemu je ime Gospod, jedini najviši nad svom zemljom.“ Psalam 83:18

„Jer si ti, Gospode, visok nad svom zemljom i nadvisuješ sve bogove.“ Psalam 97:9

„Neka hvale ime Gospodnje; jer je samo njegovo ime uzvišeno, slava njegova na zemlji i na nebu.“ Psalam 148:13

„Ponosite oči čovječije poniziće se, i visina ljudska ugnuće se, a Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan. Jer će doći dan Gospoda nad vojskama na sve ohole i ponosite i na svakoga koji se podiže, te će biti poniženi. I na sve kedre Livanske, velike i visoke, i na sve hrastove Vasanske, I na sve gore visoke i na sve humove izdignute, I na svaku kulu visoku i na svaki zid tvrdi, I na sve lađe Tarsiske i na sve likove mile. Tada će se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, i Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan.“ Isaija 2:11, 17

A to je upravo jedna od odlika koje Jahvea čine potpuno jedinstvenim i neuporedivim:

„Ko je kao Gospod, Bog naš, koji sjedi na visini;“ Psalam 113:5

Tu počinju problemi i za Bazarda i za Vilijamsa. Kao što smo naznačili, jedini način na koji bi Hristos mogao da vlada na Božjem prestolu nad celokupnim stvorenjem, da poseduje upravo ono ime koje je iznad svakog imena i da prima potpuno isto obožavanje koje bi trebalo da prima jedino Bog, jeste ako je on Bog Svemogući u telu (iako nije ni Otac ni Sveti Duh).

Božji jedinstveni Sin i voljeni Naslednik

Vilijamsove muke su daleko od kraja. U istom onom kontekstu u kome Hristos pominje Šemu, Gospod je izgovorio parabolu protiv jevrejskih vladajućih vlasti, što dodatno potvrđuje da je Isus bio savršeno svestan svog božanskog identiteta i jedinstvenog položaja koji je posedovao:

„I poče im govoriti u pričama: Posadi čovjek vinograd, i ogradi plotom, i iskopa pivnicu, i sagradi kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. I kada dođe vrijeme, posla vinogradarima slugu da primi od vinogradara roda vinogradskoga. A oni ga uhvatiše, izbiše i poslaše praznih ruku. I opet im posla drugoga slugu; i onoga napadoše kamenjem, i razbiše mu glavu, i poslaše ga osramoćena. I opet posla drugoga, i njega ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a druge pobiše. A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: Postidjeće se sina mojega. A vinogradari oni rekoše među sobom: Ovo je nasljednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasljedstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. Šta će, dakle, učiniti gospodar vinograda? Doći će i pogubiće vinogradare, i daće vinograd drugima. Zar niste čitali u Pismu ovo: Kamen koji odbaciše zidari, on postade glava od ugla; To bi od Gospoda i divno je u očima našim.“ Marko 12:1-11

U paraboli, zakupci predstavljaju Izrailjeve vladare, a sluge predstavljaju Božje nadahnute proroke:

„Otkad iziđoše oci vaši iz zemlje Misirske do danas, slah k vama sve sluge svoje proroke svaki dan zarana i bez prestanka.“ Jeremija 7:25; 26:5; 29:19; 44:4

„I neznabošci se razgnjeviše, i dođe gnjev tvoj i vrijeme da se mrtvima sudi, i da se dade plata slugama tvojima, prorocima i svetima i onima koji se boje Imena tvojega, malima i velikima, i da se pogube oni koji kvare zemlju.“ Otkrivenje 11:18

Vlasnikov voljeni Sin i Naslednik, koga zakupci na kraju ubijaju, nije niko drugi do Gospod Isus Hristos.

Dakle, umesto da sebe svrsta među proroke kao pukog slugu, Gospod tvrdi da je mnogo više od proroka i veći od svih Božjih slugu, budući da je Božji voljeni Sin i Naslednik kome pripada celokupno Božje stvorenje:

„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28:18

„I okrenuvši se učenicima reče: Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Luka 10:22

„Jer Otac ljubi Sina, i sve je dao njemu u ruku.“ Jovan 3:35

„Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide,“ Jovan 13:3

„Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali. Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si mi dao, dao sam njima; i oni primiše, i poznaše zaista da od tebe iziđoh, i vjerovaše da me ti posla. Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje; i proslavio sam se u njima.“ Jovan 17:1-2, 10

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ Jevrejima 1:1-3

I budući da je Naslednik, Božje sluge su njegove sluge, jer on vlada nad svima njima kao Božji jedinstveni Sin:

„Jer se ovaj udostoji veće slave nego Mojsej, kao što veću čast od doma ima onaj koji ga je sagradio. Jer je svaki dom sazidan od nekoga, a onaj koji je sve sazdao jeste Bog. Mojsej pak bješe vjeran u svemu domu njegovu kao sluga, za svjedočanstvo onoga što je imalo da se kaže, Dok je Hristos kao Sin nad domom njegovim; a njegov dom smo mi ako smjelo pouzdanje i nadu kojom se hvalimo do kraja nepokolebivo održimo.“ Jevrejima 3:3-6

Ovo objašnjava zašto kroz čitave nadahnute novozavetne spise nalazimo Isusove sledbenike kako sebe označavaju kao sluge i Boga i vaskrslog Gospoda. Zapazite, na primer, sledeće primere:

„Jakov, sluga Boga i Gospoda Isusa Hrista, pozdravlja dvanaest plemena rasijanih po svijetu.“ Jakovljeva 1:1

„Juda, sluga Isusa Hrista, a brat Jakovljev, prizvanima, osvećenima Bogom Ocem i sačuvanima Isusom Hristom:“ Judina 1:1

Ono što primer Jakova čini prilično zapanjujućim jeste to što on, osim što je Hristov polubrat, sebe označava kao slugu I Boga I Gospoda Isusa! Štaviše, on čak koristi grčku konstrukciju koja bi mogla da ukazuje na to da se zapravo obraćao svom bratu i kao Bogu i kao Gospodu!

Gospod i Bog. U ovom prvom stihu Jakov sebe opisuje kao „slugu Boga i Gospoda Isusa Hrista“. Ovo je neobična konstrukcija, koja se u Novom zavetu nalazi samo ovde. Niti je tako jasna kao što bi na prvi pogled moglo izgledati. Neki komentatori su ponudili sledeće čitanje: „Sluga Isusa Hrista, koji je Gospod i Bog.“ To je zanimljiva hipoteza, potkrepljena nizom, doduše, krhkih argumenata. Božanske titule su i drugde u Jakovljevoj poslanici povezane (1:27; 3:9). Štaviše, ovu konstrukciju na latinskom (dominus et deus) prihvatio je car Domicijan (81-96. n. e.), što su i sami Rimljani smatrali i neobičnim i uznemirujućim. Oni su bili navikli da božanski status dodeljuju tek nakon careve smrti.21 Domicijan nije bio prijatelj hrišćanima, budući da je dopustio žestoko progonstvo rane crkve. U hrišćanskoj tradiciji on stoji uz Nerona kao tip antihrista, i čini se da ga tako posmatra i pisac Otkrivenja. Njegova očigledna pretenzija na božanski status svakako je čitaoce podsećala na „čoveka bezakonja“ iz 2. Solunjanima 2.

Apoteoza (uzdizanje do božanskog statusa) države u ličnosti cara uznemiravala je i Jevreje i hrišćane, koji su zajedno verovali da samo Bog zaslužuje takvu nepokolebljivu odanost. Rimljani su i jedne i druge nazivali „ateistima“ zato što su verovali samo u jednog Boga, a ne u mnoštvo bogova mediteranskog paganstva. Možda je Jakov upotrebio ovu formulu da označi onoga ko istinski jeste Gospod i Bog.

Nasuprot ovom stanovištu, mnogi smatraju da je teologija Jakovljeve poslanice suviše jednostavna da bi bila napisana tako kasno kao za vreme Domicijanove vladavine.22 U svakom slučaju, i dalje je moguće da je Jakov upotrebio ovu konstrukciju kao način da se suprotstavi pretenzijama rimske države. Ukratko, iako je „Isus Hristos, koji je Gospod i Bog“ gramatička mogućnost, ona je manje verovatna od tradicionalnog čitanja.

Jakovljeva namera ovde najverovatnije je ista kao u Titu 1:1 – da pokaže da odanost Isusu ne podriva odanost Bogu; da su, zapravo, jedno te isto. Uskladiti božanstvo Isusa Hrista sa monoteizmom nije bio mali problem za rano hrišćanstvo, i formula koju Jakov koristi predstavlja deo njegovog odgovora na tu dilemu. (David P. Nystrom, James: The NIV Application Commentary, Terry Muck (glavni urednik) [Zondervan, Grand Rapids, MI 1997], str. 37-38)

22. Ova ideja, da veća teološka složenost nužno ide ruku pod ruku sa hronološkim razvojem, stekla je status gotovo neupitne aksiome u novozavetnim studijama. Ona je takođe zabluda, kao što je istakao G. B. Caird („The Development of the Doctrine of Christ in the New Testament“, Christ For Us Today, ur. N. Pittenger [London: SCM, 1968], 66-80.). Hristologija Marka je, na primer, „viša“ (ili više „božanska“ i manje „ljudska“) od Lukine, iako se gotovo svi slažu da je Luka pisao kasnije od Marka. (Ibid., str. 37)

Kako god bilo, ono što Jakov kaže o svom polubratu prosto je zapanjujuće, budući da vaskrslog Gospoda stavlja na jednak nivo sa Bogom Ocem:

Nazivajući sebe slugom Boga i Gospoda Isusa Hrista, Jakov ispravno stavlja Boga i Gospoda Isusa na isti nivo, kao jednake. On poštuje Sina isto onako kako poštuje Oca (Jovan 5:23). Jakov je znao da „niko ne može služiti dvojici gospodara“ (Matej 6:24). Pa ipak je govorio o sebi kao o sluzi Boga i Gospoda Isusa. Ovde nema protivrečnosti, jer su Bog Otac i Bog Sin jednaki. (William MacDonald, Believer's Bible Commentary, priredio Art Farstad [Thomas Nelson Publishers, Nashville, TN 1995], str. 2217)

To nije sve. Jakov je otišao i toliko daleko da je Hrista opisao kao vidljivo ispoljavanje i prisustvo samoga Boga Svemogućeg:

„Braćo moja, ne gledajući ko je ko, imajte vjeru u našega Gospoda slave Isusa Hrista.“ Jakovljeva 2:1

Sledeći novozavetni naučnici objašnjavaju značaj ovog odlomka:

Prvo, Isus je predmet naše vere. Njemu smo poverili sebe i njemu smo se predali. Mi smo vernici u Isusa.

Drugo, Isus je Gospod slave. Grčki tekst doslovno glasi: „naš Gospod Isus Hristos, koji jeste Slava“. Jakov Isusu daje titulu „Slava“, koristeći izraz koji označava puno predstavljanje Božjeg prisustva i veličanstva. Isus je slavni Bog. Ovo je izuzetno ispovedanje kada dolazi od Isusovog polubrata. (Holman New Testament Commentary: Hebrews and James, Thomas Lea (autor), Max Anders (glavni urednik) [B & H Publishers, Nashville TN 1999], str. 280; isticanje podvlačenjem je naše)

I:

Genitivna fraza tes doxes („naša slava/slavni“) postavlja zanimljiv problem. Struktura je obeležena nezgrapnim nizom genitiva. Fraza se može prevesti kao „vera u slavu našeg Gospoda Isusa Hrista“, „vera u našeg Gospoda slave, Isusa Hrista“ (tako KJV i ASV), „vera u našeg Gospoda Isusa Hrista, Slavu“6; zatim zanimljiv predlog Adamsona: „vera u Gospoda Isusa Hrista, našu Slavu“7; ili, kao najjednostavnije rešenje, „vera u našeg slavnog Gospoda Isusa Hrista“. NIV je razborito izabrao ovu poslednju mogućnost. U svakom slučaju, čini se jasnim da se u ovom retkom slučaju hristologije u Jakovljevoj poslanici Isus Hristos poistovećuje sa Šekinom, vidljivim ispoljavanjem božanskog. Jakov je verovao da je u Isusu Bog otkriven.

Štaviše, Isus je predmet vere. Ovde je očigledno prisutno više od poruke jevanđelja, jer je Isus Hristos, samo ispoljavanje Božje slave, izabrao da se poistoveti sa siromašnima i odbačenima…

6. Ovo stanovište zastupa Sophia Laws, The Epistle of James, 95-97, koja tvrdi, SASVIM ISPRAVNO, da je Jakovljeva namera da pokaže da je Isus TEOFANIJA, „ispoljavanje Božjeg prisustva“.

7. Adamson, The Epistle of James, 102-4. Adamsonov argument je impresivan i njegovo rešenje treba uzeti u obzir. (The NIV Application Commentary, str. 114-115; podebljano isticanje, velika slova i podvlačenje su naši)

S obzirom na sve rečeno, da li su Gospod Isus i njegovi blaženi sledbenici mogli da budu iole jasniji u pogledu Hristove suštinske jednakosti sa Bogom Ocem?

Muhamedanci i unitarijanski jeretici imaju dilemu!

I Bazard i Vilijams suočeni su sa nepremostivim problemom. Bazardova pozicija u suštini znači da je Bog na puko konačno stvorenje preneo upravo onaj status, obožavanje i suverenost koje Sveto pismo naglašeno i namerno pripisuje jedino Bogu. Kao takav, Bazard bi hteo da poverujemo da sam Bog zapoveda svome stvorenju da u suštini počini idolopoklonstvo, time što ga navodi da konačno ljudsko biće poštuje kao Boga.

Bazardovi stavovi o Isusu nisu samo u sukobu sa Božjom Rečju, Svetim pismom, nego protivreče i poruci Kurana, budući da Vilijamsovo pismo izričito kaže da Alah nema sina niti dopušta svojim sledbenicima da služe i obožavaju bilo koga, čak i ako se radi o anđelu ili proroku, kao Gospoda pored njega.

„Nije primereno čoveku da mu Allah da Knjigu, i mudrost, i verovesništvo, a zatim da govori ljudima: „Mene obožavajte, a ne Allaha!“ Nego: „Budite učeni i pobožni, zato što Knjizi podučavate i što je i sami proučavate!" On vam ne naređuje da anđele i verovesnike smatrate božanstvima. Zar da vam naređuje neverovanje, nakon što ste postali Njemu predani?!“ S. 3:79-80 Arberry

„I reci: „Sva hvala Allahu Koji Sebi nije uzeo deteta i Koji u vlasti nema sličnog, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći“ – i istinski Ga veličaj!“ S. 17:111 Pickthall

„Onaj Kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, Koji nema deteta, Koji u vlasti nema ortaka i Koji je sve stvorio i kako treba uredio!“ S. 25:2 Pickthall

Prema tome, ako je Bazard u pravu, onda to znači da je Muhamed bio u zabludi, zapravo lažni prorok (što je sigurno i bio), budući da je Vilijamsov apostol odbacio ideju da je Isus Božji jedinstveni Sin koji učestvuje u Božjoj vladavini kao suvereni Gospod nad celokupnim stvorenjem i koji treba da prima obožavanje koje Bog prima od svojih podanika:

„Jevreji govore: „Uzejr je Allahov sin“, a hrišćani kažu: „Mesija je Allahov sin.“ To su njihove reči, iz njihovih usta, oponašaju reči prethodnih nevernika - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ S. 9:30 Arberry

Bazardova verovanja praktično osuđuju Muhameda kao antihrista:

„Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče da Isus jeste Hristos. Taj je antihrist koji odriče Oca i Sina. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca.“ 1. Jovanova 2:22-23

U svetlu ovoga, možda će Vilijams sada naučiti lekciju i dvaput razmisliti pre nego što objavi tvrdnje i primedbe antitrinitaraca poput Bazarda, videvši kako se verovanja takvih jeretika na kraju obijaju o njegovu glavu razotkrivajući Muhameda kao lažnog proroka. Ali opet, možda i neće, jer Vilijams nikada nije bio poznat po doslednosti.

Svi biblijski citati preuzeti su iz Revised Standard Version (RSV) Svetog pisma.