Isus Hristos – Onaj koji je nad svima, Bog blagosloven doveka! [Deo 2]

Ponovni osvrt na Pavlovu hristologiju

Tvrdi se da je prilično neverovatno da bi Pavle izneo tako visoku hristološku ispovest, budući da se nigde u svojim autentičnim poslanicama ne obraća Isusu na tako uzvišen način. Kritičari drže da je krajnje neverovatno, ako ne i nemoguće, da bi Pavle govorio o Hristu kao o Bogu blagoslovenom doveka, jer je njegova uobičajena praksa da naziv Bog, odnosno theos, primenjuje na Oca, a ne na Sina. Sada ćemo se pozabaviti ovim konkretnim prigovorima.

Isus je preegzistentni božanski Sin Božji

Postoji nekoliko odlomaka u kojima Pavle govori o Hristovom preljudskom postojanju, kao što je sledeći primer iz Poslanice Filipljanima:

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu, Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:5-11

U ovom tekstu Pavle ne samo da je verovao da je Hrist uzvišen na najviši zamislivi položaj vlasti, nego dalje na Gospoda Isusa primenjuje sledeći starozavetni odlomak:

„Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga. Nijesam govorio tajno ni na mračnu mjestu na zemlji, nijesam rekao sjemenu Jakovljevu: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam što je pravo. Skupite se i dođite, pristupite svi koji ste se izbavili između naroda. Ništa ne znaju koji nose drvo od svojega lika i mole se bogu koji ne može pomoći. Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“ Isaija 45:18-23

Pavle predviđa vreme kada će svako pojedino stvorenje obožavati Isusa na isti onaj način na koji Jahve kaže da će obožavati njega! Dakle, Pavle je verovao da obožavati Isusa znači obožavati Jahvea, jer Isus jeste Jahve (ali ne i Otac ili Sveti Duh)!

Ako je blaženi i sveti apostol Pavle mogao da govori o Hristu kao o onome koji postoji u samoj prirodi Boga (en morphe theou hyperchon) i da uči da je zbog toga bio jednak Bogu (isa theo), i ako je uz to verovao da je Hrist uzvišen nad celim stvorenjem i da čak prima ono isto sveopšte obožavanje za koje Stari zavet kaže da će biti ukazano Bogu Jahveu, zašto bi se onda smatralo nezamislivim da bi taj isti nadahnuti pisac drugom prilikom učio da je Hrist Bog blagosloven doveka?

Pavle dalje govori o tome kako Bog šalje svoga Sina da postane telo radi našeg spasenja:

„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu,“… „A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost.“… „On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje? Ko će optužiti izabrane Božije? Bog je onaj koji opravdava. Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas.“ Rimljanima 8:3, 9-10, 32-34

„A kad dođe punoća vremena, posla Bog Sina svojega, koji se rodi od žene, koji bi pod zakonom, Da iskupi one koji su pod zakonom, da primimo usinovljenje. A pošto ste sinovi, posla Bog Duha Sina svojega u srca vaša, koji viče: Ava, Oče!“ Galatima 4:4-6

Iz svega ovoga treba izvući nekoliko važnih činjenica. Prvo, Pavle govori o slanju Sina na isti način na koji opisuje slanje Duha, što pokazuje da je blaženi apostol verovao u stvarno lično preljudsko postojanje Sina. Uostalom, kao što je Duh lično postojao kod Boga pre nego što je poslat, tako je i Sin morao postojati na nebu s Ocem.

Drugo, Pavle govori o tome da Hrist živi u svim vernicima, odnosno da duhovno prebiva u njima, što je često isticao:

„Sami sebe ispitujte, jeste li u vjeri, sami sebe isprobajte. Ili ne poznajete sebe da je Isus Hristos u vama? Sem ako u nečemu niste valjani.“ 2. Korinćanima 13:5

„A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos; a što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene.“ Galatima 2:20

Jedini način na koji bi Hrist mogao da prebiva sa svojim sledbenicima kako bi imao zajedništvo sa svima njima jeste da je sveprisutan, a to je isključivo božansko svojstvo.

Treće, Pavle je verovao da je Sveti Duh Božji, koji je Duh Jahveov, ujedno i Duh Sina! U jednom drugom nadahnutom spisu on čak govori o tome kako ga Duh Isusov izbavlja iz njegovih iskušenja:

„Jer znam da će se ovo okrenuti na moje spasenje po vašoj molitvi i pomoću Duha Isusa Hrista,“ Filipljanima 1:19

Reći da bi ovakve tvrdnje jednog monoteističkog Jevrejina o njegovom sunarodniku Jevrejinu drugi monoteistički Jevreji doživeli kao zaista zaprepašćujuće i šokantne bilo bi krajnje ublažavanje!

Isus je suvereni Gospod svega

Kao da Pavle nije mogao da bude još šokantniji u načinu na koji govori o Hristu… apostol u svojoj Poslanici Rimljanima – i to u samom poglavlju koje sledi nakon Rimljanima 9:5 – piše da je Isus Gospod svega i da spasenje dolazi od verovanja u Hrista i prizivanja Hrista kao Gospoda:

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13

Pavle je uzeo još jedan starozavetni tekst, konkretno Joila 2:32, koji govori o pojedincima koji prizivaju ime Jahveovo da bi zadobili izbavljenje, i primenio ga na Hrista!

„I svaki koji prizove ime Gospodnje spašće se; jer će na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.“

Dakle, za Pavla je Isus onaj Jahve kojega svako mora prizivati u molitvi da bi bio spasen! O tome uskoro više.

Hrist je i Gospod slave koji je raspet, a to je prilično uzvišena titula da bi se dala pukom stvorenju:

„Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali, ne bi Gospoda slave razapeli.“ 1. Korinćanima 2:8

Razlog zbog kojeg je ovaj blaženi apostol mogao tako da govori o Isusu jeste taj što, kao što smo već primetili, Hrist nije stvoreno biće nego suvereni Gospod čitavog kosmosa koji spasava sve koji prizivaju njegovo ime.

Isus je hvaljen i obožavan kao uzvišeni i vaskrsli Gospod

Niti je ovo jedino mesto na kojem apostol pominje prizivanje imena Gospoda Isusa. To čini i u svojoj prvoj poslanici Korinćanima:

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega:“ 1. Korinćanima 1:2

Ovde vidimo da je jedno od glavnih obeležja hrišćanskih okupljanja bila njihova praksa prizivanja imena Gospoda Isusa u molitvi i obožavanju, a upravo su tako starozavetni sveti obožavali Jahvea:

„Poslije otide odande na brdo koje je prema istoku od Vetilja, i ondje razape šator svoj, te mu Vetilj bješe sa zapada, a Gaj s istoka; i ondje načini Gospodu žrtvenik, i prizva ime Gospodnje.“ Postanje 12:8

„A Avram posadi lug na Virsaveji, i ondje prizva ime Gospoda Boga vječnoga.“ Postanje 21:33

„Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši.“ Psalam 99:6

„Hvalite Gospoda; glasite ime njegovo; javljajte po narodima djela njegova.“ Psalam 105:1; up. 116:13, 17

Pavle takođe pruža primer svog molitvenog života:

„I da se ne bih pogordio zbog mnoštva otkrivenja, dade mi se žalac u tijelo, anđeo satanin, da mi pakosti, da se ne ponosim. Za njega triput Gospoda molih, da odstupi od mene; I reče mi: Dosta ti je blagodat moja; jer se sila moja u nemoći pokazuje savršena. Zato ću se najradije hvaliti svojim nemoćima, da se useli u mene sila Hristova. Zato sam dobre volje u nemoćima, u porugama, u nevoljama, u gonjenjima, u tjeskobama za Hrista; jer kada sam slab, onda sam silan.“ 2. Korinćanima 12:7-10

Gospod kojem se Pavle molio, Gospod koji je odgovorio na ponovljene molbe svoga sluge i koji ga je osposobio da podnese svoja iskušenja, nije niko drugi do uzvišeni Hrist!

Isus Hrist je zajednički izvor milosti, mira i blagoslova

Pavle nije samo obožavao Gospoda Isusa prizivajući njegovo blagosloveno i slavno ime, nego je u svojim molitvama i preklinjao vaskrslog Gospoda u korist crkava kojima je pisao. Kroz svoje nadahnute poslanice blaženi apostol je prizivao i Oca i Sina da blagoslove, podare milost ili mir hrišćanskim zajednicama:

„Svima koji su u Rimu ljubljenima od Boga, pozvanima svetima, blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Rimljanima 1:7

„Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ 1. Korinćanima 1:3

Postoji čak i nekoliko prilika u kojima nadahnuti apostol preklinje samo Hrista:

„A Bog mira brzo će satrijeti satanu pod noge vaše. Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista s vama.“ Rimljanima 16:20

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista s vama.“ 1. Korinćanima 16:23

„Blagodat Gospoda našega Isusa Hrista sa duhom vašim, braćo. Amin.“ Galatima 6:18; up. Filipljanima 4:23; 1. Solunjanima 5:28

Evanđeoski novozavetni naučnik Murray J. Harris ističe značaj Pavlove stalne navike da kroz svoje spise priziva Boga i Hrista:

„Na početku svake Pavlove poslanice nalazi se pozdrav koji se završava ustaljenom formulom: „Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ (1. Korinćanima 1:3 i drugde). Apostol ne kaže da postoje dva različita izvora milosti i mira, jedan božanski i jedan ljudski; znakovito je da se predlog od (u grčkom) ne ponavlja pre reči ’Gospoda Isusa Hrista’. Naprotiv, Otac i Sin zajedno čine jedan jedini izvor božanske milosti i mira. Ni za jedno puko ljudsko biće ne bi se moglo reći da je, zajedno s Bogom, vrelo duhovnog blagoslova. Samo ako je Pavle Isusa smatrao potpuno božanskim, mogao je tako da govori.“ (Harris, Three Crucial Questions About Jesus [Baker Books; Grand Rapids, MI 1994], 3. Is Jesus God?, I. Divine Status Claimed by or Accorded to Jesus, B. In Relation to Humans, 4. Jesus Is The Joint Source Of Blessing, str. 77; podebljanje naše)

Isus je Jahve Bog ovaploćeni

Kao što smo gore rekli, sasvim je jasno da je Pavle verovao i učio da je Isus ljudska pojava, telesno ispoljenje Jahvea, iako nije ni Otac ni Sveti Duh. To objašnjava zašto je Pavle mogao da uzme Šemu hebrejske Biblije:

„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4

i da je pohristijani uključivši Isusa u božanski identitet jednoga Gospoda Boga Izrailjevog:

„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:4-6

Hrist nije samo jedan Gospod iz Šeme, nego je i posrednik kroz kojega je Otac stvorio i održava kako svoje verne tako i stvorenje, iako hebrejski spisi izričito svedoče da je Jahve sam stvorio i da sam održava sve!

„I rekoše Leviti Isus i Kadmilo, Vanije, Asavnija, Serevija, Odija, Sevanija i Petaja: Ustanite, blagosiljajte Gospoda Boga svojega od vijeka do vijeka; i da se blagosilja ime tvoje slavno i uzvišeno svrh svakoga blagoslova i hvale. Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.“ Nemija 9:5-6

„A Jov odgovori i reče: Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti prav pred Bogom? Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuće na jednu. Mudar je srcem i jak snagom; ko se opro njemu i bio srećan? On premješta gore da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; On, kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.“ Jov 9:1-10

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24

To nam takođe pomaže da razumemo zašto bi Pavle napisao da je Isus bio duhovna Stena koja je izvela Izrailj iz Egipta i starala se o njemu, budući da je upravo on onaj Gospod koji je neke od njih pogubio zmijama zato što su ga iskušavali:

„A neću da ne znate, braćo, da oci naši svi pod oblakom bijahu, i svi kroz more prođoše, I svi se u Mojseja krstiše u oblaku i moru; I svi isto jelo duhovno jedoše; I svi isto piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos. Ali većina od njih ne bješe po Božijoj volji, jer biše pobijeni u pustinji. A ovo biše primjeri nama, da ne želimo zla kao što oni želješe. Niti bivajte idolopoklonici, kao neki od njih, kao što je napisano: Sjede narod da jede i pije, i ustade da igra. Niti da bludničimo, kao što neki od njih bludničiše, i pade ih u jedan dan dvadeset i tri hiljade. Niti da kušamo Hrista, kao što neki od njih kušaše, i od zmija izgiboše. Niti ropćite kao što neki od njih roptaše, i izgiboše od istrebitelja.“ 1. Korinćanima 10:1-10

Kada starozavetni spisi kažu da je Jahve Stena koja je vodila Izrailj i starala se o njemu:

„Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega. Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit.“… „Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne bješe tuđega boga; Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stijene i ulje iz tvrdoga kamena, Maslo od krava i mlijeko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova Vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa. Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svojega.“… „Stijenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga stvoritelja svojega.“… „Kamo da su pametni da razumiju ovo, i gledaju na pošljedak svoj! Kako bi jedan gonio tisuću, a dvojica tjerala deset tisuća, da ih nije stijena njihova prodala i Gospod ih predao? Jer stijena njihova nije kao naša stijena; neprijatelji naši neka budu sudije.“ Ponovljeni zakoni 32:3-4, 12-15, 18, 29-31

i da je on Gospod kojega je narod iskušavao:

„Potom pođoše od gore Ora k Crvenom moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: Zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikakvi hljeb već ogadio duši našoj. A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu te pomrije mnogo naroda u Izrailju. Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: Zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod. I Gospod reče Mojsiju: Načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti. I načini Mojsije zmiju od mjedi, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija, on pogleda u zmiju od mjedi i ozdravi.“ Brojevi 21:4-9

Čak i starozavetni Dan Jahveov, kada Jahve dolazi da sudi narodima,

„Trubite u trubu na Sionu i vičite na Svetoj gori mojoj, neka drhću svi stanovnici zemaljski, jer ide Dan Gospodnji, jer je blizu.“… „A Gospod će pustiti glas svoj pred vojskom svojom, jer će oko njegov biti vrlo velik, jer će biti silan onaj koji će izvršiti volju njegovu; jer će Dan Gospodnji biti velik i vrlo strašan, i ko će ga podnijeti?“ Joil 2:1, 11

„Teško onima koji žele Dan Gospodnji! Što će vam Dan Gospodnji? Tada je mrak, a ne vidjelo. Kao da bi ko bježao od lava pa bi ga sreo medvjed; ili kao da bi ko došao u kuću i naslonio se rukom na zid, pa bi ga zmija ujela. Nije li Dan Gospodnji mrak, a ne vidjelo? I tama, bez svjetlosti?“ Amos 5:18-20

„Muči pred Gospodom Gospodom, jer je blizu dan Gospodnji, jer je Gospod prigotovio žrtvu i pozvao svoje zvanice. I u dan žrtve Gospodnje pohodiću knezove i carske sinove i sve koji nose tuđinsko odijelo. I pohodiću u taj dan sve koji skaču preko praga, koji pune kuću gospodara svojih grabežem i prijevarom.“ Sofonija 1:7-9

„Blizu je veliki dan Gospodnji, blizu je i ide vrlo brzo; glas će biti dana Gospodnjega, gorko će tada vikati junak. Taj je dan dan kada će biti gnjev, dan kada će biti tuga i muka, dan kada će biti pustošenje i zatiranje, dan kada će biti mrak i tama, dan kada će biti oblak i magla, Dan kada će biti trubljenje i poklič na tvrde gradove i na visoke uglove.“ Sofonija 1:14-16

postaje za Pavla Dan Gospoda Isusa Hrista!

„Tako da ne oskudijevate ni u jednom blagodatnom daru, vi koji čekate otkrivenje Gospoda našega Isusa Hrista, Koji će vas i utvrditi do kraja da budete besprekorni na dan Gospoda našega Isusa Hrista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajednicu Sina svojega Isusa Hrista, Gospoda našega.“ 1. Korinćanima 1:7-9

„Jer ne osjećam ništa na svojoj savjesti, ali zato nisam opravdan; a onaj koji me sudi jeste Gospod. Zato ne sudite ništa prije vremena, dokle ne dođe Gospod, koji će i osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti namjere srca; i tada će biti svakome pohvala od Boga.“ 1. Korinćanima 4:4-5

„U ime Gospoda našeg Isusa Hrista kad se saberete vi i moj duh, sa silom Gospoda našega Isusa Hrista, Da se takav preda satani na mučenje tijela, da bi se duh spasao u dan Gospoda Isusa.“ 1. Korinćanima 5:4-5

„Kao što nas unekoliko i razumjeste, da smo mi vaša hvala, kao i vi naša, u dan Gospoda Isusa.“ 2. Korinćanima 1:14

„Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo. Znajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude, a Bogu smo poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima.“ 2. Korinćanima 5:10-11

„Ubijeđen u to da će Onaj koji je otpočeo dobro djelo u vama dovršiti ga sve do dana Isusa Hrista. Kao što je i pravo da ja ovo za sve vas mislim; jer vas imam u srcu, i u okovima mojima, i u odbrani, i potvrđivanju Jevanđelja, sve vas koji ste zajedničari moji u blagodati. Jer Bog mi je svjedok, koliko čeznem za svima vama u ljubavi Isusa Hrista; I za to se molim Bogu da ljubav vaša sve više i više izobiluje u poznanju i svakom rasuđivanju, Da procijenite šta je najbolje, da budete čisti i besprekorni na dan Hristov, Puni plodova pravde kroz Isusa Hrista, na slavu i hvalu Božiju.“ Filipljanima 1:6-11

„Držeći riječ života na moju pohvalu za dan Hristov, da mi ne bude uzalud trčanje, niti trud uzalud.“ Filipljanima 2:16

„Nećemo pak, braćo, da vam bude nepoznato šta je sa onima koji su usnuli, da ne biste tugovali kao oni koji nemaju nade. Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako će i Bog one koji su usnuli u Isusu dovesti s Njim. Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji budemo živi o dolasku Gospodnjem, nećemo preteći one koji su usnuli. Jer će sam Gospod sa zapovješću, glasom arhanđela i sa trubom Božijom, sići s neba, i prvo će mrtvi vaskrsnuti u Hristu; A potom mi živi koji ostanemo bićemo zajedno s njima uzneseni na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utješavajte jedni druge ovim riječima.“ „A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; Jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Jer kada govore: Mir je i sigurnost, tada će naići na njih iznenada pogibija, kao bol na trudnu ženu, i neće izbjeći.“… „Jer nas Bog ne odredi za gnjev, nego da dobijemo spasenje kroz Gospoda našega Isusa Hrista, Koji umrije za nas da bismo mi, bilo da bdimo ili da spavamo, zajedno s njim živjeli.“ 1. Solunjanima 4:13-18; 5:1-3, 9-10 – up. 1:10

Sada se okrećemo nekim navodno spornim Pavlovim tekstovima.

„Sporni“ Pavlovi odlomci

Pod spornim mislimo na prevod određenih Pavlovih tekstova ili na spise za koje kritički liberalni naučnici ne veruju da ih je Pavle zaista napisao ili dao da se zapišu. Poslanice koje oni smatraju neautentičnim ili pseudonimnim, tj. napisanim od strane nekoga ko se poslužio Pavlovim imenom, a koje se obično nazivaju deuteropavlovskim poslanicama, jesu pastirske poslanice (1. i 2. Timoteju, Titu), Efescima, Kološanima i 2. Solunjanima.

Izvan je okvira ovog članka da iznesemo istorijske i lingvističke podatke koji utvrđuju Pavlovo autorstvo ovih takozvanih spornih poslanica, niti je ovo mesto za izlaganje ogromne količine odgovora na kritičke argumente podignute protiv Pavlovog autorstva. Konzervativni hrišćanski naučnici to su učinili bezbroj puta, a njihovi dokazi i pobijanja mogu se naći u biblijskim komentarima koje su napisali. Savetujemo čitaocima da se posluže tim izvorima ako su zainteresovani da pročitaju silne dokaze koji utvrđuju da je blaženi apostol Pavle zaista napisao takozvane deuteropavlovske poslanice.

Ipak, čak i ako neko zastupa stav da ovo nisu Pavlovi spisi, i dalje se može tvrditi da je teologija deuteropavlovskih poslanica verodostojan razvoj i odraz Pavlove misli, tako da se upotreba određenih odlomaka iz ovog korpusa može smatrati nastavkom Pavlovog sopstvenog načina govora.

Imajući to na umu, sada možemo preći na same navode, počev od Poslanice Efescima:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„Jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu zvanja svojega; Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima nama. A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ Efescima 4:4-10

Ovi navodi izričito proglašavaju Hrista uzvišenim Gospodom koji ima vrhovnu vlast nad celokupnim Božjim stvorenjem, i sada i zauvek (tj. „ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem“). Zapravo, Hristovo carstvo isto je što i Božje carstvo:

„Jer znajte ovo, da nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljeđa u Carstvu Hrista i Boga.“ Efescima 5:5

U poslednjem odlomku možda imamo ono što je poznato kao Grenvil Šarpova (Granville Sharp) konstrukcija, u kojoj se Isus naziva i Hristom i Bogom. Prvo Šarpovo pravilo o upotrebi grčkog određenog člana („the“) kaže da, kada imate dve imenice u jednini koje označavaju lice, ili imenice koje opisuju lice, a koje nisu vlastita imena (tj. Petar, Jovan, Pavle itd.), i kada su te dve imenice povezane rečju kai („i“), pri čemu prva imenica ima grčki član, a druga ga nema, onda obe imenice opisuju istu ličnost ili se odnose na nju.

U ovom stihu iz Poslanice Efescima imamo dve imenice povezane rečju kai, s članom koji se pojavljuje samo pre prve imenice, čime se Hrist poistovećuje s Bogom.

Ipak, postoji jedan veliki problem s tumačenjem ovoga kao ukazivanja na Hristovo božanstvo. U Novom zavetu reč Hrist funkcioniše kao titula ili vlastito ime za Isusa i stoga je isključuje iz Šarpove konstrukcije, koja ne obuhvata vlastita imena. Ovaj navod, međutim, zaista uči da Božje carstvo jednako pripada i Hristu, tj. da su i Otac i Sin zajednički posednici jednog te istog večnog carstva.

Štaviše, sledeći navod jasno jeste Grenvil Šarpova konstrukcija koja ukazuje na apsolutno božanstvo Gospoda Isusa:

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

Opet imamo jezik koji Stari zavet primenjuje na Jahvea, a koji se ovde koristi u odnosu na Gospoda Isusa Hrista! Prema proročkim spisima, Jahve je taj koji je veliki Bog i Spasitelj, koji iskupljuje narod od njegovih bezakonja da bi bio njegovo vlasništvo:

„A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja.“ Izlazak 19:5 LXX

„Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 85[86]:10 LXX

„Neka čeka Izrailj Gospoda; jer je u Gospoda milost, i velik je u njega otkup. I on će otkupiti Izrailja od svijeh bezakonja njegovijeh.“ Psalam 129 [130]:7-8 LXX

„Jer Jakova izabra sebi Gospod, Izrailja za dostojanje svoje.“ Psalam 134[135]:4 LXX – up. Ponovljeni zakoni 7:6; 14:2

U svojim komentarima na Titu 2:13 i na 2. Petrovu 1:1, još jedan tekst koji je Grenvil Šarpova konstrukcija i koji Hrista opisuje i kao Boga i kao Spasitelja,

„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“

Murray J. Harris objašnjava sledeće:

„Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 mogu se razmatrati zajedno, budući da oba koriste ustaljenu formulu, ’Bog i Spasitelj’, u odnosu na Isusa. To je bila uobičajena formula u religijskoj terminologiji prvog veka, koju su koristili i palestinski Jevreji i Jevreji iz dijaspore u odnosu na Jahvea, jedinog istinitog Boga, kao i pagani kada su govorili o pojedinom bogu ili obogotvorenom vladaru. U svim tim upotrebama izraz Bog i Spasitelj neizostavno označava jedno božanstvo, a ne dva, tako da bi njihovi čitaoci, kada Pavle i Petar upotrebe ovu formulu i za njom navedu ime Isus Hrist, to uvek razumeli kao da se odnosi na jednu jedinu ličnost, na Isusa Hrista. Njima jednostavno ne bi palo na pamet da bi ’Bog’ mogao značiti Oca, a Isus Hrist ’Spasitelja’.“ (Harris, 3 Crucial Questions, 3. Is Jesus God?, III. The Divine Title “God” Used of Jesus, str. 96-97)

Najzad, u Poslanici Kološanima Isus je prikazan kao Tvorac i Održavatelj celokupnog stvorenog sveta, Onaj koji je pre svega stvorenja i po položaju i po vremenu:

„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:13-20

Haris pojašnjava implikacije dvaju glagolskih vremena koja se koriste za Isusovo stvaranje svega:

„U prologu Četvrtog jevanđelja, međutim, Jovan kaže: „Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“ (Jovan 1:3). Ovde grčka reč za ’sve’ (panta) skreće pažnju na mnoštvo i raznolikost stvorenja. S druge strane, u Kološanima 1:16 grčki izraz za ’sve’ (ta panta) znači ’sve skupa’, s naglaskom na ukupnosti stvarnosti: „Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano.“ (moj prevod). Još dve pojedinosti u ovom izuzetnom stihu vredne su pažnje. Predloški izraz u njemu pokazuje da u samoj ličnosti Hrista prebiva stvaralačka energija koja je proizvela svemir. Jovan jednostavno kaže: „U njemu bješe život“ (Jovan 1:4), dok Petar za njega kaže da je „Načelnika života“ (Dela apostolska 3:15). Druga značajna crta jeste suptilna razlika, izgubljena u mnogim engleskim prevodima, koju Pavle pravi između dva glagolska vremena stvaranja (ektisthe… ektistai). Parafraza stiha istaći će tu razliku:

U njegovoj ličnosti sve na nebu i na zemlji nekada je stvoreno, ono što ljudsko oko može videti i ono što se ne može videti, bilo da su to anđeoski stanovnici nebeskih prestola ili natprirodna bića koja vrše gospodstvo, vlast ili moć – sve to bilo je stvoreno i sada postoji, kroz njega i za njega

„Svemir ima trajan odnos prema Hristu…“ (Isto, II. Divine Functions Exercised by Jesus, A. In relation to the Universe, 1. Jesus Is The Creator, str. 80-81)

Za Hrista se dalje kaže da otelovljuje celokupnu božansku suštinu, budući da sva punina Božanstva prebiva u njemu telesno:

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno,“ Kološanima 2:9

Haris objašnjava:

„Jedan stih više od svih drugih u Novom zavetu potvrđuje da se svako božansko svojstvo nalazi u Hristu: „Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno,“ (Kološanima 2:9). Pavle ne kaže jednostavno ’punina Božanstva’, nego ’celokupna punina Božanstva’. On naglašava da nijedan element te punine nije izuzet. Sve što je svojstveno Bogu kao Bogu prebiva u Hristu. To uključuje i Božju prirodu i njegova svojstva. U grčkom tekstu glagol prebiva (u prezentu) i prilog preveden kao ’telesno’ ne stoje jedan pored drugog, nego su razdvojeni, što upućuje na to da se iznose dve različite tvrdnje: da celokupna punina Božanstva večno prebiva u Hristu i da ta punina sada trajno prebiva u Hristu u telesnom obliku. Tako Pavle podrazumeva i večno božanstvo Hrista i njegovu trajnu ljudskost.“ (Isto, I. Divine Status Claimed by or Accorded to Jesus, A. In Relation to God the Father, 1. Jesus Is The Possessor Of Divine Attributes, str. 66-67)

Jezik koji se u svim gore navedenim novozavetnim odlomcima koristi za Hrista nikada se ne bi mogao primeniti na puko stvorenje, ma koliko ono bilo uzvišeno ili slavno.

Za više o Šarpovom pravilu toplo preporučujemo sledeće članke i pobijanja:

http://www.bible.org/page.php?page_id=1496
http://www.bible.org/page.php?page_id=555
http://vintage.aomin.org/GRANVILL.html
http://www.forananswer.org/2Peter/2Peter1_1.htm
http://www.forananswer.org/Top_JW/Smart%27s%20Rule%20-%20A%20Critique.htm

Sažetak Pavlove hristologije

Da ukratko sažmemo ono što je Pavle propovedao i pisao o slavnom Gospodu Isusu Hristu, naučili smo sledeće:

Isus postoji u obličju Boga, imajući samu prirodu Boga i budući jednak svome Ocu po suštini.
Isus je sveprisutan, budući duhovno prisutan sa svim istinskim vernicima kako bi imao zajedništvo s njima.
Isus je posrednik i održavatelj stvorenja kojem sve pripada.
Isus je Gospod u smislu da je Jahve Bog, jedan Gospod o kojem govori Ponovljeni zakoni 6:4.
Isus sedi ustoličen na nebu kao suvereni Gospod celokupnog stvorenja.
Isusa će obožavati to isto stvorenje na način na koji nadahnuti prorok Isaija kaže da će biti obožavan Jahve.
Hrišćani su oni koji prizivaju ime Gospoda Isusa u molitvi i obožavanju, na isti način na koji su starozavetni sveti prizivali ime Jahveovo.
Isus i njegov Otac čine jedan jedini izvor milosti, mira i blagoslova.
Isus je preegzistentna Stena koja se starala o Izrailju tokom lutanja pustinjom, budući Gospod kojega su iskušavali.
Sveti Duh Jahveov jeste ujedno i Sveti Duh Isusov.
Starozavetni Dan Jahveov jeste Dan Gospoda Isusa, Dan u kojem se Hrist vraća da uvede sveopšte vaskrsenje i sud.

S obzirom na sve prethodno, može li ostati ikakve sumnje da je Pavle bio uveren da je vaskrsli Gospod Isus Jahve Bog (ali ne i Otac ili Sveti Duh), budući ljudsko ispoljenje Boga Starog zaveta?

Zaključne napomene

Argumenti koje smo ovde izneli, tačke koje smo pokretali kroz ceo ovaj članak, neki su od mnogih razloga koji su naveli čak i liberalne kritičke novozavetne naučnike, kao što je pokojni Rejmond E. Braun (Raymond E. Brown), da prihvate stanovište da je Pavle u Rimljanima 9:5 Hrista nazivao Bogom. Njegove reči vredi navesti:

#12. Rimljanima 9:5 spaja tri rečenična člana: „Od njihovog roda [tj. Izrailjaca] jeste Hrist po telu onaj koji je nad svima Bog blagosloven doveka. Amin.“ Na koga se odnose kurzivom istaknute reči? Tvrdilo se da je ovaj stih bio predmet više rasprave nego bilo koji drugi stih u Novom zavetu. Problem se može izraziti kroz različite interpunkcije, od kojih su dve preovlađujuće:

(a) Tačka se može staviti posle reči „telu“, kao u Kodeksu Ephraemi Rescriptus, tako da reči koje slede postaju zasebna rečenica koja blagosilja Boga koji je nad svima doveka – što je ukazivanje na Boga Oca. Nije jasno zašto bi Pavle na ovom mestu prekinuo svoj tok misli i uveo doksologiju Ocu; jer 9:1-5 govori o Hristu, pa bi se očekivala hvala Hristu, a ne Ocu. Ipak, ako se uzme čitav kontekst Rimljanima 9:1-5, Pavle bi mogao hvaliti Boga za nabrojane povlastice Izrailja, naročito za dar Mesije (Hrista). Red reči u grčkom predstavlja znatnu teškoću za ovakvo tumačenje. U samostalnim doksologijama reč „blagosloven“ obično stoji na prvom mestu u grčkoj rečenici (2. Korinćanima 1:3; Efescima 1:3); ovde je ona šesta reč u rečenici. Prisustvo participa prevedenog kao „koji jeste“ takođe je nezgodno za ovo tumačenje, jer je suvišan. Takva konstrukcija je uobičajena samo ako u prethodnom rečeničnom članu postoji antecedent (2. Korinćanima 11:31; Rimljanima 1:25).

(b) Tačka se može staviti na kraju, posle reči „doveka“, a zarez posle reči „telu“. Sve reči posle „telu“ tada su odnosna rečenica koja bliže određuje „Hrista“, ovako: „… Hrist po telu, koji je nad svima Bog blagosloven doveka.“ Ovo tumačenje bi značilo da Pavle Isusa naziva Bogom. Sa gramatičkog stanovišta ovo je bolje čitanje. Takođe je i kontekstualni sled odličan; jer, nakon što je govorio o Isusovom poreklu po telu, Pavle sada naglašava njegov položaj kao Boga. Glavni prigovor ovom tumačenju jeste da nigde drugde Pavle ne govori o Isusu na taj način.

Ugledni naučnici svrstali su se na obe strane ovog pitanja. Lično, gramatički dokazi me priklanjaju u korist (b), po čemu se titula „Bog“ daje Isusu. Ali se ne može tvrditi ništa više od verovatnoće.

263. Već u ovom DODATKU pod B, obrađujući odlomke iz Pavlovog korpusa, odbacio sam tekstove kao što su Galatima 2:20; 1. Timoteju 3:16 (fusnota 248); Kološanima 2:2-3; 2. Solunjanima 1:12; a pod A gore ukazao sam na niz Pavlovih tekstova koji, čini se, pokazuju da Pavle nije nazivao Isusa Bogom. Osim Rimljanima 9:5, jedini tekst u korpusu koji ima ozbiljnu verovatnoću kao primer da se Isus naziva Bogom jeste Titu 2:13; ali to je u pastirskim poslanicama, za koje većina naučnika smatra da ih nije napisao sam Pavle. Ipak, moglo bi se tvrditi da su pastirske poslanice u nekim oblastima jednorodan razvoj Pavlove misli, tako da upotreba u Titu 2:13 može biti nastavak Pavlovog sopstvenog načina govora koji je već posvedočen u Rimljanima 9:5. U svakom slučaju, treba primetiti da se argument zasnovan na tome da li Pavle koristi ili ne koristi titulu „Bog“ za Isusa razlikuje od tvrdnje da je Pavle bio toliko prožet jevrejskim monoteizmom da nije mogao misliti o Isusu kao o Bogu. Takva tvrdnja pretpostavlja da Pavle nije mogao naći način da pomiri dve istine. Iako je možda koristio drugu terminologiju, nema sumnje da je Pavle verovao u božanstvo Isusa (u preegzistentnim kategorijama): Filipljanima 2:5-6; 2. Korinćanima 8:9. (Brown, An Introduction to New Testament Christology [Paulist Press, Mahwah NJ, 1994], Appendix III. Did New Testament Christians Call Jesus God?, (B) passages Where the Use of the Title “God” for Jesus are Dubious, str. 182-183; podebljanje i podvlačenje naši)

Ono što je naše ispitivanje pokazalo jeste da, ma koliko rano bilo pismo ili spis, ma koliko daleko u prošlost išli, dokazi neodoljivo potvrđuju da su prvi hrišćani verovali i učili da je Isus Hrist više od pukog ljudskog proroka, više od Božjeg apostola. Svi naši najraniji istorijski podaci pokazuju da su prve zajednice Isusovih sledbenika bile uverene i da su proglašavale da je Hrist preegzistentni božanski Sin Božji i vaskrsli Gospod slave, koji doveka vlada nad celim stvorenjem i koji mora i konačno će primiti obožavanje od svih svojih stvorenih podanika.

Drugim rečima, najranija hristologija koja se može rekonstruisati ne ukazuje na muslimanskog Isusa, nego na vaskrslog i uzvišenog Hrista novozavetnog hrišćanstva. Stoga pozivamo sve muslimane da napuste lažnog muslimanskog Isaa radi istinskog Isusa istorije, Onoga koji je večno hvaljeni Bog i Gospod slave!

Amin. Dođi, Gospode Isuse, dođi! Obožavamo te kao Boga koji je večno hvaljen, Sina Svevišnjega, vaskrslog i besmrtnog Gospoda celokupnog stvorenja! Volimo te, o slavni Sine Božji i večni Spasitelju! Amin.

Povezani članci

http://www.forananswer.org/Romans/Rom9_5.htm
http://www.dtl.org/trinity/article/rom-9-5/pt-1.htm
http://www.dtl.org/trinity/article/rom-9-5/pt-2.htm
http://parablemania.ektopos.com/archives/2004/11/christs_divinit.html
http://www.middletownbiblechurch.org/doctrine/romans95.htm