Isus ispunjava kriterijume za božanstvo — dodatak

Kritika procene Džejmsa D. G. Dana o Pavlovom obožavanju Hrista

[Ovaj članak je dodatak tekstu Isus i kriterijumi za božanstvo.]

U ovom odeljku baviću se tvrdnjom liberalnog novozavetnog naučnika Džejmsa Dana da blaženi i sveti apostol Pavle nije obožavao vaskrslog Gospoda Isusa.

Nakon što je pomenuo načine na koje je Pavle poštovao Hrista, Dan upozorava:

„Istovremeno, ovde se mora poštovati i opreznost istovetna onoj koja je zapažena pod (a) i (b) gore. Na to ukazuje pažnja koju Pavle, izgleda, pokazuje u upotrebi uobičajenih izraza za obožavanje. Njegovo zahvaljivanje (eucharistein, eucharistia) uvek je upućeno Bogu, a nikada Hristu ili ‚Gospodu‘. To nije prosto zato što se koristi tradicionalna formula, jer Pavle tu formulaciju u nekoliko navrata modifikuje dodajući ‚kroz Isusa Hrista‘ ili ‚kroz njega‘. Poenta je, dakle, da Hristos nije ni prosto sadržaj zahvaljivanja, niti njegov primalac. U svom uzvišenom stanju on je zamišljen kao onaj koji nekako posreduje hvalu upućenu Bogu. Jednako je uočljivo da su uobičajeni izrazi za molitvu (deomai, deesis) obično upućeni Bogu, nikada Hristu. Tako je i sa izrazom doxazo, ‚proslaviti‘. Za Pavla, strogo govoreći, samo Bog treba da bude proslavljen. Isto važi i za latreuo, ‚služiti (religiozno, kultno)‘, i latreia, ‚služba, obožavanje‘, kao i za jednu upotrebu reči proskyneo, ‚obožavati, poštovati‘ kod Pavla (1. Korinćanima 14,25). Jednako je uočljivo da je Hristos odsutan iz odeljka koji najeksplicitnije govori o obožavanju u pavlovskim crkvama. U 1. Korinćanima 14, onaj ko govori u jezicima govori ‚Bogu‘ (14,2.28); zahvalnost se upućuje Bogu (14,18); obožavanje pripada Bogu (14,25). Takva ujednačenost u Pavlovoj upotrebi svakako bi trebalo da nas navede na oklevanje pre nego što ustvrdimo da je Pavle obožavao Hrista, budući da dokazi jasnije ukazuju na suprotno.“ (Dunn, str. 258–259)

U svojim fusnotama Dan navodi mesta na kojima se ove pojedinačne reči pojavljuju u Pavlovim poslanicama:

129. Eucharisteo – Rimljanima 1:8; 7,25; 14,6; 1. Korinćanima 1,4 (i 14); 14,18; Filipljanima 1:3; Kološanima 1,3.12; 3,17; 1. Solunjanima 1,2; 2,13; 2. Solunjanima 2,13; Filimonu 4; eucharistia – 1. Korinćanima 14,16; 2. Korinćanima 4,15; 9,11.12; Filipljanima 4,6; 1. Solunjanima 3,9; takođe 1. Timoteju 2,1-3; 4,3-5…

132. deomai – Rimljanima 1,10; 1. Solunjanima 3,10; deesis – Rimljanima 10,1; 2. Korinćanima 1,11; 9,13-14; Filipljanima 1,4.19; 4,6; takođe Efescima 6,18; 1. Timoteju 2,1; 5,5; 2. Timoteju 1,3. (str. 258)

134. Kao što Beker ističe (Paul 362-63), doxa se kod Pavla u ogromnoj većini slučajeva odnosi na slavu Božiju (Rimljanima 1,23; 3,23; 5,2; 6,4; 9,23; 15,7 itd.). Relativno malobrojnija upućivanja na ‚slavu Hristovu‘ (1. Korinćanima 2,8; 2. Korinćanima 4,4; up. 2. Korinćanima 3,18; 8,19.23; 2. Solunjanima 2,14) treba shvatiti bilo kao anticipaciju konačne slave Božije, bilo u smislu Hrista koji objavljuje ono od Boga što je dostupno ljudskom pogledu (up. Titu 2,13 i nap. 122 gore). Uporedi, na primer, 2. Korinćanima 1,20 – ‚mi govorimo „Amin“ kroz njega [Isusa Hrista] na slavu Božiju‘; Filipljanima 1,11; i dodatak ‚kroz Isusa Hrista‘ u Rimljanima 16,27.

135. latreuo – Rimljanima 1,9; Filipljanima 3,3; 2. Timoteju 1,3; latreia – Rimljanima 12,1. (str. 259)

Postoji nekoliko problema sa Danovim tvrdnjama koje treba razmotriti. Kao prvo, njegova analiza zanemaruje činjenicu da je vrsta poštovanja koju apostol ukazuje Hristu najviša zamisliva, budući da je reč o obožavanju koje Stari zavet dosledno pripisuje jedino Jahveu.

Na primer, prema jevrejskim Pismima, pravi vernici su oni koji prizivaju ime Jahveovo:

„Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade.“ Psalam 99:5-7

„Žrtvu za hvalu prinijeću tebi, i ime Gospodnje prizvaću. Izvršiću obećanja svoja Gospodu pred svijem narodom njegovijem, U dvoru doma Gospodnjega, usred tebe, Jerusalime. Aliluja!“ Psalam 116:17-19

Međutim, Pavle opisuje rane hrišćane kao one koji prizivaju ime Gospoda Isusa!

„Crkvi Božijoj koja je u Korintu, osvećenima u Hristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospoda našega Isusa Hrista, njihovoga i našega: Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista. Blagodarim neprestano Bogu mojemu za vas, na blagodati Božijoj koja vam je data u Hristu Isusu, Što se u svemu obogatiste u njemu, u svakoj riječi i svakom znanju, Kao što se svjedočanstvo Hristovo utvrdi u vama; Tako da ne oskudijevate ni u jednom blagodatnom daru, vi koji čekate otkrivenje Gospoda našega Isusa Hrista, Koji će vas i utvrditi do kraja da budete besprekorni na dan Gospoda našega Isusa Hrista.“ 1. Korinćanima 1:2, 7-8 – up. 2. Timoteju 2:22

„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen. Kako će, dakle, prizvati Onoga u koga ne povjerovaše? Kako li će povjerovati u Onoga za koga ne čuše? A kako će čuti bez propovjednika? A kako će propovijedati ako ne budu poslani? Kao što je napisano: Kako su krasne noge onih koji blagovijeste mir, koji blagovijeste dobro! Ali svi ne poslušaše Jevanđelje; jer Isaija govori: Gospode, ko vjerova propovijedi našoj? I tako vjera biva od propovijedi, a propovijed od riječi Božije.“ Rimljanima 10:9-17

Apostol ne samo da pominje hrišćansku praksu prizivanja imena Gospoda Isusa, već zapravo citira konkretne starozavetne tekstove i uzima određene starozavetne teme i primenjuje ih na Hrista!

„Trubite u trubu na Sionu i vičite na Svetoj gori mojoj, neka drhću svi stanovnici zemaljski, jer ide Dan Gospodnji, jer je blizu. Dan kada je mrak i tama, dan kada je oblak i magla; kako se zora razastire povrh gora, tako ide narod velik i silan, kakvoga nije bilo otkad je vijeka niti će ga poslije kad biti od koljena do koljena. Pred njim proždire oganj, a za njim pali plamen; zemlja je pred njim kao vrt Edemski, a za njim pustinja pusta, ništa neće uteći od njega. Na očima su kao konji i trčaće kao konjici. Skakaće povrh gora topoćući kao kola, praskajući kao plamen ognjeni koji sažiže strnjiku, kao silan narod spreman za boj. Pred njim će se prepadati narodi, svako će lice pocrnjeti. Oni će trčati kao junaci, kao vojnici skakaće na zid, i svako će ići svojim putem, niti će odstupati sa svoje staze. I jedan drugoga neće tiskati, svako će ići svojim putem, i na mačeve navirući neće se raniti. Po gradu će hoditi, po zidovima će trčati, u kuće će se peti, ulaziće kroz prozore kao lupež. Pred njima će se zemlja tresti, nebesa će se pokolebati, sunce će i mjesec pomrknuti i zvijezde će ustegnuti svjetlost svoju. A Gospod će pustiti glas svoj pred vojskom svojom, jer će oko njegov biti vrlo velik, jer će biti silan onaj koji će izvršiti volju njegovu; jer će Dan Gospodnji biti velik i vrlo strašan, i ko će ga podnijeti? Zato još govori Gospod; Obratite se k meni svijem srcem svojim i posteći i plačući i tužeći. I razderite srca svoja, a ne haljine svoje, i obratite se ka Gospodu Bogu svojemu, jer je milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i kaje se oda zla. Ko zna, neće li se povratiti i raskajati se, i ostaviti iza toga blagoslov, dar i naljev za Gospoda Boga vašega. Trubite u trubu na Sionu, naredite post, proglasite svetkovinu. Saberite narod, osveštajte sabor, skupite starce, saberite djecu i koja sisaju; ženik neka izide iz svoje klijeti i nevjesta iz ložnice svoje. Između trijema i oltara neka plaču sveštenici, sluge Gospodnje, i neka reku: Prosti, Gospode, narodu svojemu, i ne daj našljedstva svojega pod sramotu, da njim obladaju narodi; zašto da reku u narodima: Gdje im je Bog? I Gospod će revnovati za zemlju svoju i požaliće narod svoj. I Gospod će odgovoriti i reći će svome narodu: Evo, ja ću vam poslati žita i vina i ulja, i bićete ga siti, i neću vas više dati pod sramotu među narodima. Jer ću udaljiti od vas sjeverca, i odagnati ga u zemlju suhu i pustu, prednju četu njegovu u Istočno more, a zadnju u more Zapadno, i podignuće se smrad njegov, i trulež će se njegov podignuti pošto učini velike stvari. Ne boj se, zemljo, raduj se i veseli se, jer će Gospod učiniti velike stvari. Ne bojte se, zvijeri poljske, jer će se zelenjeti pasišta u pustinji i drveta će nositi rod svoj, smokva će i loza vinova davati silu svoju. I vi, sinovi Sionski, radujte se i veselite se u Gospodu Bogu svojemu, jer će vam dati dažd na vrijeme, i spustiće vam dažd rani i pozni na vrijeme. I gumna će se napuniti žita, a kace će se preljevati vinom i uljem. I naknadiću vam godine koje izjede skakavac, hrušt i crv i gusjenica, velika vojska moja koju slah na vas. I ješćete izobila, i bićete siti i hvalićete ime Gospoda Boga svojega, koji učini s vama čudesa, i narod moj neće se posramiti dovijeka. I poznaćete da sam ja usred Izrailja, i da sam ja Gospod Bog vaš, i da nema drugoga, i narod moj neće se posramiti dovijeka. I poslije ću izliti Duh svoj na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, starci će vaši sanjati sne, mladići će vaši viđati utvare. I na sluge ću i na sluškinje u one dane izliti Duh svoj; I učiniću čudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i Mjesec u krv prije nego dođe veliki i strašni Dan Gospodnji. I svaki koji prizove ime Gospodnje spašće se; jer će na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.“ Joil 2:1-2, 10-11, 30-32

Prema gorenavedenom mestu, Dan Jahveov je dan propasti i uništenja za nevernike, dok će za sve one koji prizivaju njegovo ime biti dan velikog spasenja.

Očigledno je da je Pavle prilagodio jezik starozavetnih tekstova poput Joila i primenio ga na vaskrslog Gospoda!

Evo pregleda koji pomaže da se istakne šta je Pavle učinio sa ovim konkretnim starozavetnim odeljcima o Jahveu:

1. Stari zavet često govori o Danu Jahveovom, vremenu kada Jahve dolazi da sudi narodima.

2. Stari zavet takođe govori o vernicima koji prizivaju ime Jahveovo u kontekstu spasenja i obožavanja.

3. Pavle, međutim, piše o Danu Gospoda Isusa, vremenu kada se Isus vraća sa neba da sudi narodima.

4. Pavle takođe opisuje vernike kao one koji prizivaju ime Gospoda Isusa, i radi spasenja i u kontekstu zajedničkog bogosluženja.

5. To pokazuje da je Pavle verovao da je prizivanje imena Gospoda Isusa istovetno prizivanju Jahveovog imena i da je eshatološki Dan Jahveov zapravo dan kada se Hristos vraća da svima sudi!

6. To takođe ukazuje da je Pavle istinski verovao da je Isus Jahve, Bog Starog zaveta (iako on nije Otac niti Sveti Duh), jer je to jedini način na koji je mogao da uzme određene ključne starozavetne tekstove i pojmove o Jahveu i primeni ih na Hrista.

Kao da stvar ne može biti još zadivljujuća, blaženi apostol piše da će se svako stvorenje na kraju pokloniti Hristu priznajući njegov uzvišeni status Gospoda nad svim stvorenjem, što je čast koja raduje i proslavlja Oca:

„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:9-11

Biblijski naučnici odavno primećuju da je Pavle uzeo prilično eksplicitan starozavetni monoteistički tekst koji govori o poštovanju i časti koju će narodi ukazati Jahveu priznajući ga kao jedinog pravednog Boga koji spasava — i primenio ga na uzvišenog Hrista!

„Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga. Nijesam govorio tajno ni na mračnu mjestu na zemlji, nijesam rekao sjemenu Jakovljevu: Tražite me uzalud. Ja Gospod govorim pravdu, javljam što je pravo. Skupite se i dođite, pristupite svi koji ste se izbavili između naroda. Ništa ne znaju koji nose drvo od svojega lika i mole se bogu koji ne može pomoći. Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga. Sobom se zakleh; izide iz usta mojih riječ pravedna, i neće se poreći, da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik. I govoriće: U Gospodu je pravda i sila; k njemu će doći; ali će se posramiti svi koji se gnjeve na nj. U Gospodu će se opravdati i proslaviti sve sjeme Izrailjevo.“ Isaija 45:18-25 LXX**(1)**

A budući da je klečanje na kolena sastavni deo pojma proskyneo, zar to ne dokazuje da Pavle ne bi imao nikakav problem da tu konkretnu reč primeni na Gospoda Isusa Hrista, čime bi Dan bio opovrgnut?

Uostalom, ako Pavlova izjava da će svako stvoreno biće ukazati čast Hristu na isti način na koji Stari zavet kaže da će čast biti ukazana Jahveu ne pruža dovoljan osnov da se utvrdi da je blaženi apostol obožavao Hrista kao Božanskog, onda nikakva količina dokaza nikada neće biti smatrana dovoljnom!

Ima još toga u Pavlovom obožavanju Hrista. Apostol se zapravo molio Isusu dok je bogoslužio u jerusalimskom Hramu!

„A kad iđah i približih se Damasku, dogodi mi se da iznenadno oko podne zablista oko mene velika svjetlost sa neba. I padoh na zemlju, i čuh glas koji mi govori: Savle, Savle, zašto me goniš? A ja odgovorih: Ko si ti, Gospode? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš. A oni koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i biše ustrašeni, ali ne čuše glasa koji mi govoraše. A ja rekoh: Šta da činim, Gospode? A Gospod mi reče: Ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati o svemu što ti je određeno da činiš. I pošto ja obnevidjeh od slave svjetlosti one, povedoše me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i tako uđoh u Damask. A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu, posvjedočen od sviju Judejaca koji žive u Damasku, Dođe k meni, stade i reče mi: Savle brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah u njega. A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih: Da mu budeš svjedok pred svima ljudima za ovo što si vidio i čuo. I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje prizvavši Ime Gospodnje. A dogodi mi se kada se vratih u Jerusalim i dok se moljah u hramu da dođoh u zanos, I vidjeh Njega koji mi govori: Pohitaj i iziđi brzo iz Jerusalima, jer neće primiti svjedočanstva tvojega za mene. A ja rekoh: Gospode, sami znaju da sam ja bacao u tamnice i tukao po sinagogama one koji vjeruju u tebe. I kad se prolijevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i sam bijah prisutan i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onih koji ga ubijahu. I reče mi: Idi, jer ću te ja poslati daleko među neznabošce.“ Dela apostolska 22:6-21

Nadahnuti apostol je takođe podsticao verne da pevaju Gospodu Isusu:

„Govoreći među sobom u psalmima i himnama i pjesmama duhovnim, pjevajući i pojući Gospodu u srcu svome; Zahvaljujući svagda za sve Bogu i Ocu u ime Gospoda našega Isusa Hrista,“ Efescima 5:19-20

Stari zavet, opet, takvo poštovanje pripisuje Jahveu:

„I tada ćete reći: Hvalite Gospoda, glasite ime njegovo, javljajte po narodima djela njegova, napominjite da je visoko ime njegovo. Pojte Gospodu, jer učini velike stvari, neka se zna po svoj zemlji. Klikuj i pjevaj koja sjediš u Sionu, jer je svetac Izrailjev velik posred vas.“ Isaija 12:4-6

Sam Pavle je obožavao Boga psalmima, himnama, pesmama itd., i podsticao druge da čine isto:

„A oko ponoći Pavle i Sila moljahu se i slavljahu Boga; a sužnji ih slušahu.“ Dela apostolska 16:25

„Riječ Hristova neka obitava u vama bogato, u svakoj mudrosti učite i urazumljujte sebe: psalmima i slavopojima i pjesmama duhovnim, u blagodati pjevajući Gospodu u srcima svojim.“ Kološanima 3:16

Sada, što se tiče proslavljanja Hrista, Dan je prevideo sledeći tekst:

„Ja te, dakle, zaklinjem pred Bogom i Gospodom našim Isusom Hristom, koji će suditi živima i mrtvima javljanjem svojim i Carstvom svojim: Propovijedaj riječ, nastoj u vrijeme i nevrijeme, pokaraj, zaprijeti, utješi, sa svakom strpljivošću i poukom. Jer će doći vrijeme kada zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama okupiti sebi učitelje da ih češu po ušima; I odvratiće uši od istine, a okrenuti se bajkama. A ti budi trezven u svemu, zlopati se, vrši djelo jevanđelista, služenje svoje ispuni. Jer ja se već prinosim na žrtvu, i vrijeme mojega odlaska nastade. Dobar rat ratovah, trku završih, vjeru održah. Sad me čeka vijenac pravde, koji će mi u onaj Dan dati Gospod, pravedni Sudija; ali ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju očekuju Dolazak njegov. Postaraj se da mi dođeš brzo. Jer me Dimas ostavi, zavoljevši sadašnji vijek, i otide u Solun; Kriskent u Galatiju, Tit u Dalmaciju; Luka je sam kod mene. Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je pogodan za službu. A Tihika poslah u Efes. Kada dođeš, donesi mi ogrtač što sam ostavio u Troadi kod Karpa, i knjige, osobito one od pergamenta. Aleksandar kovač mnoga mi zla učini. Neka mu Gospod plati po djelima njegovim. Njega se i ti čuvaj; jer se veoma protivio našim riječima. Pri mojoj prvoj odbrani niko ne osta sa mnom, nego me svi ostaviše. Neka im se ne uračuna! Ali Gospod bi sa mnom i osnaži me, da se kroz mene raširi propovijed i da čuju svi neznabošci; i bih izbavljen iz usta lavovih. I izbaviće me Gospod od svakoga zla djela i spasti za Carstvo svoje nebesko; Njemu slava u vijekove vijekova. Amin.“ 2. Timoteju 4:1, 8, 18

U kontekstu, Gospod koga blaženi i sveti apostol proslavlja jasno jeste uzvišeni Hristos. Niti je Pavle bio jedini nadahnuti pisac koji je takvu hvalu prinosio vaskrslom Gospodu slave:

„No uzrastajte u blagodati i u poznanju Gospoda našega i Spasa Isusa Hrista. Njemu slava i sada i u Dan vječni.“ Amin. 2. Petrova 3:18

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, I učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, njemu slava i moć u vijekove vijekova. Amin.“ Otkrivenje 1:5-6

„I čuh gdje svako stvorenje što je na nebu i na zemlji i pod zemljom i što je na moru, i sve što je u njima, govori: Onome što sjedi na prijestolu, i Jagnjetu, blagoslov i čast i slava i moć u vijekove vijekova!“ Otkrivenje 5:13

Treba imati na umu da su doksologije pripisivanja hvale ili slave Bogu, kao što sledeći izvor potvrđuje:

DOKSOLOGIJE (grč. doxologia, „davanje slave“). Pripisivanje slave ili hvale Bogu. (Merril F. Unger, The New Unger’s Bible Dictionary, urednik R. K. Harrison [Moody Publishers, Chicago, Il., 1. mart 2006], str. 317)

Drugi izvor piše:

DOKSOLOGIJA Kratka formula za izražavanje hvale ili slave Bogu. Doksologije uglavnom sadrže dva elementa: pripisivanje hvale Bogu (obično u trećem licu) i izraz njegove beskonačne prirode. Sam termin „doksologija“ („reč slave“) ne nalazi se u Bibliji, ali Stari i Novi zavet sadrže mnoge doksološke odeljke koji koriste ovu formulu. (Holman Illustrated Bible Dictionary: Completely Revised, Updated and Expanded [B & H Publishing Group 2003], str. 441)

Stoga, budući da Pavle prinosi doksologiju uzvišenom Hristu, to potvrđuje da je apostol obožavao i proslavljao Isusa kao Boga!(2) To takođe pokazuje da Pavle ne bi imao nikakav problem da upotrebi bilo doxa bilo doxazo za uzvišenog Hrista.(3)

Štaviše, prema četvrtom jevanđelisti, sam Otac proslavlja Sina:

„A Isus odgovori: Ako ja proslavljam samoga sebe, slava je moja ništa. Otac je moj onaj koji me proslavlja, za koga vi govorite da je Bog vaš,“ Jovan 8:54

„Kad on iziđe, Isus reče: Sada se proslavi Sin Čovječiji, i Bog se proslavi u njemu. Ako se Bog proslavi u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti.“ Jovan 13:31-32

Otac nije proslavio Sina samo time što ga je uzvisio k sebi, već ga je proslavljao i dok je bio na zemlji, kroz čuda koja je Hristos činio:

„Bijaše pak neki bolesnik, Lazar iz Vitanije, iz sela Marije i Marte, sestre njezine. A Marija, čiji brat Lazar bolovaše, bješe ona koja pomaza Gospoda mirisom i obrisa noge njegove svojom kosom. Onda sestre poslaše k njemu govoreći: Gospode, evo boluje onaj koga ti ljubiš. A kada ču Isus, reče: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se Sin Božiji proslavi kroz nju. A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara. Pa kada ču da je bolestan, tada ostade dva dana na mjestu gdje bješe. Poslije toga reče učenicima: Hajdemo opet u Judeju. Rekoše mu učenici: Ravi, sad Judejci tražahu da te kamenuju, pa zar opet ideš onamo? Isus odgovori: Nije li dvanaest časova u danu? Ko danju ide ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta; A ko ide noću spotiče se, jer nema svjetlosti u njemu. Ovo kaza, i potom im reče: Lazar, prijatelj naš, zaspao je, no idem da ga probudim. Onda rekoše učenici njegovi: Gospode, ako je zaspao, ustaće. A Isus im bješe rekao za smrt njegovu, oni pak mišljahu da govori o počinku sna. Tada im Isus reče otvoreno: Lazar umrije. I milo mi je zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete; nego hajdemo njemu. Onda Toma, zvani Blizanac, reče ostalim učenicima: Hajdemo i mi da pomremo s njim. Kada pak dođe Isus, nađe ga, a on već četiri dana u grobu. A Vitanija bješe blizu Jerusalima oko petnaest stadija. I mnogi od Judejaca bijahu došli Marti i Mariji da ih tješe za bratom njihovim. Kada pak Marta ču da Isus dolazi, iziđe pred njega, a Marija sjeđaše doma. Onda reče Marta Isusu: Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro brat moj. Ali i sada znam, da što god zaišteš u Boga, daće ti Bog. Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet. I ovo rekavši, otide te zovnu tajno Mariju, sestru svoju, rekavši: Učitelj je došao i zove te. Ona, kako ču, ustade brzo i otide k njemu. Jer Isus još ne bješe došao u selo, nego bijaše na onome mjestu gdje ga srete Marta. A Judejci, koji bijahu sa njom u kući i tješahu je, kad vidješe Mariju da brzo ustade i iziđe, pođoše za njom govoreći da ide na grob da plače ondje. A Marija, čim dođe gdje bješe Isus i vidje ga, pade pred noge njegove govoreći mu: Gospode, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. Onda Isus, kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, potrese se u duhu i sam se uzbudi, I reče: Gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode, dođi da vidiš. Isusu udariše suze. Onda Judejci govorahu: Gle kako ga ljubljaše! A neki od njih rekoše: Ne mogaše li ovaj koji otvori oči slijepome učiniti da i ovaj ne umre? A Isus se opet potrese u sebi, i dođe na grob. A to bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj. Isus reče: Sklonite kamen! Reče mu Marta, sestra umrloga: Gospode, već zaudara; jer je četiri dana U grobu. Reče joj Isus: Ne rekoh li ti da ako vjeruješ, vidjećeš slavu Božiju? Tada skloniše kamen gdje ležaše mrtvac. A Isus podiže oči gore, i reče: Oče, blagodarim ti što si me uslišio! A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao. I ovo rekavši, viknu gromkim glasom: Lazare, iziđi napolje! I iziđe umrli uvijen po rukama i nogama pogrebnim povojima, i lice mu ubrusom povezano. Isus im reče: Razdriješite ga i pustite neka ide.“ Jovan 11:1-4, 21-27, 38-44

Otac nastavlja da proslavlja svog Sina u svetu kroz delo Svetog Duha poslatog sa neba:

„No ja vam istinu govorim: bolje je za vas da ja odem, jer ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako li odem, poslaću ga k vama. I kad On dođe, pokaraće svijet za grijeh, i za pravdu, i za sud. Za grijeh, dakle, što ne vjeruju u mene; Za pravdu, pak, što idem Ocu svojemu, i više me nećete vidjeti; A za sud, što je knez ovoga svijeta osuđen. Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi. A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi. On će mene proslaviti, jer od mojega će uzeti, i javiće vam. Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:7-15

Zapravo, za Sina se kaže da je delio istu Božansku slavu sa svojim Ocem još pre nego što je svet stvoren!

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jovan 17:1-5

Petar takođe govori o tome da Bog proslavlja Hrista:

„Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ Dela apostolska 3:13-15

Sada, kada vidimo da i Otac i Sveti Duh proslavljaju Sina, treba li da pretpostavimo da bi Božiji sveti apostoli poput Pavla i ostali verni oklevali da i sami uzveličaju vaskrslog Gospoda slave? Treba li zaista da verujemo da bi Pavle nekako bio uzdržan da proslavlja Hrista samo zato što ne koristi doxa ili doxazo za Isusa tako često kao za Oca?

Još važnije, kako će Dan odgovoriti na činjenicu da jedna od poslanica na koje se on sam poziva pokušavajući da razume Pavlovu teologiju zapravo sadrži doksologiju upućenu Hristu? Vidi 2. Timoteju 4:18.

I u svetlu svih podataka koje smo izneli, zar nismo u pravu kada pretpostavimo da Pavle ne bi imao nikakav problem da primeni „svoje uobičajene izraze za molitvu (deomai, deesis)“ na vaskrslog Gospoda, budući da imamo jasne primere (kao što i sam Dan priznaje) da se blaženi apostol molio uzvišenom Hristu, prinosio mu doksologiju, pa čak i podsticao vernike da pevaju psalme, himne i duhovne pesme Gospodu Isusu? Grešimo li kada zaključujemo da je Pavle obožavao Isusa na isti način na koji je obožavao Oca, budući da poistovećuje Hrista sa Jahveom i primenjuje tekstove o Jahveu na Isusa? Kao što je sledeći autor primetio:

„Pavle koristi izraz ‚prizivati ime Gospodnje‘ (iz Joila 2:32 [LXX 3:5]) u Rimljanima 10,13 i 1. Korinćanima 1,2, gde Pavle univerzalnu hrišćansku zajednicu opisuje kao one koji ‚prizivaju ime našega Gospoda Isusa‘. Primena Joila 2:32 na Hrista, sa svim kultnim asocijacijama koje ona nosi, kao da podrazumeva da su Pavle i njegove crkve obožavali Isusa. Hristološko prisvajanje ovih tekstova i poštovanje Hrista koje se praktikovalo u Pavlovim crkvama povezuju Isusa sa Bogom na iznenađujuće načine koji idu dalje od puke funkcionalne istovetnosti između njih.“ (David B. Capes, „YHWH Texts and Monotheism in Paul’s Christology“, u Early Jewish and Christian Monotheism, uredili Loren T. Stuckenbruck, Wendy E. Sproston North [T & T Clark International, New York, NY 2004], str. 128)

I:

„Pavlova hristološka upotreba tekstova o JHVH ima značajne hristološke implikacije. Zaista, takvo prisvajanje biblijskog jezika koji sadrži božansko ime izgleda bez presedana. Ono podrazumeva da on Isusa Mesiju smatra više nego čovekom. Primenjujući na Isusa božansko ime kroz egzegezu Pisma, Pavle uključuje Isusa u Ime i dostojanstvo Boga. U ključnom smislu, on tada poistovećuje Isusa sa samim Jahveom. S obzirom na Pavlovo shvatanje Pisma i poštovanje koje je ukazivao božanskom imenu, kao što pokazuju jevrejski religijski rukopisi i liturgijska praksa, ovaj zaključak deluje opravdano.

„Valjanost svakog zaključka, naravno, zavisi od toga koliko dobro objašnjava podatke. Razumevanje vaskrslog Isusa kao onoga koji nosi Ime Božije ili kao Jahvea koji se objavljuje objašnjava mnoge aspekte rane hrišćanske vere i prakse. Objašnjava zašto rani hrišćani upućuju molitve Isusu i obožavaju ga. Pruža osnov za primenu titule theos na Isusa (npr. Rimljanima 9,5; Titu 2,13). Razjašnjava zašto rani hrišćani Isusovim rečima daju autoritativni status jednak starozavetnom Pismu. Štaviše, uverenje da Isus zauzima božanski status objašnjava i druge hristološke pojmove, kao što su njegovo pretpostojanje, njegova uloga u stvaranju i njegovo mesto kao Spasitelja i Sudije koji dolazi na kraju vremena.

„Ako se prihvati ovakvo tumačenje Pavlove hristologije, važno je primetiti da apostol istovremeno nikada ne meša Isusa sa Bogom. On nastavlja da tvrdi da je Isus različit od Oca, pa čak i podređen njemu, slično onome kako je izraženo u četvrtom jevanđelju (npr. 1. Korinćanima 15:25-28; up. Jovan 1 i 5). Ipak, ova podređenost ne služi tome da potkopa misli o njegovoj jednakosti sa Bogom, niti, što je važnije, isključuje prizivanje njegovog imena u molitvi ili sastavljanje himne hvale o njemu za upotrebu u bogosluženju. Tako Pavle ostaje monoteista, pažljivo birajući reči da izbegne svaku optužbu za diteizam. Ipak, on želi da Isusu ukaže najvišu čast i hvalu. Takva čast se, zauzvrat, razume kao [sic] uvećava, a ne umanjuje, slavu Božiju (Filipljanima 2,5-11; up. Efescima 1)… Ovaj članak dovodi u pitanje svaku razvojnu shemu prema kojoj su najraniji hrišćani, poput Pavla, imali ‚nisku hristologiju‘, koja se vremenom razvija u ‚visoku hristologiju‘, predstavljenu Jovanovim jevanđeljem. Pavlova upotreba tekstova o JHVH sugeriše da on već polazi od visoke hristologije, hristologije u kojoj Isus nosi božansko ime i u kojoj je puna religijska posvećenost Hristu volja Božija.“ (Isto, str. 131-132; podvlačenje naše)

Zapravo, zar Kejps nije potpuno u pravu kada iznosi sledeća zapažanja o Danovim stavovima?

„Međutim, iako je Dan bio prilično uticajan u hristologiji, njegovi zaključci ovde nisu ubedljivi. Prvo, Danov pristup dopušta da formalni jezik odvuče pažnju od onoga što pavlovske himne imaju da kažu. Doduše, Dan ispravno primećuje da su pavlovske himne (Filipljanima 2,6-11; Kološanima 1,15-20) formalno o Hristu, a ne upućene Hristu. Poput mnogih psalama, one su pisane u trećem, a ne u drugom licu. Ali nije beznačajno što druga polovina filipljanske himne opisuje eshatološki prizor u kojem sva nebeska, zemaljska i podzemna stvorenja preklanjaju kolena i ispovedaju da je Isus Gospod. Jezik klečanja i ispovedanja, preuzet iz teksta o JHVH u Isaiji 45,23 i sada primenjen na Isusa, jasno predviđa dan kada će ga sva stvorenja obožavati. Ako je Pavle smatrao takvo obožavanje prikladnim u eshatonu, zar ga ne bi smatrao prikladnim i u sadašnjosti za one koji ‚prizivaju ime Gospoda Isusa Hrista‘ (1. Korinćanima 1,2)? Ironično, Dan sličan prizor u Otkrivenju 5,8-12 smatra dovoljnim dokazom da su Isusa obožavale hrišćanske zajednice koje su sastavile i čitale Apokalipsu. Ne treba prevideti ni to da Pavlove poslanice sadrže isključivo hristološke (tj. ne i patrološke) himne. Drugo, Dan tvrdi da Pavlove poslanice ne pružaju nikakav dokaz da su njegovi jevrejski savremenici ikada bili zabrinuti zbog njegovog kršenja monoteizma. To nije ništa više od argumenta iz ćutanja. Problemi vezani za traženje dokaza o razmišljanju spoljašnjih posmatrača u Pavlovim poslanicama su ozbiljni. Protivljenje sa kojim se Pavle suočava, a koje je zabeleženo u poslanicama, dolazi od vernika koji insistiraju da neznabošci drže Toru. Ne postoji pouzdan dokaz o tome šta su Jevreji koji nisu verovali mogli misliti o Pavlovoj hristologiji, osim same Pavlove izjave da je propovedanje raspetog Mesije bilo kamen spoticanja (1. Korinćanima 1,23). Ne može se sa sigurnošću reći da filipljanska i kološanska himna u rukama nekog Jevrejina ne bi bile smatrane kršenjem jedinstvenosti Božije. Na kraju, Pavlove poslanice ćute o ovim pitanjima, pa Danovu upotrebu ovog kriterijuma kao vodećeg načela u proceni drugih dokaza treba odbaciti.“ (Isto, str. 133-134; podvlačenje naše)

Prelazeći na drugi problem sa Danovim primedbama, takođe nigde ne nalazimo da Pavle pominje hrišćane koji prizivaju ime Oca; niti ikada kaže da će svako stvoreno biće jednoga dana preklonuti kolena pred Ocem ili ispovediti Oca kao Gospoda. A budući da nemamo jasan primer da apostol priziva ime Oca ili tvrdi da će mu se stvorenja svuda na kraju pokloniti, treba li onda da pretpostavimo da, po Danovoj logici, sveti apostol nije poštovao Oca na isti način na koji je poštovao Sina?

Imajući to u vidu, iz naše analize čini se razumno jasnim da Dan argumentuje iz ćutanja, što je logička greška koja ne dokazuje apsolutno ništa. Takođe je jasno da se Dan nije na odgovarajući način pozabavio implikacijama koje Pavlovo poštovanje Hrista i njegovo primenjivanje tekstova o Jahveu na Isusa imaju za razumevanje onoga u šta je blaženi apostol verovao u pogledu obožavanja koje treba ukazati vaskrslom Gospodu i Spasitelju.

Napomene

(1) Pavle na drugom mestu zapravo citira grčku verziju Isaije 45:23 u vezi sa sudom:

„Jer ako živimo, Gospodu živimo; ako li umiremo, Gospodu umiremo. Dakle, i kad živimo i kad umiremo, Gospodnji smo. Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi da ovlada i mrtvima i živima. A ti, zašto osuđuješ brata svoga? Ili ti, zašto nipodaštavaš brata svoga? Jer ćemo svi predstati sudu Hristovom. Jer je pisano: Živ sam ja, govori Gospod, pokloniće mi se svako koljeno, i svaki jezik ispovijediće Boga. Dakle, svaki će od nas dati Bogu odgovor za sebe.“ Rimljanima 14:8-12

Čini se razumno izvesnim da Pavle veruje da se Isaija 45:23 zapravo odnosi na dve različite Osobe, naime na Gospoda Isusa koji govori i na Boga Oca. Iz konteksta je očigledno da Gospod koji živi nije niko drugi do Hristos, za koga Pavle kaže da je umro i ponovo oživeo kako bi postao Gospod i živih i mrtvih.

U svetlu toga, čini se da Pavle govori da će na Dan suda svi stati pred Boga Oca i Isusa, njegovog Sina, da polože račun za svoja dela i da obožavaju Hrista kao Gospoda.

Ako je to Pavlovo shvatanje, onda bi tekst trebalo prevesti ovako:

„Tako mi života (kroz vaskrsenje), govori Gospod (Isus), preda mnom će pokleknuti svako koleno, i svaki jezik će ispovediti Boga (Oca).“

Zadivljujuće je da Pavle u drugoj nadahnutoj poslanici izjavljuje da će vernici zapravo stati pred sudijsku stolicu Hristovu!

„Stoga se svagda uzdamo i znamo da dok boravimo u tijelu, udaljeni smo od Gospoda; Jer vjerom hodimo, a ne gledanjem; I postajemo smjeli i više volimo otići iz tijela i nastaniti se kod Gospoda. Zato se i rado trudimo, bilo da boravimo ovdje, bilo da odlazimo, da budemo Njemu ugodni. Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovom, da primi svaki ono što u tijelu učini, bilo dobro ili zlo. Znajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude, a Bogu smo poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima.“ 2. Korinćanima 5:6-11

Dakle, ono što je u Rimljanima bila sudijska stolica Božija postaje sudijska stolica Hristova u 2. Korinćanima!

Sama činjenica da Pavle može govoriti o sudijskoj stolici Boga i Hrista dodatno potvrđuje da je blaženi apostol istinski verovao u Isusa i obožavao ga kao Boga.

(2) Zapravo, Pavle čak i reč theos („Bog“) primenjuje na Hrista na dva konkretna mesta:

„Koji su Izrailjci, čije je usinovljenje i slava i zavjeti i zakon i bogosluženje i obećanja, Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ Rimljanima 9:4-5

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

U svetlu ovih jasnih primera u kojima se Hristos naziva Bogom (od kojih se jedan čak završava uzvikom hvale!), treba li zaista da verujemo da Pavle nije obožavao Isusa? Ako je ovaj blaženi apostol mogao da nazove Isusa Bogom, onda sigurno ne bi imao problem da ga kao takvog i obožava.

Za detaljniju analizu ovih konkretnih stihova, koja pokazuje da se oni doista odnose na Hrista kao na Boga ili theos, preporučujemo sledeće članke i rasprave:

http://answering-islam.org/authors/shamoun/jesus_rom95a.html
http://answering-islam.org/authors/shamoun/jesus_rom95b.html
http://forananswer.org/Romans/Rom9_5.htm
http://forananswer.org/2Peter/2Peter1_1.htm
http://vintage.aomin.org/GRANVILL.html
http://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule
http://forananswer.org/Top_Ath/wright_jesusasgod.pdf
http://bible.org/article/jesus-θεός-god-textual-examination

(3) Neko bi mogao prigovoriti našem citiranju 2. Timoteju 4:18 na osnovu toga što je ona deo pastirskih poslanica (PP) koje, prema konsenzusu kritičke biblijske nauke, nije napisao apostol Pavle. Međutim, osim činjenice da postoje dobri razlozi da se veruje kako je te poslanice napisao Pavle, mi smo citirali 2. Timoteju samo zato što i sam Dan citira pastirske poslanice! Uostalom, čak i ako se odbaci Pavlovo autorstvo, pretpostavlja se da ove poslanice odražavaju verovanja i praksu Pavla i njegovih crkava, kao što tvrde i sami kritički naučnici. Stoga sama činjenica da pastirske poslanice sadrže doksologiju ili pripisivanje hvale vaskrslom Gospodu pokazuje da je Pavle morao obožavati Hrista i da je svoje zajednice poučavao da čine isto.