Isus Hristos – božanska Svetlost celokupnog stvorenja

Odgovor na polemiku jednog davagandiste

Muslimanski takijista Pol Bilal Vilijams pokušava da pobije određeni traktat koji je hrišćanski apologeta i filozof Dejvid Vud napisao kako bi pomogao hrišćanima da delotvornije dele jevanđelje sa muslimanima. Traktat nosi naslov „Gde je Isus rekao: ,Ja sam Bog, obožavajte me‘?“, a može se pročitati ovde.

Budući da smo već pobili većinu Vilijamsovih argumenata u odeljku odgovora posvećenom njegovim polemikama, usredsredićemo se samo na jedan određeni deo njegovog „odgovora“ na taj traktat.

Evo šta Vilijams piše kao odgovor na Vudovo ukazivanje da je Isus tvrdio da je Svetlost, što je, prema islamskoj teologiji, jedno od božanskih imena Alaha:

Svetlost

Moje primedbe u vezi [sic] sa istorijskim problemima oko Jovanovog jevanđelja odnose se na sve navode Dejvida Vuda iz tog jevanđelja. Neću ih ovde ponavljati. Ali ne zaboravimo da je, prema Mateju 5, Isus učio svoje učenike:

„Vi ste svjetlost svijetu; ne može se grad sakriti kad na gori stoji. Niti se užiže svjetiljka i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući. Tako da se svijetli svjetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra djela i proslave Oca vašega koji je na nebesima.“

Dakle, istinski Isusovi sledbenici jesu svetlost svetu – baš kao što je i Isus bio. (Suditi po Indžilu)

Vilijamsovo „pobijanje“ otvara čitav niz problema za njegovu poziciju kao muslimana.

Prvo, ista vrsta naučnog pristupa na koju se Vilijams poziva kako bi doveo u pitanje istorijsku pouzdanost Jovanovog jevanđelja može se upotrebiti i da se diskredituje Kuran.

Na primer, razlog zbog kojeg neki naučnici dovode u pitanje Isusove govore kod Jovana jeste to što se oni ne nalaze u sinoptičkim jevanđeljima i što se, u nekim slučajevima, toliko razlikuju od njih.

Međutim, ako je to dovoljan osnov da se porekne verodostojnost Hristovih reči zabeleženih u Jovanovom jevanđelju, šta onda da kažemo o govorima koje Kuran pripisuje Isusu?

Jovanovo jevanđelje se barem slaže sa sinopticima u njihovom sveukupnom prikazu Isusa:

Isus je Božji jedinstveni ljubljeni Sin (upor. Marko 1:11; 9:7; Jovan 1:14, 34; 3:16, 18, 36; 5:20; 17:24).

Isus je Naslednik kome je Otac poverio sve stvari (upor. Marko 12:7; Matej 11:27; 28:18; Jovan 3:35; 16:15; 17:1-2, 10).

Isus je božanski Sin Čovečji koji će suditi narodima (upor. Marko 8:38; 14:62; Matej 16:27; 19:28; 25:31-46; Jovan 5:27).

Isus je Spasitelj poslat da položi svoj život za spasenje ljudi (upor. Marko 10:45; Matej 1:21; 26:26-28; Luka 2:11; 19:10; 24:44-47; Jovan 1:29; 3:17; 4:42; 6:47-58; 12:47).

Isus krštava Svetim Duhom i daruje ga vernicima (upor. Marko 1:8-10; Jovan 1:32-33; 20:22).

Isus prima obožavanje (upor. Marko 5:6-7, 22, 33; 7:25; Matej 2:2, 11; 14:33; 21:15-16; 28:9, 17; Luka 24:52; Jovan 5:23; 9:35-38; 14:13-14).

Isus je umro na krstu, bio sahranjen, a zatim ponovo vaskrsao (upor. Marko 15-16; Matej 27-28; Luka 23-24; Jovan 19-21).

Kuran se, sa druge strane, ne slaže ni sa čim od toga!

Stoga, ako Jovana treba smatrati nepouzdanim zbog njegovih razlika u odnosu na sinoptička jevanđelja, koliko bi tek više Vilijams morao smatrati Kuran nepouzdanim kada on ne samo da protivreči onome što sinoptici uče o Isusu, nego je i nastao više od 600 godina kasnije i stoga nema baš nikakvu vrednost očevidnog svedočanstva!

U slučaju Jovanovog jevanđelja barem nalazimo da čak i radikalni skeptici poput Barta Erdmana priznaju da je to spis iz prvog veka!(1)

Drugo, Kuran ne samo da potvrđuje tekstualnu autentičnost Svetog pisma koje su Jevreji i hrišćani posedovali u Muhamedovo vreme,

„On tebi objavljuje Knjigu sa Istinom, koja potvrđuje prethodne, a objavio je i Toru i Jevanđelje, još pre kao putokaz ljudima, a objavio je i ono što rastavlja istinu od zablude (Kur'an). Onima koji u Allahove reči i znakove ne veruju, pripada teška patnja, a Allah je silan i žestoko kažnjava.“ S. 3:3-4 Ahmed Ali

„A tebi objavljujemo Knjigu, sa Istinom, da potvrdi knjige objavljene pre i da nad njima bdi.“ S. 5:48 (The Qur’an – A New Translation, Tarif Halidi [Viking Penguin, član Penguin Group (USA) Inc., prvo američko izdanje 2008], str. 89; podebljani naglasak naš)

On takođe podstiče hrišćane da sude po sopstvenom jevanđelju!

„Posle njih smo Isusa, Marijinog sina, poslali, koji je priznavao Toru objavljenu pre njega, a njemu smo dali Jevanđelje, u kome je bila uputa i svetlo, i da potvrdi Toru, objavljenu pre njega, u kojoj je, takođe, bila uputa i pouka bogobojaznima, i sledbenicima Jevanđelja smo bili naredili da sude prema onome što je objavio Allah u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je objavio Allah - zaista su prema Allahu nepokorni.“ S. 5:46-47 Ahmed Ali

Jedini način da se od tih hrišćana očekuje da sude po jevanđelju koje je Bog dao Isusu jeste da su mu imali pristup; inače, kako bi im moglo biti zapoveđeno da sude po knjizi koja u to vreme više nije postojala?

Sledeći navodi pružaju dodatnu potvrdu da je Muhamed zaista verovao da su hrišćani njegovog doba još uvek posedovali Hristovo jevanđelje:

„onima koji će da slede Poslanika, Verovesnika, koji neće da zna ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tori i Jevanđelju, nalaze zapisanog“ S. 7:157 Arberi

„Zijad b. Labid je rekao: Poslanik je pomenuo jednu stvar, rekavši: ,To će biti u vreme kada znanje nestane.‘ Upitao sam: ,Kako znanje može nestati kada mi učimo Kuran i podučavamo mu svoju decu, a oni će njemu podučavati svoju decu sve do Dana vaskrsenja?‘ On odgovori: ,Čudim ti se, Zijade. Mislio sam da si najučeniji čovek u Medini. Zar ovi Jevreji i hrišćani ne ČITAJU Toru I INDŽIL a da ništa ne znaju o njihovom sadržaju?‘ Preneli su Ahmed i Ibn Madža. Tirmizi je od njega preneo nešto slično, kao i Darimi od Abu Umame.“ (Mishkat Al Masabih, engleski prevod sa objašnjenjima dr Džejmsa Robsona [Sh. Muhammad Ashraf Publishers, Booksellers & Exporters, Lahore, Pakistan, pretisak 1990], tom I, knjiga II – Znanje, str. 62-63; podebljani naglasak i verzal naši)

Pitanje koje bi se prirodno trebalo pojaviti u umovima čitalaca jeste: koje je to jevanđelje za koje ovi muslimanski izvori tvrde da je još uvek bilo u posedu hrišćana u Muhamedovo vreme?

Ne moramo da nagađamo, jer nam jedan od najranijih sačuvanih izvora o Muhamedovom životu identifikuje to jevanđelje:

„Među onim što je do mene doprlo o tome šta je Isus, sin Marijin, izjavio u jevanđelju koje je primio od Boga za sledbenike jevanđelja, primenjujući izraz kojim opisuje Božjeg poslanika, jeste sledeće. Izvučeno je IZ ONOGA ŠTO IM JE JOVAN APOSTOL ZAPISAO KADA IM JE NAPISAO JEVANĐELJE IZ ZAVEŠTANJA ISUSA, SINA MARIJINOG: ,Ko mene mrzi, mrzi i Gospoda. I da nisam učinio u njihovom prisustvu dela koja niko drugi pre mene nije učinio, ne bi imali greha; ali sada su naduveni od gordosti i misle da će nadvladati mene, a i Gospoda. Ali mora se ispuniti reč koja je u zakonu: „Mrzeli su me bez razloga“ (tj. bez uzroka). A kada dođe Utešitelj koga će vam Bog poslati od Gospodnjeg prisustva, i duh istine koji će izaći od Gospodnjeg prisustva, on (će svedočiti) o meni, a i vi, jer ste sa mnom bili od početka. Rekao sam vam ovo da ne biste bili u sumnji.‘

„Munahemana (Bog ga blagoslovio i sačuvao!) na sirijskom jeste Muhamed; na grčkom je to paraklet. (The Life of Muhammad: A Translation of Ibn Ishaq’s Sirat Rasul Allah, sa uvodom i beleškama Alfreda Gijoma [Oxford University Press, Karači, deseti pretisak 1995], str. 103-104; podebljani naglasak i verzal naši)

Gorepomenuti muslimanski biograf navodi Jovana 15:23-16:1 i kaže da je to preuzeto iz Hristovog jevanđelja koje je Jovan zapisao za Isusove sledbenike!

Ironija nad ironijama!

Najstarija sačuvana biografija o Muhamedovom životu izričito imenuje Jovanovo jevanđelje kao pisani zapis upravo onog jevanđelja koje je Bog dao Isusu da ga prenese svojim sledbenicima! I primetite da on nijednom ne kaže da je baš to jevanđelje iskvareno ili nepouzdano!

Budući da sam Kuran podstiče hrišćane da sude po jevanđelju koje je u njihovom posedu, i budući da najraniji zapis o Muhamedovom životu identifikuje to jevanđelje kao Jovanovo, to znači da Vilijams ne može da prigovori našoj upotrebi ovog jevanđelja da bismo sudili Muhamedu i njegovoj poruci.

Ipak, na njegovu nesreću, upravo to isto jevanđelje (kao i ostali novozavetni spisi, uostalom) osuđuje Muhameda kao lažnog proroka. To objašnjava zašto Vilijams neprestano pokušava da diskredituje verodostojnost Jovanovog svedočanstva, jer Vilijams zna da nadahnuto svedočanstvo Četvrtog jevanđelja na kraju razotkriva Muhameda kao varalicu poslatog da odvede ljude od istine Gospoda Isusa Hrista.

Za temeljno pobijanje Vilijamsovog jalovog pokušaja da objasni i otkloni jasno kuransko svedočanstvo o autentičnosti i pouzdanosti Svetog pisma preporučujemo sledeće odgovore:

Kuransko viđenje Svetog pisma ponovo razmotreno, 1. deo, 2. deo
Kuran – čuvar prethodnog Pisma

Kada smo to obavili, vreme je da se pozabavimo Vilijamsovim pozivanjem na Mateja 5:14-16 kojim želi da obezvredi Isusove božanske tvrdnje.

Za početak, budući da se Vilijams pozvao na Matejevo jevanđelje da bi razumeo Isusove izjave kod Jovana, sigurno neće imati ništa protiv da mi upotrebimo Jovanovo jevanđelje da objasnimo Isusovo učenje kod Mateja, naročito njegovu tvrdnju da su i njegovi učenici svetlost svetu.

Kao što Jovanovo jevanđelje objašnjava, Isus je istinska Svetlost, tj. Izvor svakog osvetljenja, koja svakom čoveku omogućava da pronađe put ka večnom životu, životu za koji nam je rečeno da potiče od njega:

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-10, 14

Drugo, Isus izričito kaže da će svako ko veruje u njega postati dete Svetlosti i da će stoga Hristova Svetlost sijati u njemu/njoj i kroz njega/nju:

„Isus im opet reče, govoreći: Ja sam svjetlost svijetu; ko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ Jovan 8:12

„Meni valja činiti djela Onoga koji me posla, dok je dan. Dolazi noć kad niko ne može raditi. Dok sam u svijetu, svjetlost sam svijetu.“ Jovan 9:4-5

„A Isus im reče: Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide. Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih. Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri? Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu. Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge; Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju. A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao. Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.“ Jovan 12:35-36, 46

U ovim odlomcima Isus sebi pripisuje ono što jevrejska Biblija pripisuje Jahveu!

„Hrane se od izobila doma tvojega, i iz potoka sladosti svojih ti ih napajaš. Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost.“ Psalam 36:8-9

Ono što ovaj starozavetni tekst čini prilično zanimljivim jeste to što Isus, kod Jovana, kaže da je on Onaj koji svojim sledbenicima daje vodu života:

„Odgovori Isus i reče joj: Kad bi ti znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, ti bi tražila od njega i dao bi ti vodu živu. Reče mu žena: Gospode, ni vedra nemaš, a studenac je dubok; odakle ti onda voda živa? Eda li si ti veći od oca našega Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova? Odgovori Isus i reče joj: Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka, nego voda koju ću mu dati postaće u njemu izvor vode koja teče u život vječni.“ Jovan 4:10, 13-14 – upor. 6:35; 7:38-39

Isus je čak više puta tvrdio da je on Onaj koji daje život svima koji se njemu okrenu, i koji će takođe podići mrtve iz njihovih grobova na dan vaskrsenja:

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina ne poštuje ni Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: Ko moju riječ sluša i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:21, 25-26, 28-29

„A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao? A Isus im odgovori i reče: Ne gunđajte među sobom. Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: I biće svi naučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca. Zaista, zaista vam kažem: Koji vjeruje u mene ima život vječni. Ja sam hljeb života. Oci vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je hljeb koji silazi s neba: da koji od njega jede ne umre. Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta. Judejci se pak prepirahu među sobom govoreći: Kako može ovaj dati nama tijelo svoje da jedemo? A Isus im reče: Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijelo Sina Čovječijega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:39-40, 44, 54

„Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:23-27

„Neka se ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. U kući Oca mojega stanovi su mnogi. A da nije tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripremim mjesto. I ako otidem i pripremim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da gdje sam ja, budete i vi. I kuda ja idem znate, i put znate. Reče mu Toma: Gospode, ne znamo kuda ideš; i kako možemo znati put? Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:1-6

Ovde počinje problem za Vilijamsa. Prema Kuranu, Alah je svetlost stvorenja, istina, i onaj koji navodno daje život svima:

„Allah je svetlo nebesa i Zemlje! Primer Njegovog svetla je kao udubina u kojoj je fitilj kandila; fitilj je u staklenki, a staklenka je kao blistava zvezda; užiže se blagoslovljenim maslinovim drvetom, istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra i ne dotakne; sama svetlost iznad svetlosti! Allah vodi ka Svojoj svetlosti onoga koga On hoće. Allah navodi primere ljudima, Allah sve dobro zna.“ S. 24:35 Quran Reformist Translation

„Tako je jer Allah postoji, i što On može mrtve da oživi, i što On sve može. i što će Čas oživljenja da dođe, u to nema sumnje, i što će Allah da oživi one u grobovima.“ S. 22:6-7 Reformist Translation

„ja sam zaista svima vama Allahov poslanik, vlast Njegova je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On daje život i smrt, i zato verujte u Allaha i Njegovog Poslanika, verovesnika, koji ne zna da čita i da piše, koji veruje u Allaha i Njegove reči; njega sledite“ S. 7:158 Reformist Translation

Ovaj poslednji navod je takođe zanimljiv jer, u Matejevom jevanđelju, Isus izričito izjavljuje da je on Onaj koji poseduje vlast nad nebom i zemljom!

„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28:18

Sa svim tim pred očima sada možemo bolje razumeti značenje Mateja 5:14-16. Razlog zbog kojeg se učenici nazivaju svetlošću sveta jeste njihovo jedinstvo sa Hristom. Isusovi sledbenici odražavaju Svetlost koja izvire iz Hrista, koji je Izvor svakog osvetljenja.

Drugim rečima, Svetlost koja sija iz učenika nije nešto što oni poseduju sami po sebi, nego nešto što potiče od Ličnosti Hrista koji je Istinska Svetlost iz koje teče svako osvetljenje. Učenici su bili samo provodnik kroz koji je zasijala slavna Svetlost Hristova.

Ovo nas sada vodi do drugog problema sa kojim se Vilijams suočava.

Prema islamskoj učenosti, neka od imena koja pripadaju samo Alahu uključuju „Svetlost“ i „Darovaoca života“:

Al-Muhji, Al-Mumit: Onaj koji daje život, Onaj koji usmrćuje

Darovalac života ili Oživitelj koji čini da nešto bude živo, da bude živo biće; on ga oživljava ili mu daje život ili ga povraća u život. On oživljava zemlju kišom i obdaruje razumom. Al-Mumit je Onaj koji uzrokuje smrt.

Al-Muhji i Al-Mumit su dva od Devedeset devet imena…

An-Nur: Svetlost

Svetlost, vodič, Onaj koji osvetljava; Onaj koji je očit, jasan.

An-Nur je jedno od Devedeset devet imena. (Aiša Bjuli, Božanska imena)

61. Al-Muhji
Darovalac života

94. Al-Nur
Svetlost (G. F. Hadad, Alahova imena i svojstva)

Islamska teologija dalje uči da se takva imena nikada ne mogu pripisati nijednom stvorenju, ma koliko ono bilo uzvišeno, naročito ne u njihovim određenim oblicima, tj. ne može se neko drugi osim Alaha nazvati TA Svetlost, jer to znači počiniti neoprostiv greh poznat kao širk (upor. K. 2:22; 4:48, 116).

Kao što objašnjava sledeći selefijski učenjak:

5. Održavanje jedinstva Alahovih imena takođe znači da se Alahova imena u određenom obliku ne mogu davati njegovom stvorenju osim ako im ne prethodi prefiks ‘Abd koji znači „rob“ ili „sluga“. Mnoga božanska imena u svom neodređenom obliku, poput Ra’uf i Rahim, dopuštena su imena za ljude jer je Alah neka od njih upotrebio u neodređenom obliku da ukaže na Poslanika…

Ali ar-Ra’uf (Onaj najpuniji sažaljenja) i ar-Rahim (Najmilostiviji) mogu se koristiti za ljude jedino ako im prethodi ‘Abd, kao u ‘Abdur-Ra’uf ili ‘Abdur-Rahim, jer u određenom obliku ona predstavljaju stepen savršenstva koji pripada samo Bogu. Slično tome, zabranjena su i imena poput ‘Abdur-Rasul (rob poslanika), ‘Abdun-Nabi (rob Poslanika), ‘Abdul-Husejn (rob Husejna) itd., gde ljudi sebe nazivaju robovima nekoga drugog osim Alaha. Na osnovu ovog načela, Poslanik je zabranio muslimanima da one koji su im povereni nazivaju abdi (moj rob) ili amati (moja robinja). (Abu Amina Bilal Filips, The Fundamentals of Tawheed (Islamic Monotheism) [International Islamic Publishing House, Rijad, 2. izdanje: 2005], prvo poglavlje: Kategorije tevhida, str. 30-31; podebljani naglasak naš)

2. Širk deifikacijom

Ovaj oblik širka u al-Asma’ was-Sifat odnosi se na slučajeve u kojima se stvorenim bićima ili stvarima daju, ili ona sama prisvajaju, Alahova imena ili njegova svojstva. Na primer, kod drevnih Arapa bila je uobičajena praksa da obožavaju idole čija su imena izvedena iz Alahovih imena. Njihova tri glavna idola bila su: al-Lat, izvedeno iz Alahovog imena al-Ilah; al-‘Uza, izvedeno iz al-‘Aziz; i al-Manat, izvedeno iz al-Manan. U doba Poslanika Muhameda takođe je postojao lažni prorok u oblasti zvanoj Jemama, koji je uzeo ime Rahman koje pripada samo Alahu. (Isto, drugo poglavlje: Kategorije širka, Širk u al-Asma’ was-Sifat, str. 51; podvučeni naglasak naš)

Budući da Vilijams veruje da su Isus i njegovi učenici zapravo bili muslimani (upor. K. 3:52; 5:111), to onda znači da Hristos nikada ne bi pripisao božanske titule poput „Svetlost“ ni sebi ni svojim sledbenicima. A ipak, prema Mateju i Jovanu, upravo je to ono što je Isus učinio!

U svetlu toga, Vilijams mora prihvatiti činjenicu da upravo ono jevanđelje po kojem Kuran zapoveda hrišćanima da sude dokazuje da Isus i njegovi sledbenici sasvim sigurno nisu bili muslimani, i da je Muhamed stoga morao biti lažni prorok jer je tvrdio da jesu i jer je protivrečio onome čemu su oni zaista učili.

To je Vilijamsova islamska dilema, a jedini način da on izbegne tu dilemu jeste da potpuno napusti islam i prizna da je Muhamed bio lažni prorok!

Toliko o Vilijamsovom „odgovoru“.

Napomene

(1) Postoje novozavetni naučnici, i liberalni i konzervativni, koji zaista veruju da dokazi snažno govore u prilog tome da je Jovanovo jevanđelje sastavljeno pre 70. godine n. e. Jedan takav liberalni naučnik bio je pokojni Džon A. T. Robinson koji je u svojoj knjizi Redating the New Testament tvrdio da je četvrto jevanđelje napisano negde između 40. i 65. godine n. e.

Ugledni evangelički naučnik za grčki Novi zavet dr Danijel B. Volas takođe je mišljenja da dokazi snažno ukazuju na datum nastanka Jovanovog jevanđelja pre 70. godine:

Jovan: uvod, argument, pregled
Jovan 5:2 i datum četvrtog jevanđelja... ponovo
Jovan 5:2 još jednom: odgovor Andreasu Kestenbergeru

Dakle, ako su naučnici spremni da bacaju sumnju na spis koji je sastavljen unutar prve generacije očevidaca Hrista, šta bi ti isti kritičari rekli o Vilijamsovom pismu koje je sastavljeno više od 600 godina kasnije, mnogo nakon što su očevici i njihovi sledbenici pomrli?