Isus Hristos – naš slavni božanski posrednik, 2. deo

Sada dolazimo do teksta u kome Pavle izričito naziva Isusa Bogom.

**
Isus Hristos kao naš veliki Bog i Spasitelj**

Kao da ono što smo već videli kod Pavla nije bilo dovoljno jasno da dokaže da je on zaista verovao da je Isus Bog Svemogući, sledeći tekst bi trebalo da ukloni sve sumnje:

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Tit 2:13-14

Pavle ne samo da naziva Hrista našim velikim Bogom i Spasiteljem, već je i preuzeo ono što Stari zavet govori o Jahveu i primenio to na Gospoda Isusa!

Prema proročkim spisima, Jahve je jedini veliki Bog i Spasitelj koji iskupljuje narod od njegovih bezakonja da bude njegovo sopstveno vlasništvo:

„A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja.“ Izlazak 19:5 LXX – uporedi Ponovljeni zakoni 7:6; 14:2

„Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 85[86]:10 LXX

„Neka čeka Izrailj Gospoda; jer je u Gospoda milost, i velik je u njega otkup. I on će otkupiti Izrailja od svijeh bezakonja njegovijeh.“ Psalam 129 [130]:7-8 LXX

„Jer Jakova izabra sebi Gospod, Izrailja za dostojanje svoje.“ Psalam 134[135]:4 LXX

„I načiniću od njih jedan narod u zemlji, na gorama Izrailjevijem, jedan će car biti svjema njima, niti će više biti dva naroda, niti će više biti razdijeljeni u dva carstva. I neće se više skvrniti gadnijem bogovima svojim ni gnusobama svojim, niti kakvijem prijestupima svojim, i izbaviću ih iz svijeh stanova njihovijeh u kojima griješiše, i očistiću ih, i oni će mi biti narod i ja ću im biti Bog.“ Jezekilj 37:22-23 LXX

Dr Džejms R. Vajt objašnjava kako jezik upotrebljen u Titu 2:14 potvrđuje da je Pavle poistovećivao Isusa sa Jahveom:

„Još jedan kontekstualni trag potvrđuje Pavlovu tvrdnju o božanstvu Hrista. Stih 14 kaže da Hristos namerava da ,očisti sebi narod koji je njegovo sopstveno vlasništvo, revnostan u dobrim delima‘. Onome čije je uho uvežbano za reči Starog zaveta, ovo je izraz koji bi u sećanje prizvao nikog drugog do samog Jahvea…

„Ono što nije odmah očigledno pri pukom gledanju u engleski tekst jeste to da ovaj odlomak iz psalama koristi iste izraze koji se nalaze u Titu 2:14. Konkretno, ,iskupiti‘ u psalmu je isti izraz koji Pavle koristi za Hristovo iskupiteljsko delo, a izraz ,bezakonja‘ u psalmu je izraz preveden kao ,bezakono delo‘ u Titu. Dok je u Starom zavetu Jahve taj koji iskupljuje svoj narod, ovde je to Hristos. Ali ima još…

„Ovde [Jezekilj 37:23] Jahve ponovo govori o svom iskupljenju svoga naroda, i ponovo Pavle koristi iste izraze da opiše Hristovo delo. Konkretno, reč ,očistiti‘ je ista u oba odlomka, kao i reč ,narod‘. Puka slučajnost? Nikako, jer ima još…

„Izraz ,moje sopstveno vlasništvo‘ isti je u Izlasku, gde Jahve govori o svom posebnom narodu, i u Titu, gde Hristos ima narod koji je njegovo sopstveno vlasništvo. Ponovljeni zakoni 7:6 i 14:2 iznose istu tvrdnju. Svako ko je upoznat sa ,iskupljenim narodom‘ u Starom zavetu prepoznao bi da Pavle primenjuje iste izraze koji se tamo koriste za Jahvea ovde na Gospoda Isusa. Kontekst je, dakle, takav da ne bi imao nikakvog problema da Isusa nazove ,Bogom i Spasiteljem‘, budući da je na njega slobodno primenio reči koje je Božji narod vekovima koristio da opiše Jahvea, svoga Spasitelja.“ (White, The Forgotten Trinity: Recovering the Heart of Christian Belief [Bethany House Publishers, Minneapolis, MN 1998], 5. Jesus Christ: God In Human Flesh, str. 76-77; podebljani naglasak i komentari u uglastim zagradama su naši)

Robert Bauman se slaže sa dr Vajtom:

„Dosadašnje izlaganje je donekle zavisilo od našeg ranije izvedenog zaključka da Tit 2:13 naziva Isusa Hrista ,našim velikim Bogom i Spasiteljem‘ (mada su neki aspekti izlaganja pružili dodatnu potporu tom zaključku). Tvrdili smo da, ako je Isus ovde nazvan Bogom, to mora značiti da je on Jahve, a ne neko niže božanstvo.

„Kada, međutim, dođemo do stiha 14, čak ni ta pretpostavka nije neophodna. Zapravo, ne bi bilo preterano reći da bi, čak i da nemamo stih 13, sam stih 14 primenjen izričito na Isusa Hrista bio dovoljan dokaz da je Pavle mislio o Isusu kao o Jahveu.

„Redak koji ovde treba razmotriti, ,da bi nas iskupio od svakog bezakonog dela‘, u suštini je citat iz Psalma 129:8 LXX (130:8 hebr.). Psalmista izražava nadu da će Gospod ,iskupiti Izrailja od svih njegovih bezakonja‘ (kai autos lutrôsetai ton Israêl ek pasôn tôn anomiôn autou). Pavle to primenjuje u prvom licu množine na nas koji verujemo u Isusa Hrista, tj. na crkvu. I opet, ono što je Stari zavet rekao da će Jahve učiniti, Novi zavet kaže da je Isus Hristos učinio…

„Sa citiranim rečima Psalma 129:8 LXX isprepletane su reči preuzete iz Jezekilja 37:23. Tamo Jahve kaže: ,Izbaviću ih od svih njihovih bezakonih dela [apo pasôn tôn anomiôn autôn], kojima su sagrešili, i očistiću ih [kathariô autous], i biće moj narod [laon], a ja Gospod biću njihov Bog [theon].‘ Zapazite da oba starozavetna stiha govore o bezakonim delima; psalam konkretno govori o tome da se od njih bude ,iskupljen‘, izraz preuzet u Titu 2:14. Ali osnovni tekst na kome se Tit 2:14, kako izgleda, temelji jeste Jezekilj 37:23. Jahve govori o izbavljanju Izrailja ,od svih njihovih bezakonih dela‘, o njihovom ,čišćenju‘, i kaže da je ishod to da će oni biti njegov ,narod‘. Ono što je ovde zapanjujuće jeste to da, dok je kod Jezekilja Jahve onaj koji će ih očistiti da budu njegov narod, u Titu je to Isus Hristos koji nas čisti da budemo njegov narod. Sada imamo Isusa koji ne samo da čini ono što je Stari zavet rekao da će Jahve učiniti – da nas spase, iskupi i očisti – nego to čini da bi stvorio narod za sebe, dok je Stari zavet rekao da će Jahve učiniti te stvari da bi stvorio narod za sebe, tj. za Jahvea. Ukratko, ono što je Stari zavet rekao da će biti učinjeno od strane Jahvea i za Jahvea, Pavle kaže da je učinjeno od strane Isusa Hrista i za Isusa Hrista…

„Grčka reč periousios (,sopstveno vlasništvo‘), upotrebljena u Novom zavetu samo u Titu 2:14, javlja se u Starom zavetu samo pet puta, uvek kao odredba uz laos (,narod‘), i uvek u vezi sa Izrailjem kao narodom koji je Jahveovo sopstveno vlasništvo (Izlazak 19:5; 23:22; Ponovljeni zakoni 7:6; 14:2; 26:18). Njeno prvo pojavljivanje, u Izlasku 19:5, deo je temeljnog opisa Božje namere za Izrailja (iznetog pošto su pobegli u pustinju i neposredno pre davanja Zakona). Stoga bi izraz laos periousios odmah bio prepoznat kao opis Izrailja koji je sada primenjen na crkvu. Izlazak 19:5 se takođe primenjuje na crkvu u 1. Petrovoj 2:9, gde se umesto _periousio_s koristi peripoiêsin.

„U Titu 2:13-14, dakle, Pavle primenjuje naziv ,Bog‘ na Isusa Hrista. Pavle opisuje Hristovu prirodu onako kako Stari zavet opisuje Jahveovu prirodu (kao ,velikog‘ Boga). On govori o tome da Hristos čini ono što je Stari zavet rekao da će Jahve učiniti (da spase, iskupi i očisti svoj narod) i da to čini kako bi stvorio narod za sebe, baš kao što je Stari zavet rekao da će Jahve učiniti za sebe. U ovoj jednoj rečenici, dakle, Pavle pripisuje Isusu Hristu nazive, svojstva, dela i počasti koje su u Starom zavetu rezervisane za Jahvea. Dokazi su neodoljivi da je Pavle namerno govorio o Isusu Hristu kao o Jahveu, velikom Bogu i Spasitelju.“ (Sharp’s Rule and Antitrinitarian Theologies: A Bicentennial Defense of Granville Sharp’s Argument for the Deity of Christ, str. 39-40; podebljani naglasak je naš)

Ovo objašnjava zašto je Pavle mogao da govori o tome da su i Bog i Isus naš Spasitelj kroz celu ovu kratku poslanicu:

„Da ne kradu, nego da pokazuju potpunu vjernost u svemu, da bi nauku Spasitelja našeg Boga krasili u svemu.“ Tit 2:10

„Pavle, sluga Božiji i apostol Isusa Hrista po vjeri izabranih Božijih i poznanju istine pobožnosti, Za nadu vječnoga života koji prije vječnih vremena obeća Bog koji ne obmanjuje, A objavi u određena vremena riječ svoju propovijedanjem, koje je meni povjerio po zapovijesti Spasitelja našega Boga, Titu, pravome sinu po zajedničkoj vjeri: Blagodat, milost, mir, od Boga Oca i Gospoda Isusa Hrista, Spasitelja našega.“ Tit 1:1-4

Zapravo, nadahnuti apostol naziva i Boga i Isusa Spasiteljem u kontekstu u kome opisuje spasenje kao delo sve tri božanske Osobe Božanstva!

„A kada se javi dobrota i čovekoljublje Boga, Spasitelja našega, Ne za djela pravedna koja mi učinismo, nego po svojoj milosti spase nas banjom novoga rođenja i obnovljenja Duhom Svetim, Kojega izli na nas obilno kroz Isusa Hrista Spasitelja našega, Da bismo, opravdani njegovom blagodaću, postali nasljednici života vječnoga kao što se nadamo.“ Tit 3:3-7

Istinski hrišćani su oni koji su nanovo rođeni Svetim Duhom koga je Bog Otac izlio na sve prave vernike u svojoj ljubavi i milosti zbog milosti Gospoda Isusa Hrista, što ima za ishod naše opravdanje!

Dakle, ako biste ovog blaženog i voljenog apostola upitali koliko Spasitelja hrišćani imaju, on bi odgovorio da samo jednog, budući da je bio u potpunoj saglasnosti sa hebrejskim Pismima:

„Jer za to se i trudimo i bivamo sramoćeni, jer se nadamo u Boga živoga, koji je spasitelj sviju ljudi, osobito vjernih.“ 1. Timoteju 4:10

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja.“ Isaija 43:10-11

„Oglasite, i dovedite, neka vijećaju zajedno: Ko je to od starine kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja, Gospod? Nema osim mene drugoga Boga, nema Boga pravednoga i Spasitelja drugoga osim mene. Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugoga.“ Isaija 45:21-22

„A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje Misirske, i Boga osim mene nijesi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.“ Osija 13:4

A ipak, ako biste ga upitali da li su spasenje podjednako izvršili Otac, Sin i Sveti Duh, on bi rekao – apsolutno!

Nije ni čudo što je Crkva Gospoda Isusa Hrista bila primorana da uobliči slavno učenje o presvetom i preblagoslovenom Trojstvu!

Vilijams misli da ima odgovor koji potkopava izričito svedočanstvo o božanstvu Hrista koje se nalazi u Titu 2:13. Evo ga ponovo:

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“

A evo šta je Vilijams rekao u odgovoru hrišćaninu po imenu madmanna koji je citirao ovaj tekst da bi opovrgao Vilijamsovo izobličavanje biblijskog učenja:

Paul Williams je rekao, 7. novembra 2011. u 20.29 (Trinity Questions)

Tit 2:13. „Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“

Kao prvo, među biblijskim naučnicima postoji saglasnost da je ovo pismo, koje tvrdi da je Pavlovo upućeno Titu, falsifikat. Pokojni veliki biblijski naučnik Rejmond E. Braun (imao sam čast da slušam njegovo predavanje o Pavlu na Oksfordskom univerzitetu) u svom delu An Introduction to the New Testament piše: ,oko 80 do 90 procenata savremenih naučnika bi se složilo da su Pastirske poslanice [1. i 2. Timoteju i Tit] napisane posle Pavlovog života, a od njih bi većina prihvatila razdoblje između 80. i 100. godine kao najverovatniji kontekst njihovog nastanka.‘ str. 668. Slažem se sa ovom procenom.

Dakle, polazim od osnove da ovo pismo nije Pavlovo, i da se pogrešno verovalo da je njegovo kada je odabrano za uvrštavanje u Novi zavet.

Kao drugo, vaš prevod

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“

(American Standard Version)

ne govori o Isusu Hristu kao o ,Bogu‘ – govori o Bogu, a zatim o Isusu.

Sa Vilijamsovim tvrdnjama ima nekoliko problema. Prvo, zapazite da će Vilijams, kada mu odgovara, citirati Pastirske poslanice (PP), tj. 1-2. Timoteju i Tit, da bi dokazao svoju tezu, baš kao što je učinio u svojoj debati sa Latamom. A ipak neće oklevati da dovede u pitanje pouzdanost tih istih izvora kad god se oni upotrebe da opovrgnu njegove tvrdnje! Nažalost, takva očigledna nedoslednost tipična je za Muhamedove sledbenike, naročito za one koji su aktivno uključeni u širenje islamskih laži, poput Vilijamsa.

Zapravo, Vilijams je 22. decembra 2011. objavio članak na blogu pod naslovom "How Good Logic Leads to Good Theology", u kome upućuje na ONO ŠTO JE APOSTOL PAVLE NAPISAO o Božjoj prirodi u 1. Timoteju 6:15-16 kako bi opovrgao božanstvo Hrista! Može li Vilijams jasnije pokazati koliko je zaista nepošten i nedosledan?(1)

Bilo kako bilo, budući da su ovi spisi dovoljno pouzdani da ih Vilijams upotrebi za svoju tezu, onda doslednost i čestitost zahtevaju da prihvati činjenicu da su takođe dovoljno verodostojni da ga opovrgnu i raskrinkaju. Ne može i ovce i novce.

Drugo, ironično je što Vilijams pominje Braunov Introduction to the New Testament ne trudeći se da obavesti svoje čitaoce da u tom istom delu Braun zapravo iznosi snažne argumente u prilog Pavlovom autorstvu, idući time protiv navodne većine od 80-90% koja ne misli da je Pavle napisao Pastirske poslanice! Za pojedinosti pogledajte sledeći odgovor.

Treće, za naš argument je nebitno da li je Pavle napisao te poslanice, budući da argument za božanstvo Hrista ne zavisi od te tačke. Neko može da poriče Pavlovo autorstvo i ipak zaključi da ovi spisi izričito potvrđuju da je Isus ovaploćeni Bog. Uostalom, ne-Pavlovo autorstvo Pastirskih poslanica nije sprečilo Vilijamsa da citira 1. Timoteju 2:5 protiv Latama. Stoga, ako su Pastirske poslanice dovoljno pouzdane da dokažu Vilijamsovu tezu, onda su dovoljno dobre i da ga raskrinkaju.

Četvrto, Vilijams mora da učini više od pukog pozivanja na engleski prevod da bi dokazao svoju tezu. On zapravo mora da razmotri i obradi konkretnu grčku konstrukciju koja se koristi u Titu 2:13.

Tit 2:13 je primer onoga što grčki naučnici nazivaju konstrukcijom Grenvila Šarpa. Evangelički pisac i apologeta Robert M. Bauman ml. pruža koristno objašnjenje šta sve to znači:

U grčkom, kada su dve imenice u istom padežu povezane sa kai („i“), a određeni član stoji ispred prve imenice ali ne i ispred druge, obe imenice se odnose na istu osobu ako su te imenice (1) lične, (2) u jednini i (3) zajedničke (ne vlastite) imenice, i ako (d) te imenice nisu semantički uobičajeno uparene tako da označavaju dve osobe. (Sharp’s Rule, str. 5)

Da je Tit 2:13 primer takve konstrukcije lako se dokazuje pogledom na grčki tekst u osnovi:

tou megalou theou kai soteros hemon ‘Iesou Christou
veliki Bog i Spasitelj naš Isus Hristos

Zapazite da postoji samo jedan određeni član („the“) koji se javlja pre reči „veliki“, što ovo čini konstrukcijom Grenvila Šarpa. To znači da jednostavno nema načina da se zaobiđe činjenica da je Isus u Titu 2:13 izričito nazvan našim velikim Bogom i Spasiteljem.

Ista ova konstrukcija nalazi se i nekoliko puta u 2. Petrovoj, gde je Isus poistovećen i kao Bog i kao Gospod:

„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“ 2. Petrova 1:1

„Jer će vam se tako izobilno dati ulazak u vječno Carstvo Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista.“ 2. Petrova 1:11

„Jer ako oni koji pobjegnu od nečistota svijeta poznanjem Gospoda i Spasa Isusa Hrista, opet se u njih zapletu i budu nadvladani, biva im potonje gore od prvoga.“ 2. Petrova 2:20

„Da se sjetite riječi koje su ranije kazali sveti proroci, i zapovijesti apostola vaših od Gospoda i Spasa,“ 2. Petrova 3:2

„No uzrastajte u blagodati i u poznanju Gospoda našega i Spasa Isusa Hrista. Njemu slava i sada i u Dan vječni. Amin.“ 2. Petrova 3:18

Imamo, dakle, dva nadahnuta apostola koji izričito svedoče da je Isus naš Bog i Spasitelj!

Da zaključimo, očigledno je da je Latam bio u pravu, budući da u biblijskom hrišćanstvu ne postoji pogrešiv, nesavršen ljudski stvor koji stoji kao posrednik između Boga i čoveka. Naprotiv, poruka hrišćanstva jeste da je Bog došao na zemlju u Osobi Gospoda Isusa Hrista da iskupi čovečanstvo od njegovih greha i da posreduje za vernike:

„Jer Bog bješe u Hristu koji pomiri svijet sa sobom, ne uračunavši im grijehe njihove, i metnuvši u nas riječ pomirenja. Umjesto Hrista, dakle, molimo, kao da Bog poziva kroz nas; molimo u ime Hristovo – pomirite se sa Bogom! Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ 2. Korinćanima 5:19-21

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama,“ Jevrejima 1:1-3

„Koji nije postao po zakonu tjelesne zapovijesti, nego po sili života neuništivoga. Jer Pismo svjedoči: Ti si Sveštenik vavijek po činu Melhisedekovu. Ukida se, dakle, pređašnja zapovijest zbog njene nemoći i nekorisnosti, – Jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva, – a uvodi se bolja nada kroz koju se približujemo Bogu. Ukoliko ne bješe bez zakletve, – Jer oni bez zakletve postaše sveštenici, a Ovaj sa zakletvom Onoga koji mu govori: Zakle se Gospod i neće se raskajati: Ti si Sveštenik vavijek po činu Melhisedekovu, – Utoliko Isus posta jemac boljega Zavjeta. I onih sveštenika bilo je mnogo, jer ih je smrt sprečavala da ostaju, A Ovaj, pošto ostaje vavijek, ima neprolazno sveštenstvo. Zato i može potpuno i za uvijek spasti one koji kroz njega dolaze Bogu, pošto svagda živi pa može posredovati za njih. Jer takav nam Prvosveštenik trebaše: svet, nezlobiv, čist, odvojen od grješnika i viši od nebesa; Koji nema potrebe, kao oni prvosveštenici, da svaki dan prinosi žrtve, najprije za svoje grijehe, a potom i za narodne, jer On ovo učini jednom zauvijek prinijevši samoga sebe. Jer Zakon postavlja za prvosveštenike ljude koji imaju slabosti, a riječ zakletve, poslije Zakona, postavlja Sina vavijek savršenoga.“ Jevrejima 7:16, 22-28, 8:1-2

Dakle, hrišćanski posrednik nije niko drugi do sam Bog, večni Sin Očev, koji je došao da za svoj narod učini ono što oni sami nisu mogli da učine!

„Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih. A sve se ovo dogodilo da se ispuni što je Gospod kazao preko proroka koji govori: Eto, djevojka će začeti, i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuil, što će reći: S nama Bog.“ Matej 1:21-23

Toliko o Vilijamsovim jeftinim debatnim trikovima i obmanjujućoj metodologiji.

Dodatna literatura

Za izvore koji brane Pavlovo autorstvo Pastirskih poslanica i za članke koji opovrgavaju tvrdnju da Novi zavet sadrži falsifikate, preporučujemo sledeće izvore:

J. P. Holding, The Authenticity of the Pastoral Epistles

Holding, Trusting the New Testament: Is the Bible Reliable?

George W. Knight III, The Pastoral Epistles: A Commentary on the Greek Text (New International Greek Testament Commentary)

D. A. Carson i Douglas J. Moo, An Introduction to the New Testament

Glenn Miller, Are some of the NT letters 'pious forgeries'? Part 1, Part 2

Daniel B. Wallace, Review of Bart D. Ehrman, Forged: Writing in the Name of God—Why The Bible’s Authors Are Not Who We Think They Are Part 1, Part 2, Part 3

Michael Licona, Review of Bart D. Ehrman, Forged: Writing in the Name of God—Why The Bible’s Authors Are Not Who We Think They Are

A za više o Šarpovom pravilu predlažemo da se pogledaju sledeći članci i knjiga:

Robert M. Bowman Jr., Sharp’s Rule

James R. White, Granville Sharp's Rule Titus 2:13 and 2 Peter 1:1

Daniel Wallace, Sharp Redivivus? - A Reexamination of the Granville Sharp le

Wallace, Granville Sharp's Canon and Its Kin

**
Napomene**

(1) Hrišćani nisu jedini koji primećuju koliko je Vilijams zaista nedosledan. Evo šta je jedan musliman napisao povodom Vilijamsovog članka na blogu, "How Good Logic Leads to Good Theology", u kome koristi 1. Timoteju 6:15-16 da dokaže da Pavlovo shvatanje Boga potkopava božanstvo Hrista:

freepalestinerightnow je rekao, 22. decembra 2011. u 13.03

Selam alejkum, Pavle,

Divim se tvojim debatnim veštinama i čest sam posetilac tvog bloga. Imam pitanje u vezi sa ovim tekstom. U ranijim debatama i tekstovima iznosio si argument da ne možemo verovati Pavlu i da se Pavlovi spisi ne mogu koristiti kao dokaz onoga u šta je Isus verovao. Zato bih samo želeo tvoje mišljenje o tome kako s jedne strane kažeš da je Pavle nepouzdan (sa čim se potpuno slažem), a s druge strane koristiš delove njegovih spisa da dokažeš svoju tezu? Ne osuđujem te, samo želim da znam kako ovde razmišljaš, jer to može biti od koristi muslimanima koji se susreću sa hrišćanskom apologetikom.
/Zakarija