Islam o seksualnim odnosima sa maloletnicima

Prenosim pravne odluke i mišljenja muslimanskog sajta IslamWeb (https://islamweb.net/ar/; https://islamweb.net/en/))., u vezi sa seksualnim odnosima sa predpubertetskim, nedozrelim maloletnicama. Čitaoci će videti da muslimanski učenjaci zaista dozvoljavaju muškarcima da imaju seksualne odnose sa devojčicama mlađim od 9 godina, pod uslovom da su u stanju da podnesu penetraciju.

Pitanje

Kakav je propis o braku sa maloletnicom? Da li je bračni ugovor punovažan?

Ako je bračni ugovor punovažan, kakav je propis o seksualnim odnosima sa njom? Neka vas Bog nagradi.

Odgovor

A zatim:

U islamskom pravu detinjstvo se završava pubertetom. Enciklopedija islamske jurisprudencije navodi: „Terminološki, to je opis koji se odnosi na osobu od rođenja pa do dostizanja puberteta.“ Stoga u islamskom pravu nije dopušteno da devojčica dostigne pubertet menstruacijom ili na drugi način, a da i dalje bude opisivana kao dete, na koje se primenjuju određeni pravni propisi. To uključuje i pitanje braka; među učenjacima nema neslaganja da se devojčica koja je dostigla pubertet u tom pogledu ne smatra detetom. Pubertet može nastupiti u ranom uzrastu, na primer sa deset godina. El-Buhari je u svom Sahihu (zbirci verodostojnih hadisa) uvrstio poglavlje pod naslovom „Dostizanje puberteta i svedočenje dečaka“, navodeći ajet: „A kad vaša deca dostignu polnu zrelost, neka onda uvek traže dopuštenje“ [An-Nur: 59]. Mugira je rekao: „Imao sam poluciju kada mi je bilo dvanaest godina.“ A žene dostižu pubertet menstruacijom, kao što Bog Uzvišeni kaže: „A one vaše žene, koje su izgubile nadu u mesečno pranje“ [At-Talaq: 4] sve do reči „Vreme čekanja za trudne žene jeste porođaj“ [At-Talaq: 4]. El-Hasan ibn Salih je rekao: „Upoznao sam našu komšinicu, baku, koja je imala dvadeset jednu godinu.“

Dobro je poznato da se ta baka udala u ranom uzrastu i zatrudnela sa deset godina, a trudnoća je konačan znak puberteta. Takvo pitanje ne bi trebalo da bude predmet spora. Stoga verski nije dopušteno da pojedinci osuđuju rani brak devojčice, sve dok je ona dostigla uzrast pravne zrelosti i sposobna je za brak i njegove odgovornosti. Znaci puberteta objašnjeni su u fetvi br. 10024.

Što se tiče devojčice koja još nije dostigla pubertet, pitanje o njoj tiče se dve stvari: prvo, bračnog ugovora sa njom; drugo, uživanja u njoj, bilo kroz snošaj ili nešto manje od toga.

Odgovor na prvo pitanje jeste da je bračni ugovor sa maloletnom devojčicom punovažan prema većini učenjaka, do te mere da je o tom pitanju prenet i konsenzus. Ipak, nekolicina učenjaka nije se složila sa njegovom punovažnošću, naime Ibn Šubruma, Osman el-Bati i Ebu Bekr el-Asam, koji su rekli da dečaka ili devojčicu ne treba ženiti odnosno udavati dok ne dostignu pubertet, na osnovu ajeta: „dok ne stasaju za brak“ (An-Nisa: 6).

Es-Serahsi je u svojoj knjizi El-Mebsut objasnio njihovo obrazloženje, rekavši: „Kada bi brak bio dopušten pre puberteta, u njemu ne bi bilo nikakve koristi. Štaviše, starateljstvo nad maloletnikom ustanovljeno je zbog potreba štićenika. Čak i u stvarima u kojima takva potreba ne postoji, starateljstvo se ne ustanovljava, kao u slučaju darivanja. U tim slučajevima nema potrebe za brakom, jer je prirodna svrha braka zadovoljenje želje, a njegova pravna svrha rađanje potomstva, a oboje je nespojivo sa detinjstvom. Osim toga, ovaj ugovor je doživotan, a njegovi propisi postaju obavezujući za njih nakon puberteta. Stoga niko nema pravo da ih na njega prisili, jer niko nad njima nema starateljstvo posle puberteta.“

Ovo mišljenje su prihvatili neki savremeni učenjaci, poput šejha Ibn Usejmina, koji je u svom delu Eš-Šerhul-mumti’ naveo: „Preteže mišljenje da je saglasnost device koja je dostigla pubertet neophodna. Što se tiče devojčice koja još nije dostigla pubertet, to jest one koja je navršila devet godina, da li se njena saglasnost traži ili ne? Ispravno je stanovište da se njena saglasnost traži, jer devetogodišnja devojčica počinje da oseća želju i razvija osećanja prema braku, pa je njena dozvola neophodna. To je mišljenje šejhul-islama Ibn Tejmije, i to je istina.“ Što se tiče devojčice mlađe od devet godina, da li je njena saglasnost punovažna? Kažu: devojčica mlađa od devet godina nema punovažnu saglasnost jer o braku ne zna ništa. Ona može dati saglasnost sa znanjem, a može je i ne dati zato što ne zna. Stoga njena saglasnost nije punovažna. Ali da li je njenom ocu dopušteno da je u tom slučaju uda? Kažemo: osnovni propis jeste da nije dopušteno, na osnovu Poslanikovih reči: „Devica se ne udaje dok se ne zatraži njena saglasnost.“ Ova devojčica je devica, pa je ne udajemo dok ne dostigne uzrast u kojem je sposobna da se od nje traži saglasnost, a onda tu saglasnost treba tražiti. Ipak, neki učenjaci su spomenuli konsenzus da je sme udati, pozivajući se na hadis o Aiši. Već smo objasnili razliku. Ibn Šubruma, jedan od poznatih pravnika, rekao je: nikada nije dopušteno udati devojčicu koja još nije dostigla pubertet, jer ako uslovljavamo saglasnost, onda njena saglasnost nije punovažna. Prisilu ne dopuštamo ni u slučaju odrasle osobe, pa je ovde to tim pre. Ovo mišljenje je ispravno: da otac ne treba da uda svoju kćer dok ne dostigne pubertet, a ako dostigne pubertet, ne treba da je uda dok ona ne pristane. Ali pretpostavimo da čovek smatra da je taj prosac odgovarajući, a sam je star i boji se da će, ako premine, devojčica pasti pod starateljstvo svoje braće, koja bi njome mogla da manipulišu i da je udaju po svojim prohtevima, a ne u njenom najboljem interesu. Ako smatra da je u njenom najboljem interesu da je uda za odgovarajućeg čoveka, onda u tome nema štete. Ipak, ona ima izbor kada odraste; ako želi, može reći: „Nisam time zadovoljna i ne želim ga.“ Ako je tako, najsigurnije je da je ne uda i da je prepusti Bogu, Uzvišenom i Slavljenom. Možda mu se sada taj čovek čini odgovarajućim, ali se čovekove okolnosti mogu promeniti, i možda će joj Bog dati boljeg čoveka kada dostigne uzrast za udaju, jer su sve stvari u rukama Boga Svevišnjeg.

Šejh je opširnije govorio o ovom pitanju i razmotrio dokaze većine u svom komentaru Sahiha el-Buharija, u poglavlju: „Čovek koji ženi i udaje svoju malu decu.“ Što se tiče mišljenja Ibn Tejmije koje šejh navodi, ono se odnosi upravo na devojčicu koja ima devet godina, a još nije dostigla pubertet. El-Merdavi je u El-Insafu rekao: „Devica koja ima devet godina ili više, sve do uzrasta puberteta, može biti udata bez njene dozvole, prema najispravnijem mišljenju mezheba, a to je stav većine učenjaka… Od njega se takođe prenosi da nije dopušteno udati devetogodišnju devojčicu osim uz njenu dozvolu.“ Eš-Šerif Ebu Džafer je rekao: „To je izričita izjava imama Ahmeda.“ Ez-Zerkeši je rekao: „To je najočiglednije mišljenje…“ Ebu Bekr i šejh Taki ed-Din odabrali su stav da devetogodišnja devojčica, bila devica ili već udavana, ne treba da bude prisiljena na brak. U predanju od Abdulaha, on je rekao: „Ako devojčica navrši devet godina, ni njen otac niti bilo ko drugi ne može je udati osim uz njenu dozvolu.“ Neki kasniji učenjaci mezheba rekli su: „To je najjače mišljenje.“

Suština je u tome da se naglasi da je ovo pitanje predmet izvesnog neslaganja i da nije konačno rešeno. Ipak, po našem mišljenju preteže stav većine koja ugovor smatra punovažnim. Za dodatne pojedinosti pogledajte fetve 108613 i 117878.

Većina učenjaka koji bračne ugovore sa maloletnicama smatraju punovažnim ipak daje prednost tome da njihovi očevi sačekaju da one dostignu pubertet kako bi dobili njihovu saglasnost. En-Nevevi je rekao: „Znaj da su Eš-Šafija i njegovi sledbenici rekli: bolje je da otac ili deda ne uda devicu dok ne dostigne pubertet i dok od nje ne zatraži dozvolu, kako je ne bi prisilio na brak protiv njene volje. To nije u suprotnosti sa hadisom o Aiši, jer je njihova namera da je ne udaje pre puberteta osim ako postoji jasna korist koja bi odlaganjem braka bila izgubljena, kao u hadisu o Aiši. U takvom slučaju bolje je obezbediti taj brak, jer je otac dužan da postupa u najboljem interesu svog deteta i ne treba da dopusti da se to izgubi.“

Ovo mišljenje zastupa i dr Abdul Kerim Zejdan u svojoj enciklopediji „El-Mufassal fi fikhil-usra“ (Detaljni vodič kroz porodično pravo), gde je naveo: „Smatramo poželjnijim, kao stvar prvenstva, da otac ne uda svoju kćer dok ne dostigne pubertet, osim ako postoji valjan razlog da je uda dok je još mala.“ Naveo je nekoliko razloga za to, koji se tamo mogu naći.

Ovaj stav odabrala je i istraživačica Suha el-Kajsi u svom magistarskom radu „Brak dece u svetlu određivanja uzrasta za brak“, gde je dala prednost punovažnosti bračnog ugovora, ali je zatim navela: „Bolje je ne udavati je osim ako je očigledan neki preovlađujući interes.“ Za to je navela četiri razloga. Ovde treba napomenuti da se maloletnica udaje isključivo uz uvažavanje njenog najboljeg interesa, a ne prosto prema željama njenog oca. Štaviše, neki učenjaci su izjavili da je brak nepunovažan ako se ne uvaži najbolji interes maloletnice i da ga sudija tada mora poništiti. Eš-Ševkani je u delu „Vablul-gamam ala šifail-avam fi ehadisil-ahkam“ (Kiša oblaka o isceljenju siromašnih u hadisima propisa) rekao: „Ako nema valjanog interesa, onda brak od početka nije punovažan. Sudiji je dopušteno, štaviše i dužan je, da maloletnicu razdvoji od njenog muža. Ona ima pravo da pobegne kad god poželi, bez obzira na to da li je dostigla pubertet ili ne, osim ako da svoju saglasnost nakon dostizanja puberteta.“ U svom istraživačkom radu „Starateljstvo u braku maloletnice“, objavljenom u Časopisu za islamska istraživanja, dr Abdulah bin Abdul Aziz el-Džibrin naveo je: kako bi se osiguralo da otac uda svoju malu kćer za nekoga ko je u njenom najboljem interesu, neki učenjaci su za punovažnost takvog braka postavili nekoliko uslova. Najvažniji među njima su:

1- Da između nje i njenog oca ne postoji očigledno neprijateljstvo.

2- Da između nje i budućeg muža ne postoji neprijateljstvo.

3- Da je ne uda za nekoga čiji bi joj brak naneo očiglednu štetu, kao što je starac, uškopljen čovek i slično.

4- Da je uda za odgovarajućeg čoveka koji nije nesposoban da isplati njen mehr.

Osim toga, vredi spomenuti, kao dokaz očeve brige o najboljem interesu svoje kćeri kada prihvata prosidbu od nekoga ko je stariji od nje, hadis od Burejde: Ebu Bekr i Omer zaprosili su Fatimu, ali je Božiji Poslanik rekao: „Ona je premlada.“ Zatim ju je zaprosio Alija, i on ju je udao za njega. Ovaj hadis prenosi En-Nesai, a verodostojnim ga je ocenio El-Albani. El-Kari je u Mirkatu rekao: moguće je da je bila mala kada je zaprošena, a da ju je zatim, nakon nekog vremena, kada je odrasla i navršila petnaest godina, zaprosio Alija. Ili je smisao taj da je bila mlada u odnosu na njih zbog njihove poodmakle dobi, pa ju je udao za Aliju zbog primerenosti njihovih godina, ili zato što je sišla objava koja joj je naložila da se uda za njega. Es-Sindi je u svom komentaru En-Nesaija rekao: „(Pa ju je Alija zaprosio) što znači odmah nakon toga, bez odlaganja, kako na to ukazuje veznik ’fa’. Iz toga se razume da je uzeo u obzir njihov mladi uzrast, a ono što je od toga preostalo bila je Alijina dob, pa ju je udao za njega. To pokazuje da se podudarnost ili sličnost u godinama uzima u obzir jer više doprinosi skladu. Da, od toga se može odstupiti radi nečega višeg statusa, kao u braku sa Aišom.“ Što se tiče Fatimine dobi kada se udala, kao što je Ibn Abdul Ber rekao u El-Istiabu: Njena dob na dan udaje bila je petnaest godina, pet i po meseci, a Alijina dob dvadeset jedna godina i pet meseci. To je stav većine istoričara, poput El-Mizija, Ibn Kesira, Ibn el-Esira, El-Jafija, Ibn el-Imada i El-Isamija. Ez-Zehebi je u svojoj Istoriji islama rekao: Alija ju je oženio nakon Bitke na Bedru, kada je imala petnaest godina ili više. El-Menavi je rekao… U (Ithaful-sail bima li-Fatima minel-menakib vel-fedail): kada je Fatima odrasla i sazrela i dostigla uzrast od petnaest godina. Rečeno je: šesnaest godina. Rečeno je: osamnaest godina. Rečeno je: dvadeset jedna. Alija ju je oženio. Kraj citata.

Što se tiče drugog pitanja, a to je pitanje snošaja sa maloletnom devojčicom, odnosno konzumiranja braka, većina učenjaka je navela da je devojčica koja je premlada da izdrži snošaj prepreka za njeno predavanje mužu. Hanbelije se sa njima slažu u pogledu devojčica koje još nisu navršile devet godina. En-Nevevi je rekao: što se tiče vremena udaje maloletne devojčice i konzumiranja braka, ako se muž i njen staratelj dogovore o nečemu što devojčici ne šteti, onda tako treba i postupiti. Ako se ne slože, Ahmed i Ebu Ubejd su rekli: devojčica od devet godina može se na to primorati, ali devojčica bilo kog drugog uzrasta ne može. Malik, Eš-Šafija i Ebu Hanifa rekli su: granica je kada bude u stanju da izdrži snošaj. To se razlikuje prema njihovim pojedinačnim okolnostima i ne određuje se određenim uzrastom. To je ispravno stanovište.

Enciklopedija islamske jurisprudencije navodi: pravnici su smatrali da je jedna od prepreka za konzumiranje braka maloletstvo. Stoga se maloletna devojčica koja ne može da izdrži snošaj ne sme predati mužu dok ne poraste i dok se ta prepreka ne otkloni, jer bi ga prevelika požuda mogla navesti na snošaj i naneti joj štetu. Malikijski i šafijski mezheb smatrali su da se prepreka maloletstva otklanja kada ona bude u stanju da izdrži snošaj. Šafije su rekle: ako muž kaže: „Predajte mi je, a ja neću imati snošaj sa njom dok ne bude u stanju“, onda mu se ona ne sme predati, čak i ako je pouzdan, jer ne može biti siguran u pogledu mogućnosti da mu se požuda uzbudi.

Što se tiče hanefija, Ibn Nudžejm je u (El-Bahrur-raik) rekao: razišli su se u pogledu vremena konzumiranja braka sa maloletnom devojčicom. Rečeno je: ne opšti sa njom dok ne dostigne pubertet. Rečeno je: opšti sa njom kada navrši devet godina. Rečeno je: ako je debela i krupna i sposobna za snošaj, opšti sa njom, u suprotnom ne. Kraj citata.

Indijske fetve navode: Većina šejhova se slaže da uzrast u ovom pitanju nije merilo, već je merilo snaga**. Ako je krupna i debela i može da izdrži muškarce i nema bojazni da će zbog toga oboleti,** onda muž sme da ima snošaj sa njom ČAK I AKO NIJE NAVRŠILA DEVET GODINA. Ako je mršava i iznurena i ne može da izdrži snošaj, i postoji bojazan da će oboleti, onda mužu nije dopušteno da ima snošaj sa njom čak i ako je odrasla, i to je ispravno stanovište. Kraj citata.

Poslanik je konzumirao brak sa našom majkom Aišom nakon što je dostigla taj uzrast. Stoga je to odloženo oko tri godine nakon bračnog ugovora, kao što se navodi u dva Sahiha, prema predanju od Aiše, da ju je Poslanik „oženio kada je imala šest godina, a konzumirao brak kada je imala devet godina“. Ed-Davudi je rekao: Aiša je izrasla u lepu mladu ženu. Kraj citata.

Ono što potvrđuje da se na ovo značenje pazilo pre Aišine udaje jeste to što je ona rekla: Moja majka je htela da me ugoji za moj ulazak kod Božijeg Poslanika, ali nisam prihvatala ništa što je želela dok me nije nahranila krastavcima sa urmama, i od njih sam se ugojila na najbolji način. Prenose Ebu Davud i Ibn Madže, a verodostojnim ga je ocenio El-Albani.

Ovde naglašavamo da nesposobnost koja sprečava konzumiranje braka NIJE isto što i nesposobnost U POGLEDU PUBERTETA, već je to nesposobnost za snošaj. En-Nevevi je u Ravdatut-talibinu rekao: „Pod ’malom devojčicom’ i ’malim dečakom’ misli se na onoga ko nije sposoban za snošaj, a pod ’velikim dečakom’ na onoga ko jeste sposoban za snošaj, a u to spada i adolescent.“

Tako postaje jasno da konzumiranje braka sa maloletnicom zavisi od njene sposobnosti za snošaj, a ne samo od bračnog ugovora. Opšte načelo u ovom pitanju jesu reči Poslanika: „Ne sme biti nanošenja štete niti uzvraćanja štetom.“ Prenose Ahmed i Ibn Madže, a verodostojnim ga je ocenio El-Albani.

Ovo je jedno od pet temeljnih načela na kojima počiva islamska jurisprudencija. Kad god se šteta verski utvrdi, islamsko pravo nalaže njeno otklanjanje i zabranu. Stoga sve vidove intimnosti koji su manji od snošaja treba urediti tako da ne nanose štetu, pod uslovom da je devojčica sposobna i dovoljno zrela. Devojčica može biti u tolikoj meri mala da joj je takva intimnost potpuno zabranjena, a žudnja za njom smatrala bi se nastranim i neuobičajenim činom, kao prema detetu koje još nije dostiglo uzrast razlikovanja. Stoga gledanje u njene stidne delove nije zabranjeno. Vidi takođe fetvu br. 112255.

Ovo je jedno od pitanja koje zahteva pojašnjenje, naime: Da li je dopušteno uživati u onome što je manje od snošaja pre sposobnosti za snošaj?

Mi smo skloni tome da opštu sposobnost za snošaj, ili dostizanje puberteta, smatramo uslovom koji dopušta sve druge vidove uživanja. To je radi sprečavanja moguće štete maloletnoj devojčici koja takve stvari ne razume. U prilog tom stavu ide ono što je Ibn Abidin rekao objašnjavajući obavezu izdržavanja maloletne supruge koja žudi za onim što je manje od penetracije, gde je naveo: „Zato što se čini da je ona koja je u takvom stanju uopšteno sposobna za snošaj.“ On je time povezao žudnju za onim što je manje od snošaja sa opštom sposobnošću za snošaj.

Ibn Hadžer el-Hejtami je upitan o čoveku koji je svoju ženu razveo neopozivim razvodom, a imali su petogodišnju kćer. Njen otac ju je udao za drugog čoveka, a taj čovek je hteo da je uzme od majke, da je izdržava i podiže u svom domu ili kod nekoga koga on odabere. Pitanje je bilo da li on na to ima pravo i da li bi majka time izgubila pravo na starateljstvo. Odgovorio je: majka ne bi izgubila pravo na starateljstvo, jer muž ima prvenstvo nad svim drugim rođacima u starateljstvu samo ako ima pravo na bračni odnos sa svojom ženom, to jest ako je ona sposobna za snošaj. U suprotnom, ona mu se ne predaje. Time je sposobnost za snošaj ustanovio kao sredstvo bračnog odnosa i kao osnov za predavanje deteta njemu.

A evo još jedne stvari koja se mora uzeti u obzir, naročito kada je reč o braku, a to je običaj. Ako se seksualni odnos sa maloletnom devojčicom koja nema razumevanja i razboritosti uopšteno smatra pokuđenim, onda to treba uzeti u obzir, i supruga ne treba da bude predata u brak pre nego što sazri. Šejhul-islam Ibn Tejmija je u svojim Velikim fetvama rekao: „Ako se zahtev bračnog ugovora, naime razmena poseda, zasniva na običaju, onda nije običaj da mu žena bude predata kao mala devojčica, i on na to nema pravo jer ona nije u stanju da mu bude od koristi.“ (Propis o braku sa maloletnicom i uživanju u njoj: https://www.islamweb.net/ar/fatwa/195133/%D8%AD%D9%83%D9%85-%D8%A7%D9%84%D8%B2%D9%88%D8%A7%D8%AC-%D8%A8%D8%A7%D9%84%D8%B5%D8%BA%D9%8A%D8%B1%D8%A9-%D9%88%D8%A7%D9%84%D8%A7%D8%B3%D8%AA%D9%85%D8%AA%D8%A7%D8%B9-%D8%A8%D9%87%D8%A7?ref=answeringislam.blog)

I:

Pitanje

Koji su verski utvrđeni znaci puberteta u islamu?

Odgovor

A zatim:

Pubertet na arapskom znači: dostizanje; kaže se: stvar je dostigla, dostiže i završila se. A dečak je dostigao: imao je poluciju i dostigao je vreme verske obaveze, a isto tako i devojčica je dostigla.

Terminološki: kraj uzrasta detinjstva, tako da osoba postaje podobna za verske obaveze.

Pubertet ima očigledne prirodne znake, od kojih su neki zajednički muškarcima i ženama, a neki svojstveni ženama:

Zajedničko je:

Prvo: polucija, a to je izbacivanje semena kod muškarca i žene, u budnom stanju ili u snu, u vreme kada je to moguće. Bog Uzvišeni je rekao: „A kad vaša deca dostignu polnu zrelost, neka onda uvek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji pre njih; tako vam Allah objašnjava Svoje propise! A Allah sve zna i mudar je.“ [An-Nur: 59]

Drugo: rast stidnih dlaka, to jest pojava stidne dlakavosti. To zahteva uklanjanje nečim poput brijanja, za razliku od nežnih malja koje rastu kod male dece. U prilog tome ide hadis u kojem je Poslanik postavio Sada ibn Muaza da presudi Benu Kurejzi, te je presudio da njihovi borci budu pogubljeni, a njihove žene i deca zarobljeni. Zatim je naredio da im se otkriju donji delovi odeće. Oni kojima su izrasle stidne dlake smatrani su borcima, a oni kojima nisu smatrani su decom. Ovaj hadis prenose sastavljači Sunena, a Et-Tirmizi je rekao da je verodostojan hadis. Omer je pisao svom namesniku naređujući mu da ne ubija nikoga osim onih koji su dostigli uzrast puberteta.

Stav da je rast dlaka znak puberteta u svim slučajevima jeste učenje hanbelija i malikija.

Treće: dostizanje uzrasta od petnaest lunarnih godina; na osnovu hadisa od Ibn Omera: „Božiji Poslanik me je izveo pred sebe za borbu na dan Uhuda, kada mi je bilo četrnaest godina, ali mi nije dozvolio. Ponovo me je izveo na dan Handaka, kada mi je bilo petnaest godina, i dozvolio mi je.“ Oko njega postoji saglasnost. Ovo je Muslimova verzija. Kada je Omer ibn Abdul Aziz čuo ovaj hadis, rekao je: „To je razlika između maloletnika i punoletnog.“

Što se tiče onoga što je svojstveno ženama, postoje dva znaka:

Prvi je menstruacija, na osnovu hadisa: „Alah ne prima molitvu žene koja ima menstruaciju osim ako nosi pokrivku za glavu.“ Prenose Ebu Davud i Et-Tirmizi, koji je rekao: „To je dobar hadis.“ Izraz ’žena koja ima menstruaciju’ odnosi se na ženu koja je dostigla pubertet, a tako se naziva zato što je dostigla uzrast menstruacije.

Drugo: trudnoća; jer je Bog Uzvišeni ustanovio običaj da se dete stvara od muškarčevog i ženinog semena. Bog Uzvišeni je rekao: „Pa neka čovek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tečnosti koja izbija u mlazu, koja između kičme i grudi izlazi,“ [At-Tariq: 5-7] Ovaj znak – mislim na trudnoću – povezan je sa gore pomenutim znakom polucije. (Fetva br. 10024, Znaci puberteta kod muškaraca i žena)

Dodatna literatura

Aiša: Da li devetogodišnjakinje postaju žene?