Ima oči, a i dalje ne vidi – 3. deo

Sada smo došli do poslednjeg dela našeg odgovora.

Isus je učinio još dva čuda koja Stari zavet pripisuje jedino Jahveu, kao što su očišćenje ljudi od gube i drugih zaraznih kožnih bolesti:

„I propovijedaše u sinagogama njihovim po svoj Galileji, i demone izgonjaše. I dođe k njemu gubavac moleći ga, i na koljenima klečeći pred njim, i govoreći: Ako hoćeš, možeš me očistiti. A Isus smilovavši se pruži ruku, pa dohvativši ga se reče mu: Hoću, očisti se. I kad mu to reče, guba odmah otide s njega, i očisti se. I zaprijetivši mu, odmah ga udalji. I reče mu: Gledaj da nikome ništa ne kažeš, nego idi te se pokaži svešteniku, i prinesi za očišćenje svoje što je zapovjedio Mojsej za svjedočanstvo njima. A on izišavši poče mnogo propovijedati i razglašavati šta je bilo, tako da Isus nije mogao javno u grad ući, nego bijaše napolju, u pustim mjestima, i dolažahu k njemu sa sviju strana.“ Marko 1:39-45

Kao i opraštanje grešnicima,

„I uđe opet u Kapernaum poslije nekoliko dana; i ču se da je u kući. I odmah se skupiše mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se smjeste; i kazivaše im riječ. I dođoše k njemu sa oduzetim, koga nošahu četvorica. I ne mogući približiti se k njemu od naroda, otkriše krov od kuće gdje on bijaše, i prokopavši spustiše odar na kome oduzeti ležaše. A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! A ondje sjeđahu neki od književnika i pomišljahu u srcima svojim: Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? I odmah razumjevši Isus duhom svojim da oni tako pomišljaju u sebi, reče im: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći oduzetome: Opraštaju ti se grijesi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? No da znate da vlast ima Sin Čovječiji na zemlji opraštati grijehe; reče oduzetome: Tebi govorim: Ustani i uzmi odar svoj, i idi domu svome. I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svima tako da se svi divljahu i slavljahu Boga govoreći: Nikada tako što ne vidjesmo.“ Marko 2:1-12

Dakle, poput Jahvea, Isus je mogao da isceli svaku bolest, da dodirne i očisti gubavca, da oprašta grehe i da zna šta su ljudi mislili odnosno misle u svojim srcima:

„I bješe Neman, vojvoda cara Sirskoga, čovjek velik u gospodara svojega i u časti, jer preko njega sačuva Gospod Siriju; ali taj veliki junak bješe gubav. A iz Sirije izide četa i zarobi u zemlji Izrailjskoj malu djevojku, te ona služaše ženu Nemanovu. I ona reče svojoj gospođi: O kad bi moj gospodar otišao k proroku u Samariji! On bi ga oprostio od gube. Tada Neman otide k svome gospodaru i javi mu govoreći: Tako i tako kaže djevojka iz zemlje Izrailjske. A car Sirski reče mu: Hajde, idi, a ja ću poslati knjigu caru Izrailjevu. I on otide, i ponese deset talanata srebra i šest tisuća sikala zlata i desetore stajaće haljine. I odnese knjigu caru Izrailjevu koja ovako govoraše: Eto, kad ti dođe ova knjiga, znaj da šaljem k tebi Nemana, slugu svojega, da ga oprostiš gube. A kad car Izrailjev pročita knjigu, razdrije haljine svoje i reče: Zar sam ja Bog da mogu ubiti i povratiti život, te šalje k meni da oprostim čovjeka gube? Pazite i vidite kako traži zadjevice sa mnom. A kad ču Jelisej, čovjek Božji, da je car Izrailjev razdro haljine svoje, posla k caru i poruči: Zašto si razdro haljine svoje? Neka dođe k meni da pozna da ima prorok u Izrailju. I tako dođe Neman s konjma i kolima svojim, i stade na vratima doma Jelisejeva. A Jelisej posla k njemu i poruči: Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu, i ozdraviće tijelo tvoje i očistićeš se. Tada se rasrdi Neman i pođe govoreći: Gle! Ja mišljah, on će izaći k meni, i staće i prizvaće ime Gospoda Boga svojega, i metnuti ruku svoju na mjesto i očistiti gubu. Nijesu li Avana i Farfar vode u Damasku bolje od svijeh voda Izrailjskih? Ne bih li se mogao u njima okupati i očistiti? I okrenuvši se, otide gnjevan. Ali sluge njegove pristupivši rekoše mu govoreći: Oče, da ti je kazao prorok što veliko, ne bi li učinio? A zašto ne bi kad ti reče: Okupaj se, pa ćeš se očistiti? I tako siđe i zaroni u Jordan sedam puta po riječima čovjeka Božijega, i tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta i očisti se. Tada se vrati k čovjeku Božijemu sa pratnjom svojom, i došav stade pred njim i reče: Evo, sad vidim da nema Boga nigdje na zemlji do u Izrailju. Nego uzmi dar od sluge svojega. Ali on reče: Tako da je živ Gospod pred kojim stojim, neću uzeti. I on navaljivaše na nj da uzme; ali on ne htje.“ 2. Carevima 5:1-16

{Napomena sa strane: Obratite pažnju na to da Jelisej nikada nije izašao da se lično sretne sa Nemanom, niti ga je dodirnuo, niti je mahnuo rukom nad gubom. To pokazuje da prorok nije imao nikakvog udela u isceljenju, osim što je preneo uputstva koja mu je Bog dao. Na taj način je Bogu pripala isključiva zasluga za čudo. Osim toga, kao Izrailjcu koji drži Toru, Jeliseju je bilo izričito zabranjeno da dodirne osobu obolelu od gube ili bilo koje druge zarazne kožne bolesti, jer bi ga takav dodir ostavio obredno nečistim pred Bogom [up. Levitska 5:1-6; 7:21; 13:45-46; Brojevi 12:9-15; 2. Dnevnika 26:16-21]. To je u oštroj suprotnosti sa Gospodom Isusom koji je, umesto da se takvim dodirom oskrnavi, bio u stanju da takve ljude zaista čudesno očisti silom svog dodira!}

„Ti čuj s neba, iz stana svojega, i smiluj se i učini i podaj svakome po svijem putovima njegovijem koje znaš u srcu njegovu; jer ti sam znaš srca svijeh sinova čovječijih;“…„Kad ti zgriješe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i razgnjevivši se na njih, daš ih neprijateljima njihovijem, te ih zarobe i odvedu u zemlju neprijateljsku daleko ili blizu, Ako se dozovu u zemlji u koju budu odvedeni u ropstvo, i obrate se i stanu ti se moliti u zemlji onijeh koji ih zarobiše i reku: Sagriješismo i zlo učinismo, skrivismo, I tako se obrate k tebi svijem srcem svojim i svom dušom svojom u zemlji neprijatelja svojih koji ih zarobe, i pomole ti se okrenuvši se k zemlji svojoj koju si dao ocima njihovijem, ka gradu koji si izabrao, i k domu koji sam sazidao imenu tvojemu, Tada čuj s neba, iz stana svojega, molbu njihovu i molitvu njihovu, i podaj im pravicu, I oprosti narodu svojemu što ti budu zgriješili i sve prijestupe kojima ti budu prestupili, i umilostivi im one koji ih zarobe da se smiluju na njih.“ 1. Carevima 8:39, 46-50

„Ne bi li Bog iznašao to? Jer on zna tajne u srcu.“ Psalam 44:21

„Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj nijednoga dobra što ti je učinio. On ti prašta sve grijehe i iscjeljuje sve bolesti tvoje; Izbavlja od groba život tvoj, vjenčava te dobrotom i milošću;“…„Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam vraća po nepravdama našim. Nego koliko je nebo visoko od zemlje, tolika je milost njegova k onima koji ga se boje. Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas bezakonja naša. Kako otac žali sinove, tako Gospod žali one koji ga se boje. Jer zna građu našu, opominje se da smo prah.“ Psalam 103:2-4, 10-12 – up. 139:1-16; 1. Dnevnika 28:9; Isaija 43:25; Danilo 9:9; Mihej 7:18-19

Evo šta The New Jerome Biblical Commentary kaže o Isusovoj sposobnosti da oprašta grehe:

“… Prema nekoliko starozavetnih odlomaka (Izlazak 34:6-7; Isaija 43:25; 44:22), onaj koji oprašta grehe jeste Bog. Prema rasuđivanju književnika (oni to ne kažu direktno; vidi 2:6, 8), Isusova tvrdnja da oprašta grehe time bi se svrstala u bogohuljenje. I zaista, ona predstavlja implicitno polaganje prava na božanski autoritet – nešto što je bilo sasvim prihvatljivo ranim hrišćanima koji su čitali Markovo jevanđelje…” (Isto, str. 602; podebljanje naše)

Sledeći hrišćanski naučnik izvrsno sažima sve ovo:

“Ali Isus jedinstvenu svest o sopstvenom božanstvu pokazuje i u svojim čudima. Ne smemo posmatrati Isusova čuda samo kao dokaz da je reč o pojedincu osnaženom Duhom koji dela u ime Boga. Naprotiv, sva Isusova čuda smeštena su u širi kontekst otpočinjanja ‘veka koji dolazi’ – nečega što jedino Bog može da učini. Čuda isceljenja dokaz su nastupanja mesijanskog doba (Luka 7:22-23; up. Isaija 29:18; 35:5-6; 61:1). Ona su vidljive manifestacije prisustva natprirodne vladavine Boga koja dolazi u Isusu i kroz njega. Na primer, čuda nad prirodom prikazi su Božjeg dela. U Mateju 8:23-27 rečeno nam je da Isus pokazuje svoju vlast nad prirodom. On izgovara reč, i bura se istog trenutka stišava. Ali na šta bi to podsetilo starozavetnog čitaoca? Podsetilo bi ga na samog Gospoda, koji pobeđuje uzburkano more (vidi Psalam 107:23-32); up. Jov 9:8; Psalmi 65:7; 77:19; Isaija 43:16; 51:9-10; Avakum 3:15).

“U sličnom čudu nad prirodom, kada Isus hodi po vodi (Matej 14:25; Marko 6:48; up. Jovan 6:19), starozavetni čitaoci bi se setili Gospoda koji hodi po moru (Jov 9:8 LXX; up. Psalam 77:19; Isaija 51:9-10). Štaviše, onako kako jevanđelja iznose ovaj izveštaj, svako od njih pripoveda kako su učenici bili ispunjeni užasom. Ali, kako Šrajner ističe, ‘Isus odgovara potpuno istim rečima: ego eimi, me phobeisthe (‘Ja sam; ne bojte se’).’ Kako Šrajner s pravom tvrdi, u Jovanovom jevanđelju ego eimi ispunjeno je hristološkim značenjem i upućuje na ‘Izlazak 3:14 i na tekstove u Isaiji koji se odnose na jednog i jedinog Boga (npr. Isaija 41:10; 43:10; 45:18). S obzirom na Jovanovu hristologiju, jasno je da se Isus smatra Bogom – theos (Jovan 1:1).’ Zato je u jevanđeljima propovedanje jevanđelja o carstvu praćeno mnogim čudima, isceljenjima i isterivanjima demona (Matej 4:23; 9:35; 10:7-8; Luka 9:11; 10:9, 17; 11:20). Zapravo, Matej 12:28 jasno pokazuje da je Isusovo isterivanje demona silom Duha nepobitan dokaz da je Božja spasonosna vladavina sada došla u ovaj svet. Isusova čuda su, dakle, kako Šrajner ispravno primećuje, ‘znaci carstva, manifestacije novog stvaranja’. U svetlu toga, kakvo je Isusovo samorazumevanje? Ovakvo: on nije samo Mesija, već i jedinstveni Sin u odnosu na svog Oca, i stoga je tesno poistovećen s njim po vlasti i sili.” (Stephen J. Wellum, The Deity of Christ, prir. Christopher W. Morgan i Robert A. Peterson [Crossway, Wheaton, IL 2011], 3. The Deity of Christ in the Synoptic Gospels, str. 75-76; podebljanje naše)

38 Vidi Simon J. Gathercole, The Pre-existent Son: Recovering the Christologies of Matthew, Mark, and Luke (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 2006), 64. Gathercole navodi: ‘Pominjanje hodanja po moru jeste motiv ‘teofanije’ koji se sa Jahvea prenosi na Isusa … Za sada, međutim, spoj dvaju odlomaka koji pokazuju Isusovu vlast nad morem (Matej 14:22-23; Marko 6:45-52) veoma snažno ukazuje na blisko poistovećenje njega sa Jahveom u Starom zavetu. (Isto, str. 75; podebljanje naše)

Čak se i Kuran slaže da su to funkcije i sposobnosti koje poseduje jedino Bog:

„I za one koji, kada učine nešto loše, ili sebi učine nepravdu, sete se Allaha i oprost za grehe svoje zamole. A ko oprašta grehe, ako ne Allah?! I za one koji u grehu svesno ne ustraju.“ S. 3:135 Pickthall – up. Kuran 39:53

„da Allah iskuša šta je u vašim grudima i da ispita šta je u vašim srcima! A Allah dobro zna šta je u grudima!“ S. 3:154 Y. Ali

Ono što sve ovo čini još ironičnijim jeste to što Kuran takođe svedoči da je Isus učinio sva ona ista čuda koja bi trebalo da čini Bog kada dođe da prebiva na zemlji!

„I poslaće ga kao poslanika Izrailjevim sinovima: „Doneo sam vam znak od vašega Gospodara: oblikovaću vam od ilovače nešto poput ptice, i u nju ću da duvnem, pa će, Allahovom dozvolom, da bude ptica; i izlečiću slepog od rođenja i gubavog, i oživljavaću mrtve Allahovom dozvolom; i kazivaću vam šta jedete i šta u domovima vašim čuvate. U svemu tome ima dokaza za vas, ako vernici budete.“ S. 3:49 Arberry

„Kad Allah kaže: „O Isuse, Marijin sine, seti se blagodati Moje prema tebi i tvojoj majci kada sam te Duhom blagoslovljenim (anđelom Gavrilom) pomogao pa si sa ljudima, u bešici i kao zreo čovek, razgovarao; i kada sam te naučio pismenosti i mudrosti, i Tori i Jevanđelju; i kada si, Mojom dozvolom, od blata nešto poput ptice oblikovao i u nju udahnuo, i kada je ona, Mojom dozvolom, postala ptica; i kada si, Mojom dozvolom, od rođenja slepog i gubavog izlečio; i kada si, Mojom dozvolom, dizao mrtve; i kada sam od tebe odbio Izrailjeve sinove, kad si im ti doneo jasne dokaze, pa su oni među njima koji nisu verovali - povikali: „Ovo nije ništa drugo do jasna vradžbina““ S. 5:110 Arberry

Kao da sve ovo nije dovoljno da dokaže da je Isus Bog u telu, Hristos je i drugima dao silu i vlast da čine čuda u njegovo slavno i veličanstveno ime!

„I iziđe na goru i dozva one koje sam htjede, i dođoše mu. I postavi Dvanaestoricu, da budu s njim, i da ih šalje da propovijedaju, I da imaju vlast iscjeljivati bolesti i izgoniti demone;“ Marko 3:13-15

„I dozva Dvanaestoricu, i poče ih slati dva i dva, i davaše im vlast nad duhovima nečistim.“…„I demone mnoge izgonjahu; i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu.“ Marko 6:7, 13

„Odgovori mu Jovan govoreći: Učitelju, vidjesmo jednoga koji ne ide za nama; a tvojim imenom izgoni demone; i zabranismo mu, jer ne ide za nama. A Isus reče: Ne branite mu; jer nema nikoga koji bi imenom mojim čudo činio i mogao odmah zlo govoriti o meni“ Marko 9:38-39

Vilijams neće moći da navede nijedan jedini primer iz Svetog pisma – ili, kad smo već kod toga, iz Kurana – u kome neki pojedinac čini čuda u ime nekog proroka ili anđela, uz Božje odobrenje.

U svetlu svega prethodnog, može li biti ikakve sumnje da Marko prikazuje Isusa kao ovaploćenog Jahvea Boga? Još važnije, dokle će Vilijams nastaviti da poriče jasan i izričit dokaz iz Markovog jevanđelja da Isus čini dela za koja i hebrejska Biblija i Kuran svedoče da ih jedino Bog može činiti, i to zato što Marko predstavlja Isusa kao Gospoda Boga za koga su proroci rekli da će doći i prebivati na zemlji?

Svi biblijski navodi preuzeti su iz New King James Version (NKJV) Svetog pisma.

Povezani članci

Da li je Isus Bog zato što je činio čuda?
Gospod Isus: Tvorac i Vladar stvorenja