Identitet predislamskog Alaha u Meki [3. deo]

Sada dolazimo do poslednjeg dela naše analize.

Da li je Muhamedov Alah Bog Svetog pisma?

Ako je arapska reč Alah prvobitno nastala kao zajednička imenica, a ne kao lično ime, onda bi to Jevrejima i hrišćanima omogućilo da taj izraz koriste u odnosu na Jahvea, Boga Biblije, a istovremeno bi Mekancima dopustilo da tim imenom nazivaju Hubala, a da to ne znači da su te grupe obožavale jednog te istog Boga.

Što se tiče islamskog Alaha, Muhamed je očigledno pokušavao da ga predstavi kao istog onog Boga Avrama, Isaka i Jakova. Bio je uveren da će Jevreji i hrišćani prepoznati njegovo božanstvo kao istovetno sa Jahveom.

Muhamed, međutim, nije shvatio da je njegov prikaz tog božanstva bio (i jeste) u sukobu sa biblijskim opisom Božje suštinske prirode.

Na primer, Kuran poriče da je Alah ikome otac, bilo u duhovnom bilo u rodbinskom smislu, i odbacuje hrišćansku tvrdnju da je Isus njegov Sin (upor. Kuran 5:18; 6:101; 9:30; 19:88-93; 39:4).

Sa druge strane, Bog Svetog pisma prikazan je ne samo kao duhovni Otac svome narodu, već i kao Otac našeg Gospoda Isusa Hrista. Štaviše, nadahnuto Sveto pismo Božju ulogu Oca vidi kao suštinski i određujući aspekt samog Njegovog Bića:

„Radi toga preklanjam koljena svoja pred Ocem Gospoda našega Isusa Hrista, Od koga svaki rod na nebesima i na zemlji ima svoje ime,“ Efescima 3:14-15

Sveto pismo je jednako jasno u tome da je Isusov odnos ljubljenog Sina nužni sastavni deo tog božanskog očinstva, i to toliko da poricati ga znači poricati da je Bog Otac i podrazumeva da je Bog lažov.

Sveto pismo ide dotle da tvrdi da je svako ko poriče da je Bog Otac i da je Hristos Sin u suštini antihrist:

„Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče da Isus jeste Hristos. Taj je antihrist koji odriče Oca i Sina. Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca.“ 1. Jovanova 2:22-23

„Ako primamo svjedočanstvo čovječije, svjedočanstvo je Božije veće; jer ovo je svjedočanstvo Božije koje je posvjedočio o Sinu svojemu. Koji vjeruje u Sina Božijega ima svjedočanstvo u sebi; koji ne vjeruje Bogu načinio ga je lažom, jer nije vjerovao svjedočanstvu kojim je Bog posvjedočio o Sinu svojemu. I ovo je svjedočanstvo da nam je Bog dao život vječni; i ovaj život je u Sinu njegovom. Onaj koji ima Sina ima život; ko nema Sina Božijega nema života.“ 1. Jovanova 5:9-12

Stoga je jasno da Muhamedovo božanstvo nije veličanstveni Bog otkriven u Svetom pismu, i to naročito u Ličnosti Gospoda Isusa Hrista. Bog koga je slavni Gospod Isus došao da savršeno otkrije toliko je zavoleo čovečanstvo da je poslao svoga jedinstvenog, ljubljenog Sina da umre za nas, a zatim ga je vaskrsao u besmrtni život kao dokaz da milostivo oprašta i da žarko želi da nas pomiri sa sobom radi svoga Sina:

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega. Koji u njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime Jedinorodnoga Sina Božijega.“ Jovan 3:16-18

„Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama, jer još dok bijasmo grješnici, Hristos umrije za nas. Mnogo ćemo, dakle, prije biti kroz njega spaseni od gnjeva sada kada smo opravdani krvlju njegovom. Jer kada smo se kao neprijatelji pomirili sa Bogom kroz smrt Sina njegova, mnogo ćemo se prije, već pomireni, spasti životom njegovim. A ne samo to, nego se i hvalimo Bogom kroz Gospoda našega Isusa Hrista, kroz kojega sada primismo pomirenje.“ Rimljanima 5:8-11

„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu, Da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Jer koji su po tijelu tjelesno misle, a koji su po Duhu duhovno. Jer je tjelesno mudrovanje smrt, a duhovno mudrovanje život i mir. Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božijem, niti pak može. A koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama. Tako, dakle, braćo, nismo dužni tijelu da po tijelu živimo; Jer ako živite po tijelu, pomrijećete; ako li Duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete. Jer koje vodi Duh Božiji, oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, da se opet bojite; nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo. Jer mislim da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti. Jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom Da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada. A ne samo ona, nego i mi koji prve darove Duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usinovljenje, izbavljenje tijela našega. Jer se nadom spasosmo. A nada koja se vidi nije nada. Jer kad ko vidi nešto, kako i da se nada? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem. A takođe nam i Duh pomaže u našim nemoćima; jer ne znamo šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh se moli za nas uzdisajima neizrecivim. A Onaj što ispituje srca, zna šta je želja Duha, jer po volji Božijoj posreduje za svete. A znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro, njima koji su pozvani po namjeri; Jer koje unaprijed pozna, unaprijed i odredi, da budu saobrazni liku Sina njegova, da on bude Prvorođeni među mnogom braćom. A koje unaprijed odredi, one i prizva; a koje prizva, one i opravda; a koje opravda, one i proslavi. Šta ćemo, dakle, reći na ovo? Ako je Bog s nama, ko će protiv nas? On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje? Ko će optužiti izabrane Božije? Bog je onaj koji opravdava. Ko će osuditi? Hristos je onaj koji umrije, pa još i vaskrse, koji je i s desne strane Bogu, koji i posreduje za nas. Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove? Žalost ili tjeskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač? Kao što je napisano: Radi tebe nas ubijaju vazdan, smatraju nas ovcama za klanje. Ali u svemu ovome pobjeđujemo kroz Onoga koji nas je zavolio. Jer sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, Ni visina, ni dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu Gospodu našem.“ Rimljanima 8:3-4, 31-39

Sledeći hrišćanski pisac to dobro objašnjava:

“Većina pravovernih muslimana ne bi imala problem sa velikim delom Pavlove propovedi na Areopagu: Bog je Stvoritelj i suvereni Gospodar istorije; Bog je istovremeno transcendentan i imanentan; postojaće konačni sud. Ali tvrdnja da je Bog vaskrsao Isusa iz mrtvih uvodi duboko razilaženje koje se ne može otkloniti objašnjenjem da je reč o pukom istorijskom sporu o tome šta se dogodilo na Veliki petak i na Uskrs. Ta razlika ima važne posledice po to kako razumemo stvarnost samoga Boga. Hrišćanstvo i islam ne mogu jednostavno da prigrle jedno drugo kao ‘sestrinske religije’ na osnovu zajedničkog monoteizma, ne obazirući se na pitanja o Isusu i njegovom krstu i vaskrsenju – a to su, opet, pitanja koja pretpostavljaju dalja pitanja o Isusu i njegovom odnosu prema Bogu.

“Pitanje bismo mogli postaviti i drugačije: Da li je monoteizam dovoljan? Ako pretpostavimo da Bog Biblije i Alah u islamu nisu dva odvojena boga, već isti Bog različito shvaćen (kako mnogi muslimani koji su postali hrišćani objašnjavaju sopstveno obraćenje Hristu), I DALJE MORAMO ODGOVORITI NE NA PITANJE: ‘Da li je Otac Isusov Bog Muhamedov?’

“Kenneth Cragg pomaže da se ova teškoća razmrsi. On primećuje da muslimani i hrišćani govore o istom subjektu kada govore o Bogu, ali se veoma razlikuju u predikatima koje mu pripisuju. Naravno, kao što smo videli, hrišćani i muslimani zaista dele izvestan broj zajedničkih predikata o Bogu – na primer, devedeset devet lepih imena. Ali hrišćani Bogu pripisuju nešto suštinsko i nesvodivo što nijedan musliman ne može da prihvati: nazivamo ga našim nebeskim Ocem. Bilquis Sheikh bila je Pakistanka plemenitog roda koja je čitavog života bila muslimanka. Kroz niz snova i neobičnih susreta upoznala je Isusa Hrista i poverovala u njega kao u svog ličnog Spasitelja i Gospoda. Sasvim prikladno, priču o svom obraćenju naslovila je Usudila sam se da ga nazovem Ocem…” (Timothy George, Is the Father of Jesus the God of Muhammad?, str. 75; podebljanje i velika slova naši)

Zaključne napomene

Evo sažetka činjenica koje smo izneli tokom ovog serijala.

Paganski Arapi u Meki, i širom Arabije, obožavali su nebeska tela, uključujući sunce i mesec.

Mesec su smatrali najvećim od bogova, jer je za njih simbolizovao najviše rangirano božanstvo u njihovom panteonu.

Hubal se smatrao glavnim bogom u Meki, budući da je bio zaštitničko božanstvo Kurejšija.

Mekanci su Kabu smatrali Hubalovim svetilištem i povezivali su ga sa crnim kamenom.

Hubal se takođe smatrao bogom meseca.

To znači da je Kaba bila kuća boga meseca.

Ipak, Mekanci su Alaha smatrali (bar bi nas u to uverila islamska literatura) najvećim od svih bogova.

Verovali su i da je Kaba Alahovo svetilište, pa su ga čak povezivali sa crnim kamenom.

Ako je to tačno, onda je teško izbeći zaključak da predislamski Alah iz Meke nije bio niko drugi do bog meseca Hubal, jer je to bilo ime kojim su Hubala nazivali!

Budući da je Muhamed potekao iz ovog politeističkog okruženja, ne čudi što je zadržao mnogo toga od paganskih običaja i obreda povezanih sa obožavanjem boga meseca kao deo svoje novopronađene religije. Ono što je Muhamed učinio jeste da je te prakse reinterpretirao kako bi ih odvojio od paganskog Alaha kojeg su Mekanci obožavali kao boga meseca Hubala.

Kako je objasnio pokojni muslimanski komentator Abdullah Yusuf Ali:

"Posle hodočašća, u pagansko doba, hodočasnici su se okupljali na skupovima na kojima su se pevale hvale precima. Kako su svi obredi hodočašća u islamu bili produhovljeni, tako je produhovljen i ovaj završetak hodočašća. Hodočasnicima je preporučeno da ostanu dva ili tri dana nakon hodočašća, ali su te dane morali provesti u molitvi i hvaljenju Alaha." (Ali, The Holy Qur’an: Translation and Commentary, str. 80, fusnota 223; podebljanje naše)

To znači da su sve glavne islamske prakse, tj. molitva nekoliko puta dnevno okrenut ka Meki (salat), okupljanje petkom radi zajedničke molitve (džuma), davanje milostinje (zekat), veliko i malo hodočašće (hadž, umra), post ramazana (saum), sedmostruko obilaženje Kabe (tavaf), ljubljenje crnog kamena, brijanje glave, žrtvovanje životinja, trčanje gore-dole između dva brda Safa i Merva, bacanje kamenja na đavola itd., prvobitno bile obredne radnje koje su se izvodile u vezi sa obožavanjem boga meseca.

Ono što ovo čini prilično uznemirujućim jeste to što je Muhamed izvodio ove paganske ceremonije, i naređivao svojim sledbenicima da u njima učestvuju, dok su politeisti držali Meku pod kontrolom i još uvek imali svojih 360 idola postavljenih oko Kabe! Tek nekoliko godina kasnije, kada je Muhamed osvojio Meku, ti idoli su propisno razbijeni:

Prenosi Abdulah: Kada je Poslanik ušao u Meku na dan Osvojenja, oko Kabe je bilo 360 idola. Poslanik ih je počeo udarati štapom koji je držao u ruci, govoreći: „Istina je došla, a laž niti će otpočeti niti će se ponovo pojaviti.“ (Sahih al-Bukhari, tom 5, knjiga 59, broj 583; *)

Yusuf Ali je, objašnjavajući sledeći tekst,

„Hadž i Umru radi Allaha upotpunite! A ako budete sprečeni, onda žrtvenice koje ste u mogućnosti zakoljite, a glave svoje ne brijte sve dok žrtvenice ne stignu do mesta svoga! A onaj od vas koji se razboli ili ima nešto na glavi što ga muči pa se obrije, neka se postom ili dobrovoljnom milostinjom ili žrtvenicom iskupi! Kada budete sigurni, onaj ko bude obavljao Umru uz hodočašće, neka zakolje žrtvenicu do koje može da dođe! A onaj ko ne nađe, neka tri dana posti u danima hodočašća i sedam dana po povratku, to je punih deset dana. To važi za onog čija porodica ne živi u granicama Časnog hrama. I bojte se Allaha i znajte da On žestoko kažnjava!“ S. 2:196 Y. Ali

naveo sledeće:

“… Kada je ovo objavljeno, grad Meka bio je u rukama neprijatelja islama, pa su se propisi o borbi i o hodočašću našli zajedno i bili međusobno povezani. Ali objava predviđa, kao i uvek, i konkretnu priliku i normalne prilike.

“Meka je ubrzo izašla iz ruku neprijatelja islama. Ljudi su ponekad dolazili u Meku sa velikih udaljenosti pre nego što bi počela sezona hodočašća. Pošto bi obavili umru, ostajali su i radi zvaničnog hadža.

“Ukoliko je hodočasnik potrošio svoj novac, pokazuje mu se šta može da učini, bio bogat ili siromašan, a da ipak visoko drži glavu među svojim sadruzima, kao neko ko je obavio sve obrede kako je propisano. (Ali, The Holy Qur’an, str. 78, fusnota 214: podebljanje naše)

Dakle, Muhamed i njegovi sledbenici obožavali su u paganskom svetilištu zatrpanom idolima lažnih bogova/boginja!

Muhamed je takođe preuzeo i prilagodio upotrebu lunarnog kalendara od Mekanaca, koji su ga očigledno koristili usled svoje ljubavi prema mesečevom božanstvu.

„Pitaju te o mlađacima. Reci: "Oni su ljudima oznake za vreme i hodočašće." Ne iskazuje se čestitost u tome da sa zadnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspeli.“ S. 2:189 Hilali-Khan

„On je Taj Koji je Sunce učinio izvorom svetlosti a Mesec sjajnim, i odredio mu je položaje da biste znali broj godina i računanje. Allah je to sa razlogom stvorio. On potanko izlaže dokaze i znakove ljudima koji znaju.“ S. 10:5 Pickthall

Neki muslimani postaju prilično dovitljivi i tvrde da i Jevreji slede lunarni kalendar, kao da je to nekako relevantno za identitet predislamskog Alaha kojeg su obožavali pagani u Meki.

Usvajanje lunarnog kalendara nije sporno, jer njegovo praćenje ne mora da znači da neko obožava mesec kao nebesku stenu koja predstavlja vrhovnog boga.

Pravo pitanje tiče se, naprotiv, razloga zbog kojeg su predislamski pagani izabrali taj kalendar umesto solarnog, a odgovor je očigledan. Muhamedovo pagansko pleme prihvatilo je lunarni ciklus zato što je bilo duboko ogrezlo u obožavanje meseca.

Otvarati, dakle, pitanje toga što se Jevreji povode za lunarnim kalendarom nije ništa drugo do skretanje pažnje sa teme i argument slamnatog čoveka.

(Napomena sa strane: Jevreji se zapravo povode za luni-solarnim kalendarom, a ne čisto lunarnim. Jevreji koriste umetnute mesece – upravo ono čemu Alah/Muhamed prigovara u Kuranu 9:36-37: *, *).

Iz istorijskih i arheoloških zapisa takođe znamo da je polumesec bio drevni paganski simbol boga meseca. I zvezde su bile simboli paganskih božanstava.

Zato je pomalo uznemirujuće videti kako muslimani stavljaju simbol polumeseca i pet zvezda na vrhove svojih džamija i na svoje zastave.

Muslimani brzo uzvraćaju da je to praksa uvedena vekovima kasnije, jer ni Muhamed ni njegovi sledbenici nikada nisu koristili polumesec i petokraku zvezdu kao simbol islamske vere. Problem sa ovim odgovorom jeste to što ne objašnjava zašto su kasniji naraštaji muslimana odlučili da baš to upotrebe kao svoj simbol, a ne nešto drugo, kada je takav amblem očigledno paganskog porekla. Kao što priznaje jedan muslimanski izvor sa interneta:

“Polumesec i zvezda međunarodno su prepoznat simbol islamske vere. Taj simbol nalazi se na zastavama nekoliko muslimanskih zemalja, a čak je i deo zvaničnog amblema Međunarodne federacije društava Crvenog krsta i Crvenog polumeseca. Hrišćani imaju krst, Jevreji imaju Davidovu zvezdu, a muslimani polumesec, zar ne?…

“Kakva je istorija iza simbola polumeseca? Šta on simbolizuje ili znači? Kako je i kada postao povezan sa islamskom verom? Da li je to valjan simbol te vere?

“Simbol polumeseca i zvezde zapravo prethodi islamu nekoliko hiljada godina. Podatke o poreklu ovog simbola teško je utvrditi, ali se većina izvora slaže da su ove drevne nebeske simbole koristili narodi Centralne Azije i Sibira u svom obožavanju bogova sunca, meseca i neba. Postoje i izveštaji da su polumesec i zvezda korišćeni da predstave kartaginsku boginju Tanit ili grčku boginju Dijanu.

“Grad Vizantion (kasnije poznat kao Konstantinopolj i Istanbul) usvojio je polumesec kao svoj simbol. Prema nekim izveštajima, izabrali su ga u čast boginje Dijane. Drugi navode da to potiče od bitke u kojoj su Rimljani porazili Gote prvog dana lunarnog meseca. U svakom slučaju, polumesec se nalazio na gradskoj zastavi još pre Hristovog rođenja. (Huda, Polumesec – da li je to simbol islama?; podebljanje naše)

Ostaje, dakle, pitanje: zašto su muslimani prihvatili paganski simbol da predstavlja njihovu veru? To ćemo prepustiti muslimanskim praktikantima takije poput Zaatarija da razmrse.

Zaključno, naša studija je pokazala da je predislamski Alah kojeg su obožavali mekanski politeisti po svemu sudeći bio pagansko božanstvo povezano sa mesecom. Podaci koje smo razmotrili dalje ukazuju (i to prilično snažno, dodali bismo) da su Mekanci Alaha poistovećivali sa Hubalom, bogom meseca.

Stoga, iako muslimani ne obožavaju boga meseca, njihova religija nije ništa drugo do mešavina arabijskog paganskog obožavanja meseca sa određenim judeo-hrišćanskim verovanjima. Muhamed (i njegov duh) nadao se da će ovaj sinkretizam raznorodnih i suprotstavljenih religijskih tradicija, koje su bile raširene u njegovo vreme, privući i pagane i monoteiste da se pridruže njegovoj religiji.

Ipak, stvarajući takav religijski sistem, Muhamed i njegov duhovni vodič uspeli su jedino da izopače jevanđelje Gospoda Isusa Hrista, odvodeći tako bezbrojne ljude od njihove jedine nade spasenja.

Činjenica je da, prema Svetom pismu, Alah nije samo lažni bog, već je i Muhamed bio jedan od antihrista za koje je prorečeno da će doći na svet.

S tim u vezi, preporučujemo našim čitaocima da pogledaju i dodatak ovom serijalu, budući da odgovara na neke uobičajene muslimanske prigovore protiv shvatanja da je Alah bio ime za boga meseca u predislamskoj Arabiji.

Srodni članci

Bog meseca
Vaal, Hubal i Alah
Jahve ili Hubal
Alah arapske Biblije naspram Ilaha islama