Da li je Hristova žrtva umilostivila Oca ili celo Božanstvo? [Deo C]

Deo C

U ovom poslednjem odeljku naše serije (A, B) videćemo kako su sve tri božanske Osobe Božanstva bile uključene u prinošenje Hrista kao žrtve za greh.

Prema nadahnutim hrišćanskim grčkim Pismima, Gospod Isus je došao kao naš Prvosveštenik da bi sebe prineo kao žrtvu za grehe koje su počinili svi oni koje Bog delotvorno poziva na spasenje:

„Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vjere naše koju ispovjedamo, Isusa Hrista,“ Jevrejima 3:1

„Imajući, dakle, Prvosveštenika Velikoga, koji je prošao nebesa, Isusa Sina Božijega, treba da se držimo čvrsto vjere koju ispovijedamo. Jer nemamo prvosveštenika koji ne bi mogao sastradati nemoćima našim, nego Prvosveštenika koji je u svemu kušan kao i mi, ali bez grijeha. Stoga pristupajmo smjelo prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za blagovremenu pomoć.“ Jevrejima 4:14-16

„Jer je očigledno da je Gospod naš proizišao iz plemena Judinog, za koje Mojsej ništa ne reče o sveštenstvu. I još je očiglednije, kada po podobiju Melhisedekovu nastaje drugi Sveštenik, Koji nije postao po zakonu tjelesne zapovijesti, nego po sili života neuništivoga. Jer Pismo svjedoči: Ti si Sveštenik vavijek po činu Melhisedekovu. Ukida se, dakle, pređašnja zapovijest zbog njene nemoći i nekorisnosti, – Jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva, – a uvodi se bolja nada kroz koju se približujemo Bogu. Ukoliko ne bješe bez zakletve, – Jer oni bez zakletve postaše sveštenici, a Ovaj sa zakletvom Onoga koji mu govori: Zakle se Gospod i neće se raskajati: Ti si Sveštenik vavijek po činu Melhisedekovu, – Utoliko Isus posta jemac boljega Zavjeta. I onih sveštenika bilo je mnogo, jer ih je smrt sprečavala da ostaju, A Ovaj, pošto ostaje vavijek, ima neprolazno sveštenstvo. Zato i može potpuno i za uvijek spasti one koji kroz njega dolaze Bogu, pošto svagda živi pa može posredovati za njih. Jer takav nam Prvosveštenik trebaše: svet, nezlobiv, čist, odvojen od grješnika i viši od nebesa; Koji nema potrebe, kao oni prvosveštenici, da svaki dan prinosi žrtve, najprije za svoje grijehe, a potom i za narodne, jer On ovo učini jednom zauvijek prinijevši samoga sebe. Jer Zakon postavlja za prvosveštenike ljude koji imaju slabosti, a riječ zakletve, poslije Zakona, postavlja Sina vavijek savršenoga.“ Jevrejima 7:14-16, 23-28

„Tom voljom smo osvećeni prinošenjem tijela Isusa Hrista jednom za svagda. I svaki sveštenik stoji svakodnevno služeći i mnogo puta prinoseći iste žrtve koje nikada ne mogu uništiti grijehe; A On, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, zanavijek sjede s desne strane Boga, Čekajući dalje dok se ne polože neprijatelji njegovi za podnožje nogu njegovih. Jer je On jednim prinosom učinio savršenima zauvijek one koji se osvećuju.“ Jevrejima 10:10-14

Zapravo, Sveto pismo dosledno uči da je Gospod Isus dobrovoljno predao sebe za grehe svoga naroda:

„Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge.“ Marko 10:45

„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju. Kao što Otac poznaje mene i ja Oca; i život svoj polažem za ovce. I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i te mi valja privesti, i čuće glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir. Zato me Otac ljubi, jer ja život svoj polažem da ga opet uzmem. Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga. Ovu zapovijest primih od Oca svoga.“ Jovan 10:14-18

„Blagodat vam i mir od Boga Oca i Gospoda našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega vijeka zloga, po volji Boga i Oca našega,“ Galatima 1:3-4

„A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos; a što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene.“ Galatima 2:20

„Ugledajte se, dakle, na Boga kao djeca voljena. I živite u ljubavi kao što je i Hristos nas ljubio i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na prijatni miris. A blud i svaka nečistota i lakomstvo da se i ne spominje među vama, kao što i dolikuje svetima; Ni sramotne ni lude riječi ili šale, što god je nepristojno, nego radije zahvaljivanje. Jer znajte ovo, da nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljeđa u Carstvu Hrista i Boga. Niko da vas ne zavarava praznim riječima; jer zbog toga dolazi gnjev Božiji na sinove protivljenja. Ne budite, dakle, saučesnici njihovi. Jer nekada bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodu: vladajte se kao djeca svjetlosti; Jer plod Duha je u svakoj dobroti i pravednosti i istini. Istražujte što je ugodno Gospodu. I nemojte uzimati učešća u besplodnim djelima tame, nego ih još razotkrivajte. Jer je sramno i govoriti o onome što oni tajno čine. A sve što se razotkriva, svjetlošću se objelodanjuje; jer sve što je objelodanjeno izlazi na svjetlost. Zato veli: Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih, i obasjaće te Hristos. Dakle, pazite dobro kako živite, ne kao nemudri, nego kao mudri, Koristeći vrijeme, jer su dani zli. Zbog toga ne budite nerazumni, nego shvatite šta je volja Gospodnja. I ne opijajte se vinom, u čemu je razvrat, nego se ispunjavajte Duhom, Govoreći među sobom u psalmima i himnama i pjesmama duhovnim, pjevajući i pojući Gospodu u srcu svome; Zahvaljujući svagda za sve Bogu i Ocu u ime Gospoda našega Isusa Hrista, Pokoravajući se jedan drugome u strahu Božijem. Žene, pokoravajte se svojim muževima kao Gospodu. Jer muž je glava ženi kao što je i Hristos glava Crkvi, i On je spasitelj tijela. No kao što se Crkva pokorava Hristu, tako i žene u svemu svojim muževima. Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu i sebe predade za nju,“ Efescima 5:1-2, 25

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu,“ Filipljanima 2:5-8

„Jer jedan je Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus, Koji sebe dade u otkup za sve, svjedočanstvo u naznačena vremena,“ 1. Timoteju 2:5-6

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

Ipak, ti isti nadahnuti spisi svedoče da je i sam Bog bio lično uključen u prinošenje svoga Sina za svakoga ko po njegovoj suverenoj volji gleda ka Gospodu Isusu Hristu radi spasenja. Novi zavet čak koristi isti jezik da opiše ono što je Bog učinio prinoseći Sina kao i u vezi sa Sinom koji dobrovoljno prinosi samoga sebe:

„Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, U dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ Rimljanima 3:25-26

„Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni.“ Jovan 3:16

„On koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako da nam s njime i sve ne daruje?“ Rimljanima 8:32

Zanimljivo je da ovaj poslednji stih koristi jezik sličan načinu na koji grčka verzija jevrejskih Pisama opisuje Avrahamovu spremnost da žrtvuje svoga jedinog voljenog sina Isaka:

„Poslije toga šćaše Bog okušati Avrama, pa mu reče: Avrame! A on odgovori: Evo me. I reče mu Bog: Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati. I sjutradan rano ustavši, Avram osamari magarca svojega, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svojega; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mjesto koje mu kaza Bog. Treći dan podigavši oči svoje, Avram ugleda mjesto izdaleka. I reče Avram momcima svojim: Ostanite vi ovdje s magarcem, a ja i dijete idemo onamo, pa kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama. I uzevši Avram drva za žrtvu, naprti Isaku sinu svojemu, a sam uze u svoje ruke ognja i nož; pa otidoše obojica zajedno. Tada reče Isak Avramu ocu svojemu: Oče! A on reče: Što, sine! I reče Isak: Eto ognja i drva, a gdje je jagnje za žrtvu? A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iđahu obojica zajedno. A kad dođoše na mjesto koje mu Bog kaza, Avram načini ondje žrtvenik, i metnu drva na nj, i svezavši Isaka sina svojega, metnu ga na žrtvenik vrh drva; I izmahnu Avram rukom svojom i uze nož da zakolje sina svojega. Ali anđeo Gospodnji viknu ga s neba i reče: Avrame! Avrame! A on reče: Evo me. A anđeo reče: Ne diži ruke svoje na dijete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi. I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu umjesto sina svojega. I nazva Avram ono mjesto: Gospod će se postarati. Zato se i danas kaže: Na brdu, gdje će se Gospod postarati. I anđeo Gospodnji opet viknu s neba Avrama. I reče: Sobom se zakleh, veli Gospod: Kad si tako učinio i nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega,“ Postanje 22:1-2, 7-12, 15-16 LXX

Sličnost u jeziku pokazuje da je Bog preuzeo aktivnu ulogu u prinošenju svoga Sina, baš kao što je to učinio Avraham kada je prineo svoga sina kao žrtvu paljenicu. Drugim rečima, kao što Avraham nije bio pasivni posmatrač kada je prinosio Isaka, tako ni Bog Otac nije bio pasivan kada je svojevoljno predao svoga Sina za sve nas.

Sledeći odlomak je starozavetno proročanstvo o zamenskoj smrti i potonjem proslavljenju Jahveovog Sluge, Mesije:

„“See, my servant will act wisely; he will be raised and lifted up and highly exalted. Just as there were many who were appalled at him—his appearance was so disfigured beyond that of any human being and his form marred beyond human likeness—so he will sprinkle many nations, and kings will shut their mouths because of him. For what they were not told, they will see, and what they have not heard, they will understand. Who has believed our message and to whom has the arm of the LORD been revealed? He grew up before him like a tender shoot, and like a root out of dry ground. He had no beauty or majesty to attract us to him, nothing in his appearance that we should desire him. He was despised and rejected by mankind, a man of suffering, and familiar with pain. Like one from whom people hide their faces he was despised, and we held him in low esteem. Surely he took up our pain and bore our suffering, yet we considered him punished by God, stricken by him, and afflicted. But he was pierced for our transgressions, he was crushed for our iniquities; the punishment that brought us peace was on him, and by his wounds we are healed. We all, like sheep, have gone astray, each of us has turned to our own way; and the LORD has laid on him the iniquity of us all. He was oppressed and afflicted, yet he did not open his mouth; he was led like a lamb to the slaughter, and as a sheep before its shearers is silent, so he did not open his mouth. By oppression and judgment he was taken away. Yet who of his generation protested? For he was cut off from the land of the living; for the transgression of my people he was punished. He was assigned a grave with the wicked, and with the rich in his death, though he had done no violence, nor was any deceit in his mouth. Yet it was the LORD’s will to crush him and cause him to suffer, and though the LORD makes his life an offering for sin, he will see his offspring and prolong his days, and the will of the LORD will prosper in his hand. After he has suffered, he will see the light of life and be satisfied; by his knowledge my righteous servant will justify many, and he will bear their iniquities. Therefore I will give him a portion among the great, and he will divide the spoils with the strong, because HE POURED OUT HIS LIFE UNTO DEATH, and was numbered with the transgressors. For he bore the sin of many, AND MADE INTERCESSION FOR THE TRANSGRESSORS.”“ Isaija 52:13-53:12

I Gospod Isus i njegovi sledbenici shvatali su ovo kao predskazanje Hristove pomirujuće smrti i njegovog uznesenja na nebo nakon vaskrsenja. Novi zavet na nekoliko mesta aludira na sam jezik ovog konkretnog proročanstva da bi opisao Hristovu službu, naročito njegova stradanja i uzvišenje (up. Matej 12:15-21; Luka 22:37; 24:44-46; Dela apostolska 2:33-36; 3:13-15, 26; 4:27, 30; 5:31; 8:26-38; Filipljanima 2:5-11; 1. Petrova 2:21-25).

Ono što ovo predskazanje čini relevantnim za našu raspravu jeste to što posao Sluginog zamenskog žrtvovanja pripisuje i Jahveu i samome Sluzi. Jahve je taj koji čini Slugin život žrtvom za greh, a istovremeno je i Sluga taj koji dobrovoljno izliva svoj život na smrt za prestupnike. Stoga, budući da Novi zavet u ovom kontekstu poistovećuje Jahvea sa Ocem, a Slugu sa Sinom, to znači da su i Otac i Sin bili potpuno uključeni u prinošenje Sluge kao žrtve za greh.

Štaviše, ta ista nadahnuta Pisma dalje uče da je Hristos prineo sebe Ocu kao savršenu, bezgrešnu žrtvu kroz večnog Duha:

„Ali kad je došao Hristos, Prvosveštenik budućih dobara, kroz veću i savršeniju skiniju, nerukotvorenu, to jest ne od ove tvorevine, Ne sa krvlju jarčijom ni junčijom, nego sa svojom krvlju uđe jednom za svagda u Svetinju izvršivši vječno iskupljenje. Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice, kojom kad se krope nečisti osvećuje ih da budu tjelesno čisti, Koliko li će više krv Hrista, koji Duhom vječnim prinese sebe neporočna Bogu, očistiti savjest vašu od mrtvih djela, da biste služili Bogu živome i istinitome. I zato je On posrednik Novoga Zavjeta, da poslije njegove smrti za iskupljenje od prestupa u prvome zavjetu, prizvani prime obećano vječno nasljedstvo.“ Jevrejima 9:11-15

Zapravo, kroz jevanđelja i Dela apostolska postoji ponavljani naglasak na aktivnoj ulozi koju je Sveti Duh imao u osposobljavanju Hrista da uspešno izvrši svoju božansku misiju:

„A rođenje Isusa Hrista ovako bi: Kad je mati njegova Marija bila obručena Josifu, a prije nego što se bjehu sastali, nađe se da je zatrudnila od Duha Svetoga. A Josif muž njezin, budući pravedan i ne hoteći je javno izobličiti, namisli je tajno otpustiti. No kad on tako pomisli, gle, javi mu se u snu anđeo Gospodnji govoreći: Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju ženu svoju; jer ono što se u njoj začelo od Duha je Svetoga. Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih.“ Matej 1:18-21

„A u šesti mjesec poslan bi od Boga anđeo Gavrilo u grad galilejski po imenu Nazaret, Djevojci zaručenoj za muža, po imenu Josif, iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. I ušavši k njoj anđeo reče: Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama! A ona vidjevši ga, uplaši se od riječi njegove i mišljaše: kakav bi ovo bio pozdrav? I reče joj anđeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga! I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja. A Marija reče anđelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža? I odgovarajući anđeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji.“ Luka 1:26-35

„I dogodi se u one dane da dođe Isus iz Nazareta Galilejskoga, i krsti ga Jovan u Jordanu. I odmah izlazeći iz vode vidje nebesa gdje se otvaraju i Duh kao golub silazi na njega. I glas dođe s neba: Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ Marko 1:9-11

„Isus pak pun Duha Svetoga vrati se sa Jordana, i bi odveden Duhom u pustinju. I četrdeset dana kuša ga đavo, i ne jede ništa u te dane; i kad se oni navršiše, onda ogladnje.“ Luka 4:1-2

„I posvjedoči Jovan govoreći: Vidio sam Duha gdje silazi kao golub sa neba i ostade na njemu. I ja ga ne znadoh, ali Onaj koji me posla da krštavam vodom on mi reče: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu to je onaj koji krštava Duhom Svetim.“ Jovan 1:32-33

„I vrati se Isus u sili Duha u Galileju; i otide glas o njemu po svoj okolini. I on učaše po sinagogama njihovim, i svi ga hvaljahu. I dođe u Nazaret gdje bješe odgajen, i uđe po običaju svome u dan subotni u sinagogu, i ustade da čita. I dadoše mu knjigu proroka Isaije, i otvorivši knjigu nađe mjesto gdje bješe napisano: Duh Gospodnji je na meni; zato me pomaza da blagovijestim siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovijedam zarobljenima da će biti pušteni, i slijepima da će progledati; da oslobodim potlačene; I da propovijedam prijatnu godinu Gospodnju. I zatvorivši knjigu, vrati je služitelju pa sjede; i oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. A poče im govoriti: Danas se ispuni ovo Pismo u ušima vašim.“ Luka 4:14-21

„A ako li ja Duhom Božijim izgonim demone, onda je došlo k vama Carstvo Božije.“ Matej 12:28

„Prvu ti knjigu napisah, o Teofile, o svemu što poče Isus i tvoriti i učiti Do dana kada se vaznese, pošto Duhom Svetim dade zapovjesti apostolima koje izabra,“ Dela apostolska 1:1-2

„Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim.“ Dela apostolska 10:37-38

Ovo ukazuje na to da je i Sveti Duh bio uključen u prinošenje Isusa kao savršene žrtvene zamene za sve grešnike koje je došao da spase na ovaj svet.

U svetlu prethodno rečenog, očigledno je jasno da Sveta Biblija potvrđuje da je Isusova zamenska smrt bila delo Trojedinog Boga. Sve tri Osobe bile su uključene u prinošenje Hrista kao prihvatljive i ugodne žrtve za grešnike.

I, kao što smo videli u našoj prethodnoj raspravi, ta ista Pisma takođe svedoče da je Hristos prineo sebe Bogu Ocu, koji ju je potom prihvatio u ime celog Božanstva zajedno. Hristos nije umro samo da bi umilostivio Očev gnev prema buntovnim grešnicima, već je žrtvovao sebe da bi zadovoljio savršenu pravdu i pravednost svih triju božanskih Osoba jednoga istinitog Boga.

Liberalni novozavetni naučnik Džejms D. G. Dan (James D. G. Dunn) odlično sve to sažima u svojoj raspravi o obožavanju Hrista među ranim hrišćanima i o tome da li su prinosili žrtve vaskrslom Gospodu:

„… Tačka koja je za nas relevantna, međutim, jeste to da u najranijem hrišćanstvu Hristos nikada nije shvatan kao onaj kome se žrtva prinosi, čak ni onda kada je slika žrtve korišćena simbolično za hrišćansku službu. Hristos je ređe shvatan kao sveštenik koji prinosi žrtvu, s izuzetkom Poslanice Jevrejima, gde je Hristos i Prvosveštenik koji prinosi žrtvu i žrtva! Čak i u knjizi Otkrivenja, Hristos je ,Jagnje koje je bilo zaklano'. Ako je, dakle, primanje žrtve ,konačni kriterijum božanstva', činilo bi se da Isus ne ispunjava taj uslov. Ipak, istovremeno treba da se setimo da je Pavle Isusovu smrt video kao delo Boga: Bog je izneo Hrista kao žrtvu pomirenja (Rim. 3,25); Hristova smrt je ta koja pokazuje Božju ljubav (5,8). Čini se da logika ide protiv racionalnosti žrtve kao prinesene Bogu. Dakle, ako je Bog s obe strane te transakcije, verovatno ne bismo trebali da insistiramo na strogoj antitezi subjekat-objekat pri razmatranju kome je Hristova žrtva prinesena. Možda, ako je Bog bio s obe strane Hristove žrtve, tako je i Isus nekako bio s obe strane – ne kao onaj kome je žrtva prinesena u Hristovoj smrti, već kao onaj koji je vezan za Božje primanje isto onoliko koliko je Bog bio vezan za davanje Hrista kao žrtve.“ (Dunn, Did the First Christians Worship Jesus – The New Testament Evidence [Westminster John Knox Press, Louisville, KY 2010)], 2. The practice of worship, 2.4 Sacrifice, str. 56; podebljani naglasak naš)

Zaista, upravo to nadahnuti novozavetni zapisi objavljuju, naime, da je spasenje slavno i veličanstveno delo Trojedinog Boga od početka do kraja. Sveta Biblija potvrđuje da su sve tri božanske Osobe bile/jesu potpuno uključene u spasavanje jednoga naroda za slavu jednoga večnog Boga celokupnog stvorenja i za to odgovorne.