Hristos kao rođeni Sin i božanska hijerarhija
Sledeći tekst preuzet je iz knjige Dejvida V. Berkota (David W. Bercot) A Dictionary of Early Christian Beliefs, koju je 1998. godine objavio Hendrickson Publishers, Peabody, Masačusets. Berkot pobija one koji navode rane hrišćanske pisce kako bi dokazali da je Hristos bio stvoreno biće, i to samo zato što su ti autoriteti često naizmenično koristili grčke termine za stvaranje i rađanje kada su opisivali Sinovljevo rođenje od Boga.
Berkot pokazuje da niko od tih „pravovernih“ pisaca nije verovao da je Sin stvorenje koje je Otac proizveo ni iz čega. Naprotiv, on objašnjava da su svi oni učili da je Sin u/od/iz samog Bića Oca, budući da je on nestvorena Reč koja je već postojala pre nego što je stvaranje nastalo.
Berkot takođe odlično pokazuje kako su ovi rani hrišćanski teolozi razlikovali suštinu/prirodu, lična svojstva i poredak u odnosu na Trojstvo. Sav naglasak je moj.
E. Rođen, a ne stvoren
Kada izučavalac Nikejskog simvola vere dođe do izraza „Rođen, a ne stvoren“, često mu se čini da tu postoji razilaženje između Simvola vere i pretnikejske crkve. Međutim, u verovanju zapravo nema nikakve razlike. Postoji samo razlika u izrazu. Nikejski simvol vere potvrđuje da je Sin Božiji rođen; on nije načinjen niti stvoren ni iz čega. Pretnikejska crkva je u to čvrsto verovala.
Pravoverje u pretnikejskoj crkvi, međutim, bilo je usredsređeno na ispravne pojmove — a ne na upotrebu ove reči umesto one reči. Kao što je Origen to izrazio: „Neka, dakle, svako kome je stalo do istine ne brine o rečima i jeziku. Jer u svakom narodu vlada drugačija upotreba govora. Neka radije usmeri svoju pažnju na značenje koje reči prenose (a ne na prirodu reči koje to značenje prenose), naročito u stvarima tolike važnosti i težine“ (ANF 4.376). Iz spisa pretnikejskih hrišćana sasvim je očigledno da su mnogi od njih koristili „rođen“ [gr. gennetos] i „stvoren“ [gr. genetos i ktizein] kao zamenjive termine. To je delom bilo zasnovano na upotrebi u Svetom pismu. Opisujući rađanje Premudrosti (za koje je pretnikejska crkva jednodušno smatrala da se odnosi na rađanje Sina), osma glava Priča Solomonovih u Septuaginti koristi termin „stvoriti“ [gr. ektisen]. Ali koristeći termin ktizein, ni Sveto pismo ni pretnikejski pisci nisu mislili da je Sin načinjen ili stvoren ni iz čega. Naprotiv, oni su ktizein razumeli kao reč sa širokim značenjem koje obuhvata i „roditi“ i „stvoriti“. To postaje sasvim jasno kada se pročita celina onoga što svaki od tih pisaca govori. (Isto, str. 232)
III. Odnos Sina prema Ocu
Kada zapadni hrišćani čitaju šta je rana crkva verovala o odnosu Oca i Sina, često su prilično iznenađeni. Neki dobronamerni hrišćani pogrešno optužuju ranu crkvu da je arijanska. Čineći to, oni očigledno nisu duboko promislili o toj stvari. Kao što smo već videli, Nikejski simvol vere jeste sažetak onoga u šta je pretnikejska crkva verovala o Ocu i Sinu. U skladu sa Nikejskim simvolom vere, rani hrišćani su učili da su Otac i Sin iste suštine i da Sin nije stvoren ni iz čega.
Naravno, mnogi hrišćani veruju da je crkva u vekovima nakon Nikejskog sabora dozrela do boljeg razumevanja Trojstva. Taj stav je tema koja prevazilazi okvire ovog dela. Međutim, pre nego što uopšte možemo na smislen način da raspravljamo o razvoju učenja o Trojstvu, moramo prvo temeljno razumeti šta je crkva izvorno učila o Trojstvu, naročito u pogledu odnosa Oca i Sina.
Ključ za razumevanje pretnikejskog učenja o Trojstvu jeste shvatanje razlike između „prirode“, „ličnih svojstava“ i „poretka“. Ovi termini se odnose na tri veoma različite stvari, a ipak mnogi zapadni hrišćani ne shvataju tu razliku. Arije je svakako nije shvatio, i to je ono što je dovelo do njegove jeresi. U teologiji se „priroda“ ili „suština“ odnosi na bit ili vrstu kojoj neka ličnost ili stvorenje pripada. Svi ljudi su jedne prirode ili jedne suštine, bez obzira na različite lične osobine. U genetičkom smislu, nijedan muškarac ni žena nisu ništa manje ljudi od bilo koga drugog. Ali ljudi nisu iste prirode ili suštine kao anđeli. Nikejski simvol vere, dakle, potvrđuje da su Otac i Sin iste prirode ili suštine. Sin nije nešto strano Ocu; naprotiv, On poseduje istu prirodu kao Otac. I Otac i Sin su podjednako božanski. Kada Sin ne bi bio jednake prirode ili suštine sa Ocem, ne bi bio potpuno božanski; ne bi posedovao istinsko Božanstvo. Gore navedeni citati otkrivaju da je pretnikejska crkva izričito učila da je Sin potpuno božanski.
„Lična svojstva“ su nešto sasvim drugo. Lična svojstva se odnose na pojedinačne osobine i razlike između pripadnika iste vrste ili prirode. Da bismo shvatili ovu razliku, vratimo se u vreme stvaranja čoveka. Prema Postanju, u jednom trenutku su na zemlji postojala samo dva čoveka, Adam i Eva. Ta dva čoveka delila su istu prirodu ili suštinu. Adam nije bio više čovek od Eve, niti je Eva bila više čovek od Adama. Bili su jednaki po prirodi ili suštini. Da li to znači da su prva dva čoveka bila jednaka ili istovetna po ličnim svojstvima? Ne, ne znači. Adam je bez sumnje bio viši i snažniji od Eve. Štaviše, Eva je proizašla iz Adama, budući oblikovana od njegovog rebra. S druge strane, Eva je imala sposobnost da rađa decu i da doji odojčad. Adam nije mogao ni jedno ni drugo. Ukratko, postojala su lična svojstva koja su Adama i Evu činila različitim jedno od drugog — iako su oboje bili jednaki po prirodi.
Isto tako, crkva je od početka učila da postoje lična svojstva koja razlikuju Oca od Sina. Na primer, Otac rađa Sina, i stoga Sin ima svoje počelo [arche] u Ocu. Da li to Sina čini manje božanskim od Oca? Da li to Sina svodi na polubožanstvo? Nikako! Nerođenost nije aspekt božanstva; ona je lično svojstvo. Opet, rana crkva je verovala da se Otac nikada ne bi mogao ovaplotiti niti bi ikada mogao sebe učiniti vidljivim ljudskim očima. Za ranu crkvu bi to bilo poricanje jedinstvene ličnosti Oca. To je zato što je Otac krajnji Izvor ne samo svemira, već i Trojstva. Govoreći to, rana crkva nije svodila Sina na polubožanstvo. Naprotiv, ona je razumela da takve stvari nisu svojstva božanstva. Te osobine su prosto različite karakteristike Oca i Sina. Tako je rana crkva potvrđivala da je Otac veći od Sina — što se tiče ličnih svojstava, ali ne i što se tiče prirode. Sin (i Sveti Duh) poseduju puna svojstva božanstva, ali Otac poseduje jedinstvena lična svojstva koja ga čine većim od Sina i Svetoga Duha. Kao što je rečeno, jedna od tih osobina jeste to da je Otac Onaj koji rađa.
Postoji, međutim, još jedan smisao u kome je rana crkva učila da je Otac veći od Sina: u smislu poretka. Ovde „poredak“ znači lanac vlasti. Jednakost prirode ne znači jednakost poretka. Vraćajući se našoj ilustraciji Adama i Eve, nalazimo da se prva dva čoveka nisu razlikovala samo po ličnim svojstvima; razlikovala su se i po poretku. Iako su Adam i Eva bili jednaki po prirodi, Adam je stvoren prvi i on je bio glava Evi. Pavle objašnjava da unutar Trojstva postoji potpuno isti poredak, govoreći: „hoću da znate da je svakome mužu glava Hristos, a muž je glava ženi, a Bog je glava Hristu“ (1. Korinćanima 11:3). Dakle, Otac ima vlast nad Sinom. Sina šalje Otac; Sin vrši volju Oca; i Sin sedi Ocu s desne strane. Ova hijerarhija poretka ne može se preokrenuti. Ipak, ova hijerarhija poretka nikako ne umanjuje Sinovljevo božanstvo.
Kada hrišćani ne razumeju razliku između prirode, ličnih svojstava i poretka, završavaju sa zbrkanim razumevanjem Trojstva. Oni takođe pogrešno tumače ono što su rani hrišćani učili o Ocu i Sinu. Sledeći odlomci ilustruju kako je rana crkva razumela Sveto pismo u pogledu prirode, ličnih svojstava i poretka Oca i Sina. (Isto, str. 239–240)
Za dalje čitanje
Bog koji je trojičan u ličnostima
Rana crkva, monarhija i hijerarhija
HRISTOS: BOŽJA STVORENA PREMUDROST?
Da li je Isus ipak bio stvoreno biće?