Hristijanizacija Šeme

Analiza načina na koji Novi zavet proširuje starozavetni monoteistički tekst
kako bi Isusa uključio u jedinstveni identitet Boga

**
Uvod**

Ako bi neko zatražio odlomak koji sažima samu suštinu starozavetnog Svetog pisma, kao i srce jevrejske vere, to bi morao biti sledeći navod koji podstiče Izrailjce da priznaju i obožavaju jedino Jahvea kao svoga Boga:

„Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ (Shema Yisrael Yahweh Eloheinu Yahweh Echad). „ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje.“ Ponovljeni zakoni 6:4-5

Ispovedanje da je Jahve jedini Bog kojeg Izrailj mora ispovedati i svim srcem voleti obično se naziva Šema, što je zapravo hebrejska reč kojom stih počinje.

Štaviše, hebrejske reči Yahweh Eloheinu Yahweh Echad mogu se prevesti na razne načine, kao što su sledeći:

Gospod, Bog naš, jedan je Gospod
Gospod je naš Bog, Gospod je jedan
Gospod je naš Bog, Gospod jedini

Kako god neko odlučio da prevede hebrejski tekst, poenta odlomka je jasna: Izrailj je pozvan da veruje u Jahvea i da ga obožava kao svoga jedinog Boga. Zapravo, nije preterivanje reći da je Šema središnji stub i temelj na kome je izgrađen čitav Stari zavet. Sve zavisi od odnosa Izrailja prema Jahveu kao njegovom jedinom Bogu i Spasitelju.

U ovom članku videćemo kako su Isus i njegovi sledbenici uzeli Šemu i „hristijanizovali“ je kako bi nam dali ono što su neki naučnici nazvali „hristološkim monoteizmom“. Videćemo kako su Hristos i njegovi nadahnuti apostoli redefinisali i proširili Šemu tako da Isusa uključe u identitet jednog istinitog Boga.

**
Isus i Šema**

Kada su ga upitali koja je najveća ili najvažnija zapovest, Gospod Isus je kao deo svog odgovora naveo Šemu:

„I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako raspravljaju, pa vidjevši kako im dobro odgovori, zapita ga: Koja je zapovijest prva od sviju? A Isus mu odgovori: Prva je zapovijest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini“ (kyrios ho theos hemon kyrios heis). „I ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovijest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovijesti veće od ovih nema. I reče mu književnik: Dobro, učitelju, pravo si kazao da je Bog jedan, i nema drugoga osim njega; I ljubiti njega svim srcem svojim i svim razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju paljenica i žrtava. A Isus vidjevši kako pametno odgovori, reče mu: Nisi daleko od Carstva Božijega. I niko se više ne usudi da ga zapita.“ Marko 12:28-34

Međutim, Isus se tu nije zaustavio, već je odmah zatim citirao Psalam 110:1:

„I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: Kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu:“ (kyrios to kyrio mou)„sjedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom“ (kyrion). „pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado.“ Marko 12:35-37

Ovde Isus citira Psalam 110:1 da bi pokazao kako je David bio nadahnut Svetim Duhom da Mesiju nazove svojim Gospodom. Ovaj psalam je posebno zanimljiv zato što beleži poziv Gospoda (Jahvea) upućen Davidovom Gospodu (Mesiji) da sedne Jahveu s desne strane, kao Car i Sveštenik, sve do vremena kada Mesija pokori i porazi sve svoje neprijatelje:

„Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojima. Skiptar sile daje ti Gospod sa Siona: vladaj sred neprijatelja svojih. U dan rata tvojega narod je tvoj gotov u svetoj krasoti. Kao rosa zori iz utrobe, takva je u tebe mladost tvoja. Gospod se zakleo, i neće se pokajati: Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu. Gospod je tebi s desne strane. Pobiće u dan gnjeva svojega careve; Sudiće narodima, napuniće zemlju trupova; satrće glavu na zemlji širokoj. Iz potoka će na putu piti, i zato će podignuti glavu.“ Psalam 110:1-7

Dakle, budući da je Šema zahtevala od svih vernih Izrailjaca da poštuju i obožavaju samo jednog Gospoda, naime Jahvea, to je značilo da je David, koji je i sam bio Izrailjac, morao priznati da postoji samo jedan Gospod dostojan božanskih počasti i obožavanja. Pa ipak, Psalam 110 pokazuje da je David nadahnućem Svetog Duha znao i to da je Mesija takođe njegov Gospod.

Štaviše, sedeti Bogu s desne strane u suštini znači da Mesija (a time i Isus) sedi na samom Božjem prestolu i stoga učestvuje u Božjoj suverenoj vladavini nad celokupnim stvorenjem:

„I rodi muško Dijete, koje će napasati sve narode palicom gvozdenom; i Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolu njegovu.“… „I čuh glas veliki na nebu koji govori: Sada nastade spasenje i sila i Carstvo Boga našega i vlast Hrista njegovog, jer je zbačen opadač braće naše, koji ih opadaše pred Bogom našim dan i noć.“ Otkrivenje 12:5, 10

Prema tome, celokupno stvorenje podložno je Hristovoj vrhovnoj vlasti:

„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23

„Međutim, naše življenje je na nebesima, otkuda očekujemo i Spasitelja Gospoda Isusa Hrista, Koji će preobraziti naše poniženo tijelo, tako da bude saobrazno tijelu slave njegove, po sili kojom On može sve učiniti i sebi pokoriti.“ Filipljanima 3:20-21

„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno, I vi ste ispunjeni u Njemu, koji je glava svakoga načalstva i vlasti“… „Ako ste, dakle, vaskrsli sa Hristom, tražite ono što je gore gdje Hristos sjedi s desne strane Boga.“ Kološanima 2:9-10, 3:1

…„vaskrsenjem Isusa Hrista, Koji, otišavši na nebo, sa desne je strane Boga, i potčinjeni su mu anđeli i vlasti i sile.“ 1. Petrova 3:21b-22

Zato se Hristos naziva Carem nad carevima i Gospodom nad svakim drugim gospodom i vladarem, jer ima apsolutnu vlast nad svim što je stvoreno:

„Zapovijedam ti pred Bogom koji svemu život daje i pred Hristom Isusom koji posvjedoči pred Pontijem Pilatom dobro ispovijedanje: Da održiš zapovijest čistu i besprekornu do javljanja Gospoda našega Isusa Hrista, Koje će u svoje vrijeme pokazati blaženi i jedini Vladar, Car careva i Gospodar gospodara, On koji jedini ima besmrtnost i živi u svjetlosti nepristupnoj, Koga niko od ljudi ne vidje niti može vidjeti; Njemu čast i sila vječna. Amin.“ 1. Timoteju 6:13-16 NASB

„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom, I učini nas carstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svojemu, njemu slava i moć u vijekove vijekova. Amin.“ Otkrivenje 1:5-6

„Ovi će s Jagnjetom zaratiti i Jagnje će ih pobijediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima; i oni koji su s Njim, pozvani i izabrani i vjerni.“ Otkrivenje 17:14 – up. 19:16

Zadivljujuće je to što se, prema proročkim spisima, upravo za Jahvea kaže da je Gospod nad gospodarima:

„Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko, niti prima poklona;“ Ponovljeni zakoni 10:17

„Slavite Gospoda, jer je dobar; jer je dovijeka milost njegova; Slavite Boga nad bogovima; jer je dovijeka milost njegova. Slavite gospodara nad gospodarima; jer je dovijeka milost njegova.“ Psalam 136:1-3

Budući da ne mogu postojati dva Gospoda nad gospodarima niti dva Cara nad carevima, ovo znači da je jedini način da i Jahve i Isus budu nazvani Gospodom nad gospodarima taj da je Isus zapravo Jahve Bog (iako on nije ni Otac ni Sveti Duh). Obratite pažnju kako to logički funkcioniše:

Jahve je Gospod nad gospodarima prema starozavetnim spisima.
Novozavetno Sveto pismo potvrđuje da je Isus zapravo Gospod nad gospodarima.
Dakle, budući da može postojati samo jedan Gospod nad gospodarima, to znači da je Isus Jahve Bog.

Da je Isus Jahve (a ipak ne i Otac ni Sveti Duh) dalje se može videti iz činjenice da je jedna od suštinskih, određujućih osobina koja je razlikovala Jahvea od celokupne stvorene stvarnosti bila i jeste njegova uloga suverenog Vladara nad celim stvorenjem. Poznati novozavetni naučnik Richard Bauckham objašnjava:

3.4. Zaključak

U judaizmu Drugog hrama presto Boga na najvišem nebu postao je, dakle, ključni simbol monoteizma, predstavnik jedne od suštinskih osobina koje određuju božanski identitet. Iako se mogu pronaći poneki tragovi drugih ustoličenih likova povezanih sa Božjom vladavinom, gotovo se uvek naglašava podređenost takvih likova Božjoj vladavini, dok je preovlađujući smer literature ka pražnjenju neba od svih prestola osim Božjeg. Nema naznaka da je to bilo sporno pitanje, kao što je kasnije bilo u rabinskim raspravama o Danilu 7:9 i o Metatronu. Jedinstvenost nebeskog Božjeg prestola pripada logici monoteizma koji je dominirao opštim judaizmom u periodu Drugog hrama. (Bauckham, Jesus and the God of Israel – God Crucified and Other Studies on the New Testament’s Christology of Divine Identity [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI/ Cambridge, U.K. 2008], 5. The Throne of God and the Worship of Jesus, 3. The Heavenly Throne of God, str. 164; podvučeni naglasak naš)

Simbolička funkcija jedinstvenog božanskog prestola takva je da, ako nađemo lik koji se može razlikovati od Boga kako sedi na samom Božjem prestolu, to treba da vidimo kao jedno od najmoćnijih teoloških sredstava judaizma za uključivanje takvog lika u jedinstveni božanski identitet…

35. Tako, s pravom, Gieschen, Angelomorphic Christology, 93-4: „Tekstovi u kojima neki lik deli božanski presto sa Bogom, ili je njegov jedini zauzimalac, iznose dubok teološki iskaz u jevrejskom kontekstu: božanstvo se moglo pripisati ustoličenom liku.“ Ja bih rekao: „božanstvo se mora pripisati ustoličenom liku.“ (Isto, str. 165; podebljani naglasak naš)

Dakle, to što Isus deli Jahveovu jedinstvenu vladavinu nad celokupnom stvorenom stvarnošću značilo je da je Hristos (kao i njegovi sledbenici) sebe smatrao sastavnim delom Jahveovog božanskog identiteta. Isus je sebe jasno stavljao na stranu Stvoritelja u podeli između Stvoritelja i stvorenja:

5.3. Božanska suverenost nad svim stvarima

To da Isus sedi pored Boga upravo na samom Božjem nebeskom prestolu, prestolu slave, izričito je rečeno u nekim tekstovima (Jevrejima 8:1; 12:2; Otkrivenje 3:21; 5:6; 7:17; 22:3) i verovatno se treba pretpostaviti za sve. Delimično uz egzegetsku pomoć Psalma 8:6, ovo učešće u Božjoj kosmičkoj vladavini često se izražava formulama „sve stvari“ ili „nebo i zemlja“ (ili punijim kosmičkim formulama), ili, radi naglaska, obema. Taj jezik, koji se u jevrejskim tekstovima Drugog hrama stalno koristi za Božji odnos prema njegovom stvorenju, značajan je ZATO ŠTO JE TO NAČIN NA KOJI JEVREJSKI MONOTEIZAM RAZLIKUJE BOGA OD SVE OSTALE STVARNOSTI („sve stvari“), KAO STVORITELJA I VLADARA SVEGA. Uključujući Isusa u puni kosmički obim Božje suverenosti, novozavetna terminologija stavlja Isusa JASNO NA BOŽANSKU STRANU RAZLIKE IZMEĐU BOGA I „SVIH STVARI“. Iako su Danilo 7:14 i Psalam 2:8 pružili osnovu za razmišljanje o univerzalnoj vladavini Mesije na zemlji (Sib. Or. 5:416; 1 En. 62:6), upravo kosmički obim Hristove suverenosti stavlja je u onu jedinstvenu kategoriju koju simbolizuje njegovo ustoličenje na božanskom prestolu na najvišem nebu. NI ZA JEDNOG GLAVNOG ANĐELA NITI UZVIŠENOG ČOVEKA U JEVREJSKIM TEKSTOVIMA DRUGOG HRAMA NE KAŽE SE DA IMA VLAST NAD SVIM STVARIMA ILI NAD NEBOM I ZEMLJOM.

Drugi način na koji se naglašava potpuno kosmička vladavina uzvišenog Hrista jeste upućivanje na podložnost svih nebeskih sila njemu. Tekstovi prikazuju pokornost kako buntovnih anđeoskih sila (1. Korinćanima 15:24-28; Ascen. Isa. 11:23), tako i poslušnih (Efescima 1:20-21; 1. Petrova 3:22; Ascen. Isa. 11:24-32; up. Otkrivenje 5:11-14; Ep. Apos. 3). Vredno je pažnje što su to određeni redovi anđela koji imaju visoku vlast na nebesima: „poglavarstva“ (archai: 1. Korinćanima 15:24; Efescima 1:21), „vlasti“ (exousiai: 1. Korinćanima 15:24; Efescima 1:21; 1. Petrova 3:22), „sile“ (dunameis: Efescima 1:21; 1. Petrova 3:22) i „gospodstva“ (kuriotetes: Efescima 1:21). (Isto, str. 176-177; naglasak velikim slovima naš)

Stoga nije slučajno što je Gospod citirao Psalam 110:1 odmah nakon što je izgovorio Šemu. Očigledno je da je Hristos želeo da pokaže kako su čak i starozavetni proroci i sveti znali da jedan Gospod kome su služili i koga su obožavali nije jedna jedina božanska Osoba. Isus je upotrebio Psalam 110 da dokaže kako je Mesija uključen u božanski identitet jednog Gospoda Izrailjevog, čime je utvrdio da je Gospod Bog koga je Izrailj ispovedao zapravo višeličan po prirodi.

Niti je ovo jedini put ili jedino mesto gde Isus ukazuje na Šemu ili na nju aludira. To čini ponovo u sledećem odlomku:

„Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo.“ (hen esmen, doslovno „jedno smo“). „A Judejci opet podigoše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga dobra djela pokazah vam od Oca svojega, za koje od tih djela me kamenujete? Odgovoriše mu Judejci govoreći: Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog.“ Jovan 10:27-33

U ovom konkretnom navodu Isus tvrdi da je jedno sa Ocem, i to u kontekstu prisvajanja određenih božanskih uloga i prava za koja Stari zavet kaže da ih ima i da ih može vršiti jedino Jahve.

Na primer, Isus jasno izjavljuje da su pravi vernici njegove ovce, koje on čuva svojom rukom, to jest svojom suverenom silom, i koje slušaju njegov glas. Međutim, prema proročkim spisima, ovce su zapravo stado Jahveove ruke i od njih se stoga očekuje da slušaju njegov glas:

„Hodite, poklonimo se, pripadnimo, kleknimo pred Gospodom tvorcem svojim. Jer je on Bog naš, i mi narod paše njegove i ovce ruke njegove. Sad kad biste poslušali glas njegov: „Nemojte da vam odrveni srce vaše kao u Merivi, kao u dan kušanja u pustinji,“ Psalam 95:6-8 NASB

Isus dalje tvrdi da može svim istinskim vernicima dati večni život i jemči da ih niko nikada neće moći oteti iz njegove suverene ruke zaštite. Isus isto to kaže i za Oca, tj. niko ne može oteti ovce ni iz Očeve ruke, budući da su Otac i Sin jedno. Očigledno je da se jedinstvo koje Otac i Sin dele sastoji u njihovoj sposobnosti da savršeno očuvaju vernike zauvek.

Drugim rečima, Isus potvrđuje da je svemoćan baš kao što je i Otac. U protivnom, Hristos ne bi mogao da da večni život svim svojim sledbenicima niti da zajemči da ih niko nikada neće moći oteti iz njegove brige i zaštite. A pošto je to sila koju poseduje jedino Bog, jasno je da Isus tvrdi da je jedno sa Ocem po suštini.

Jasno je i to da Isus opet sebi pripisuje sposobnost i funkcije za koje Stari zavet kaže da pripadaju jedino Jahveu. Zapravo, Isus koristi jezik određenih starozavetnih tekstova koji se naročito trude da potvrde kako je Jahve jedan jedini Bog koji može spasiti i sačuvati vernike!

Na primer, uporedite Isusove reči sa sledećim odlomcima:

„Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.“ Ponovljeni zakoni 32:39

„Nema svetoga kao što je Gospod; jer nema drugoga osim tebe; i nema stijene kao što je Bog naš.“… „Gospod ubija, i oživljuje; spušta u grob, i izvlači.“ 1. Samuilova 2:2, 6

Zanimljivo je da je Isus učio kako će on biti Onaj koji će zaista podići ljude iz mrtvih, iz njihovih grobova, u poslednji dan!

„Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće.“… „Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:25, 28-29

„Jer sam sišao s neba ne da tvorim volju svoju, nego volju Oca, koji me posla. A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Tada gunđahu Judejci na njega što reče: Ja sam hljeb koji siđe s neba, I govorahu: Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao? A Isus im odgovori i reče: Ne gunđajte među sobom.“… „Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:38-43, 54

Sada prelazimo na naš poslednji starozavetni tekst:

„Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti. Ja sam, ja sam Gospod, i osim mene nema Spasitelja. Ja objavih, i spasoh, i naprijed kazah, a nikoji tuđ Bog među vama, i vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog. Ja sam od prije nego dan posta, i niko ne može izbaviti iz moje ruke; kad radim, ko će smesti?“ Isaija 43:10-13

Svi ovi stihovi potvrđuju da je Jahve jedini Bog koji može spasiti i sačuvati svoj narod. Oni takođe potvrđuju da je Jahve jedini Bog koji može isceliti i dati život ili prouzrokovati bolest i smrt. Te određene funkcije zahtevaju da Jahve bude svemoćan, jer inače ne bi mogao da daje život ili prouzrokuje smrt i tako dalje. To takođe objašnjava zašto niko ne može izbaviti iz njegove moćne ruke sile, budući da u celom stvorenju nema nikoga ko je iole blizu tome da bude moćan kao Jahve.

U svetlu prethodnog, očigledno je da je Isus još jednom uzeo Šemu (zajedno sa nekim drugim starozavetnim monoteističkim tekstovima) i proširio je tako da uključi sebe (zajedno sa Ocem) u identitet jednog istinitog Boga Izrailjevog.

Sada je vreme da ispitamo šta je o istom ovom pitanju imao da kaže blaženi i sveti apostol Pavle.

**
Pavle i Šema**

Apostol Pavle, pišući Korinćanima oko 55. godine nove ere, podsetio ih je da su svi vernici koji imaju znanje spremno ispovedali i priznavali da postoji samo jedan Bog i Gospod:

„Što se pak tiče jedenja idolskih žrtava, znamo da idol nije ništa na svijetu, i da nema nijednoga drugoga Boga osim jednoga. Jer ako i ima takozvanih bogova, bilo na nebu bilo na zemlji, kao što je mnogo bogova i mnogo gospoda, Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve“ (di’ hou ta panta) „i mi kroz njega“ (di’ autou) „mi“ 1. Korinćanima 8:4-6

Novozavetni naučnici uglavnom se slažu da je 1. Korinćanima 8:6 rani veroispovedni iskaz koji se od svih pravih hrišćana očekivalo da potvrde.

8:5-6 Iako postoji neslaganje oko toga da li ceo ovaj stih potiče od Pavla ili je njegov veći deo od Korinćana, čini se najboljim shvatiti ga kao Pavlovo sopstveno ispovedanje u kome on proširuje tačke koje su izneli Korinćani. Šesti stih takođe zvuči veroispovedno (i u NA27 je izdvojen u pesničkom obliku), što mnoge navodi na uverenje da Pavle citira (ili blago prerađuje) veroispovedni materijal rane crkve. Wright ne preteruje kada tvrdi da se pisanje ovog teksta ubraja među „jedan od najvećih pionirskih trenutaka u čitavoj istoriji hristologije.“ Ne znamo da li je Pavle napisao ovaj prelepo sažet i dubok tekst ili je on u nekom obliku postojao pre pisanja ove poslanice. Tekst je toliko teološki dubok i toliko se savršeno uklapa u Pavlov ovdašnji argument, kao i u njegovu teologiju i izraz kakvi se nalaze drugde u njegovim spisima, da smo skloni da mislimo kako ga je on sam napisao. Pavle zapravo ne ograničava tvrdnje Korinćana, već je „uključen u dvostruki zadatak izgrađivanja odnosa i predviđanja prigovora“. (Roy E. Ciampa i Brian S. Rosner, The First Letter to the Corinthians (The Pillar New Testament Commentary), D. A. Carson (glavni urednik) [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI 2010], str. 380-381; kurzivni naglasak naš)

Konsenzus novozavetne nauke dalje prihvata da je ovo ispovedanje zapravo prilagođavanje ili hristijanizacija Šeme:

„Budući da je Pavle već u stihu 5a ono što drugi obožavaju nazvao takozvanim bogovima, čini se prikladnim da se bogovi i gospodi u stihu 5b stave pod navodnike, kao što to čine NIV, TNIV, ESV i drugi tumači. Pavle potvrđuje da u svetu postoje mnoga bića koja se nazivaju bogovima ili gospodima, a da pritom ne sugeriše da su ona ono što ljudi misle da jesu (kao što se jasno vidi iz stiha 6). Jezik Ponovljenih zakona 6:4 („Gospod je Bog naš jedini Gospod“) upravljao je Pavlovim izborom reči i argumentacijom u ovim stihovima…“ (Isto, str. 381; podebljani naglasak naš)

Pavle je u suštini preuzeo i prilagodio jezik Šeme kako bi Isusa uključio u identitet jednog istinitog Boga Izrailjevog!

„Dok je ostatak sveta možda zaljubljen u mnoštvo bogova i gospoda, za nas, to jest za sve one koji imaju znanje zajedničko svim hrišćanima (st. 1, 4), stvari stoje drugačije. Ključne reči stiha 6 — „Gospod“, „Bog“ i „jedan“ — uzete su iz Ponovljenih zakona 6:4 („Gospod je Bog naš jedini Gospod“), gde se i Gospod i Bog odnose na istog (jednog) Boga. Ovde je Pavle „‘Boga’ protumačio kao ‘Oca’, a ‘Gospoda’ kao ‘Isusa Hrista’, dodajući u svakom slučaju objašnjavajuću frazu: ‘Bog’ je Otac, ‘od koga je sve i mi za njega’, a ‘Gospod’ je Isus Mesija, ‘kroz koga je sve i mi kroz njega’“. Pavle tako istovremeno ponovo potvrđuje jevrejski monoteizam i NAJVIŠU MOGUĆU HRISTOLOGIJU KOJA SE MOŽE ZAMISLITI. Hristos nalazi svoj identitet unutar same definicije tog jednog Boga/Gospoda Izrailjevog…

„Izjava o jedinstvenom gospodstvu Isusa Hrista središnja je za Pavlovu teologiju uopšte, a posebno za ovu poslanicu. ‘Hristološki monoteizam’ koji se ovde potvrđuje razlikuje hrišćansku zajednicu i od nehrišćanskog judaizma i od neznabožačkog paganizma. Jevrejski monoteizam potvrđuje se nasuprot svim oblicima paganskog politeizma ili (ateizma), dok se, nasuprot nehrišćanskom judaizmu, smatra da Hristos učestvuje u Božjem identitetu.“ (Isto, str. 383-384; podebljani naglasak i naglasak velikim slovima naši)

Blaženi apostol je u suštini pozivao verne da Ocu i Sinu ukažu istu odanost i nepodeljenu privrženost koju je Šema zahtevala da Jevreji ukazuju Jahveu, svome Bogu:

„Značajno je što Pavlova hristološka izmena Šeme dolazi u odlomku u kome se on nada da bi njegova izjava mogla ispuniti upravo one iste uloge koje je Šema imala u judaizmu. Šema je bila važna i zbog svoje teološke tvrdnje i zbog svoje sociološke funkcije. Rani judaizam okupljao se oko jednog Boga koji ga je iskupio, a njegova odanost tom jednom Bogu ogleda se u njegovom obožavanju Boga i odbacivanju svih drugih pretenzija na božanstvo. Kada bi se Korinćani okupili u vernosti Bogu Ocu i Gospodu Isusu Hristu, dajući Hristu prvenstvo koje su davali sopstvenim planovima, to bi mnogo doprinelo unapređenju jedinstva u korintskoj zajednici i očuvanju posebnog identiteta nasuprot paganskom okruženju. Božanstvo Hrista možda nije njegova glavna poenta, ali njegovo uključivanje Hrista Gospoda u samu definiciju Boga Izrailjevog u skladu je sa središnjom ulogom koju je Hristos imao u obožavanju i teologiji rane crkve.“ (Isto, str. 382; podebljani naglasak naš)

Štaviše, Pavle ne uključuje Isusa samo u Jahveov jedinstveni božanski identitet. On ide čak dotle da Hristu pripisuje same uloge stvaranja i spasenja koje i nadahnuti starozavetni spisi i Apokrifi pripisuju Jahveu i njegovoj božanskoj Mudrosti:

„Uloge koje se pripisuju Ocu i Hristu u stvaranju (od koga i kroz koga) odražavaju tradicionalne biblijske i jevrejske tvrdnje o ulozi Boga i Mudrosti (za ovo drugo vidi Priče Solomonove 8:22-31; Premudrosti Solomonove 9:4, 9; Filon, On Flight and Finding, 109). Prema prorocima, Jahveova apsolutna moć kao stvoritelja neba i zemlje jeste ono što ga izdvaja od idola (koji su ljudske tvorevine; vidi npr. Jeremija 10:3-16; Isaija 44:9-24). Opisivanje Hrista izrazima koji se obično pripisuju Mudrosti (Premudrosti Solomonove 8:1-6; 9:1-2, 9; Sirah 24) ukazuje na to da, kao što Isus zauzima mesto ‘Gospoda’ u Šemi, tako zauzima i mesto ‘Mudrosti’ unutar helenističkog judaizma. Kao što Wright tvrdi: ‘Pavle je pokazao da se sve što bi se moglo nadati da će se dobiti posedovanjem [Mudrosti] pre može dobiti posedovanjem Hrista.’“ (Isto, str. 384; podebljani naglasak naš)

„Odnos između poslednje rečenice stiha 6 i prve polovine stiha (o Bogu Ocu) predstavlja izazov za tumače. Raniji deo stiha potvrdio je da je sve nastalo kroz Hrista. Bilo bi suvišno reći da smo i mi nastali kroz Hrista, budući da smo već bili obuhvaćeni izrazom ‘sve’. Pavle verovatno ističe Hristovu ulogu i u stvaranju i u našem učešću u novom stvaranju (tj. ‘celo stvorenje je nastalo kroz njega, a i naše iskustvo novog stvaranja bilo je kroz njega’). Na taj način se obe izjave o Hristu mogu razumeti kao da logički stoje između dve tvrdnje iznesene o Ocu. Thiselton, citirajući Langkammera, ovako to izražava: ‘„Pavle je prvi koji ocrtava skicu formalne veze između protologije [kosmologije] i soteriologije“ koja pred zajednicom objavljuje „Boga Oca, izvorno Utemeljenje svega i krajnji cilj“, uz „jednog Gospoda, Posrednika prvog stvaranja i Posrednika stvarnosti spasenja“.’ To ukazuje na sveprisutan ‘osećaj kretanja „od … kroz … ka“.’ Smatra se da je Hristos sredstvo ostvarenja svih Očevih namera za njegovo stvorenje.

„Pavlova izjava stavlja naglasak na ličnu zamenicu prvog lica množine kroz ceo ovaj stih (ali za nas … i mi … i mi). On tako naglašava jedinstveni savezni odnos između svih hrišćana i Boga koji je stvorio svemir (nasuprot obmanama paganskog sveta). Mi znamo istinu o jednom Bogu i jednom Gospodu. Znamo da sve stvoreno dolazi od Oca i da je on razlog i cilj našeg postojanja. Poznajemo Gospoda Isusa, posrednika svega stvorenja i onoga kome dugujemo i svoje novo postojanje. Struktura teksta podrazumeva i odnos i suprotnost između nas i ostatka stvorenja. Celo stvorenje je poteklo od Oca kroz Sina. Mi smo deo tog stvorenja, i naše postojanje takođe dolazi od Oca kroz Sina. Ali i ovaj tekst i njegov kontekst ističu suprotnost između hrišćana i nehrišćanskog sveta. Za njih postoje mnogi ‘bogovi’ i mnogi ‘gospodi’, ali za nas postoji samo jedan Bog i jedan Gospod. Oni su deo Božjeg stvorenja, ali mi predstavljamo obnovu, ponovno stvaranje i sudbinu Božjeg stvorenja, njegovo novo stvorenje (up. 2. Korinćanima 5:17), koje se ostvaruje kroz Hrista.“ (Isto, str. 384-385; podebljani naglasak naš)

67. N. T. Wright, „Monotheism“, 130. Nasuprot Jamesu D. G. Dunnu, Christology in the Making (Grand Rapids: Eerdmans, 1996), 182-183, preegzistencija Hrista pretpostavljena je i u njegovom poistovećivanju sa „Gospodom“ u Šemi i u njegovom poistovećivanju sa ulogom Mudrosti koja je bila prisutna u vreme stvaranja. (Isto, str. 384)

Ovo nije jedino mesto u Pavlovim spisima gde se za Hrista kaže da je Posrednik i Održavatelj stvorenja, Onaj kroz koga i za koga je sve stvoreno i postoji.

„Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime“ (en auto) „bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime“ (di’ autou) „i za Njega“ (eis auton). „I On je prije svega, i sve u njemu“ (en auto) „sve u njemu postoji“ Kološanima 1:15-17

Zadivljujuće je što Pavle koristi upravo iste predloge da opiše ulogu Boga (Oca) u stvaranju i održavanju celog kosmosa, kao i njegov odnos prema celokupnoj stvorenoj stvarnosti (naročito prema vernicima):

„Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, koji je Gospod neba i zemlje, ne stanuje u rukotvorenim hramovima, Niti prima ugađanja od ruku čovječijih, kao da nešto treba Njemu, koji sam daje svima život i dihanje i sve. I stvorio je od jedne krvi svaki narod čovječanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihova boravljenja; Da traže Gospoda, ne bi li ga dodirnuli i našli, mada On nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u Njemu“ (en auto) „Jer u Njemu živimo, i krećemo se, i jesmo; kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: Jer Njegov i rod jesmo.“ Dela apostolska 17:24-28

„Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve.“ (hoti ex autou kai di’ autou kai eis auton ta panta). „Njemu slava u vijekove. Amin.“ Rimljanima 11:36

„Jedno tijelo, jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu zvanja svojega; Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, kroza sve, i u svima nama.“ (epi panton kai dia panton kai en panton). Efescima 4:4-6

Kao da to nije dovoljno zapanjujuće, prema proročkim spisima Jahve je sve stvorio sasvim sam, svojom vlastitom rukom:

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24

„On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;“ Jov 9:8

„Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.“ Nemija 9:6, Young’s Literal Translation

Nemijina izjava da Jahve sve stvoreno održava u životu odnosi se na Jahveovu ulogu u održavanju ili očuvanju celokupnog stvorenja. To se jasno vidi u sledećem prevodu:

Proročki spisi dalje svedoče da je Jahve sve stvorio, a naročito svoj narod Izrailj, za sebe, za sopstvenu slavu. Jahve nije stvarao za slavu nekog drugog:

„Kazaću sjeveru: Daj; i jugu: Ne brani; dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, Sve koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih.“ Isaija 43:6-7

„Slaviće me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode, rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izbranika svojega. Narod koji sazdah sebi pripovjedaće hvalu moju.“ Isaija 43:20-21

Kada spojimo sve podatke, zaključak je da jedan Bog Izrailjev postoji kao mnoštvo božanskih Osoba, koje uključuje Osobe Oca i Sina:

Jahve je jedini Gospod Bog Izrailjev.
Jahve je takođe sam načinio i održava celo stvorenje.
Isus je jedan Gospod celog stvorenja, a naročito vernika.
Gospod Isus je takođe načinio i održava celo stvorenje.
Isus je, dakle, Jahve Bog.
Međutim, i za Oca se kaže da je Jahve Bog.
Štaviše, Isus nije Otac.
To znači da su i Otac i Sin Jahve, jedan istiniti Bog celog stvorenja.
Time se, dakle, utvrđuje da Jahve nije jedna jedina božanska Osoba. Prema bogonadahnutom Svetom pismu, Jahve je zapravo večno Biće koje je po prirodi višelično.

**
Zaključne napomene**

U ovom članku ispitali smo kako nadahnuto hrišćansko grčko Sveto pismo koristi Šemu, ispovedanje vere da je jedino Jahve Bog Izrailjev i njihov Gospod koga su bili dužni da vole bezuslovno. Naša analiza pokazala je da ni Gospod Isus Hristos ni njegovi izaslanici nisu tumačili ovo starozavetno veroispovedanje u unitarijanskom smislu, tj. ni Gospod Isus ni apostoli nisu shvatali da ta izjava vere znači da se mora verovati i ispovedati kako je Jahve jedna jedina božanska Osoba.

I Hristos i njegovi sledbenici uzeli su Šemu i hristijanizovali je, dajući nam tako hristološki monoteizam. Prema Isusu i njegovim nadahnutim glasnogovornicima, Hristos je uključen u božanski identitet Boga Izrailjevog, tako da su Otac i Sin zajedno (uz njihovog večnog Duha) Gospod Bog koga Šema ispoveda.

Stoga bi verni trebalo da Šemu tumače i razumeju na sledeći način:

„Čuj, Izrailju: GOSPOD (Isus), Bog naš (Otac), GOSPOD (Isus) je jedan.“

Drugim rečima, „GOSPOD“ = Isus, dok je „Bog naš“ = Otac.

U svetlu prethodnog, može li ostati ikakve sumnje u pogledu onoga što su Gospod Isus i sasvim prvi hrišćani zaista učili i verovali o Bogu i Hristu? Može li iko poreći da su Hristos i apostoli objavljivali da je Isus uključen u božanski identitet Jahvea kao jedinstveni Sin Božji?

Za one koji, milošću našeg suverenog trojičnog Boga, imaju oči da vide i uši da čuju, nema apsolutno nikakve sumnje u pogledu istinskog identiteta vaskrslog i uzvišenog Hrista:

Isus Hristos je Jahve na slavu Boga Oca!

Ako nije drugačije naznačeno, svi biblijski navodi preuzeti su iz izdanja New International Version (NIV) Svetog pisma iz 2011. godine.