Grigorije Niski: Ne govorite o tri Boga!
Ovde delim poslanicu svetog Grigorija Niskog Avlaviju, u kojoj on osuđuje one koji tvrde ili opravdavaju bilo kakav pokušaj opisivanja Trojstva kao tri Boga. Ovaj veliki svetitelj je takođe bio brz da ukaže na to da pod pojmom Bog jednostavno misli na Trojstvo. Sav naglasak je moj.
O „ne tri Boga” (Avlaviju)
Avlaviju.
Ti koji si jak svakom silom u unutrašnjem čoveku s pravom treba da vodiš borbu protiv neprijatelja istine, i da ne zaziraš od tog zadatka, kako bismo se mi očevi radovali plemenitom trudu svojih sinova; jer to nalaže zakon prirode. Ali pošto okrećeš svoje redove i šalješ na nas napade onih strela koje bacaju protivnici istine, i zahtevaš da njihovo užareno ugljevlje i njihove strele naoštrene znanjem lažno tako nazvanim budu ugašene štitom vere od nas staraca, prihvatamo tvoju zapovest i činimo sebe primerom poslušnosti, da bi nam i ti sam uzvratio pravednom merom na slične zahteve, Avlavije, plemeniti vojniče Hristov, ako bismo te ikada pozvali na takvo nadmetanje.
Uistinu, pitanje koje nam postavljaš nije malo, niti takvo da bi iz njegove nedovoljne obrade proistekla mala šteta. Jer snagom tog pitanja na prvi pogled smo primorani da prihvatimo jedno ili drugo od dva pogrešna mišljenja, i da ili kažemo da postoje tri Boga, što je nedopustivo, ili da ne priznamo Božanstvo Sina i Svetoga Duha, što je bezbožno i besmisleno.
Dokaz koji iznosiš glasi otprilike ovako: — Petar, Jakov i Jovan, budući u jednoj ljudskoj prirodi, nazivaju se tri čoveka; i nema besmisla u tome da se oni koji su sjedinjeni u prirodi, ako ih je više od jednoga, opisuju množinom imena izvedenog iz njihove prirode. Ako, dakle, u navedenom slučaju običaj to dopušta, i niko nam ne zabranjuje da one kojih je dvoje nazovemo dvojicom, ili one kojih je više od dvoje trojicom, kako to da u slučaju naših iskaza o tajnama vere, iako ispovedamo tri Lica i ne priznajemo nikakvu razliku prirode među njima, na neki način protivrečimo sopstvenom ispovedanju, kada kažemo da je Božanstvo Oca i Sina i Svetoga Duha jedno, a ipak zabranjujemo ljudima da kažu da postoje tri Boga? Pitanje je, kao što rekoh, veoma teško za obradu; ipak, kada bismo mogli da nađemo nešto što bi moglo pružiti oslonac nesigurnosti našeg uma, tako da više ne posrće i ne koleba se u ovoj čudovišnoj dilemi, bilo bi dobro. S druge strane, čak i ako se naše rasuđivanje pokaže nedoraslim problemu, moramo zauvek čuvati, čvrsto i nepokolebljivo, predanje koje smo nasleđem primili od otaca, i tražiti od Gospoda razlog koji je zastupnik naše vere; i ako to nađe neko od onih obdarenih milošću, moramo zahvaliti Onome koji je darovao milost; ali ako ne, ipak ćemo u onim tačkama koje su utvrđene držati svoju veru nepromenljivo.
Koji je, dakle, razlog što, kada jedno po jedno brojimo one koji nam se pokazuju u jednoj prirodi, obično ih imenujemo u množini i govorimo o toliko i toliko ljudi, umesto da ih sve nazovemo jednim, dok u slučaju Božanske prirode naše učiteljsko određenje odbacuje mnoštvo bogova, istovremeno nabrajajući Lica, a ipak ne dopuštajući značenje množine? Možda bi se učinilo da neko dotiče suštinu ako bi rekao (govoreći usput jednostavnim ljudima) da to određenje odbija da broji bogove u bilo kom broju kako bi izbeglo svaku sličnost sa politeizmom neznabožaca, da se ne bi, ako bismo i mi Božanstvo nabrajali ne u jednini nego u množini, kao što oni imaju običaj, pomislilo da postoji i neka zajednica učenja. Ovaj odgovor, kažem, ako se uputi ljudima prostodušnijeg duha, mogao bi izgledati donekle težak; ali u slučaju onih drugih koji zahtevaju da se utvrdi jedna od alternativa koje predlažu (ili da ne priznamo Božanstvo u tri Lica, ili da, ako ga priznamo, govorimo o onima koji dele isto Božanstvo kao o trojici), ovaj odgovor nije takav da bi pružio bilo kakvo rešenje teškoće. Otuda moramo dati svoj odgovor opširnije, prateći istinu koliko god možemo; jer pitanje nije obično.
Kažemo, dakle, za početak, da je praksa da se oni koji nisu razdeljeni u prirodi nazivaju samim imenom svoje zajedničke prirode u množini, i da se kaže da su mnogi ljudi, uobičajena zloupotreba jezika, i da bi bilo gotovo isto reći da su oni mnoge ljudske prirode. A istinu toga možemo videti iz sledećeg primera. Kada se nekome obraćamo, ne zovemo ga imenom njegove prirode, da iz zajedništva imena ne bi proistekla zabuna, kao što bi se dogodilo kada bi svako od onih koji to čuju pomislio da se obraćamo baš njemu, jer se poziv ne upućuje vlastitim nazivom nego zajedničkim imenom njihove prirode; nego ga izdvajamo iz mnoštva koristeći ono ime koje mu pripada kao njegovo sopstveno — ono, mislim, koje označava pojedinačni subjekt. Tako ima mnogo onih koji su udeoničari te prirode — mnogo učenika, recimo, ili apostola, ili mučenika— ALI JE ČOVEK U SVIMA NJIMA JEDAN; jer, kao što je rečeno, pojam čovek ne pripada prirodi pojedinca kao takvog, nego onome što je zajedničko. Jer Luka je čovek, ili Stefan je čovek; ali ne sledi da je, ako je neko čovek, on stoga Luka ili Stefan; nego ideja lica dopušta ono razdvajanje koje se vrši osobenim svojstvima sagledanim u svakome ponaosob, a kada se ona spoje, predstavlja nam se pomoću broja; ipak je njihova priroda jedna, sjedinjena sama u sebi i apsolutno nedeljiva celina, nesposobna da se uveća dodavanjem ili umanji oduzimanjem, nego u svojoj suštini jeste i neprestano ostaje jedna, nerazdvojiva čak i kada se pojavljuje u mnoštvu, neprekidna, potpuna i nerazdeljena pojedincima koji u njoj učestvuju. I kao što u svakom slučaju govorimo o narodu, ili gomili, ili vojsci, ili saboru u jednini, dok se svako od njih zamišlja kao mnoštvo, tako bi se, prema tačnijem izrazu, reklo da je čovek jedan, čak i ako oni koji nam se pokazuju u istoj prirodi sačinjavaju mnoštvo. Tako bi bilo mnogo bolje ispraviti našu pogrešnu naviku, da više ne prenosimo ime prirode na mnoštvo, nego da svojim ropstvom navici prenesemo na svoje iskaze o Bogu grešku koja postoji u navedenom slučaju. Ali pošto je ispravljanje navike neizvodljivo (jer kako biste nekoga ubedili da ne govori o onima koji se pokazuju u istoj prirodi kao o mnogim ljudima? — zaista, u svakom je slučaju naviku teško promeniti), ne grešimo mnogo time što se ne protivimo preovlađujućoj navici u slučaju niže prirode, jer nikakva šteta ne proističe iz pogrešne upotrebe imena; ali u slučaju iskaza o Božanskoj prirodi različita upotreba pojmova više nije tako bezopasna: jer ono što je malog značaja u ovim predmetima više nije mala stvar. Zato moramo ispovedati jednoga Boga, prema svedočanstvu Svetoga pisma: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“****, iako se ime Božanstva proteže kroz Sveto Trojstvo. Ovo govorim u skladu sa objašnjenjem koje smo dali u slučaju ljudske prirode, u kojem smo naučili da je neprikladno proširivati ime prirode oznakom množine. Moramo, međutim, pažljivije ispitati ime Božanstvo, kako bismo, pomoću značenja sadržanog u toj reči, dobili neku pomoć u razjašnjavanju pitanja pred nama.
Većina ljudi misli da se reč Božanstvo upotrebljava na osobit način u odnosu na prirodu; i kao što se nebo, ili sunce, ili bilo koji drugi sastavni deo svemira označavaju vlastitim imenima koja su značajna za same predmete, tako oni kažu da je u slučaju Vrhovne i Božanske prirode reč Božanstvo prikladno prilagođena onome što nam ona predstavlja, kao neka vrsta posebnog imena. Mi, s druge strane, sledeći uputstva Svetoga pisma, naučili smo da je ta priroda neimenljiva i neizreciva, i kažemo da je svaki izraz, bilo izmišljen običajem ljudi, bilo nam predat Svetim pismom, doista objašnjenje naših pojmova o Božanskoj prirodi, ali ne obuhvata značenje same te prirode. A može se bez velike teškoće pokazati da je tako. Jer svi drugi izrazi koji se upotrebljavaju o tvorevini mogu se, čak i bez analize njihovog porekla, naći kao slučajno primenjeni na predmete, jer smo zadovoljni time da stvari označimo bilo kako rečju koja im je pridata, kako bismo izbegli zabunu u svom znanju o označenim stvarima. Ali svi izrazi koji se koriste da nas dovedu do znanja o Bogu sadrže u sebi svaki svoje sopstveno značenje, i ne možete naći nijednu reč među izrazima koji se posebno primenjuju na Boga koja bi bila bez jasnog smisla. Otuda je jasno da se nijednim od izraza koje koristimo ne označava sama Božanska priroda, nego se čini poznatim nešto od onoga što je okružuje. Jer kažemo, možda, da je Božanstvo nepropadljivo, ili moćno, ili šta god drugo imamo običaj da kažemo o Njemu. Ali u svakom od tih izraza nalazimo osobit smisao, prikladan da se razume ili tvrdi o Božanskoj prirodi, a ipak takav da ne izražava ono što ta priroda jeste u svojoj suštini. Jer subjekt, kakav god bio, jeste nepropadljiv; ali naš pojam nepropadljivosti jeste ovaj — da se ono što jeste ne razlaže u raspadanje; tako, kada kažemo da je On nepropadljiv, objavljujemo šta Njegova priroda ne trpi, ali ne izražavamo šta je to što ne trpi propadanje. Tako, opet, ako kažemo da je On Davalac života, iako tim nazivom pokazujemo šta On daje, tom rečju ne objavljujemo šta je to što daje.
I istim rasuđivanjem nalazimo da sve ostalo što proističe iz značenja sadržanog u imenima koja izražavaju Božanska svojstva ili nam zabranjuje da zamislimo ono što ne treba da zamišljamo o Božanskoj prirodi, ili nas uči onome što treba da zamišljamo o njoj, ali ne uključuje objašnjenje same prirode. Pošto, dakle, opažamo raznolika dejstva sile koja je iznad nas, oblikujemo svoje nazive prema pojedinim dejstvima koja su nam poznata, i pošto među njima prepoznajemo ono dejstvo posmatranja i nadgledanja, ili, kako bi se moglo reći, gledanja, kojim On sve stvari posmatra i sve ih nadgleda, razaznajući naše misli, i čak ulazeći svojom moći sagledavanja u one stvari koje nisu vidljive, pretpostavljamo da se Božanstvo, ili θεότης, tako naziva od θέα, to jest gledanje, i da se Onaj koji je naš θεατής ili gledalac, po ustaljenoj upotrebi i po pouci Svetoga pisma, naziva θεός, to jest Bog. Ako, dakle, neko prizna da su gledati i razaznavati isto, i da Bog koji nadgleda sve stvari jeste i naziva se nadglednikom svemira, neka razmotri to dejstvo i neka prosudi da li ono pripada jednom od Lica u koja verujemo u Svetom Trojstvu, ili se ta moć proteže kroz sva tri Lica. Jer ako je naše tumačenje pojma Božanstvo, ili θεότης, istinito, i ako se za stvari koje se vide kaže da su gledane, ili θεατά, a ono što ih gleda naziva se θεός, ili Bog, nijedno od Lica u Trojstvu ne bi se razumno moglo isključiti iz takvog naziva na osnovu smisla sadržanog u toj reči****. Jer Sveto pismo pripisuje čin gledanja podjednako Ocu, Sinu i Svetome Duhu. David kaže: „Bože, braniču naš! Sagni se i vidi“; i iz toga učimo da je gledanje svojstveno dejstvo pojma Boga, ukoliko se Bog zamišlja, jer on kaže: „Bože, braniču naš! Sagni se i vidi“. Ali i Isus vidi misli onih koji Ga osuđuju i pitaju zašto sopstvenom moći oprašta grehe ljudima. Jer kaže: „A Isus, vidjevši pomisli njihove“. A i o Svetome Duhu Petar kaže Ananiji: „zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome“ Dela apostolska 5:3 pokazujući da je Sveti Duh bio istinit svedok, svestan onoga što se Ananija usudio da učini u tajnosti, i po kome je otkrivenje te tajne bilo dato Petru. Jer Ananija je postao lopov sopstvenih dobara, tajno, kako je mislio, od svih ljudi, skrivajući svoj greh; ali Sveti Duh je u istom trenutku bio u Petru i otkrio je njegovu nameru, povučenu naniže ka lakomstvu, i dao je Petru od Sebe moć da vidi tajnu, dok je jasno da to ne bi mogao učiniti da nije bio u stanju da gleda skrivene stvari.
Ali neko će reći da se dokaz našeg izlaganja još uvek ne tiče postavljenog pitanja. Jer čak i kada bi se priznalo da je ime Božanstvo zajedničko ime prirode****, ne bi bilo utvrđeno da ne treba da govorimo o bogovima; nego smo, naprotiv, ovim dokazima primorani da govorimo o bogovima: jer nalazimo u običaju ljudskog roda da se ne samo oni koji su udeoničari iste prirode, nego čak i bilo koji koji su istoga posla, kada ih je mnogo, ne pominju u jednini; kao što govorimo o mnogim govornicima, ili zemljomercima, ili zemljoradnicima, ili obućarima, i tako u svim ostalim slučajevima. Ako bi, doista, Božanstvo bilo naziv prirode, bilo bi prikladnije, prema iznetom dokazu, obuhvatiti tri Lica jedninom i govoriti o jednom Bogu, zbog nerazdvojivosti i nedeljivosti prirode; ali pošto je rečenim utvrđeno da pojam Božanstvo označava dejstvo, a ne prirodu, čini se da se dokaz iz onoga što je izneto okreće ka suprotnom zaključku, da bismo tim pre trebalo da nazivamo tri boga one koji se sagledavaju u istom dejstvu, kao što kažu da bi se govorilo o tri filosofa ili govornika, ili bilo kojim drugim imenom izvedenim iz posla, kada su oni koji učestvuju u istom poslu mnogobrojni.
Potrudio sam se, izlažući ovo gledište, da iznesem rasuđivanje u korist protivnika, kako bi naša odluka bila čvršće utvrđena, ojačana složenijim protivrečnostima. Vratimo se sada svome izlaganju.
Pošto smo u izvesnoj meri pokazali svojim iskazom da reč Božanstvo ne označava prirodu nego dejstvo, možda bi neko mogao razumno navesti kao uzrok toga zašto se, u slučaju ljudi, oni koji jedni s drugima dele ista zanimanja nabrajaju i pominju u množini, dok se, s druge strane, o Božanstvu govori u jednini kao o jednom Bogu i jednom Božanstvu, iako tri Lica nisu odvojena od značenja izraženog pojmom Božanstvo — mogao bi, kažem, navesti činjenicu da ljudi, čak i ako su njih nekoliko zauzeti istim oblikom delanja, rade odvojeno, svaki sam za sebe, na zadatku koji su preuzeli, nemajući udela u svom pojedinačnom delanju sa drugima koji su zauzeti istim poslom. Na primer, pretpostavimo slučaj nekoliko retora: njihovo zanimanje, budući jedno, ima isto ime u brojnim slučajevima; ali svaki od onih koji ga slede radi sam za sebe, ovaj zastupajući za svoj račun, a onaj za svoj. Tako, pošto se među ljudima delanje svakoga u istim zanimanjima razlikuje, oni se s pravom nazivaju mnogima, jer je svaki od njih odvojen od ostalih unutar svoga okruženja, prema posebnom karakteru svoga dejstva. Ali u slučaju Božanske prirode ne učimo na sličan način da Otac čini bilo šta sam po Sebi u čemu Sin ne sadejstvuje, niti opet da Sin ima ikakvo posebno dejstvo odvojeno od Svetoga Duha; nego svako dejstvo koje se od Boga proteže na tvorevinu, i koje se imenuje prema našim promenljivim pojmovima o njemu, ima svoj izvor od Oca, i napreduje kroz Sina, i usavršava se u Svetome Duhu. Iz tog razloga ime izvedeno iz dejstva nije razdeljeno s obzirom na broj onih koji ga izvršavaju, jer delanje svakoga u pogledu bilo čega nije odvojeno i osobeno, nego sve što se zbiva, bilo u odnosu na dela Njegovog promisla prema nama, bilo u odnosu na upravljanje i ustrojstvo svemira, zbiva se dejstvom Trojice, a ipak ono što se zbiva nije trostruko. Značenje ovoga možemo razumeti iz jednog jedinog primera.
Od Njega, kažem, koji je glavni izvor darova, sve stvari koje su imale udela u ovoj milosti dobile su svoj život. Kada, dakle, ispitujemo odakle nam je došao ovaj dobri dar, nalazimo, vođeni Svetim pismom, da je bio od Oca, Sina i Svetoga Duha. Ipak, iako iznosimo tri Lica i tri imena, ne smatramo da su nam darovana tri života, po jedan od svakoga Lica posebno; nego isti život biva delovan u nama od Oca, i pripremljen od Sina, i zavisi od volje Svetoga Duha. Pošto, dakle, Sveto Trojstvo ispunjava svako dejstvo na način sličan onome o kome sam govorio, ne odvojenim delanjem prema broju Lica, nego tako da postoji jedan pokret i raspoloženje dobre volje koje se saopštava od Oca kroz Sina Duhu (jer kao što one čije dejstvo daje jedan život ne nazivamo trojicom Davalaca života, tako ni one koji se sagledavaju u jednoj dobroti ne nazivamo trojicom Dobrih bića, niti o njima govorimo u množini po bilo kom drugom njihovom svojstvu); tako ni one koji vrše ovu Božansku i nadgledateljsku moć i dejstvo prema nama samima i prema celoj tvorevini, zajedno i nerazdvojno, svojim uzajamnim delanjem, ne možemo nazvati trima Bogovima. Jer kao što, kada saznajemo o Bogu svemira, iz reči Svetoga pisma, da „kako bi onda Bog mogao suditi svijetu“ Rimljanima 3:6, kažemo da je On Sudija svih stvari kroz Sina; i opet, kada čujemo da Otac ne sudi nikome, ne mislimo da je Sveto pismo u protivrečnosti sa samim sobom — (jer Onaj koji sudi svoj zemlji čini to preko svoga Sina, kome je predao sav sud; a sve što čini Jedinorodni ima svoje upućivanje na Oca, tako da je On sam istovremeno i Sudija svih stvari i ne sudi nikome, zbog toga što je, kao što rekosmo, predao sav sud Sinu, dok je sav sud Sina saobrazan volji Očevoj; i niko ne bi mogao ispravno reći ni da su Oni dvojica sudija****, ni da je jedan od Njih isključen iz vlasti i moći koje sud podrazumeva); — tako i u slučaju reči Božanstvo: Hristos je sila Božija i premudrost Božija, i baš tu moć nadgledanja i gledanja koju nazivamo Božanstvom****, Otac vrši kroz Jedinorodnoga, dok Sin usavršava svaku silu Svetim Duhom, sudeći, kao što kaže Isaija, „duhom koji sudi i sažiže“ Isaija 4:4, i delujući takođe kroz Njega, prema reči u Jevanđelju koja je izgovorena Judejcima. Jer On kaže: „A ako li ja Duhom Božijim izgonim demone“ Matej 12:28 ; gde delimičnim opisom obuhvata svaki oblik činjenja dobra, zbog jedinstva delanja: jer ime izvedeno iz dejstva ne može se razdeliti među mnoge tamo gde je ishod njihovog uzajamnog dejstva jedan.
Pošto je, dakle, karakter nadgledateljske i gledajuće moći jedan, u Ocu, Sinu i Svetome Duhu, kao što je rečeno u našem prethodnom izlaganju, proishodeći od Oca kao iz izvora, privođen u dejstvo Sinom, i usavršavajući svoju milost silom Duha; i pošto nijedno dejstvo nije odvojeno u pogledu Lica, tako da bi ga svako ispunjavalo pojedinačno, odvojeno od onoga što je s Njim sjedinjeno u našem sagledavanju, nego je sav promisao, staranje i nadgledanje svega, kako stvari u čulnoj tvorevini tako i onih nadsvetske prirode, i ona sila koja čuva stvari koje jesu, i ispravlja one koje su pogrešne, i poučava one koje su pravilno uređene, jedna, a ne tri, budući doista upravljana Svetim Trojstvom, a ipak nije rasečena trostrukom podelom prema broju Lica sagledanih u veri, tako da bi svaki od tih činova, sagledan sam po sebi, bio delo samo Oca, ili osobito Sina, ili Svetoga Duha odvojeno, nego, dok, kao što kaže apostol, „A sve ovo čini jedan i isti Duh, dijeleći svakome ponaosob kako hoće.“ 1. Korinćanima 12:11, pokret dobra koji proishodi od Duha nije bez početka — nalazimo da je sila koju zamišljamo kao prethodeću tom pokretu, a koja je Jedinorodni Bog, tvorac svih stvari; bez Njega nijedno postojeće biće ne dostiže početak svoga bića; i, opet, taj isti izvor dobra proishodi iz volje Očeve.
Ako, dakle, svaka dobra stvar i svako dobro ime, zavisno od te sile i namere koja je bez početka, biva privedeno savršenstvu u sili Duha kroz Jedinorodnoga Boga, bez oznake vremena ili razdvajanja (jer nema odlaganja, ni postojećeg ni zamislivog, u pokretu Božanske volje od Oca, kroz Sina, ka Duhu): i ako je i Božanstvo jedno od dobrih imena i pojmova, ne bi bilo ispravno deliti to ime na mnoštvo, jer jedinstvo koje postoji u delanju sprečava brojanje u množini. I kao što apostol o „spasitelj sviju ljudi, osobito vjernih“ 1. Timoteju 4:10 govori kao o jednome, i niko iz te fraze ne zaključuje ni da Sin ne spasava one koji veruju, ni da se spasenje daje onima koji ga primaju bez posredovanja Duha; nego je Bog koji je nad svima Spasitelj svih, dok Sin izvršava spasenje posredstvom milosti Duha, a ipak se oni zbog toga u Svetom pismu ne nazivaju trojicom Spasitelja (iako se ispoveda da spasenje proishodi od Svetoga Trojstva): tako se ni oni ne nazivaju trima Bogovima****, prema značenju pripisanom pojmu Božanstvo, iako pomenuti naziv pripada Svetome Trojstvu.
Ne čini mi se apsolutno nužnim, radi sadašnjeg dokaza našega izlaganja, da se sporim sa onima koji nam se protive tvrdnjom da Božanstvo ne treba shvatati kao dejstvo. Jer mi, verujući da je Božanska priroda neograničena i nepojmljiva, ne zamišljamo nikakvo njeno obuhvatanje, nego izjavljujemo da tu prirodu treba u svakom pogledu zamišljati kao beskonačnu: a ono što je apsolutno beskonačno nije ograničeno u jednom pogledu dok je u drugom ostavljeno neograničenim, nego je beskonačnost potpuno slobodna od ograničenja. Ono, dakle, što je bez granice, sigurno nije ograničeno ni imenom. Da bismo, dakle, označili postojanost svoga poimanja beskonačnosti u slučaju Božanske prirode, kažemo da je Božanstvo iznad svakoga imena; a Božanstvo je ime. A ne može biti da ista stvar istovremeno bude ime i da se smatra iznad svakoga imena.
Ali ako je našim protivnicima po volji da kažu da značenje toga pojma nije dejstvo nego priroda, vratićemo se svome prvobitnom dokazu, da običaj pogrešno primenjuje ime prirode da bi označio mnoštvo: jer prema istinitom rasuđivanju nijednoj prirodi ne pripada ni umanjenje ni uvećanje kada se sagledava u većem ili manjem broju. Jer se samo one stvari koje se sagledavaju u svojoj pojedinačnoj ograničenosti nabrajaju putem dodavanja. A ta se ograničenost beleži telesnim izgledom, i veličinom, i mestom, i razlikom u obliku i boji, a ono što se sagledava izvan tih uslova slobodno je od ograničenosti koju obrazuju takve kategorije. Ono što nije tako ograničeno ne broji se, a ono što se ne broji ne može se sagledavati u mnoštvu. Jer kažemo da je zlato jedno, makar bilo isečeno u mnoge oblike, i tako o njemu govorimo, ali govorimo o mnogim novčićima ili mnogim staterima, ne nalazeći nikakvo umnožavanje prirode zlata brojem statera; i iz tog razloga govorimo o zlatu, kada se sagledava u većoj količini, bilo u pločama bilo u novcu, kao o mnogo zlata, ali ne govorimo o mnogim zlatima zbog mnoštva materijala — osim kada neko kaže da ima mnogo zlatnika (darika, na primer, ili statera), u kom slučaju se značenje broja ne odnosi na materijal, nego na komade novca: zaista, ispravno govoreći, ne bismo ih nazvali zlatom nego zlatnim.
Kao što su, dakle, zlatni stateri mnogi, a zlato je jedno, tako su i oni koji nam se pojedinačno pokazuju u prirodi čoveka, kao Petar, Jakov i Jovan, mnogi, a ipak je čovek u njima jedan. I premda Sveto pismo proširuje reč prema množinskom značenju, gde kaže „Jer se ljudi zaklinju većim od sebe, i svakom njihovom prepiranju završetak je zakletva kao jemstvo.“ Jevrejima 6:16, i sinovi ljudski, i u drugim izrazima slične vrste, moramo prepoznati da ono, koristeći običaj preovlađujućeg oblika govora, ne postavlja zakon o ispravnosti upotrebe reči na ovaj ili onaj način, niti govori te stvari da bi nas poučilo o izrazima, nego upotrebljava reč prema preovlađujućem običaju, imajući u vidu jedino to da reč bude korisna onima koji je primaju****, ne vodeći sitničavo računa o svome načinu govora tamo gde iz tih izraza ne može proisteći nikakva šteta u pogledu načina na koji se razumeju.
Zaista, bio bi dug posao izložiti potanko iz Svetoga pisma one konstrukcije koje su neprecizno izražene, da bi se dokazala tvrdnja koju sam izneo; gde, međutim, postoji opasnost od povrede bilo kog dela istine, tamo više ne nalazimo u izrazima Svetoga pisma nikakvu nasumičnu ili ravnodušnu upotrebu reči. Iz tog razloga Sveto pismo dopušta imenovanje ljudi u množini, jer niko takvom figurom govora nije zaveden u svojim pojmovima da zamisli mnoštvo čovečnosti, niti pretpostavlja da je označeno mnogo ljudskih priroda time što je ime koje izražava tu prirodu upotrebljeno u množini. Ali reč Bog ono brižljivo upotrebljava samo u obliku jednine, čuvajući se da množinskim značenjem „bogovi” ne uvede pojam različitih priroda u Božansku suštinu. To je uzrok zbog kojega kaže: „Gospod je Bog naš jedini Gospod“ Ponovljeni zakoni 6:4, a takođe objavljuje Jedinorodnoga Boga imenom Božanstva, ne deleći Jedinstvo na dvojako značenje, tako da bi Oca i Sina nazvao dvama Bogovima, iako svakoga od njih sveti pisci objavljuju kao Boga. Otac je Bog: Sin je Bog: a ipak je istim objavljivanjem Bog jedan, jer se u Božanstvu ne sagledava nikakva razlika ni prirode ni dejstva. Jer kada bi (prema zamisli onih koji su zavedeni) priroda Svetoga Trojstva bila raznolika, broj bi se posledično proširio na mnoštvo bogova, budući razdeljen prema različitosti suštine u subjektima. Ali pošto Božanska, jedinstvena i nepromenljiva priroda, da bi bila jedna, odbacuje svaku različitost u suštini, ona u svom slučaju ne dopušta značenje mnoštva; nego, kao što se naziva jednom prirodom, tako se u jednini naziva i svim ostalim svojim imenima: Bog, Dobri, Sveti, Spasitelj, Pravedni, Sudija, i svakim drugim zamislivim Božanskim imenom; da li neko kaže da se ta imena odnose na prirodu ili na dejstvo, o tome nećemo raspravljati.
Ako, međutim, neko zamera našem izlaganju, na osnovu toga što ono, ne priznajući razliku prirode, vodi mešanju i brkanju Lica, na takvu optužbu daćemo ovaj odgovor — da, iako ispovedamo nepromenljivi karakter prirode, ne poričemo razliku u pogledu uzroka i onoga što je uzrokovano, čime jedino shvatamo da se jedno Lice razlikuje od drugoga — to jest, verovanjem da je jedno Uzrok, a drugo od Uzroka; i opet, u onome što je od Uzroka prepoznajemo još jednu razliku. Jer jedno je neposredno od prvoga Uzroka, a drugo preko onoga što je neposredno od prvoga Uzroka; tako da svojstvo Jedinorodnosti ostaje bez sumnje u Sinu, a posredovanje Sina, dok čuva Njegovo svojstvo Jedinorodnosti, ne isključuje Duha iz Njegovog odnosa po prirodi prema Ocu.
Ali govoreći o uzroku i o onome što je od uzroka, tim rečima ne označavamo prirodu (jer niko ne bi dao istu definiciju uzroka i prirode), nego ukazujemo na razliku u načinu postojanja. Jer kada kažemo da je jedno uzrokovano, a da je drugo bez uzroka, ne delimo prirodu rečju uzrok, nego samo ukazujemo na činjenicu da Sin ne postoji bez rađanja, niti Otac rađanjem; ali najpre moramo verovati da nešto postoji, a zatim ispitivati način postojanja predmeta našega verovanja: tako je pitanje postojanja jedno, a pitanje načina postojanja drugo. Reći da nešto postoji bez rađanja izlaže način njegovog postojanja, ali šta postoji nije naznačeno tim izrazom. Kada bi neko upitao zemljoradnika o drvetu, da li je posađeno ili je samo izraslo, a on odgovorio ili da drvo nije posađeno ili da je plod sađenja, da li bi tim odgovorom objavio prirodu drveta? Svakako ne; nego bi, govoreći kako ono postoji, ostavio pitanje njegove prirode nejasnim i neobjašnjenim. Tako, u drugom slučaju, kada saznajemo da je On nerođen, poučeni smo o tome na koji način postoji i kako priliči da Ga zamišljamo kao postojećega, ali šta On jeste ne čujemo u tom izrazu. Kada, dakle, priznajemo takvu razliku u slučaju Svetoga Trojstva, da verujemo da je jedno Lice Uzrok, a drugo od Uzroka, više ne možemo biti optuženi da brkamo određenje Lica zajedništvom prirode.
Tako, pošto s jedne strane ideja uzroka razlikuje Lica Svetoga Trojstva, objavljujući da jedno postoji bez Uzroka, a drugo je od Uzroka; i pošto se s druge strane Božanska priroda svakim pojmom shvata kao nepromenljiva i nerazdeljiva, iz tih razloga s pravom objavljujemo da je Božanstvo jedno, i da je Bog jedan, i upotrebljavamo u jednini sva ostala imena koja izražavaju Božanska svojstva.
Dodatna literatura
TROJSTVO KOD IRINEJA I TERTULIJANA