GRIGORIJE I HRISTOVO RAĐANJE
Navodim reči Grigorija iz Nise, koji pobija tvrdnju da je Hrist stvorenje Božje zato što je večno rođen. Njegovi uvidi i primena Rimljanima 9:5 na Sina naprosto su majstorski i istinski prosvetljeni suverenim Svetim Duhom. Sav naglasak je moj.
9. Grigorije ponovo raspravlja o rađanju Jedinorodnoga i o drugim različitim načinima rađanja, materijalnim i nematerijalnim, i plemenito pokazuje da je Sin sjaj Božanske slave, a ne stvorenje.
A sada se još jednom vratimo tačnoj izjavi Evnomija. Verujemo i u Sina Božjeg, jedinorodnog Boga, prvorođenog pre svake tvari, istinskog Sina, ne Nerođenog, zaista rođenog pre vekova. Da on, dakle, prenosi smisao rađanja kako bi označio stvaranje jasno je iz toga što Ga izričito naziva stvorenim, kada o Njemu govori kao o onome koji je nastao i koji nije nestvoren. Ali da bi se pokazala nepromišljena naglost i nedostatak obučenosti koji se ispoljavaju u njegovim učenjima, izostavimo sve izraze ogorčenja zbog njegovog očiglednog bogohuljenja i primenimo u raspravi o ovoj stvari naučnu podelu. Jer bilo bi dobro, mislim, da u pomalo pažljivom istraživanju razmotrimo tačno značenje izraza rađanje. Da ovaj izraz prenosi značenje postojanja kao posledice nekog uzroka jasno je svima, i pretpostavljam da nema potrebe da se oko toga sporimo: ali pošto postoje različiti načini postojanja kao posledice uzroka, upravo tu razliku, mislim, treba temeljno objasniti u našoj raspravi pomoću naučne podele. Kod stvari koje su nastale kao posledica nekog uzroka prepoznajemo sledeće razlike. Neke su rezultat materije i veštine, kao što su građevine kuća i sva druga dela proizvedena pomoću odgovarajuće materije, gde neka veština daje smernice i vodi svoju nameru ka njenom pravom cilju. Druge su rezultat materije i prirode; jer priroda uređuje rađanje životinja jedne od druge, ostvarujući sopstveno delo pomoću materijalne supstance u telima roditelja; druge pak nastaju materijalnim isticanjem. Kod njih izvornik ostaje onakav kakav je i bio, a ono što iz njega ističe posmatra se samo za sebe, kao u slučaju sunca i njegovog zraka, ili svetiljke i njenog blistanja, ili mirisa i pomasti i svojstva koje se iz njih širi. Jer oni, ostajući sami u sebi neumanjeni, imaju svaki uza se poseban i sebi svojstven učinak koji prirodno proizvode, kao sunce svoj zrak, svetiljka svoju svetlost, a mirisi miomiris koji stvaraju u vazduhu.
Postoji i druga vrsta rađanja pored ovih, gde je uzrok nematerijalan i bestelesan, ali je rađanje čulno i odvija se posredstvom tela; mislim na rađanje reči od strane uma. Jer um, budući sam po sebi bestelesan, rađa reč pomoću čulnih oruđa. Toliko je razlika u izrazu rađanje, koje otkrivamo filozofskim sagledavanjem, koje je i samo, da tako kažemo, plod rađanja. A sada, pošto smo tako razlučili razne načine rađanja, vreme je da primetimo kako blagonaklono domostrojstvo Svetog Duha, predajući nam Božanske tajne, saopštava ono poučavanje koje prevazilazi razum, i to na načine koje možemo primiti. Jer nadahnuto učenje usvaja, da bi izložilo neizrecivu silu Božju, sve oblike rađanja koje ljudski um prepoznaje, a da pritom ne uključuje telesna značenja koja se za te reči vezuju. Jer kada govori o stvaralačkoj sili, takvom dejstvu daje ime rađanja, zato što se njegov izraz mora spustiti do naše niske sposobnosti; time, međutim, ne prenosi sve ono što uključujemo u stvaralačko rađanje, kao što su vreme, mesto, obezbeđivanje materije, prikladnost oruđa, zamisao u stvarima koje nastaju, nego to ostavlja po strani, i uzvišenim i veličanstvenim jezikom pripisuje Bogu stvaranje svega postojećeg, kada kaže: „Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovijeda i stvoriše se.“. Opet, kada nam tumači neizrecivo i transcendentno postojanje Jedinorodnoga od Oca, budući da je siromaštvo ljudskog razuma nesposobno da primi učenja koja nadilaze svaku moć govora i misli, i tu ono pozajmljuje naš jezik i naziva Ga Sinom — imenom koje naša upotreba pridaje onima koji su rođeni od materije i prirode. Ali baš kao što Sveto pismo, kada govori o rađanju putem stvaranja, u slučaju Boga ne podrazumeva da se takvo rađanje odigralo pomoću ikakve materije, tvrdeći da je sila Božje volje poslužila umesto materijalne supstance, mesta, vremena i svih takvih okolnosti, tako i ovde, kada koristi izraz Sin, odbacuje sve ostalo što ljudska priroda zapaža u rađanju ovde dole — mislim na strasti i sklonosti i sadejstvo vremena i nužnost mesta — a iznad svega materiju, bez koje se prirodno rađanje ovde dole ne odvija. Ali kada se svako takvo materijalno, vremensko i mesno postojanje isključi iz smisla izraza Sin, ostaje jedino zajedništvo prirode, i iz tog razloga se nazivom Sin objavljuje, u pogledu Jedinorodnoga, bliska srodnost i istinitost odnosa koji obeležavaju Njegovo javljanje od Oca.
I pošto takva vrsta rađanja nije bila dovoljna da u nas usadi primerenu predstavu o neizrecivom načinu postojanja Jedinorodnoga, Sveto pismo se služi i trećom vrstom rađanja da ukaže na učenje o Sinovljevom božanstvu — onom vrstom, naime, koja je rezultat materijalnog isticanja, i govori o Njemu kao o sjaju slave Jevrejima 1:3, mirisu pomasti, dahu Božjem Premudrosti Solomonove 7:25; to su slike koje u naučnoj terminologiji koju smo usvojili obično označavamo kao materijalno isticanje. Ali kao što u navedenim slučajevima ni rođenje tvorevine ni snaga izraza Sin ne dopuštaju vreme, materiju, mesto ili strast, tako i ovde Sveto pismo, koristeći samo sliku sjaja i ostale koje sam pomenuo, mimo svake materijalne predstave, s obzirom na Božansku primerenost takvog načina rađanja, pokazuje da pod značenjem ovog izraza moramo razumeti postojanje koje je istovremeno izvedeno iz Oca i koje s Njim supostoji. Jer ni slika daha nije namenjena da nam prenese predstavu o rasipanju u vazduh iz materije od koje je nastala, niti je slika mirisa smišljena da izrazi prelaženje svojstva pomasti u vazduh, niti slika sjaja isticanje koje se odvija putem zrakova iz tela sunca: nego, kao što je rečeno u svim slučajevima, takvim načinom rađanja ukazuje se jedino na to da je Sin od Oca i da se poima zajedno s Njim, bez ikakvog razmaka između Oca i Onoga koji je od Oca. Jer pošto je iz Svoje preizobilne ljubavi milost Svetog Duha tako uredila da nam božanske predstave o Jedinorodnome dođu s mnogih strana i tako se u nas usade, On je dodao i preostalu vrstu rađanja — naime, rađanje reči iz uma. A ovde uzvišeni Jovan pokazuje izuzetnu predviđenost. Da čitalac ne bi kroz nepažnju i nedostojne predstave utonuo u obično shvatanje reči, te tako smatrao da je Sin puki glas Očev, on stoga za Reč tvrdi da suštinski postoji u samoj prvoj i blaženoj prirodi, objavljujući tako naglas: „U početku bješe Logos (Riječ)“, i sa Bogom, i Bog, i Svetlost, i Život, i sve što je Početak, to beše i Reč.
Pošto se, dakle, ove vrste rađanja — mislim na one koje nastaju kao posledica nekog uzroka i koje prepoznajemo u našem svakodnevnom iskustvu — koriste i u Svetom pismu da bi prenele njegovo učenje o transcendentnim tajnama, na način na koji se svaka od njih razložno može preneti na izražavanje božanskih predstava, možemo sada preći i na ispitivanje Evnomijeve izjave, da bismo našli u kom smislu on prihvata značenje rađanja. Istinski Sin, kaže on, ne nerođen, zaista rođen pre vekova. Može se, mislim, brzo preći preko nasilja koje je u njegovom razlikovanju učinjeno logičkom sledu, jer ga svi lako prepoznaju. Jer ko ne zna da, dok je pravo suprotstavljanje između Oca i Sina, između rođenog i nerođenog, on tako prelazi preko izraza Otac i suprotstavlja nerođeno Sinu, dok je trebalo, da mu je iole stalo do istine, da izbegne skretanje svoje formulacije sa dužnog sleda odnosa i da kaže: Istinski Sin, a ne Otac? I na taj način bi se ujedno ukazalo dužno poštovanje i pobožnosti i logičkoj doslednosti, jer priroda ne bi bila rasparčana pri pravljenju razlike među ličnostima. Ali on je u izlaganju svoje vere zamenio istinsku i biblijsku upotrebu izraza Otac, koju nam je predao sam Logos, i govori o Nerođenome umesto o Ocu, kako bi Ga, odvajajući Ga od onog bliskog odnosa prema Sinu koji se prirodno poima u nazivu Otac, stavio na isti nivo sa svim stvorenim predmetima, koji su podjednako suprotstavljeni nerođenome.
Zaista rođen, kaže on, pre vekova. Neka kaže od koga je rođen. Odgovoriće, naravno: Od Oca, osim ako nije spreman da bez stida protivreči istini. Ali pošto je nemoguće odvojiti večnost Sina od večnog Oca, budući da izraz Otac samim svojim značenjem podrazumeva Sina, upravo iz tog razloga on odbacuje naziv Otac i pomera svoju formulaciju ka nerođenome, jer značenje ovog potonjeg imena nema nikakvog odnosa ni veze sa Sinom, pa tako, obmanjujući svoje čitaoce zamenom jednog izraza drugim, da ne bi posmatrali Sina zajedno sa Ocem, otvara put svojoj sofistici, popločavajući put bezbožnosti podmetanjem izraza nerođeni. Jer oni koji po zapovesti Gospodnjoj veruju u Oca, kada čuju ime Očevo, primaju u svojoj misli i Sina zajedno s Njim, jer um prelazi sa Sina na Oca, ne gazeći po nekoj bespredmetnoj praznini umetnutoj između njih. Ali oni koji su skrenuti ka nazivu nerođeni umesto Otac, dobijaju golu predstavu ovog imena, saznajući samo činjenicu da On nikada nije nastao, a ne i da je Otac. Ipak, čak i uz takav način poimanja, vera onih koji čitaju s rasuđivanjem ostaje slobodna od zabune.
Jer izraz ne nastati koristi se u istovetnom smislu za svaku nestvorenu prirodu: a Otac, Sin i Sveti Duh podjednako su nestvoreni. Jer oni koji slede Božansku reč oduvek su verovali da sva tvorevina, čulna i nadsvetska, izvodi svoje postojanje od Oca, Sina i Svetoga Duha. Onaj ko je čuo da „Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovijeh sva vojska njihova.“, ne razume pod rečju puki izgovor, niti pod dahom puko izdisanje, nego onim što je tu rečeno obrazuje predstavu o Bogu Logosu i o Duhu Božjem. A stvarati i biti stvoren nisu jedno te isto, nego, pošto se sve što postoji deli na ono što čini i ono što je učinjeno, svako se po prirodi razlikuje od onog drugog, tako da nije nestvoreno ono što je učinjeno, niti je stvoreno ono što proizvodi stvari koje nastaju. Oni, dakle, koji su, po izlaganju vere koje nam je dao sam naš Gospod, poverovali u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, priznaju da je svaka od ovih Ličnosti podjednako bespočetna, i značenje koje nosi izraz nerođeni ne šteti njihovom zdravom verovanju: ali onima koji su tupi i neodređeni ovaj izraz služi kao polazište za skretanje sa zdravog učenja. Jer ne razumevajući pravu snagu tog izraza — da nerođeni ne označava ništa više od toga da nije nastao, i da nenastajanje predstavlja zajedničko svojstvo svega što nadilazi stvorenu prirodu — oni napuštaju svoju veru u Oca i umesto Oca podmeću izraz nerođeni: i pošto, kao što je rečeno, lično postojanje Jedinorodnoga nije sadržano u tom imenu, oni utvrđuju da je postojanje Sina započelo od nekog određenog početka u vremenu, tvrdeći (što Evnomije ovde dodaje svojim prethodnim izjavama) da se On naziva Sinom ne bez rađanja koje prethodi Njegovom postojanju.
Kakvo je to isprazno poigravanje rečima? Da li je svestan da govori o Bogu, koji beše u početku i koji je u Ocu, i da nije bilo vremena kada Ga nije bilo? On ne zna šta govori niti o čemu tvrdi, nego se trudi, kao da sastavlja rodoslov običnog čoveka, da na Gospoda sve tvorevine primeni jezik koji zapravo pripada našoj prirodi ovde dole. Jer, da uzmemo primer, Ismail nije postojao pre rađanja koje ga je dovelo u postojanje, i pre njegovog rođenja postojao je, naravno, vremenski razmak. Ali kod Onoga koji je sjaj slave, pre i posle nemaju mesta: jer pre sjaja, naravno, nije bilo ni slave, pošto istovremeno sa postojanjem slave zasigurno zablista i njen sjaj; i u prirodi stvari je nemoguće da jedno bude odvojeno od drugog, niti je moguće videti slavu samu po sebi pre njenog sjaja. Jer ko tako govori, prikazaće slavu samu po sebi kao tamnu i mutnu, ako sjaj iz nje ne zasija u isto vreme. Ali to je nepošten metod te jeresi — nastojati da se, pomoću pojmova i izraza upotrebljenih o Jedinorodnome Bogu, On istisne iz Svog jedinstva sa Ocem. S tim ciljem oni kažu: Pre rađanja koje Ga je dovelo u postojanje nije bio Sin: ali sinovi ovnova, o kojima govori prorok — zar se i oni ne nazivaju sinovima nakon što su nastali? Onu osobinu, dakle, koju razum zapaža kod sinova ovnova — da nisu sinovi ovnova pre rađanja koje ih dovodi u postojanje — ovaj naš prečasni bogoslov sada pripisuje Tvorcu vekova i sve tvorevine, koji Večnog Oca ima u Sebi i koji se sagledava u večnosti Očevoj, kao što On Sam kaže: „Vjerujte mi da sam ja u Ocu i Otac u meni; ako li ne, zbog samih djela vjerujte mi.“. Oni, međutim, koji nisu u stanju da otkriju sofistiku koja vreba u njegovoj izjavi i koji nisu izvežbani ni u kakvom logičkom opažanju, slede te nedosledne izjave i ono što potom sledi primaju kao logičku posledicu onoga što je prethodilo. Jer on kaže: nastavši pre svake tvorevine, i kao da to nije dovoljno da dokaže njegovu bezbožnost, u rezervi ima još jedno svetogrđe u izrazu koji sledi, kada za Sina kaže da nije nestvoren.
U kom smislu, dakle, naziva istinskim Sinom Onoga koji nije nestvoren?
Jer ako je prikladno nazvati istinskim Sinom Onoga koji nije nestvoren, onda je, naravno, i nebo istinski sin; jer ni ono nije nestvoreno. Tako je i sunce istinski sin, i sve što tvorevina sadrži, i malo i veliko, ima naravno pravo na naziv istinski sin. I u kom smislu naziva Jedinorodnim Onoga koji je nastao? Jer sve što nastaje nesumnjivo je u bratstvu jedno s drugim, mislim, utoliko što se tiče njihovog nastajanja. A od koga je On nastao? Jer zasigurno je sve što je ikada nastalo nastalo od Sina. Jer tako je Jovan posvedočio govoreći: „Sve kroz njega postade“. Ako je, dakle, i Sin nastao, prema Evnomijevom veroispovedanju, On je svakako svrstan u red stvari koje su došle u postojanje. Ako je, dakle, sve što je nastalo načinjeno preko Njega, a Reč je jedna od stvari koje su nastale, ko je toliko tup da iz ovih pretpostavki ne izvuče apsurdan zaključak da naš novi kovač veroispovesti prikazuje Gospoda tvorevine kao sopstveno delo, govoreći doslovce da Gospod i Tvorac sve tvorevine nije nestvoren? Neka nam kaže odakle mu ta smelost tvrđenja. Iz kog nadahnutog iskaza? Koji je jevanđelist, koji apostol ikada izgovorio ovakve reči? Koji prorok, koji zakonodavac, koji patrijarh, koja druga osoba od svih koje je božanski pokretao Sveti Duh, čiji su glasovi sačuvani u pismu, ikada iznela ovakvu tvrdnju? U predanju vere koje nam je predala Istina učeni smo da verujemo u Oca, Sina i Svetog Duha. Ako bi bilo ispravno verovati da je Sin stvoren, kako to da nam je Istina, predajući nam ovu tajnu, zapovedila da verujemo u Sina, a ne u stvorenje? I kako to da nadahnuti Apostol, koji i sam obožava Hrista, utvrđuje da su oni koji obožavaju stvorenje pored Tvorca krivi za idolopoklonstvo? Jer da je Sin stvoren, ili Ga on ne bi obožavao, ili bi se uzdržao od svrstavanja onih koji obožavaju stvorenje među idolopoklonike, da i sam ne bi ispao idolopoklonik, prinoseći obožavanje stvorenome. Ali on je znao da je Onaj koga je obožavao „nad svima Bog“ Rimljanima 9:5, jer tako naziva Sina u svojoj Poslanici Rimljanima. Zašto onda oni koji odvajaju Sina od suštine Očeve, i nazivaju Ga stvorenjem, podrugljivo Mu dodeljuju izmišljenu titulu Božanstva, uzalud pridajući onome ko je tuđ istinskom Božanstvu ime Boga, kao što bi ga pridali Vilu ili Dagonu ili Zmaju? Neka, dakle, oni koji tvrde da je stvoren priznaju da On uopšte nije Bog, kako bi se videlo da nisu ništa drugo do prerušeni Jevreji, ili, ako ispovedaju da je onaj ko je stvoren Bog, neka ne poriču da su idolopoklonici.
10. On objašnjava izraz „Gospod me je imao“, i argument o postanju Sina, obmanjujući karakter Eunomijevog rasuđivanja, i odlomak koji kaže: „slave svoje neću dati drugome“, ispitujući ih iz različitih uglova.
Ali oni, naravno, iznose odlomak iz knjige Priča Solomonovih koji kaže: „Gospod me je imao u početku puta svojega, prije djela svojih,“. Bilo bi potrebno opširno izlaganje da se u potpunosti objasni pravi smisao tog odlomka: ipak bi bilo moguće i u nekoliko reči preneti dobronamernim čitaocima nameravanu misao. Neki od onih koji su tačno upućeni u teologiju kažu upravo ovo: da hebrejski tekst ne glasi stvori, i mi smo sami u starijim prepisima čitali steče umesto stvori. A svakako sticanje, u alegorijskom jeziku Priča Solomonovih, označava onoga slugu koji je nas radi uzeo na sebe „obličje sluge“ Filipljanima 2:7 . Ali ako bi neko u ovom odlomku naveo čitanje koje preovlađuje u crkvama, mi ne odbacujemo ni izraz stvori. Jer i to je u alegorijskom jeziku namenjeno da označi slugu, budući da je, kao što nam apostol kaže, sva tvorevina u ropstvu Rimljanima 8:20-21. Tako kažemo da i ovaj izraz, kao i onaj drugi, dopušta pravoverno tumačenje. Jer Onaj koji je nas radi postao sličan nama, u poslednje dane je zaista stvoren — On koji je u početku, budući Reč i Bog, potom postao Telo i Čovek. Jer je priroda tela stvorena: i time što je u njoj učestvovao u svemu kao i mi, ali bez greha, bio je stvoren kada je postao čovek: i stvoren je po Bogu Efescima 4:24, a ne po čoveku, kao što apostol kaže, na nov način a ne po ljudskom običaju. Jer učimo da je taj novi čovek stvoren — premda od Svetoga Duha i sile Višnjega — a Pavle, tajnovodilac neizrecivih tajni, zapoveda nam da ga obučemo, koristeći dva izraza da iskaže odeždu koju treba obući, govoreći na jednom mestu: „novoga čovjeka, sazdanoga po Bogu“ Efescima 4:24, a na drugom: „obucite u Gospoda Isusa Hrista“ Rimljanima 13:14. Jer tako Onaj koji je rekao: „Put“ postaje nama koji smo Ga obukli početak puteva spasenja, da bi nas učinio delom svojih ruku, iznova nas obličavajući iz zlog kalupa greha ponovo prema svome liku. On je ujedno naš temelj pred budućim svetom, prema rečima Pavla, koji kaže: „temelja drugoga niko ne može postaviti osim postojećeg“ 1. Korinćanima 3:11, i istina je da „Kad još ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila“ Jer je moguće, prema običaju knjige Priča Solomonovih, da se svaki od ovih izraza, uzet u prenesenom smislu, primeni na Reč. Jer veliki David naziva pravednost gorama Božjim, Njegove sudove bezdanima, a učitelje u crkvama izvorima, govoreći: „Na saboru blagosiljajte Gospoda Boga, koji ste iz izvora Izrailjeva!“; a bezazlenost naziva humkama, kao što pokazuje kada govori o njihovom poskakivanju poput jaganjaca. Pre ovih se, dakle, u nama rađa Onaj koji je nas radi stvoren kao čovek, da bi i stvaranje tih stvari našlo mesta u nama. Ali možemo, mislim, preći sa razmatranja ovih tačaka, budući da je istina dovoljno ukazana u nekoliko reči dobronamernim čitaocima; pređimo na ono što Eunomije dalje kaže.
Postojeći u Početku, kaže on, ne bez početka. Na koji način onaj koji se ponosi svojom nadmoćnom pronicljivošću razume Božje reči? On tvrdi da Onaj koji beše u početku i sam ima početak: i nije svestan da, ako Onaj koji je u početku ima početak, onda i sam Početak nužno mora imati neki drugi početak. Šta god da kaže o početku, nužno mora priznati da je istinito i za Onoga koji beše u početku: jer kako se ono što je u početku može odvojiti od početka? I kako iko može zamisliti ‘ne beše’ koje prethodi ‘beše’? Jer koliko god daleko unazad neko vraćao svoju misao da bi obuhvatio početak, čineći to sasvim sigurno razume da Reč koja beše u početku (utoliko što se ne može odvojiti od početka u kome jeste) ni u jednom trenutku vremena niti započinje niti prestaje svoje postojanje u njemu. Ipak, neka niko ovim mojim rečima ne bude naveden da na dvoje razdeli jedan početak koji ispovedamo. Jer je početak sasvim sigurno jedan, u kome se nedeljivo raspoznaje ona Reč koja je potpuno sjedinjena sa Ocem. Onaj ko tako misli nikada neće ostaviti jeresi pukotinu da mu naruši pobožnost novinom izraza nerođeni. Ali u Eunomijevim sledećim tvrdnjama njegove izjave su poput hleba sa velikom primesom peska. Jer mešajući svoja jeretička mišljenja sa zdravim učenjima, čini nejestivim i ono što je samo po sebi hranljivo, šljunkom koji je u njega umešao. Jer on Gospoda naziva živom mudrošću, delatnom istinom, samopostojećom silom i životom:— dotle seže hranljivi deo. Ali u te tvrdnje uliva otrov jeresi. Jer kada o životu govori kao o rođenom, on pravi ogradu podrazumevanom suprotstavljenošću nerođenom životu, i ne potvrđuje da je Sin sam Život. Zatim kaže:— Kao Sin Božji, koji oživljava mrtve, istinska svetlost, „svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet“, dobar i darodavac dobara. Sve to on nudi kao med prostodušnima, skrivajući svoj smrtonosni napitak pod slašću ovakvih izraza. Jer odmah, na tragu tih izjava, uvodi svoje pogubno načelo, rečima: Ne deleći sa Onim koji Ga je rodio Njegovo visoko dostojanstvo, ne deleći ni sa kim drugim suštinu Oca, nego postajući rođenjem slavan, štaviše, Gospod slave, i primajući slavu od Oca, ne deleći svoju slavu sa Ocem, jer je slava Svemogućega nesaopštiva, kao što je rekao: „slave svoje neću dati drugome“ Isaija 42:8 To su njegovi smrtonosni otrovi, koje mogu otkriti samo oni koji imaju čula svoje duše izvežbana za to: ali smrtonosna pogubnost tih reči otkriva se njihovim zaključkom:— Primajući slavu od Oca, ne deleći slavu sa Ocem, jer je slava Svemogućega nesaopštiva, kao što je rekao: „slave svoje neću dati drugome“ Ko je taj drugi kome je Bog rekao da neće dati svoju slavu? Prorok govori o protivniku Božjem, a Eunomije to proroštvo odnosi na samoga jedinorodnog Boga! Jer kada je prorok, govoreći u ime Boga, rekao: „slave svoje neću dati drugome“, dodao je: „ni hvale svoje likovima rezanijem“.
Jer kada su ljudi bili zavedeni da protivniku Božjem prinose obožavanje i poklonjenje koje pripada jedino Bogu, odajući počast u prikazima rezanih likova neprijatelju Božjem, koji se među ljudima pojavljivao u mnogim oblicima, u obličjima koje su pružali idoli, Onaj koji isceljuje bolesne, iz sažaljenja prema ljudskoj propasti, prorekao je preko proroka ljubav koju će u poslednje dane pokazati ukidanjem idola, govoreći: Kada se moja istina objavi, moja slava više neće biti data drugome, niti moja hvala dodeljena rezanim likovima: jer ljudi, kada upoznaju moju slavu, više neće biti u ropstvu onima koji po prirodi nisu bogovi. Sve, dakle, što prorok govori u ime Gospoda o moći protivnika, ovaj borac protiv Boga odnosi na samoga Gospoda, koji je te reči izgovorio preko proroka! Ko je od tirana zabeležen kao takav gonitelj vere kao ovaj? Ko je zastupao ovakvu hulu, da Onaj koji se, kao što verujemo, javio u telu radi spasenja naših duša, nije istiniti Bog, nego protivnik Božji, koji svoju prevaru sprovodi protiv ljudi posredstvom idola i rezanih likova? Jer ono što je prorok rekao o tom protivniku Eunomije prenosi na jedinorodnoga Boga, ne razmišljajući čak ni o tome da je sam Jedinorodni onaj koji je te reči izgovorio preko proroka, kao što i sam Eunomije potom ispoveda kada kaže: ovo je Onaj koji je govorio preko proroka.
Zašto bih ovaj deo predmeta podrobnije razmatrao? Jer su i prethodne reči zaražene istim bezbožništvom — primajući slavu od Oca, ne deleći slavu sa Ocem, jer je slava Svemogućega Boga nesaopštiva. Što se mene tiče, čak i da su se njegove reči odnosile na Mojsija, koji je bio proslavljen u služenju Zakona — ni tada ne bih dopustio takvu tvrdnju, čak i ako se prizna da se Mojsije, nemajući slavu iznutra, Izrailjcima ukazao potpuno slavan zahvaljujući naklonosti koju mu je darovao Bog. Jer sama slava koja je darovana zakonodavcu beše slava nikoga drugog do samoga Boga, koju slavu Gospod u jevanđelju zapoveda svima da traže, kada kori one koji visoko cene ljudsku slavu, a ne traže slavu koja dolazi od jedinoga Boga. Jer time što im je zapovedio da traže slavu koja dolazi od jedinoga Boga, objavio je mogućnost da dobiju ono što traže. Kako je onda slava Svemogućega nesaopštiva, ako je čak naša dužnost da tražimo slavu koja dolazi od jedinoga Boga, i ako, prema reči našega Gospoda, „svaki koji ište, prima“? Ali onaj ko o Sjaju Očeve slave kaže da slavu ima time što ju je primio, zapravo kaže da je Sjaj slave sam po sebi lišen slave i da mu je potrebno, da bi najzad i sam postao Gospod neke slave, da primi slavu od drugoga. Kako onda da postupimo sa izrekama Istine — jednom koja nam kaže da će biti viđen u slavi Očevoj Marko 8:38, i drugom koja kaže: „Sve što ima Otac moje je“? Koga slušalac treba da posluša? Onoga koji kaže da Onaj koji je, kao što apostol kaže, „nasljednikom svega“ Jevrejima 1:2 onoga što je u Ocu, nema udela ni dela u slavi svoga Oca; ili Onoga koji izjavljuje da sve što Otac ima, ima i On sam? A među svim tim stvarima slava je svakako uključena. Ipak Eunomije kaže da je slava Svemogućega nesaopštiva. To gledište ne potvrđuje Joil, niti moćni Petar, koji je u svom govoru Jevrejima preuzeo jezik proroka. Jer i prorok i apostol kažu, u ime Boga: „izliti Duh svoj na svako tijelo“ Joil 2:28; Dela apostolska 2:17 . Onaj, dakle, koji nije uskratio udeo u svome Duhu svakome telu — kako je moguće da svoju slavu ne saopštava jedinorodnome Sinu, koji je u naručju Očevom, koji ima sve što Otac ima? Možda bi trebalo reći da Eunomije ovde govori istinu, premda to ne namerava. Jer se izraz saopštiti u strogom smislu koristi za onoga ko svoju slavu nema iznutra, čije je posedovanje nje pridodatak spolja, a ne deo njegove sopstvene prirode: ali gde se u obema Ličnostima uočava jedna te ista priroda, Onaj koji je po prirodi sve ono što se veruje da Otac jeste nema potrebe ni za kim ko bi Mu saopštavao pojedina svojstva. Ovo će biti dobro objasniti jasnije i preciznije. Onaj u kome Otac prebiva u svojoj celosti — kakva Mu je potreba za Očevom slavom, kada Mu nijedno od svojstava koja se sagledavaju u Ocu nije uskraćeno?
11. Nakon što je izložio uzvišeno dostojanstvo Svemogućega, večnost Sina i izraz „postavši poslušan”, on pokazuje bezumlje Eunomijevo u njegovoj tvrdnji da Sin nije zadobio svoje sinovstvo poslušnošću.
Šta je, uostalom, to uzvišeno dostojanstvo Svemogućega u kome, kako Eunomije tvrdi, Sin nema udela? Neka, dakle, oni koji su mudri u svojim očima i razboriti u sopstvenom viđenju Isaija 5:21 izgovaraju svoja prizemna mišljenja — oni koji, kako prorok kaže, „govoriti sa zemlje“ Isaija 29:4. Ali mi koji poštujemo Reč i koji smo učenici Istine — ili bar tvrdimo da to jesmo — ne ostavimo ni ovu tvrdnju neispitanom. Mi znamo da od svih imena kojima se označava Božanstvo neka izražavaju Božansko veličanstvo, upotrebljena i shvaćena apsolutno, a neka se pridaju s obzirom na delovanja nad nama i nad celokupnim stvorenjem. Jer kada apostol kaže: A besmrtnome, nevidljivome, jedinome premudrome Bogu, i slično tome, tim nazivima nagoveštava pojmove koji nam predstavljaju transcendentnu silu; ali kada se u Svetom pismu o Bogu govori kao o milostivom, milosrdnom, punom sažaljenja, istinitom, dobrom, Gospodu, Lekaru, Pastiru, Putu, Hlebu, Izvoru, Caru, Tvorcu, Umetniku, Zaštitniku, Onome koji je nad svima i kroz sve, koji je sve u svemu, ovi i slični nazivi sadrže objavu delovanja Božanske milosrdne ljubavi u stvorenju. Oni, dakle, koji tačno ispituju značenje izraza Svemogući naći će da on o Božanskoj sili ne objavljuje ništa drugo nego da to delovanje koje upravlja stvorenim stvarima i koje se označava rečju Svemogući stoji u izvesnom odnosu prema nečemu. Jer kao što se ne bi nazivao Lekarom osim zbog bolesnih, niti milosrdnim i milostivim, i slično, osim zbog onoga kome su milost i milosrđe bili potrebni, tako se ne bi nazivao ni Svemogućim kada celo stvorenje ne bi imalo potrebu za nekim ko će ga uređivati i održavati u postojanju. Kao što se, dakle, pokazuje kao Lekar onima kojima je potrebno isceljenje, tako je Svemogući nad onim što ima potrebu da njime bude vladano: i kao što zdravima nije potreban lekar, tako sledi da s pravom možemo reći da Onome čija priroda u sebi sadrži načelo nepogrešive i nepokolebljive pravosti nije, kao drugima, potreban vladar nad Njim. Stoga, kada čujemo ime Svemogući, naše je poimanje ovo: da Bog održava u postojanju sve umne stvari, kao i sve stvari materijalne prirode. Iz tog razloga On sedi nad krugom zemaljskim, iz tog razloga drži krajeve zemlje u svojoj ruci, iz tog razloga meri kvasac pedljem i meri vode šakom svojom; iz tog razloga On u sebi obuhvata celokupno umno stvorenje, da bi sve stvari ostale u postojanju upravljane Njegovom sveobuhvatnom silom.
Ispitajmo, dakle, ko je Onaj koji čini sve u svemu. Ko je Onaj koji je sve stvorio i bez koga ne postoji nijedno postojeće biće? Ko je Onaj u kome je sve stvoreno i u kome sve što jeste ima svoje trajanje? U kome živimo i krećemo se i jesmo? Ko je Onaj koji ima u sebi sve što Otac ima? Ostavlja li nas rečeno i dalje u neznanju o Onome koji je Bog nad svima Rimljanima 9:5, koga tako naziva sveti Pavle —Gospod naš Isus Hristos, koji, kao što i sam kaže, držeći u svojoj ruci sve što Otac ima, zacelo obuhvata sve u sveobuhvatnoj šaci svojoj i vlada nad onim što je obuhvatio, i niko ne otima iz ruke Onoga koji u svojoj ruci drži sve? Ako, dakle, ima sve i vlada nad onim što ima, zašto bi Onaj koji tako vlada nad svime bio nešto drugo, a ne Svemogući? Ako jeres odgovori da Otac vlada i nad Sinom i nad Svetim Duhom, neka najpre pokažu da su Sin i Sveti Duh promenljive prirode, pa neka onda nad tom promenljivošću postave njenog vladara, kako bi, uz pomoć usađenu odozgo, ono čime se tako vlada ostalo nesposobno da se okrene ka zlu. Ako je, s druge strane, Božanska priroda nesposobna za zlo, nepromenljiva, neizmenljiva, večno postojana, čemu joj je potreban vladar, kada ona sama upravlja celokupnim stvorenjem, a zbog svoje nepromenljivosti nije joj potreban nikakav vladar koji bi njome upravljao? Iz tog razloga se u ime Hrista savija svako koleno, onih na nebu i onih na zemlji i onih pod zemljom. Jer se zaista svako koleno ne bi tako savijalo kada u Hristu ne bi prepoznavalo Onoga koji njime vlada radi njegovog sopstvenog spasenja. Ali reći da je Sin nastao dobrotom Očevom nije ništa drugo nego staviti Ga u isti red sa najništavnijim predmetima stvorenja. Jer šta postoji što nije došlo do svog nastanka dobrotom Onoga koji ga je načinio? Čemu se pripisuje uobličenje čovečanstva? Zloći njegovog Tvorca ili Njegovoj dobroti? Čemu pripisujemo rađanje životinja, proizvođenje biljaka i trava? Nema ničega što nije poteklo iz dobrote Onoga koji ga je načinio. Svojstvo, dakle, za koje razum raspoznaje da je zajedničko svim stvarima, Eunomije je toliko ljubazan da ga dopusti Večnome Sinu! A to da nije delio svoju suštinu ni svoje dostojanstvo sa Ocem — te tvrdnje i ostatak njegovog naklapanja unapred sam pobio, kada sam se bavio njegovim izjavama o Ocu, i pokazao da ih je izrekao nasumično i bez ikakvog razumljivog značenja. Jer čak ni kod nas koji se rađamo jedni od drugih nema nikakve podele suštine. Određenje koje izražava suštinu ostaje u svojoj celosti u svakome — i u onome koji rađa i u onome koji je rođen — ne dopuštajući umanjenje u onome koji rađa, niti uvećanje u onome koji je rođen. Ali govoriti o podeli dostojanstva ili vlasti kod Onoga koji ima sve što god Otac ima nema nikakvog smisla, osim ako to nije dokaz bezbožnosti onoga ko to iznosi. Stoga bi bilo suvišno uplitati se u takve rasprave i tako produžavati našu raspravu do nerazumne dužine. Pređimo na ono što sledi.
Proslavljen, kaže on, od Oca pre vekova. Reč istine je dokazana, potvrđena svedočanstvom svojih protivnika. Jer u tome je sažetak naše vere: da je Sin od sve večnosti, budući proslavljan od Oca; jer pre vekova po smislu je isto što i od sve večnosti, budući da proroštvo koristi ovaj izraz da nam izloži Božju večnost, kada o Njemu govori kao o Onome koji jeste pre vekova. Ako je, dakle, postojati pre vekova iznad svakog početka, onaj ko pridaje slavu Sinu pre vekova time tvrdi Njegovo postojanje od večnosti pre te slave: jer zacelo nije nepostojeće, nego postojeće ono što biva proslavljeno. Zatim nastavlja da sebi seje seme hule protiv Svetoga Duha; ne da bi proslavio Sina, nego da bi obesno vređao Svetoga Duha. Jer u nameri da Svetoga Duha predstavi kao deo anđeoskog mnoštva, ubacuje izraz proslavljan večno od Duha, i od svakog razumnog i rođenog bića, tako da nema razlike između Svetoga Duha i svega što nastaje; ako, naime, Sveti Duh slavi Gospoda u istom smislu kao i sva ostala bića koja nabraja prorok: anđeli i sile, i nebesa nad nebesima, i vode nad nebesima, i sve što je na zemlji, aždaje, bezdani, oganj i grad, sneg i magla, olujni vetar, gore i svi bregovi, rodna drveta i svi kedri, zveri i sva stoka, crvi i ptice krilate. Ako, dakle, kaže da zajedno sa ovima i Sveti Duh slavi Gospoda, onda njegov bogoprotivni jezik zaista i samoga Svetoga Duha predstavlja kao jednoga od njih.
Razvezane nepovezanosti koje potom slede smatram da je dobro preći, ne zato što uopšte ne pružaju povod za osudu, nego zato što je njihov jezik takav da bi ga mogli upotrebiti i pobožni, kada bi bio odvojen od svog zlonamernog konteksta. Ako tu i tamo upotrebi neke izraze naklonjene pobožnosti, to je samo mamac pružen prostim dušama, da bi se zajedno s njim progutala i udica bezbožnosti. Jer pošto je upotrebio takav govor kakav bi upotrebio i član Crkve, dodaje: Poslušan u pogledu stvaranja i proizvođenja svega što jeste, poslušan u pogledu svakog služenja, ne zadobivši svojom poslušnošću sinovstvo ili Božanstvo, nego, kao posledicu toga što je Sin i što je rođen kao Jedinorodni Bog, pokazujući se poslušnim u rečima, poslušnim u delima. Pa ipak, ko od onih koji su upoznati sa rečima Božjim ne zna na koji je trenutak vremena mislio moćni Pavle kada je o Njemu rekao (i to jednom zauvek) da je postao poslušan Filipljanima 2:8? Jer to je bilo onda kada je došao u obličju sluge da izvrši tajnu iskupljenja putem krsta, On koji je sebe ispraznio, koji je sebe ponizio uzevši sličnost i obličje čoveka, nađen kao čovek u niskoj ljudskoj prirodi — tada je, kažem, postao poslušan, On koji „On nemoći naše uze i bolesti ponese“ Matej 8:17, isceljujući neposlušnost ljudi svojom sopstvenom poslušnošću, da bi svojim ranama iscelio našu ranu i svojom sopstvenom smrću ukinuo zajedničku smrt svih ljudi — tada je radi nas postao poslušan, kao što je postao greh 2. Korinćanima 5:21 i prokletstvo Galatima 3:13 zbog domostroja u našu korist, ne budući to po prirodi, nego postavši to u svojoj ljubavi prema čoveku. Ali iz koje je svete izreke ikada naučen taj njegov spisak tolikih poslušnosti? Naprotiv, svako nadahnuto Sveto pismo svedoči o Njegovoj samostalnoj i suverenoj sili, govoreći: „Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovijeda i stvoriše se.“ — jer je jasno da Psalmopojac ovo govori o Onome koji „koji drži sve moćnom riječju svojom“ Jevrejima 1:3,
čija je vlast, samim pokretom svoje volje, uobličila svako postojanje i prirodu, i sve stvari u stvorenju koje se poimaju razumom ili vidom. Odakle je, dakle, Eunomije bio podstaknut da na tako mnogostruk način Caru vaseljene pripiše svojstvo poslušnosti, govoreći o Njemu kao poslušnom u pogledu celog dela stvaranja, poslušnom u pogledu svakog služenja, poslušnom u rečima i u delima? Ipak, svakome je jasno da je drugome poslušan u delima i rečima jedino onaj ko u sebi još nije savršeno dostigao stanje tačnog delovanja ili besprekornog govora, nego, držeći oko uvek uprto u svog učitelja i vođu, biva njegovim uputstvima obučavan tačnoj primerenosti u delu i reči. Ali misliti da je Premudrosti potreban gospodar i učitelj koji bi ispravno vodio Njene pokušaje podražavanja, san je Eunomijeve uobrazilje, i samo njegove. A o Ocu kaže da je veran u rečima i veran u delima, dok za Sina ne tvrdi vernost u reči i delu, nego samo poslušnost, a ne vernost, tako da se njegova bezbožnost nepristrasno proteže kroz sve njegove izjave. Ali je možda ispravno ćutke preći preko nepromišljene ludosti tvrdnje umetnute među one poslednje pomenute, da se neke nerazborite osobe ne bi smejale njenoj besmislenosti, kada bi radije trebalo da plaču nad propašću svojih duša nego da se smeju ludosti svojih reči. Jer ovaj mudri i oprezni bogoslov kaže da Sin nije postao Sin kao posledica svoje poslušnosti! Zapazite njegovu pronicljivost! S kakvom nam ubedljivom snagom utvrđuje da nije najpre bio poslušan pa tek potom Sin, i da ne treba da mislimo da je Njegova poslušnost prethodila Njegovom rođenju! A da nije dodao ovu određujuću odredbu, ko bi bez nje bio dovoljno budalast i slabouman da uobrazi da Mu je rođenje darovao Otac kao nagradu za poslušnost Onoga koji je pre svog rođenja pokazao dužnu potčinjenost i poslušnost? Ali da niko ne bi odveć olako iz ovih primedbi izvlačio povod za smeh, neka svako uzme u obzir da čak i ludost ovih reči ima u sebi nešto što zaslužuje suze. Jer ono što ovim zapažanjima namerava da utvrdi jeste nešto ovakvo: da je Njegova poslušnost deo Njegove prirode, tako da Mu ne bi bilo moguće da ne bude poslušan čak ni kada bi to hteo.
Jer kaže da je tako sazdan da je Njegova priroda prilagođena jedino poslušnosti, baš kao što među oruđima ono koje je načinjeno prema određenom obliku nužno u onome što je podvrgnuto njegovom dejstvu proizvodi oblik koji je izrađivač usadio u sklop oruđa, i nikako ne može povući pravu liniju po onome što prima njegov trag ako je njegovo sopstveno dejstvo krivo; niti oruđe načinjeno da povlači pravu liniju može svojim otiskom proizvesti krug. Kakva je potreba za bilo kakvim našim rečima da se otkrije kolika je bezbožnost takvog shvatanja, kada jeretička izjava sama po sebi naglas objavljuje svoju nakaznost? Jer ako je bio poslušan samo iz tog razloga što je tako načinjen, onda naravno nije ni sa čovečanstvom u ravnopravnom položaju, pošto po ovoj teoriji, dok je naša duša samoodređujuća i nezavisna, birajući kako hoće, sa vlašću nad samom sobom, ono što joj je ugodno, On, naprotiv, vrši, ili radije trpi, poslušnost pod prisilom prinudnog zakona svoje prirode, dok Mu Njegova priroda ne dopušta da bude neposlušan, čak i kada bi hteo. Jer, kao posledica toga što je Sin i što je rođen, tako se pokazao poslušnim u rečima i poslušnim u delima. Avaj, kakve li skotske gluposti ovog učenja! Ti činiš Reč poslušnom rečima, i pretpostavljaš druge reči pre Onoga koji zaista jeste Reč, a druga Reč Početka posreduje između Početka i Reči koja beše u Početku, prenoseći Joj odluku. I to nije samo jedna: postoji više reči, koje Eunomije čini isto toliko karika lanca između Početka i Reči, i koje zloupotrebljavaju Njegovu poslušnost kako im se čini dobro. Ali kakva je potreba zadržavati se na ovom praznom govoru? Svako može videti da čak i u ono vreme na koje se odnosi ono kada sveti Pavle kaže da je postao poslušan (a on nam kaže da je postao poslušan na ovaj način, naime, postavši radi nas telo, i sluga, i prokletstvo, i greh) — čak i tada, kažem, Gospod slave, koji je prezreo sramotu i prigrlio stradanje u telu, nije napustio svoju slobodnu volju, govoreći kao što govori: „Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići“; i opet: „Niko ga ne uzima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga i vlast imam opet uzeti ga.“; a kada su oni naoružani mačevima i motkama pristupili k Njemu u noći pre Njegovog stradanja, učinio je da svi ustuknu rekavši: „Ja sam“ Jovan 18:5-6, i opet, kada Ga je razbojnik na samrti zamolio da ga se seti, pokazao je svoju sveopštu vlast rekavši: „danas ćeš biti sa mnom u raju“ Luka 23:43. Ako, dakle, ni u vreme svog stradanja nije odvojen od svoje vlasti, gde bi jeres uopšte mogla razaznati potčinjenost vlasti Cara slave?
DALJE ČITANJE
Da li su predinikejski oci obožavali Svetoga Duha kao Boga Svemogućega?
DA LI SU RANI HRIŠĆANI BILI TRINITARCI?
RANA CRKVA O VEČNOM ROĐENJU SINA
Objava suštinskog božanstva Hrista kod Ignjatija Antiohijskog
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista
PONOVO O HRISTOLOGIJI JUSTINA MUČENIKA
POGREŠNO ČITANJE JUSTINA OD STRANE JEDNOG PRAVOSLAVCA
Ponovo o iskrivljavanju Justina Mučenika kod Šabira Alija, 1. deo, 2. deo
JOŠ OD IRINEJA O BOŽANSTVU HRISTA
DA LI JE TERTULIJAN PORICAO VEČNU PRIRODU HRISTA?
Tertulijan i učenje o Trojstvu